Europa bez Amerike: mračni put pred nama

Prije nego što je Trump čak i potvrđen kao 47. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, jedan europski institut je izjavio da je u toku "najveća kriza u transatlantskim odnosima još od Suecke krize". Jedan birokrat EU-a ponovio je isto mišljenje: ''Ima li još kakvih odnosa između EU-a i SAD-a?'' Panika se širi u palačama moći u Europi.

[Source]

Nije teško vidjeti zašto. Trump je zaprijetio sa 20 posto carina na sav europski uvoz; obećao je ugovor s Putinom da okonča Ukrajinski rat; prijetio je da će anektirati Grenland od Danske koja je također članica NATO -a; i zatražio je da europski pripadnici NATO -a povećaju svoju potrošnju za obranu na pet posto BDP -a ili da gledaju kako SAD izlazi iz vojnog saveza. Također je bilo primjetno da je jedini europski dužnosnik koji je primio pozivnicu na svoju ceremoniju inauguracije bila Talijanka Georgia Meloni, iako su mnogi čelnici takozvane 'krajnje desnice' i euroskeptičnih stranaka prisustvovali posebnim pozivom.

Sve to proizlazi iz Trumpove strategije koja predstavlja prekid s politikom američkog imperijalizma poslijeratnog razdoblja. Problem je u tome što je europska kapitalistička klasa izgradila sve svoje bogatstvo na ovoj politici američkog imperijalizma koji zadržava, po svaku cijenu, svoj status svjetske ekonomske i vojne supersile, vrhovnog suca onoga što se danas naziva "svjetski poredak zasnovan na pravilima".

Svaki američki predsjednik od pada Sovjetskog Saveza do danas pokušao je održati potpunu američku dominaciju u svijetu. Ali to je sve više u suprotnosti s tvrdoglavim materijalnim činjenicama. Trump je nepokolebljiv u tome da se to ne može ignorirati bez ugrožavanja američkih imperijalističkih interesa.

S obzirom da se američka proizvodnja suočava sa sve većom konkurencijom od rastućih rivala, Trump namjerava zatvoriti vrata svim izvoznicima na američkom tržištu. A kada kaže "Amerika na prvom mjestu", ne misli "Amerika i njeni saveznici na prvom mjestu". On misli točno ono što kaže. To znači carine, ne samo na kinesku robu, već i na europsku robu.

Europski kapitalizam je već u slijepoj ulici. Carinski rat će dodatno povećati njegove nevolje, ne samo zato što će onemogućiti ulazak EU-a na svoje najveće izvozno tržište, već zato što će prisiliti Kinu da traži druga tržišta kako bi odbacila svoj vlastiti višak, a to uključuje i europsko tržište.

Ali to je samo početak problema za Europu. Trumpova politika nije samo ekonomski protekcionizam, već i geopolitičko pregrupiranje.

Pregrupiranje

U izbornoj kampanji u studenom, liberali su govorili kako je Trump "lud". Htjeli bi da vjerujemo da su oni, nasuprot tome, "normalni i odgovorni". Neustrašivost Trumpove retorike i očigledna neobičnost njegovih izjava o aneksiji dijelova američkih susjeda i saveznika možda stvara sliku da je on doista neuračunljiv.

Ali na mnogo načina, liberali su ti koji su izgubili dodir sa stvarnošću, dok Trumpova politika predstavlja trezveniju procjenu teške stvarnosti s kojom se američki imperijalizam suočava u sadašnjem trenutku. Politika liberala - ignoriranja stvarnosti i pokušaja nametanja hegemonije SAD-a svugdje odjednom - dovela je do skupih katastrofa: u Afganistanu, u Siriji, u Ukrajini. Za što? Nisu ni zaustavili ni usporili pad SAD-a.

Trump namjerava ispraviti ovu neravnotežu i u djelima priznati da SAD, iako još uvijek vodeća svjetska vojna sila, više nije svemoćna i više ne namjerava zamisliti sebe kao takvu. Mora da bira svoje bitke. To znači jačanje njegove moći u onim dijelovima svijeta gdje ima stvarno važne interese i sfere utjecaja koje treba braniti. Ali to također znači priznati da i njegovi suparnici imaju svoje sfere utjecaja za koje bi bilo beskorisno boriti se.

