Potlačenost žena i prostitucija: marksistička perspektiva

Neke feministkinje tvrde da bi termin i pojam „prostitucije“ trebalo napustiti i zamijeniti pojmom „seksualni rad“. Drugim riječima, prostituciju treba tretirati kao svaki drugi oblik rada i kao takvu priznati. Prema feminističkoj aktivistkinji Morgan Mertej (između ostalih), prostitucija bi čak bila oruđe u borbi protiv kapitalizma i za emancipaciju žena. U ovom članku namjeravamo da odgovorimo na ove ideje sa marksističke tačke gledišta.

[Source]

Porijeklo prostitucije

Iako muška prostitucija postoji, u većini slučajeva radi se o ženama. Prostitucija je jedan od sastavnih dijelova potlačenosti koju žene trpe – i to oduvijek – u klasnom društvu. Kako bismo analizirali prostituciju danas, korisno je osvrnuti se na porijeklo i istorijski razvoj potlačenosti žena, kako bismo prikazali organsku vezu između ove potlačenosti i porijekla prostitucije.

Suprotno uobičajenom vjerovanju, potlačenost žena nije oduvijek postojala. Ona se pojavila istovremeno s pojavom klasne eksploatacije – koja takođe nije oduvijek postojala. Fridrih Engels (Marksov veliki prijatelj i drug) je u djelu „Porijeklo porodice, privatne svojine i države“ (1884) pratio razvoj potlačenosti u klasnom društvu, što su potvrdila istraživanja arheologa i antropologa tokom jednog vijeka.

Desetinama hiljada godina muškarci i žene živjeli su u relativno egalitarnim društvima lovaca-sakupljača. U ovim društvima nije bilo privatne svojine, društvenih klasa, države i ugnjetavanja žena; stoga je Engels opisao ova društva kao „primitivni komunizam“. Svakako je postojala podjela rada između muškaraca i žena, proizašla iz potreba trudnoće i dojenja. Lov je obično bio muška aktivnost, dok su žene bile odgovorne za sakupljanje i održavanje domaćinstva, što je tada bio kolektivni zadatak. Međutim, ova „seksualna podjela rada“ nije implicirala ugnjetavanje jednog pola drugim. Žene su učestvovale u kolektivnom radu, a okupljanje je igralo glavnu ulogu u ishrani grupe. Danas postoje arheološki dokazi da su i žene bile uključene u proizvodnju kamene umjetnosti, zadatak koji svi istoričari prepoznaju kao veoma važan u ovim društvima. Štaviše, bilo kakva prinuda ili neravnoteža moći u seksualnoj podeli rada nije bila stroga. Neke žene su se bavile lovom, a neki muškarci sakupljanjem ili održavanjem domaćinstva.

Što se tiče ljubavi i seksualnih odnosa, ova društva su se odlikovala relativnom slobodom i jednakosti polova. Monogamne porodice i brakovi još uvijek nisu postojali; prethodili su im različiti oblici „grupnog“ braka. U tim uslovima, rodovi su se zasnivali na matrilinealnom porijeklu, jer je to bio jedini rod za koji se sa sigurnošću znalo. To je imalo posljedice za prenos imovine. Iako ona vrsta privatne svojine koja će se razviti u klasnim društvima nije postojala, lovac je ipak posjedovao svoje oružje, zanatlija svoje alate itd., i oni su ih ostavljali porodici svoje majke.

Ipak, ova društva ne bi trebalo idealizovati. Ovakav „komunizam“ je prije svega bio diktiran neumoljivom nužnošću. Veoma nizak nivo produktivnosti rada i odsustvo bilo kakvog viška činili su ove grupe izuzetno ranjivim; solidarnost i jednakost su samim tim bili apsolutno neophodni za preživljavanje.

Ova situacija se dramatično promijenila sa periodom neolita, prije nekih deset hiljada godina. Uz uzgoj životinja, nakon čega je uslijedila poljoprivreda, zajednice su mogle proizvesti višak hrane, koju su mogle skladištiti ili trgovati sa drugim zajednicama. Trgovina je počela da se razvija. Ovo je pokrenulo pitanje vlasništva nad ovim novim resursima – koji bi mogli postati roba – i sredstvima za njihovu proizvodnju. Pojavilo se privatno vlasništvo nad zemljom i stokom, uz ropstvo i društvenu nejednakost. Rođena su prva klasna društva.

