Napravimo mjesta za krilatog Erosa: pismo radničkoj omladini

Novo komunističko društvo gradi se na principima drugarstva i solidarnosti. Solidarnost nije samo svjesnost o zajedničkim interesima; ona takođe zavisi od intelektualnih i emotivnih veza koje povezuju pripadnike zajednice. Kako bi se izgradio društveni sistem zasnovan na solidarnosti i zajedništvu, važno je da su ljudi sposobni za ljubav i tople emocije. Proleterska ideologija pokušava da obrazuje i ohrabri svakog člana radničke klase da bude sposoban odgovoriti na nevolju i potrebe klase, na saosjećajno razumijevanje drugih i stvaranje svijesti o vezi pojedinca sa zajednicom. Ove "tople emocije" - osjećajnost, saosjećanje, odgovornost - proizilaze iz jednog izvora: oni su aspekti ljubavi, ne u uskom, seksualnom smislu već u širem značenju riječi. Ljubav je emocija koja ujedinjuje i posljedično ima organizujući karakter. Buržoazija je bila svjesna ovoga, i u pokušaju da stvori stabilnu porodicu, podigla je "bračnu ljubav" kao moralnu vrlinu; biti "dobar porodični čovjek" je u očima buržoazije bio važan i vrijedan kvalitet. Proletarijat bi takođe u obzir trebao uzeti psihološku i socijalnu ulogu ljubavi, i u širem smislu i u smislu veze među polovima, ne u jačanju porodično-bračnih veza već u razvoju zajedničke solidarnosti.

[Source]

Ljubav kao socijalno-psihološki faktor

Pitate me, mladi prijatelju, koje mjesto ljubavi daje proleterska ideologija? Zabrinuti ste činjenicom da su sada mladi radnici više zaokupljeni ljubavlju i srodnim pitanjima nego velikim zadacima izgradnje koji se nalaze pred radničkom republikom. Vrlo mi je teško da odgovorim iz daljine, ali pokušajmo pronaći objašnjenje za ovu situaciju, i onda će nam biti lakše odgovoriti na pitanje koje mjesto zauzima ljubav u proleterskoj ideologiji.

Nema sumnje da je Sovjetska Rusija ušla u novu fazu građanskog rata. Glavna pozornica sadašnje borbe je front gdje se sukobljavaju dvije ideologije, dvije kulture - buržoaska i proleterska. Nekompatibilnost ove dvije ideologije postaje sve očiglednija, a proturječnosti fundamentalno dvije različite kulture postaju sve jače. Uz pobjedu komunističkih principa i ideala u sferi politike i ekonomije, revolucija se izražava i u emocijama i unutrašnjem svijetu radnih ljudi. Možemo posmatrati nove stavove prema životu, društvu, radu, umjetnosti i pravilima življenja (moralnosti). Uređenje seksualnih veza je jedan od tih pravila življenja. Tokom pet godina postojanja naše radničke republike, revolucija je na ovome nevojničkom frontu napravila veliki pomak u načinu kako muškarci i žene razmišljaju. Kako je borba između dvije ideologije sve žešća time je i veća njena važnost i neizbježno postavljanje novih "zagonetki života" i novih problema na koje zadovoljavajući odgovor može dati samo ideologija radničke klase.

Jedan od problema koji nas interesuje je "zagonetka ljubavi." Pitanje veze između polova je misterija od početka ljudskog društva. Čovječanstvo je rješenju ovog problema prilazilo na različite načine zavisno od stupnjeva istorijskog razvoja. Problem je ostao isti; ključ rješenja je u promjeni. Ta rješenja su oblikovana u različitim epohama zavisno od klasa na vlasti i "duhom" posebnog perioda (drugim riječima, kulturom).

Ovoj zagonetki je u Rusiji tokom nekoliko godina neprekidnog građanskog rata i opšte dislokacije pridavano vrlo malo značaja. Muškarci i žene radničke klase su bili pod uticajem drugih emocija, strasti i iskustava. Tih godina svi su bili u sjenci smrti, i odlučivalo se o pobjedi revolucije i progresa ili kontrarevolucije i reakcije. Suočen sa prijetnjom revoluciji, nježni “krilati Eros” je pobjegao iz života. Nije bilo niti vremena niti viška unutrašnje snage za ljubavne "radosti i patnje". Takav je zakon očuvanja ljudske socijalne i psihološke energije. Ova energija je uvijek usmjerena prema najhitnijim ciljevima istorijskog momenta. U to vrijeme, Rusijom je u toj situaciji dominirao biološki instinkt reprodukcije i zova prirode. Muškarci i žene su se zbližili i ulazili u odnose mnogo lakše i jednostavnije nego prije. Zbližavali su se bez velikih obaveza, a i rastajali su se bez suza kajanja.

Prostitucija je nestala a povećao se broj seksualnih veza gdje partneri nisu imali obavezu jedno prema drugome i bile su zasnovane na instinktu reprodukcije bez emocija. Ova činjenica je neke uplašila. Ali tih godina je takav razvoj bio neizbježan. Već postojeće veze su nastavile postojati i ujedinile su muškarce i žene kroz drugarstvo i dugogodišnje prijateljstvo koje je pojačano ozbiljnošću trenutka, ili su nastale nove veze čiji je jedini cilj bio zadovoljenje čisto bioloških potreba u kojima su oba partnera izbjegavali bilo kakvu obavezu koja bi narušila njihov revolucionarni rad.