To ima nespornu logiku, ali znači nekoliko stvari. Znači da američki imperijalizam mora odustati od licemjernog pretvaranja da održava takozvani "poredak koji se temelji na pravilima". Ne, Trump je jasno i iskreno priznao da "snaga daje pravo" (ili, kako bi koristio vlastitu frazu, "mir kroz snagu").

To također znači potvrđivanje kontrole SAD-a nad svojim "bližim inozemstvom": Kanadom, Meksikom, Panamom i naravno Grenlandom. Danska vlada je bila zaprepaštena Trumpovim planovima o njihovom kolonijalnom posjedu. Ali s obzirom na to da imaju samo 50 vojnika postavljenih tamo, malo toga mogu učiniti osim javno prosvjedovati... i privatno pregovarati.

Tako jedna članica NATO-a prijeti da će napasti drugu. Što to govori o budućnosti ovog takozvanog saveza? Trump želi ojačati prisutnost SAD-a u područjima za koja smatra da su od vitalnog strateškog i ekonomskog značaja. Grenland i Arktik su među njima. Pacifička regija je također još jedno područje od vitalnog geostrateškog značaja za američki kapital. No, mali zaostali dio Europe više ne spada u to područje. Središte gravitacije svjetske ekonomije davno se pomaknulo s Atlantika na Pacifik.

Primarna vojna funkcija NATO-a, međutim, uvijek je bila upravo u Europi, s fokusom na Rusiju (ranije Sovjetski Savez i Varšavski pakt) i na osiguravanje zapadne dominacije u Europi. Trump je opet bio sasvim iskren u tome da je rat u Ukrajini izazvao Zapad širenjem NATO-a na istok. Također je bio jasan da je iz američkog gledišta ovaj rat skupa distrakcija daleko od centra američkih interesa. U obje procjene on je u pravu, te je obećao da će pregovarati o kraju rata u trenutku kada uđe u predsjednički ured.

To je proizvelo mnogo problema i bijesa u europskim glavnim gradovima. Europljane je u ovaj rat uvukla Bidenova administracija. Neuspjeh rata i sankcije koje ga prate rezultirali su udarcem po ekonomiji i prestižu Europljana bez presedana u posljednje vrijeme. Sada im se govori da ako rat treba nastaviti, Europljani to mogu učiniti na vlastite uvjete i na vlastiti trošak, bez američke pomoći. Ovo je rat NATO-a, a glavni vojni donator NATO-u je objavio da je izašao.

Sve to postavlja pitanje o budućem postojanju NATO-a. I Trump je jasno rekao da neće gubiti živce zbog toga. S obzirom na to da Sjedinjene Države daju 65 posto vojne snage savezu koji je usmjeren daleko od svog stvarnog središta interesa, to mu se čini nerazumno, kao nepotrebna subvencija europskim obrambenim troškovima. Jasno je stavio do znanja da su Europljani paraziti, i ako kontinentalne članice NATO-a ne povećaju vojne troškove na 5 posto BDP-a, spreman je izaći iz saveza.

Njegovo udvaranje takozvanim "ekstremno desničarskim" nacionalističkim organizacijama u Europi, a da ne spominjemo Elon Muskove napade protiv "nedemokratske" prirode Europskog parlamenta, sugerira da ne samo NATO, već i sama EU može da se raspadne što se tiče Trumpa. To bi bilo u skladu s njegovom strategijom "Amerika na prvom mjestu" ne samo da ojača američku industriju, već i da oslabi industrijske konkurente, uključujući Europu.

Kako se transatlantski trgovinski i obrambeni odnosi raspadaju, i NATO i EU su u vrlo stvarnoj opasnosti od potpunog raspada u nadolazećem razdoblju. Takvo razdvajanje kontinenta predstavljalo bi katastrofu za vladajuće klase Europe.

Šlepanje za SAD-om

Europski kapitalizam se šlepao za američkim imperijalizmom od kraja Drugog svjetskog rata.