Pošto su poljoprivreda i stočarstvo prvenstveno bile aktivnosti kojima su dominirali muškarci, oni su sada imali ogromnu prednost: njihov rad je bio taj koji je donio većinu proizvoda potrebnih zajednici – i skoro sve ono što se moglo razmijeniti kao roba. Ovaj razvoj je doveo do preokreta u porodičnim odnosima, koji je Engels opisao kao „svjetski istorijski poraz ženskog pola“. Uz kontrolu nad ekonomskim resursima, najbogatiji ljudi su željeli da ih prenesu na svoju djecu – ne više na porodicu svoje majke. Time je matrilinealno porijeklo zamijenjeno patrilinealnim porijeklom. Da bi se osiguralo da su djeca potomci njihovog zakonitog oca, ženama (i to samo ženama) je nametnuta monogamija.

Od mjesta kolektivnog rada, domaćinstvo je postalo privatno vlasništvo i zatvor za žene. Žene su izbačene iz društvene proizvodnje, ograničene na ulogu majki i kućanskih (i seksualnih) robova. Svedeni su na robu: muževi ili očevi su ih mogli prodati kao robove. Njihove porodice su ih mogle pokloniti ili prodati da budu supruge bez konsultacija sa njima. U ovom trenutku je počela da se pojavljuje prostitucija. Uklonjene iz proizvodne sfere, žene iz najsiromašnijih društvenih klasa bile su prisiljene, da bi preživjele, da prodaju jedinu robu koju su imale: svoje tijelo. Štaviše, kako je Engels istakao, dok je prinudna monogamija za žene bila striktno primjenjivana, prostitucija je bila jedno od sredstava pomoću kojih se de facto održavala muška poligamija.

Na Zapadu, kroz istoriju vidimo niz ropskih društava u antici, praćenih feudalizmom, i konačno kapitalizmom – bez eliminisanja potlačenosti žena. Prostitucija je takođe opstala jer je bila organski povezana sa porodičnim strukturama. U srednjem vijeku i renesansi, licemjerna osuda prostitucije od strane Crkve nije učinila da ona nestane. U stvari, pape i kardinali Rima ili Avinjona bili su među najboljim klijentima prostitutki, onda kada se sami nisu ponašali kao makroi. U svim društvima zasnovanim na klasnoj eksploataciji, žene su bile ugnjetavane, pa je prostitucija bila jedan od oblika ovog ugnjetavanja.

Ugnjetavanje i kapitalizam

Kapitalizam je uveo veliku promjenu u položaju žena. U Evropi 19. vijeka, potreba za radnom snagom za industriju u razvoju dovela je neke od najsiromašnijih žena iz domaće sfere u društvenu proizvodnju. Kao sastavni dio radničke klase, učestvovali su u klasnoj borbi i u razvoju radničkog pokreta. Radnice su, na primjer, bile na čelu Pariske komune 1871. i Ruske revolucije 1917. godine.

U tom periodu na Zapadu se postepeno postavljaju temelji „liberalnog“ zakonodavstva o rodnoj ravnopravnosti: ekonomska nezavisnost žena od muževa (barem formalno), sloboda stanovanja, braka i razvoda, ali i pravo glasa, formalna jednakost pred sudovima i pravo na abortus. Mora se, međutim, naglasiti da buržoazija nipošto nije velikodušno nudila ova prava ženama. Sve njih je trebalo dobiti u masovnim borbama, koje su bile sistematske klasne borbe. Primjer Ruske revolucije je prosvjetljujući: nakon što su boljševici preuzeli vlast, Ruskinje su u roku od nekoliko mjeseci izborile punu pravnu i političku jednakost sa muškarcima, kao i pravo na razvod i abortus – ništa od toga nije postignuto u većini zapadnih zemalja do nekoliko decenija kasnije. Ženska prava su napredovala samo kao rezultat masovne mobilizacije. U Francuskoj je, na primjer, pravo na abortus stečeno nakon velikog generalnog štrajka u maju 1968.