Seksualni nagon se brzo probudi ali se vrlo lako potroši; "beskrilni Eros" troši manje unutrašnje snage nego "krilati Eros", čija je ljubav ugrađena u svaku vrstu emocija. "Beskrilni Eros" ne dovodi do neprospavanih noći, ne crpi volju, i ne utiče na racionalnost. Klasa koja se bori nije mogla pasti pod uticaj "krilatog Erosa" u vrijeme revolucije. Ne bi bilo svrsishodno u to vrijeme trošiti unutrašnju snagu pripadnika zajednice ako to direktno ne služi revoluciji. Individualna seksualna ljubav, na kojoj je zasnovan svaki brak, zahtjeva veliku potrošnju unutrašnje energije. Radnička klasa nije bila zainteresovana samo za ekonomičnost po pitanju materijalnog bogatstva već i u očuvanje intelektualne i emocionalne energije svake osobe. Iz ovog razloga, u vrijeme pojačane revolucionarne borbe, nezahtjevni instinkt reprodukcije je spontano zamijenio "krilatog Erosa".

Ali slika se sada mijenja. Sovjetska republika i cijelo radno čovječanstvo sada ulaze u period privremenog mira. Počinje kompleksni zadatak razumijevanja i prihvatanja izborenih dostignuća. Proletarijat, stvaralac novih oblika života, mora biti sposoban da uči iz svih socijalnih i psiholoških fenomena, mora shvatiti važnost tih fenomena i stvoriti oružja za samoodbranu naše klase. Kada je proletarijat ovladao zakonima ne samo stvaranja materijalnog bogatstva već i unutrašnjeg psihološkog života, može potpuno naoružan krenuti u borbu protiv trulog buržoaskog svijeta. Tada će se radno čovječanstvo moći proglasiti pobjednikom, ne samo na vojnom i radnom , već i na psihološko-kulturnom frontu.

Sada kada se revolucija pokazala pobjedonosnom i u jačoj je poziciji, i kada je atmosfera revolucionarnog elana prestala potpuno apsorbovati muškarce i žene, "krilati Eros" je izašao iz sjene i zahtijeva svoje mjesto. "Beskrilni Eros" je prestao zadovoljavati psihološke potrebe. U muškarcima i ženama se sakupila emocionalna energija, čak i u radničkoj klasi, ali oni još nisu naučili da tu energiju koriste za unutrašnji život zajednice. Ova dodatna energija traži izlaz u ljubavnim iskustvima. Lira boga ljubavi guši monotoni glas "beskrilnog Erosa". Muškarci i žene nisu sada ujedinjeni u trenutnom zadovoljenju seksualnog instinkta već ponovo počinju da proživljavaju "ljubavne afere" i da upoznaju svu patnju i zanesenost ljubavnog iskustva.

U životu sovjetske republike možemo posmatrati nesumnjivi rast intelektualnih i emocionalnih potreba, želje za znanjem, pitanjima nauke, umjetnošću i pozorištem. Ovaj pokret ka promjeni neizbježno zahvata i područje ljubavi. Pojačano je zanimanje u pitanjima psihologije polova i misteriji ljubavi. Svako se u nekoj mjeri suočava sa pitanjima ličnog života. Sa čuđenjem vidimo partijske radnike koji su prije imali vremena samo za Pravdu i izvještaje, kako sada čitaju romane u kojima se slavi "krilati Eros".

Šta ovo znači? Da li je ovo reakcionarni korak? Simptom početka pada revolucionarne kreativnosti? Ništa od toga! Vrijeme je da se odvojimo od licemjerstva buržoaske misli. Vrijeme je da otvoreno prepoznamo da ljubav nije samo snažni prirodni faktor, biološka sila, već i socijalni faktor. Ljubav je suštinski snažan društveni osjećaj. Na svim stupnjevima ljudskog razvoja, ljubav je (u različitim oblicima, to je tačno) bila sastavni dio kulture. Čak je i buržoazija, koja je ljubav posmatrala kao "privatnu stvar", bila u mogućnosti da ljubav iskoristi u svom klasnom interesu. Ideologija radničke klase mora posvetiti još veću pažnju važnosti ljubavi kao faktoru koji može, kao i svaki drugi psihološki ili socijalni fenomen, biti iskorišten kao prednost zajednice. Ljubav nije samo "privatna" stvar dvije osobe koje se vole: ljubav posjeduje ujedinjujući element koji je vrijedan svakoj zajednici. Ovo je očigledno kada posmatramo istorijski razvoj društva koji uspostavlja norme definisanja kada i pod kojim uslovima je ljubav "legalna" (tj. kada odgovara interesima date društvene zajednice), i kada i pod kojim uslovima je ljubav grešna i kriminalna (tj. proturječi zadacima datog društva).

Istorijski osvrt

Od ranih stupnjeva razvoja društvenog bića, čovječanstvo je nastojalo da reguliše ne samo seksualne odnose već i ljubav.