U NATO-u je američki imperijalizam pružio vojno okrilje za okupljanje malih imperijalističkih nacija Europe. U onome što je postalo EU, on ih je prisilio, često protiv njihovih vlastitih sitnih nacionalnih interesa, da se integriraju kao blok. A to je dalo ekonomski poticaj za oživljavanje europskog i posebno njemačkog kapitalizma nakon što se kontinent borio do iscrpljenosti tijekom Drugog svjetskog rata.

Kada su saveznici 1945. zauzeli Berlin, prvo instinktivno ponašanje Britanaca i Francuza je bilo ponašanje sitničave, uništene pobjedničke nacije. Počeli su krasti i pljačkati Njemačku, nadajući se da će trajno srušiti njemački imperijalizam, jednom zauvijek okončavajući Njemačku čak i kao industrijsku naciju.

Tvornice su se rastavljale i pakirale za ponovno sastavljanje u Britaniji i Francuskoj. Tone sirovina su izvlačene kao reparacije, a desetine tisuća njemačkih ratnih zarobljenika pretvorene su u prisilne radnike kako bi pomogli britanskoj i francuskoj obnovi.

Da je to prepušteno Britaniji i Francuskoj, "Super Versailles" bi bio nametnut Njemačkoj. Ali SAD su se umiješali kako bi zaustavili njihove gluposti koje su odražavale patuljaste ambicije sadašnjih drugorazrednih sila.

SAD je trebao obnoviti moćnu, industrijsku Zapadnu Njemačku kao protutežu Sovjetskom Savezu na europskom kontinentu. Trebalo je obnoviti Europu kako bi se spriječila revolucija i zaustavio napredak komunizma. Tako je financirala politiku obnove europskog kapitalizma i prisiljavanja tih malih država da se ujedine pod vlastitom dominacijom.

Tako je do ranih 1950-ih američka politika prema Europi postala ulijevanje ogromnih količina Marshallove pomoći za obnovu. Dodijeljeni su jeftini krediti i izbrisani stari dugovi. To je bio američki pritisak koji je prisilio kontinentalne europske sile da se okupe u Europsku zajednicu ugljena i čelika, prethodnicu EU-a.

Na veliku muku SAD-a, Britanci su inzistirali na tome da ostanu udaljeni, držeći se svoje glupe ideje da su oni sila prvog reda s "posebnim odnosom" sa SAD-om, čime su se obmanjivali da mogu raditi pod jednakim uvjetima.

Amerikanci bi radije ujedinili Europu oko Britanije kao sigurniji vektor vlastitih interesa. Umjesto toga, oni su se oslanjali na Francuze koji su se oduševljeno složili s američkim planom, lažno zamišljajući da su oni, a ne Nijemci, predodređeni da dominiraju novom integriranom Europom. Ali Amerikanci su bili oni koji su od samog početka vodili proces europskih integracija.

Ovaj plan, da se industrijski obnovljena Europa ujedini kao protuteža Sovjetskom Savezu, potkrijepljen je vojnim savezom, NATO-om, formiranim 1949. godine, prisustvom gotovo pola milijuna američkih vojnika, a da ne spominjemo nuklearni arsenal. Opet su se SAD morale boriti s potiskivanjem nekadašnjih velikih sila Europe kako bi pokušale zadržati svoj stari status. Francuska vladajuća klasa, na primjer, inzistirala je na vlastitom neovisnom nuklearnom arsenalu, odvojenom od NATO-a. Voljeli su zamišljati da ih je to uzdiglo na razinu jednakih sa velikim supersilama, što očito nije.

Naravno, EU i njegove prethodne organizacije nisu bile samo sredstva za američke interese. Europske kapitalističke klase su uvijek imale svoje posebne interese i natjecale se s američkim kapitalizmom. Američki imperijalizam je bio odlučan da ne dozvoli europskom imperijalizmu da se pojavi kao moćni vojni konkurent, i uvijek su postojala ograničenja u njegovoj podršci europskoj integraciji.

NATO je krenuo ruku pod ruku s ograničenjima njemačkog naoružanja. Tijekom poslijeratnog razdoblja, SAD su uvijek bili oprezni prema zajedničkoj europskoj obrambenoj politici nezavisnoj od NATO-a. Jednom kad su se Britanci, lojalni psi američkog imperijalizma, pridružili EEC-u, a zatim EU-u, uvijek se moglo računati na njih da blokiraju inicijative za formiranje bilo čega poput europske vojske.