Međutim, i pored ovog napretka, ugnjetavanje žena nije nestalo. Buržoazija ima mnogo razloga da ovjekovječi ovo ugnjetavanje. Kao i sva klasna društva prije njega, kapitalizam je na kraju zasnovan na privatnoj svojini i nasljeđivanju, koji su bili kamen temeljac patrijarhalne porodice od neolita. Ovome se dodaje i potreba da se radnička klasa podijeli kako bi se spriječilo ujedinjenje, da postane svjesna svoje snage i da ugrozi dominaciju buržoazije. Seksizam i ugnjetavanje žena, baš kao i rasizam, homofobija i svi oblici tlačenja, sastavni su dio arsenala buržoazije za dijeljenje radnika.

Prostitucija je takođe održavana. U društvu u kojem je žensko tijelo roba, sloj najsiromašnijih žena je primoran da se proda da bi preživio. Krajem 19. vijeka, njemački socijalista Avgust Bebel je istakao da se većina prostitutki regrutuje iz redova najsiromašnijih radnika, posebno onih u tekstilnoj industriji, jer su bile posebno slabo plaćene. Poput Marksa i Engelsa prije njega, Bebel je ukazivao na licemjerje buržoazije, koja je zvanično osuđivala prostituciju, ali je vladala društvom koje je istu činilo neizbježnom. Štaviše, ova ista buržoazija se zalagala za bračnu vjernost – a pritom je zadržavala armije ljubavnica i kurtizana.

Koncept „seksualnog rada“

Tokom 1960-ih i 1970-ih, talas masovnih mobilizacija zahvatio je svijet. Među njima su bili maj '68 u Francuskoj, talasi štrajkova u Italiji (1968-69), portugalska revolucija 1974, čileanska revolucija 1970-73 i pad vojnih diktatura u Grčkoj i Španiji.

Međutim, zbog izdaje reformističkih vođa, ove revolucionarne mobilizacije nisu dovele do svrgavanja kapitalizma. Uslijedio je talas reakcija: došlo je do vojnih pučeva (Čile, Argentina, itd.), dolaska konzervativnih lidera na vlast – kao što su Regan i Tačer – i ogromne ideološke ofanzive protiv ideja marksizma. Tokom ovog perioda razvijaju se „postmoderne“ teorije, uz podršku vladajuće klase. U ovom opštem kontekstu pojavila se nova teorija unutar feminističkog pokreta, koja je prostituciju ponovo okarakterisala kao „seksualni rad“.

Prema zagovornicima ove teorije, trebalo bi da napustimo koncepte „prostitucije“ i „prostitutke“ u korist „seksualnog rada“ i „seksualnih radnica“. Drugim riječima, prostituciju ne treba posmatrati kao komponentu ženskog ugnjetavanja, već kao posao „kao svaki drugi“, pa stoga sve negativne konotacije povezane sa njom – i, prije svega, cilj okončanja prostitucije – treba odbaciti i boriti se protiv njih. Tako je 2013. godine „afro-feministička“ aktivistkinja Rokhaja Dijalo potvrdila da je prostitucija stvar individualnog izbora, što je – za dotične žene – pitanje „slobodnog raspolaganja“ njihovim tijelima.

U opravdavanju ovog stava, neke feministkinje su čak pribjegle takozvanim „marksističkim“ argumentima: u prodaji svojih tijela, prostitutke se u stvarnosti suočavaju sa istom situacijom kao i plaćene radnice. Zaključak: ne treba se zalagati za nestanak prostitucije, već za njeno „priznavanje“ kao samostalnog posla, koji žene biraju da rade „slobodno“.

Neki aktivisti, poput Morgan Mertej, idu još dalje i tvrde da je priznavanje seksualnog rada neophodan korak u borbi protiv kapitalizma, jer bi podstaklo prepoznavanje seksa uopšte kao „rada“, što bi predstavljalo izazov za patrijarhat. Drugi pak tvrde da je prostitucija sama po sebi revolucionarna, jer može podstaći seksualnu slobodu žena. Patrijarhat bi stoga mogao finansirati sopstveno uništenje kroz „seksualni rad“!

Realnost prostitucije

Ideje ovih feministkinja ignorišu – manje-više svjesno – realnost prostitucije za većinu ljudi koji su njene žrtve. Počnimo sa pitanjem trgovine ljudima i njene uloge u prostituciji. U članku iz 2016. Morgan Mertej smatra da je po ovom pitanju neophodno „ići ’iznad’ ove razmjene figura i iskustava“.