U rodovskoj zajednici, ljubav prema krvnom srodstvu se smatrala najvećom vrlinom. Rodovska zajednica ne bi dopustila da se žena žrtvuje za voljenog muža; bratska ili sestrinska privrženost je bila najcijenjeniji osjećaj. Antigona, koja je prema grčkoj legendi rizikovala život kako bi sahranila mrtvog brata, je bila heroina u očima svojih sunarodnika. Moderno buržoasko društvo bi takav potez sestre smatralo čudnim. U vrijeme plemenskog zakona, kada je država bila još u svojoj embrionalnoj fazi, ljubav dostojna najvećeg poštovanja je bila ljubav između dvoje članova istog plemena. U doba kada je društvena zajednica tek napredovala iz stupnja rodovske zajednice i još uvijek nisu čvrsto bili uspostavljeni novi oblici, bilo je važno da su članovi međusobno povezani mentalnim i emotivnim vezama. Ljubav/prijateljstvo je bio najpogodniji tip povezanosti jer su interesi zajednice zahtijevali rast i povećanje kontakata ne između bračnog para nego članova plemena, između organizatora i branilaca plemena i države (tj., između muškaraca unutar plemena jer žene u to vrijeme nisu imale nikakvu ulogu u društvenom životu i nije bilo govora o prijateljstvu među ženama). "Prijateljstvo" je cijenjeno i smatrano daleko važnijim nego ljubav između muškarca i žene. Kastor i Poluks su bili poznati po svojoj vjernosti i prijateljstvu više nego po svojim patriotskim podvizima. Kao znak prijateljstva ili poštovanja, muškarac je mogao svoju ženu ponuditi poznaniku ili gostu.

Stari svijet je smatrao prijateljstvo i "lojalnost do groba" građanskim vrlinama. Ljubavi u modernom smislu riječi nije bilo mjesta, i teško da je privlačila pažnju pjesnika ili pisaca. Dominantna ideologija tog vremena je potisnula ljubav u domen uskog, ličnog iskustva sa kojim se društvo nije bavilo; brak je bio zasnovan na pogodnosti, a ne na ljubavi. Ljubav je bila samo jedna od vidova zabave; ljubav je bila luksuz građanina koji je ispunio sve obaveze prema državi. Dok buržoaska ideologija cijeni "sposobnost da se voli" unutar uspostavljenih granica buržoaske moralnosti, stari svijet takve emocije nije smatrao vrlinama i pozitivnim ljudskim kvalitetima. Osoba koja bi postigla velika djela i rizikovala svoj život za prijatelja je smatrana herojem a njegovo djelo "najvećom vrlinom", dok bi društvo preziralo čovjeka koji bi svoj život rizikovao zbog žene koju voli.

Moralnost starog svijeta nije prepoznavala ljubav koja je muškarce inspirisala za velika djela - ljubav tako cijenjenu u feudalnom periodu - nije smatralo vrijednu pomena. Stari svijet je prepoznavao samo one emocije koje su zbližavale pripadnike plemena i činile društveni organizam stabilnijim. U narednim stupnjevima kulturnog razvoja, prijateljstvo nije smatrano moralnom vrlinom. Buržoasko društvo je izgrađeno na principima individualizma i takmičenja i nema mjesta za prijateljstvo kao moralni faktor. Prijateljstvo nikako ne pomaže i može spriječiti ispunjavanje klasnih ciljeva; posmatra se kao nepotrebna manifestacija "sentimentalnosti" i slabosti. Kastor i Poluks u današnjem Njujorku ili Londonu bi izazvali grohotni smijeh. Ovoga nije bilo u feudalnom društvu gdje je ljubav/prijateljstvo posmatrano kao kvaliteta koju treba učiti i ohrabrivati.

Feudalni sistem je branio interese vladajuće porodice. Vrline su definisane ne toliko prema odnosima među pripadnicima tog društva nego prema obavezama pojedinca prema svojoj ili njenoj porodici i tradiciji. Brak je ugovaran prema interesima porodice i svaki mladi muškarac (djevojka ionako nije imala prava) koji bi izabrao ženu protivno porodičnim interesima je teško kritikovan. U feudalno doba pojedinac nije trebao stavljati lične osjećaje i sklonosti iznad interesa porodice, a onaj ko bi to uradio je smatran "grešnikom". Moralnost nije zahtjevala da ljubav i brak idu zajedno.

Ipak, ljubav među polovima nije bila zanemarena; štaviše, prvi put u istoriji čovječanstva dobila je određeno priznanje. Može izgledati čudno da je ljubav prvi put prihvaćena u ovo doba striktnog asketizma, krutog i okrutnog morala, u doba vladavine nasilja; ali razlozi za njeno prihvatanje postaju jasniji kada malo detaljnije posmatramo stvari. U određenim situacijama i okolnostima, ljubav može djelovati na čovjeka da učini stvari za koje bi bio nesposoban. Viteštvo je od svakog člana zahtijevalo neustrašivost, hrabrost, izdržljivost i velike lične podvige na bojnom polju. Pobjeda u ratovima u to doba nije toliko odlučivana organizacijom vojske koliko individualnim kvalitetima. Vitez koji je zaljubljen u nepristupačnu "damu svoga srca" je lakše izvodio čuda hrabrosti, lakše je osvajao turnire, i lakše je žrtvovao svoj život. Zaljubljeni vitez je bio motivisan željom da "zasija" i osvoji naklonost svoje voljene.