Ipak, za cijeli period, Europa je zapravo profitirala od tog aranžmana u kojem su bilo kakve vojne ambicije sputavane od SAD-a. Uz pomoć NATO-a, vojna potrošnja mogla je ostati relativno niska, a tako ušteđena gotovina mogla se vratiti u investicije.

Američka ekonomska moć bila je osnova na kojoj je Amerika mogla ekonomski i vojno osigurati i dominirati Europom. Ali svi faktori koji su poticali i omogućili američkom imperijalizmu da podrži i poveže europski kapitalizam pretvorili su se u svoje suprotnosti u posljednjim desetljećima.

Od devedesetih godina prošlog stoljeća prestala je postojati potreba za "suzbijanjem" Sovjetskog Saveza. NATO je ostao korisno oruđe za zapadni (to jest američki) utjecaj u bivšu sovjetsku sferu utjecaja. No, poticaj za stvaranje EU-a 1992. došao je od samih Europljana.

Da bi se učinkovito natjecali na svjetskom tržištu morali su se zbiti. U razdoblju liberalizacije trgovine i globalizacije, formiranje zajedničkog tržišta nije izazvalo nikakve prigovore SAD-a, a širenje EU-a na istok djelovalo je kao još jedan prijenosni pojas američkog utjecaja u smjeru Rusije.

Vojno, ukidanje američkog vojnog prisustva u Europi nakon Hladnog rata također je poslalo jasnu poruku europskom kapitalizmu. Ne mogu se zauvijek oslanjati na američku vojnu moć. Imali su različite pokušaje da se vojnički ujedine na vlastitu inicijativu... i nikad nisu dostigli ono što su željeli zbog nepomirljivog šarenila nacionalnih interesa koji čine EU.

Dovoljno je postaviti pitanje: "na što bi se usredotočila vojska EU-a?" Da vidimo u kakvu situaciju EU stavlja zajednička obrambena politika. Francuzi imaju imperijalističke interese u Zapadnoj Africi koje moraju braniti. Baltičke i nordijske zemlje bi se fokusirale na rusku prijetnju. Za Irce, tu je pitanje podmorskih transatlantskih kablova itd.

Male razmjere europske industrije također su predstavljale ekonomske prepreke onome što može postići u vojnom smislu. Projekt za razvoj Eurofightera, na primjer, doveo je do spiralnog povećanja troškova i stalnih kašnjenja zbog komplicirane transnacionalne zbrke konzorcijuma uključenog u njegov razvoj. Sastojala se od raznih europskih zrakoplovnih tvrtki, svaka je upravljala dijelom lanca opskrbe, i cijeli proces je bio opterećen kaosom.

No, unatoč svim tim pokušajima da se održi na vlastitim nogama, Europa je nastavila da se drži zajedno. To je u velikoj mjeri zbog činjenice da se američka vladajuća klasa čvrsto držala ideje da može držati cijeli svijet pod okriljem svoje jedinstvene dominacije na neodređeno vrijeme. Budući da Sovjetski Savez više ne blokira njegov put, SAD je izgledao kao imperijalistička sila očigledno neograničenog globalnog dosega. Ovo je trebalo biti Novo Američko stoljeće.

No taj je cilj ubrzo propao. Američki imperijalizam je postao preopterećen. U međuvremenu, rast kapitalizma u istočnoj Aziji pomaknuo je središte američkih interesa s atlantske na pacifičku regiju. Europa je danas od male važnosti za američki kapitalizam. I čak i ako je htio zadržati kontrolu koju je jednom imao svuda, američki imperijalizam je u relativnom opadanju. Više ne posjeduje sredstva koja je nekada imao za pokrivanje troškova koje njegov ekonomski i vojni savez s Europom podrazumijeva.

Promjena je bila jasna čak i pod Bidenom. Carine i subvencije koje su se primjenjivale pod njegovom administracijom kroz Zakon o smanjenju inflacije (IRA), Zakon o CHIPS-u i druge zakone točno su ciljale na europsku proizvodnju. Trump samo daje oštriji odraz tih činjenica u svojim politikama.