Rizikujući da iznerviramo Morgan Mertej, hajde da navedemo neke „cifre“ i „iskustva“ kako bismo oslikali opštu sliku preovlađujuće situacije. U 2016. godini, Međunarodna organizacija rada (ILO) je procijenila da je 40 miliona ljudi širom svijeta bilo žrtva trgovine ljudima zbog prisilnih brakova, ropstva, mreža prostitucije ili trgovine organima. Prostitucija čini ogromnu većinu tih žrtava. U 2018. godini, prema Globalnom izvještaju UN o trgovini ljudima, 70 odsto žrtava trgovine bile su žene, a 83 odsto njih je bilo žrtva trgovine ljudima radi seksualne eksploatacije.

Suprotno onome što kažu neki zagovornici legalizacije prostitucije, ova pojava se odnosi i na zemlje poput Njemačke i Holandije, gdje je prostitucija legalizovana. U ove dvije zemlje procjenjuje se da je 75-80 odsto prostitutki u bordelima žrtva trgovine ljudima. Daleko od toga da eliminiše trgovinu ljudima, legalizacija prostitucije je olakšava time što omogućava trgovcima da izlože svoje žrtve na otvorenom, u izlozima javnih kuća u Hamburgu i Amsterdamu.

I u Evropi, ali i širom svijeta, žene koje su žrtve trgovine ljudima žive pravi pakao. Njihove pasoše često oduzimaju trgovci ljudima. Stalno im prijete i često ih tuku ili siluju. Oni žive u situaciji koja se ni na koji način ne može porediti sa plaćenim radom, već sa ropstvom. Ove žene su svedene na robu u korist kriminalnih mreža. Štaviše, njihov status ilegalnih imigranata vrlo često ih spriječava da traže bilo kakvu pomoć od službi buržoaske države (koja ih sama tlači). Uhvaćene između nasilja makroa i policije, često je nemoguće da se njihov glas čuje – i stoga se može učiniti da „feminističke aktivistkinje“ mogu da govore u njihovo ime.

Kada tvrde da je prostitucija sinonim za veću slobodu žena u pogledu njihovog tijela, feministkinje poput Rokhaje Dijalo se potpuno slažu sa principima kapitalizma i slobodnog tržišta, principima prema kojima je ugovor o plaćenom radnom odnosu zaključen „u potpunoj slobodi“ između poslodavca i radnika. U stvarnosti to nikada nije tako, a još manje je tačno kada je prostitucija u pitanju.

U kapitalizmu ljudi nisu jednaki i nemaju svi ista sredstva. Ogromna većina stanovništva je podijeljena u dvije kategorije: s jedne strane, oni koji posjeduju sredstva za proizvodnju (fabrike, preduzeća itd.) i žive od eksploatacije tuđeg rada; a s druge strane, masa nadničara koji posjeduju samo sposobnost da prodaju svoju radnu snagu. Većina ljudi pripada drugoj kategoriji. Oni, dakle, uopšte nisu „slobodni“ da biraju da li će raditi ili ne. Oni su primorani da prodaju svoju radnu snagu u zamjenu za platu.

U ovom kontekstu, mali dio žena koje ne posjeduju sredstva za proizvodnju i ne mogu da nađu posao (zbog masovne nezaposlenosti) primoran je da se bavi prostitucijom da bi preživio. Primjer Grčke to pokazuje na jedan poučan način. Poslije krize 2008. godine, kada je nezaposlenost pogodila skoro 25 odsto grčkog stanovništva, broj prostitutki se povećao za 7 odsto. Isti ekonomski i socijalni uzroci doveli su do rasta fenomena „camgirl“, do reklamnih kampanja za prostituciju usmjerenih na studentkinje, itd. Daleko od priznavanja „slobodnog izbora“, legalizacija prostitucije bi samo legitimisala činjenicu da su siromašne žene svedene na objekte, robu – i prisiljene da prodaju svoja tijela svojim klijentima i makroima.