Ideologija viteštva je prepoznala ljubav kao psihološko stanje koje se može iskoristiti u interesu feudalne klase, ali je ipak htjela organizovati emocije u definitivnom okviru. Ljubav između muškarca i žene nije cijenjena, za porodicu koja je živjela u viteškom dvorcu i u ruskom aristokratskom zemljoposjedu nije bila vezana emotivnim vezama. Socijalni faktor viteške ljubavi bio je izvan porodice i ova emocija je inspirisala na vojne i druge herojske podvige. Što je žena više bila nepristupačna, veća je bila odlučnost viteza da osvoji njenu naklonost i u sebi razvije vrline i kvalitete koje su bile cijenjene od njegove društvene klase. Obično bi vitez birao damu koju je najteže dobiti, ženu feudalnog gospodara, ili kraljicu. Samo takva "platonska" ljubav je mogla natjerati viteza na čuda hrabrosti i samo tako je smatran vrijednim. Vitez je rijetko birao neudatu ženu kao objekt ljubavi bez obzira koliko visoko na društvenoj ljestvici bila, mogućnost braka koji bi uklonio psihološki zanos bio je isključen. Feudalna moralnost je kombinovala ideal asketizma (seksualnog uzdržavanja) sa ljubavlju kao moralnom vrlinom. U želji da oslobodi ljubav od svega tjelesnog i grešnog, pretvori je u apstraktni osjećaj potpuno odvojen od svoje biološke osnove. Vitez je bio spreman da ode daleko, birajući svoju damu koju nikad nije vidio ili da se pridruži redovima pristalica Djevice Marije. Dalje od toga nije mogao.

Feudalna ideologija je ljubav vidjela kao stimulans, kao kvalitetu u službi društvene kohezije: duhovna ljubav i viteško divljenje svojoj dami su služili interesima aristokratske klase. Vitez koji bi bez dvojbe poslao svoju ženu u manastir ili je ubio zbog nevjerstva, s druge strane, bio bi počastvovan ako bi ona izabrala drugog viteza i ne bi prigovorio za njeno platonsko prijateljstvo. Iako je naglašavala duhovnu ljubav, feudalna moralnost nije zahtijevala da ljubav određuje legalne bračne veze. Feudalna ideologija je dijelila ljubav i brak koji su ujedinjeni tek pojavom buržoaske klase u 14. i 15. vijeku. Uzvišena prefinjenost feudalne ljubavi je postojala zajedno sa neopisivo krutim normama odnosa među polovima. Seksualni odnos unutar i van braka je bio bez nježnog i inspirativnog elementa ljubavi i ostao je samo psihološki čin.

Crkva se pretvarala da vodi rat protiv izopačenosti, ali ohrabrujući "duhovnu ljubav" stvorila je krute životinjske odnose među polovima. Vitez koji se ne bi odvojio od amblema dame svoga srca, koji bi pisao poeziju u njenu čast i rizikovao svoj život da bi osvojio njen osmijeh, bi u isto vrijeme bez predomišljanja silovao djevojku gradske sirotinje ili bi naredio svome slugi da mu dovede lijepu seljanku kako bi se zadovoljio. Žene vitezova ne bi propustile priliku da se zadovolje nekim mladim sviračem. Sa slabljenjem feudalizma i rastom novih uslova života koje su diktirali interesi rastuće buržoazije, razvio se i novi moralni ideal odnosa među polovima. Odbacujući platonsku ljubav, buržoazija je branila narušena prava tijela i u koncept ljubavi je ubrizgala duhovno i fizičko. Buržoaski moral nije razdvojio ljubav i brak; brak je bio izraz uzajamne privlačnosti para. Međutim, kada bi joj to odgovaralo, buržoazija je konstantno kršila svoje moralno učenje. Bez obzira na to, prepoznavanje ljubavi kao stuba braka imalo je duboku klasnu osnovu.

Pod feudalnim sistemom porodicu je na okupu držala tradicija plemstva i rađanja. Vezu bračnog para je držala moć crkve, neograničeni autoritet porodičnog starješine, snaga porodične tradicije i volja feudalnog gospodara; brak nije bilo moguće razdvojiti. Buržoaska porodica se razvila u drugačijim uslovima; njena osnova nije bilo zajedničko porodično vlasništvo bogatstva već akumulacija kapitala. Porodica je bila čuvar tog bogatstva; kako bi akumulacija kapitala bila što je moguće brža, bilo je važno da sa ušteđevinom muškarca dobro i oprezno upravlja: drugim riječima, da žena ne bude samo dobra domaćica već pomoćnica i prijatelj muža. Sa uspostavljanjem kapitalističkih odnosa i buržoaskog socijalnog sistema, da bi ostala stabilna, porodica je morala biti zasnovana ne samo na ekonomskim obzirima već i na zajedništvu članova porodice koji su imali zajednički interes u akumulaciji bogatstva. Zajedništvo je poslužilo kao snažan faktor kada su muž, žena, roditelji i djeca povezani jakim emocionalnim i psihološkim vezama. Krajem 14. i početkom 15. vijeka, novi ekonomski način života je doveo do uspona nove ideologije. Koncepti ljubavi i braka su se postepeno promijenili. Luter, vjerski reformator, i drugi mislioci i javne ličnosti Renesanse i Reformacije su savršeno jasno razumjeli društvenu snagu ljubavi. Bili su svjesni da stabilnost porodice - ekonomske jedinice na kojoj počiva buržoaski sistem - zahtjeva da njeni članovi ne budu povezani samo ekonomskim vezama već je bila potrebna revolucionarna ideologija rastuće buržoazije koja propagira novi moralni ideal ljubavi koja obuhvata i tijelo i dušu. Reformatori tog perioda su se protivili celibatu klera i bezobzirno su se ismijavali "duhovnoj ljubavi" viteštva koja je viteza držala u stalnom zanosu ali mu nije dopuštala nadu da može zadovoljiti svoje čulne potrebe. Ideolozi buržoazije i reformacije su prepoznali legitimitet tjelesnih potreba. Dok je feudalni svijet na jednu stranu podijelio ljubav na seksualni čin (odnosi u braku ili sa konkubinama), a na drugu duhovnu, platonsku ljubav (odnos viteza i dame njegovog srca), buržoaska klasa je u odnose među polovima uključila i fizičku i emotivnu privlačnost kao koncept ljubavi. Feudalni ideal je razdvojio ljubav od braka; buržoaski moral je to dvoje povezao. Buržoazija je ljubav i brak učinila nerazdvojnim. Naravno, ova klasa je u praksi kršila svoj ideal; međutim dok pitanje zajedničke privlačnosti nije bilo važno u feudalizmu, buržoaska moralnost je zahtijevala da čak i u brakovima iz dogovora partneri trebaju glumiti licemjerstvo i ljubav.