Moglo bi se tvrditi da je prostitutka uvijek slobodna da odbije ponude koje smatra ponižavajućim ili zbog kojih se osjeća neprijatno. Ali u stvarnosti, ova sloboda je često čisto fiktivna. S jedne strane, odbijanje izlaže prostitutku nasilnoj reakciji njenog eksploatatora (klijenta ili makroa). S druge strane, u tržišnoj ekonomiji preovladava zakon konkurencije. Prostitutka koja odbije određene klijente ili određene njihove zahtjeve rizikuje da izgubi sredstva za život. Stoga je konkurencija tjera da prihvati sve.

Prostitucija generalno pogađa žene, ali su transrodne osobe posebno teško pogođene. Zbog ugnjetavanja i nesrazmjerne nezaposlenosti, mnogi su primorani da se bave prostitucijom za život. Nije slučajno što se zahtjev za '„priznavanjem seksualnog rada“ često povezuje sa pozivima da se podrže prava transrodnih osoba, kako bi se legalizovala aktivnost u koju su neki prinuđeni. Ovo je potpuno kontraproduktivno: umjesto borbe protiv predrasuda, ugnjetavanja i marginalizacije transrodnih osoba, ovaj pristup jača predrasude implicirajući – a ponekad čak i tvrdeći – da bi prostitucija bila jedina prikladna aktivnost za njih.

S druge strane, ponekad se navode primjeri bogatih žena i žena srednje klase koje se prostituišu „po izboru“, iz privlačnosti za „profesiju“. Priznanje prostitucije bi ih zaštitilo, navodno. Ali u stvarnosti, ako ti ljudi zaista nemaju tu potrebu, ne treba im nikakva posebna zaštita, jer su u kapitalizmu bogati već, de facto, „zaštićeni“ svojim bogatstvom. Njihove seksualne navike su, dakle, privatna stvar, i ne dotiču nas i ne ulaze u ovu raspravu – pogotovo što, kao što smo već pokazali, ovih nekoliko slučajeva predstavlja neznatan udio onih koji se bave prostitucijom. „Bogate prostitutke“ – i ovi rijetki i potpuno netipični slučajevi – služe kao paravan za skrivanje prljave i brutalne stvarnosti prostitucije.

Takođe često čujemo za „samostalne“ prostitutke, koje su prave „seksualne radnice“ i koje žive sasvim drugačijim životom od onih koje rade pod kontrolom makroa. I ovdje se, prema većini statističkih istraživanja, utvrđuje da je većina prostitutki podređena makroima, odnosno kriminalcima koji od svojih žrtava zahtijevaju previsoke procente, pod prijetnjom fizičkog i psihičkog nasilja. „Nezavisne“ prostitutke su manjina. Osim toga, i same su žrtve represivnog sistema, jer imaju vrlo ograničena sredstva da bi napustile prostituciju.

Štaviše, njihov ulazak u „profesiju“ rijetko je bio lak. U izvještaju Evropskog parlamenta iz 2014. godine istaknuto je da je „80 do 95% prostitutki pretrpjelo neki oblik nasilja prije nego što su ušle u prostituciju (silovanje, incest, pedofilija)“, da „62% njih izjavljuje da su silovane“ i da „68% pati od posttraumatskog stresnog poremećaja – procenat sličan onom kod žrtava mučenja“. Sama ova statistika dovoljna je da otkrije licemjerje onih koji mašu zastavom „slobode“ u odbranu prostitucije.

U istom izvještaju se ističe da se prostitutke „suočavaju sa višom stopom smrtnosti od prosječne populacije“, posebno zato što često pate od „zavisnosti od alkohola i droga“, ili zato što „mnogi kupci seksualnih usluga traže nezaštićeni komercijalni seks, što povećava rizik štetnih efekata na zdravlje“. Ovo je realnost prostitucije, daleko od retorike nekih feministkinja o „seksualnom radu“.

Kako se boriti protiv prostitucije?

Nijedan zakon koji su osmislile buržoaske demokratije ne može iskorijeniti prostituciju. Na primjer, strogo represivni zakoni skandinavskih zemalja – ili Francuske – nisu stavili tačku na prostituciju, niti na trgovinu ljudima. U stvari, zakoni koje donose buržoaske vlade samo pogoršavaju ugnjetavanje koje trpe prostitutke.

Podržan od reformističkih udruženja kao što je Osez le féminisme, zakon koji je 2016. usvojila francuska nacionalna skupština kažnjava klijente prostitutki i određuje im novčane kazne. Ne samo da ne pomaže prostitutkama, ovaj zakon ih je gurnuo u najmračnije i najopasnije kutke francuskih gradova. Kao što smo pokazali, u ogromnoj većini slučajeva prostitucija nije „izbor“, tako da će prostitutke morati da prate svoje klijente u manju gužvu, gdje je manje vjerovatno da će klijenti biti zaustavljeni, ali istovremeno tamo gdje su prostitutke mnogo izloženije nasilju i zlostavljanju. Štaviše, ovo predstavlja još jedan izgovor za policiju da ih progoni.

Ovaj primjer je tipičan za reformistički abolicionizam, koji želi da ukine prostituciju u okviru kapitalizma, ali koji na kraju daje buržoaskim političarima mogućnost da pokažu svoj takozvani „humanizam“.

Rješenje problema je očigledno: ako bi svim prostitutkama, bez obzira na njihovu situaciju ili porijeklo, bila ponuđena finansijska podrška, pristup smještaju, liječenje mentalnog zdravlja, stručno obrazovanje i ako bi sve žrtve trgovine ljudima bez dokumenata bile naturalizovane, koliko bi ih odlučilo da nastavi?

Rečeno nam je da je to nemoguće postići. Zaista, u kapitalizmu je to nemoguće – ne zato što nema dovoljno novca, već zato što ovo bogatstvo monopolizuje manjina na štetu ostatka stanovništva. Kao i mnoge druge društvene bolesti, prostitucija raste iz siromaštva i nezaposlenosti, što primorava ljude da prodaju svoja tijela da bi preživjeli ili da pobjegnu iz svoje zemlje u strašnim uslovima, uz rizik da upadnu u mreže eksploatacije, kojima upravlja organizovani kriminal. Ovu eksploataciju pogoršavaju rodna nejednakost, rasizam i imperijalistički ratovi.

Ozbiljne mjere bi se mogle odmah preduzeti u borbi protiv prostitucije rješavanjem svih ekonomskih protivrječnosti na kojima se ona zasniva. Takve mjere su preduzete tokom prvih godina Sovjetske Rusije. Borba protiv prostitucije se tada sastojala od organizovanja usluga brige za nezaposlene žene, prije nego što su dobile pristup zaposlenju, kao i od uspostavljanja javnih jaslica i spavaonica za beskućnice. Mreža javnih klinika nudila je liječenje polno prenosivih bolesti (PPB), dok su u isto vrijeme organizovane kampanje podizanja svijesti koje objašnjavaju vezu između širenja prostitucije i polno prenosivih bolesti. U saradnji sa uglavnom masovnim ženskim organizacijama, nova sovjetska vlada je omogućila pristup konkretnim mogućnostima za žene da napuste „profesiju“.

Istovremeno, boljševička vlast je zabranila svaki oblik zakonskog regulisanja prostitucije. Krivični zakon nije kažnjavao prostitutke, ali je predviđao oštre kazne za makroe i vlasnike javnih kuća. Zbog ogromnih razaranja izazvanih svjetskim i građanskim ratom, prostitucija, naravno, nije potpuno iskorijenjena. Ipak, ovim mjerama koje su ciljale na njenu ekonomsku i društvenu bazu s jedne strane i profitere s druge strane, značajno je smanjena.

Ovu politiku je potpuno napustila staljinistička kontrarevolucija, koja je izazvala brzu degeneraciju položaja žene u društvu. Prostitucija se ponovo pojavila kao masovna pojava 1930-ih. Novi staljinistički krivični zakon preuzeo je buržoaske metode tako što je ponovo napao prostitutke.

Podržavamo primjenu demokratskih mjera sličnih onima koje su boljševici usvojili u prvim godinama sovjetskog režima. Naravno, i sada se borimo za njihovo sprovođenje. Međutim, dobro smo svjesni da ih nijedna kapitalistička država neće primijeniti. Za marksiste, borba protiv prostitucije je stoga usko povezana sa borbom protiv kapitalizma.

Prostitucija je zasnovana na ugnjetavanju žena i bijedi koju stvara klasno podjeljeno društvo. Sve dok kapitalizam ne bude svrgnut, nijedan izbor neće biti istinski slobodan, a ugnjetavanje žena – u svim njegovim oblicima – nikada neće biti potpuno iskorijenjeno.