Tragovi feudalne tradicije i stavova prema braku i ljubavi su stigli i do nas, preživaljavajući vijekove i prilagođavajući se moralu buržoaske klase. Kraljevske porodice i visoka aristokratija još uvijek žive u skladu sa ovim starim normama. U ovim krugovima izgleda "zabavno" ali i "neobično" kada se brak sklopi na osnovu ljubavi. Prinčevi i princeze se još uvijek moraju pokoravati zahtjevima svog rođenja i politike, stupajući u veze sa ljudima do kojih im nije stalo.

U seljačkim porodicama takođe možemo vidjeti da porodični i ekonomski obziri igraju veliku ulogu u sklapanju brakova. Seljačka porodica je ekonomska radna jedinica i po tome se razlikuje od porodice gradske industrijske buržoazije; njeni članovi su čvrsto povezani ekonomskim okolnostima tako da unutrašnje veze imaju sekundarno značenje. Za srednjovjekovne zanatlije, ljubav nije imala ulogu u braku jer je u kontekstu sistema esnafskih porodica bila proizvodna jedinica i ta ekonomska racionalnost je omogućavala stabilnost. Ideal ljubavi u braku dolazi sa pojavom buržoazije kada porodica gubi svoju proizvodnu funkciju i ostaje potrošačka jedinica koja takođe služi za očuvanje akumuliranog kapitala.

Iako je buržoaska moralnost branila pravo zajedništva dva "zaljubljena srca" uprkos protivljenju tradicije, i kritikovala je "duhovnu ljubav" i asketizam proglašavajući ljubav za osnovu braka, ipak je ljubav definisala na vrlo uzak način. Ljubav je dopuštena samo unutar braka. Ljubav van legalnog braka se smatrala nemoralnom. Takve ideje su diktirali ekonomski obziri potrebe da se sačuva rasipanje kapitala među nezakonskom djecom. Cijeli buržoaski moral je bio usmjeren na koncentraciju kapitala. Bračni par koji zajedno radi da poboljša svoj socijalni status i da poveća bogatstvo pojedinačne porodične jedinice odvojene od ostatka društva bio je ideal. Kada bi došlo do sukoba između interesa porodice i društva, buržoaski moral je odlučivao u interesu porodice (saosjećajni stav buržoaskog morala iako ne i zakona prema onima koji zbog svojih porodica dovedu do bankrota svojih kolega dioničara). Ova moralnost, sa utilitarizmom tipičnim za buržoaziju, je pokušala da iskoristi ljubav predstavljajući je glavnim sastojkom braka i time jačajući porodicu.

Ljubav naravno nije mogla biti zadržana unutar granica koje su postavili buržoaski ideolozi. Emocionalni sukobi su rasli i množili se pronalazeći izraz u novom obliku književnosti - romanu - koji je razvila buržoaska klasa. Ljubav je stalno bježala iz uskog okvira legalnih bračnih veza u slobodne veze i preljubu, koje su bile osuđivane ali ipak praktikovane. Buržoaski ideal ljubavi ne odgovara potrebama najvećeg dijela populacije - radničkoj klasi. Niti je relevantan za životni stil radničke inteligencije. Zato u razvijenim kapitalističkim zemljama postoji visok interes oko problema polova i ljubavi i pronalasku rješenja za te misterije. Pitamo se kako da odnosi među polovima budu razvijeni tako da povećaju individualnu i društvenu sreću?

Radnička omladina Rusije se sada susreće sa ovim pitanjem. Ovaj kratak prikaz evolucije ideala ljubav/brak odnosa će vam pomoći da shvatite i razumijete da ljubav nije privatna stvar kao što se čini na prvi pogled. Ljubav je važan psihološki i društveni faktor koje je društvo uvijek instinktivno organizovalo u svom interesu. Radni muškarci i žene, naoružani naukom marksizma i iskustvom iz prošlosti, moraju otkriti koje će mjesto ljubav zauzimati u novom društvenom poretku i odrediti ideal ljubavi koji će odgovarati klasnom interesu.

Ljubav/drugarstvo

Koji je proleterski ideal ljubavi? Već smo vidjeli da svaka epoha ima svoj ideal; svaka klasa nastoji koncept ljubavi ispuniti sadržajem koji odgovara njenim interesima. Svaki stupanj kulturnog razvitka, sa svojim bogatim intelektualnim i emocionalnim iskustvima, ponovo definiše sliku Erosa. Sa narednim stupnjevima razvoja ekonomije i društvenog života, ideje ljubavi su se mijenjale; osjećaji su dobijali veće značenje ili su nestajali.

Tokom hiljadu godina istorije ljudskog društva, ljubav se od prostog biološkog instinkta, potrebe za reprodukcijom svojstvene svim bićima od najvišeg do najnižeg oblika, razvila u kompleksni osjećaj koji stalno zahtjeva nove intelektualne i emocionalne aspekte. Ljubav je postala psihološki i socijalni faktor. Pod pritiskom ekonomskih i društvenih sila, biološki instinkt za reprodukcijom se transformisao u dva dijametralno suprotna smjera. Na jednoj strani, monstruozni društveni i ekonomski odnosi, posebno kapitalistički, su zdravi seksualni instinkt pretvorili u nezdravu tjelesnost. Seksualni čin je postao sam sebi cilj, samo još jedan način zadovoljenja kroz požudu pojačanu neumjerenošću i kroz izvrnutu i štetnu uzbuđenost tijela. Muškarac nema seksualni odnos iz zdravog instinkta koji ga je privukao određenoj ženi; muškarac prilazi bilo kojoj ženi, iako ne osjeća prema njoj posebnu seksualnu želju, s ciljem da kroz ženu zadovolji svoje seksualno zadovoljenje. Prostitucija je organizovani izraz ove izvrnute seksualne potrebe. Ako odnos sa ženom ne dovede do očekivanog zadovoljstva, muškarac će se okrenuti bilo kojoj perverziji.

Ova devijacija prema nezdravoj tjelesnosti dovodi veze daleko u biološki instinkt. Na drugoj strani, tokom vijekova i sa promjenama u društvenom životu ljudi i kulture, fizičku privlačnost polova je okružila mreža emocionalnih i intelektualnih iskustava. U sadašnjem obliku ljubav je kompleksno stanje uma i tijela; davno je odvojena od svog primarnog izvora, biološkog instinkta za reprodukciju, i često je u oštrom sukobu s tim instinktom. Ljubav je utkana u prijateljstvo, strast, materinsku nježnost, zaljubljenost, uzajamnu privlačnost, saosjećajnost, divljenje i mnoge druge oblike emocija. Sa takvim rasponom osjećaja, gdje su fizička privlačnost i emocionalna toplina izmiješani, vrlo je teško razlikovati direktnu povezanost između prirodne potrebe "beskrilnog Erosa" i "krilatog Erosa". Postojanje ljubavi/prijateljstva gdje nema elementa fizičke privlačnosti, ljubavi prema nečijem radu ili cilju, ljubavi prema zajednici, svjedoče koliko je ljubav postala "duhovna" i odvojena od svoje biološke osnove.

U modernom društvu nastaju oštre proturječnosti i borba se vodi između različitih manifestacija emocija. Duboka intelektualna i emocionalna uključenost u nečiji rad možda u nekim slučajevima nije kompatibilna sa ljubavlju prema određenom muškarcu ili ženi, ljubav prema zajednici može doći u sukob sa ljubavlju prema suprugu, ženi ili djeci. Može biti teško za ljubav/prijateljstvo u jednoj osobi da postoji sa strašću prema drugoj osobi; u prvom slučaju ljubav je zasnovana na intelektualnoj kompatibilnosti, a u drugom slučaju se radi o fizičkoj harmoniji. "Ljubav" posjeduje mnoga lica i aspekte. Različiti oblici osjećaja koji su se razvili tokom nekoliko epoha i koje su iskusili obični muškarci i žene ne može biti pokriven tako opštim i nejasnim terminima.

Pod vladavinom buržoaske ideologije i kapitalističkog načina života, kompleksnost ljubavi stvara niz kompleksnih i neriješivih problema. Do kraja 19. vijeka, mnogostranost ljubavi je postala omiljena tema za pisce. Ljubav za dvoje ili čak troje ljudi je zanimala veliki broj dubokoumnih predstavnika buržoaske kulture. U 60-im godinama 19. vijeka, naš ruski mislilac i pisac Aleksandar Hercen je u svom romanu Ko je kriv? pokušao otkriti kompleksnost unutrašnjeg svijeta i dualnost emocija, a Černiševski se istog pitanja dotakao u svom romanu Šta da se radi?. Poetski geniji kao što su Gete i Bajron, i hrabri pioniri u sferi odnosa među polovima kao što je Žorž Sand, su pokušali da se izbore sa ovim pitanjima u sopstvenom životu; autor romana Ko je kriv? je takođe o tim problemima znao iz sopstvenog iskustva, kao i svi drugi mislioci, pjesnici i javne ličnosti. U sadašnjem trenutku mnogi "mali" ljudi se bore sa teškoćama ljubavi i uzaludno traže rješenja unutar okvira buržoaske misli. Ali ključ rješenja je u rukama proletarijata. Samo ideologija i životni stil novog, radnog čovječanstva može riješiti kompleksni problem emocija.

Ovdje govorimo o dualnosti ljubavi, kompleksnosti "krilatog Erosa"; ovo ne treba miješati sa seksualnim odnosima "bez Erosa", gdje jedan muškarac bude sa više žena ili jedna žena sa više muškaraca. Odnosi gdje nema ličnih osjećaja mogu imati štetne i bolne posljedice (rano iscrpljivanje organizma, polne bolesti itd.), i bez obzira koliko su zapetljane, one ne dovode do "emotivnih drama". Ove "drame" i sukobi počinju tamo gdje su prisutni različiti oblici i manifestacije ljubavi. Žena osjeća bliskost prema muškarcu čije ideje, nade i aspiracije odgovaraju njenim; nju ipak fizički privlači drugi muškarac. Muškarac prema jednoj ženi može imati simpatije i nježnost, a u drugoj može pronaći podršku i razumijevanje za težnje svoga intelekta. Kojoj mora dati svoju ljubav? I zašto mora biti rastrgnut iznutra ako samo posjedovanje oba tipa unutrašnjih veza može dovesti do ispunjenosti života?

Pod buržoaskim sistemom takva podjela unutrašnjeg emotivnog svijeta izaziva neizbježnu patnju. Hiljadama godina je ljudska kultura, zasnovana na instituciji svojine, učila ljude da je ljubav povezana sa principima vlasništva. Buržoaska ideologija je insistirala da ljubav daje apsolutno pravo na posjedovanje voljene osobe. Takva isključivost je bila prirodna posljedica uspostavljenog oblika bračnog para i ideala "ljubavi" između muža i žene. Ali može li takav ideal odgovarati interesima radničke klase? Važno je i poželjno iz perspektive proletarijata da ljudske emocije razviju širi i bogatiji obim. Kompleksnost ljudske psihe i mnogostranost emocionalnog iskustva treba pomoći u rastu emotivnih i intelektualnih veza među ljudima čime se jača zajednica. Brojnije unutrašnje veze zbližavaju ljude i omogućavaju jači osjećaj solidarnosti i lakšu realizaciju drugarstva i jedinstva kao ideala radničke klase.

Proleterska ideologija ne može prihvatiti isključivost i "bračnu ljubav". Proletarijat nije ispunjen užasom i moralnim prezirom prema mnogim oblicima i licima "krilatog Erosa" kao što to čini licemjerna buržoazija; naprotiv, proletarijat pokušava usmjeriti ove emocije, koje vidi kao proizvod kompleksnih društvenih okolnosti, u kanale koji donose prednost klasi tokom borbe i izgradnje komunističkog društva. Kompleksnost ljubavi nije u sukobu sa interesima proletarijata. Naprotiv, ona olakšava pobjedu ideala ljubavi/drugarstva koji se već razvija.

Na plemenskom stupnju razvoja ljubav je posmatrana kao srodnička privrženost (ljubav između sestara i braće, ljubav prema roditeljima). Drevna kultura predhrišćanskog perioda je iznad svega njegovala ljubav/prijateljstvo. Feudalni svijet je idealizovao platonsku dvorsku ljubav van braka između pripadnika suprotnih polova. Buržoazija je kao svoj ideal uzela monogamnu bračnu ljubav. Radnička klasa preuzima svoj ideal iz radne kooperacije i unutrašnje solidarnosti koja povezuje muškarce i žene proletarijata; oblik i sadržaj ovog ideala se naravno razlikuje od koncepata ljubavi koji su postojali u drugim kulturnim epohama. Zagovaranje ljubavi/drugarstva ni u kome slučaju ne implicira da radnička klasa u militantnoj atmosferi borbe za diktaturu proletarijata mora usvojiti ideologiju luđačke košulje i da nemilosrdno pokušava ukloniti sve tragove nježnih emocija iz odnosa među polovima. Ideologija radničke klase ne želi da uništi "krilatog Erosa" već da pripremi put za prepoznavanje vrijednosti ljubavi kao psihološke i društvene sile.

Licemjerna moralnost buržoaske kulture je ograničila slobodu Erosa prisiljavajući ga da "posjećuje" samo legalni bračni par. Van braka bilo je mjesta samo za trenutne seksualne odnose (kao u slučaju prostitucije ili preljube). Moralnost radničke klase je do sada definitivno odbacila vanjske oblike seksualnih veza. Socijalni ciljevi radničke klase nisu zahvaćeni time da li ljubav ima oblik dugog i zvaničnog braka ili je izražena u privremenim vezama. Ideologija radničke klase ne postavlja nikakva formalna ograničenja ljubavi. U isto vrijeme ideologija radničke klase počinje stvarati stav o sadržaju ljubavi i oblicima emocionalnog iskustva. U ovome smislu će proleterska ideologija mnogo striktnije nego buržoaska ideologija ukloniti "beskrilnog Erosa". "Beskrilni Eros" je suprotan interesima radničke klase. Na prvom mjestu dovodi do neumjerenosti i fizičke iscrpljenosti koja smanjuje resurse radne energije dostupne društvu. Na drugoj strani dovodi do osiromašenja duše spriječavajući razvitak i jačanje unutrašnjih veza i pozitivnih osjećaja. Na kraju obično nalazimo nejednakost prava u vezama među polovima, zatim zavisnost žene od muškarca i na muško samozadovoljstvo i neosjećajnost koje nesumnjivo ne dozvoljavaju razvitak drugarskih osjećaja. "Krilati Eros" je drugačiji.

Očigledno da se na fizičkoj privlačnosti zasniva i "krilati Eros", ali se razlikuje u tome da osoba koja osjeća ljubav zahtijeva i unutrašnje kvalitete potrebne graditeljima nove kulture - osjećajnost, odgovornost i želju da pomogne drugima. Buržoaska ideologija zahtijeva da osoba takve kvalitete pokazuje samo u vezi sa jednim partnerom. Cilj proleterske ideologije je da muškarci i žene razviju ove kvalitete ne samo u vezi sa odabranim već prema svim pripadnicima zajednice. Proletersku klasu ne zanima koji oblici i nijanse osjećaja će dominirati u "krilatom Erosu". Jedini uslov je da ti osjećaji ubrzavaju i omogućavaju razvitak i jačanje drugarstva. Ideal ljubavi/drugarstva, koji stvara proleterska ideologija kako bi zamijenila isključivost bračne ljubavi buržoaske kulture, uključuje prepoznavanje prava ličnosti druge osobe, uzajamnu podršku i osjećajnost, kao i odgovornost prema potrebama drugih.

Ideal ljubavi/drugarstva je potreban proletarijatu u važnom i teškom periodu borbe za konsolidaciju svoje diktature. Ali nema sumnje da će ostvarivanjem komunističkog društva ljubav biti transformisana u neviđene aspekte. Do tada će rasti i jačati "saosjećajne veze" između svih pripadnika novog društva. Potencijal ljubavi će jačati, a ljubav/solidarnost će dobiti mjesto kao takmičenje i samoljublje u buržoaskom sistemu. Kolektivizam može poraziti individualističku samodovoljnost, a nestaće i "hladna unutrašnja samoća" iz koje ljudi u buržoaskoj kulturi pokušavaju pobjeći kroz ljubav i brak. Razviće se mnoge veze koje će muškarce i žene privući u emocionalni i intelektualni kontakt, a osjećaji će izaći iz privatne u javnu sferu. Bez traga će nestati nejednakost između polova, kao i zavisnost žena od muškaraca, ostavljajući samo blijedu sjenu prošlosti.

U novom, kolektivnom društvu, gdje se međuljudski odnosi razvijaju unutar radosnog jedinstva i drugarstva, Eros će zauzeti počasno mjesto kao emocionalno iskustvo koje povećava ljudsku sreću. Kakva će biti priroda transformisanog Erosa? Ni najhrabrija fantazija nije u mogućnosti da odgovori na ovo pitanje. Ali jedna stvar je jasna: sa jačanjem intelektualnih i emotivnih veza novog čovječanstva, manje je mjesta za ljubav koja je prisutna u današnjem značenju riječi. Moderna ljubav uvijek griješi jer upija misli i osjećaje "voljenih srca" i izoluje zaljubljeni par van zajednice. U budućem društvu takvo odvajanje neće postati samo suvišno već i psihološki nezamislivo. Prihvaćene norme seksualnih veza u novom svijetu će vjerovatno biti zasnovane na slobodnoj, zdravoj i prirodnoj privlačnosti (bez iskrivljavanja i neumjerenosti) i na "transformisanom Erosu".

Ali u sadašnjem trenutku mi stojimo između dvije kulture. Na ovoj prekretnici, sa borbama na svim frontovima, uključujući i ideološki, interes proletarijata je da što prije osigura najbržu akumulaciju "saosjećajnosti". U ovome periodu moralni ideal koji definiše veze nije seksualni instinkt već mnogostranost ljubavnog iskustva ljubavi/drugarstva. Kako bi odgovorili zahtjevima novog proleterskog morala, ova iskustva moraju imati tri osnovna principa: 1. Jednakost u vezama (kraj muškom egoizmu i potiskivanju ženske ličnosti). 2. Uzajamno prepoznavanje prava između dvije osobe i činjenice da se ne može posjedovati srce i duša druge osobe (u smislu vlasništva koje je ohrabreno buržoaskom kulturom). 3. Drugarska osjećajnost, sposobnost da se sluša i razumije unutrašnji svijet voljene osobe (buržoaska kultura ovo zahtjeva samo od žena). Ali u objavljivanju prava "krilatog Erosa", ideal radničke klase u isto vrijeme mora biti podvrgnut moćnijem osjećaju dužnosti prema zajednici. Koliko god bila jaka veza dvije osobe u zajednici, veza koja veže dvije osobe prema zajednici će uvijek imati prednost jer je jača, kompleksnija i organska. Buržoaski moral zahtijeva sve za voljenu osobu. Moral proletarijata zahtijeva sve za zajednicu.

Čujem da prigovarate, moj mladi prijatelju, kako jeste istina da će ljubav/drugarstvo postati ideal radničke klase, ali zar neće ova nova "moralna mjera" emocija staviti nova ograničenja na seksualne veze? Da li oslobađamo ljubav okova buržoaske moralnosti samo da bismo je ponovo porobili? U pravu ste, prijatelju. Ideologija proletarijata odbacuje buržoasku "moralnost" u sferi ljubav/brak odnosa. Međutim, proletarijat neizbježno razvija svoju moralnost, svoja pravila ponašanja koji više odgovaraju zadacima radničke klase i obrazuje emocije u određenom pravcu. Može se reći da osjećaji ponovo dobijaju okove. Proletarijat će neizbježno da odsječe krila buržoaskoj kulturi. Ali bilo bi kratkovidno žaliti za tim procesom jer je nova klasa sposobna za razvitak novih aspekata emocija koji posjeduju neviđenu ljepotu, snagu i sjaj. Kako se kulturna i ekonomska osnova čovječanstva mijenjaju, tako se i ljubav transformiše.

Slijepa strast će oslabiti; osjećaj vlasništva, egoistična želja da partnera vežemo "zauvijek", samozadovoljnost muškarca i samoodricanje žene će nestati. U isto vrijeme će se razviti vrijedni aspekti i elementi ljubavi. Povećaće se poštovanje prema pravu ličnosti druge osobe, a naučiće se i uzajamna osjećajnost; muškarci i žene će željeti da izražavaju ljubav ne samo u poljupcima i zagrljajima već u zajedničkoj kreativnosti i aktivnosti. Zadatak proleterske ideologije nije da izbaci Erosa iz društvenog života već da ga usmjeri prema potrebama nove društvene formacije, i da obrazuje seksualne veze u duhu velike, nove psihološke sile drugarske solidarnosti.

Nadam se da vam je sad jasno da interes za pitanje ljubavi među mladim radnicima nije simptom "nazadovanja". Nadam se da sad možete shvatiti koje mjesto ljubav zauzima u odnosima među mladim radnicima.