Pred nama je mračan put

Što sve to sada znači za Europu? To znači da gleda u budućnost u kojoj će potonuti ili plivati na temelju vlastitih napora, a izgledi nisu dobri.

Formiranje Europske unije odražavalo je potrebu malih, opadajući sila da se ujedine kako bi preživjeli. Ali nije izboren kao politički entitet kroz revoluciju koja je očistila palube nacionalnih antagonizama. Europska integracija održana je zajedno s podrškom američkog imperijalizma, a uz dobru sreću dugotrajnog ekonomskog procvata koji je izdržao tijekom poslijeratnog razdoblja i privremeno maskirao različite nacionalne interese raznih sitnih nacionalnih država.

To je korijen dugoročnog pada europskog kapitalizma. Ove male nacionalne države nemaju sredstva za proizvodnju monopola veličine i produktivnosti potrebnih za natjecanje s američkim i kineskim gigantima. Presijecanjem ruskog plina s europskog tržišta, s početkom rata u Ukrajini, oni su uvećali svoje vlastite nevolje, a obnovljeni trgovinski rat će ih dodati još više.

Ekonomsko pogoršanje ima potencijal da izazove ponovno pojavljivanje krize državnog duga, samo što ovaj put neće biti samo manje, "periferne" europske zemlje koje su akutno pogođene. Umjesto toga, ključne države članice, uključujući Francusku i Italiju, s njihovim rastućim deficitima i prije svega dugovima, vjerojatno će biti u centru oluje.

S obzirom da SAD više nije jedinstveni gravitacijski pol koji vuče kontinent, europske nacije će biti povučene na sve strane.

S ciljem okončanja rata u Ukrajini, bit će nekih nacionalnih kapitalističkih klasa koje su zainteresirane za obnavljanje protoka nafte i plina iz Rusije, kao što su Austrija i Njemačka, i drugih koje su vrlo neprijateljski raspoložene, kao što su Poljska, baltičke zemlje i Skandinavci.

Bez SAD-a, napetosti će vjerojatno biti sve otvorenije. Trump je jasno rekao da, iako nije zainteresiran za nastavak rata u Ukrajini, ako se Europa ne želi suočiti se s ekonomskim bijesom SAD-a, bolje je da počne brzo kupovati više američke nafte i plina.

Uz zidove koji se dižu oko američkog tržišta, različite europske nacije će se također povući u različitim smjerovima kako bi pronašle nova tržišta. Neki će preferirati potpunu kapitulaciju pred svim američkim zahtjevima. Za druge, Rusija čeka, kao i Kina.

Već prošle godine razlike su izbile među državama članicama o tome hoće li nametnuti carine na kineska električna vozila. Francuska, Poljska i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen vodile su tužbu. Ali Njemačka, Mađarska, Španjolska i Slovačka su javno izrazile nezadovoljstvo planovima - Njemačka iz straha od kineske osvete, ostali zato što se udvaraju kineskim investicijama.

To je sve prije nego što razmotrimo političke implikacije rastućeg nezadovoljstva u Europi, koje prijeti da dovede na vlast niz desničarskih stranaka izvan tradicionalnog establišmenta: Le Pen u Francuskoj, AfD u Njemačkoj, FPÖ u Austriji, čak i Faragea u Britaniji. Koje nove varijable bi takve vlade predstavljale kada uđu u jednadžbu?

Je li to sve neizbježno? Postoje stratezi u Europi koji, daleko od toga da jednostavno kukaju na Trumpovo zanemarivanje "poretka zasnovanog na pravilima" i drugih tradicija, razumiju hladne tvrde činjenice.

Draghi, kao što smo već komentirali na drugom mjestu, je izradio vrlo zanimljivu studiju koja poziva na masivna, državna ulaganja na kontinentalnoj osnovi. Samo na taj način, objasnio je, kontinent može proizvesti razred europskih prvaka, masivnih monopola, koji bi mogli ozbiljno konkurirati svojim američkim i kineskim suparnicima.

Ima, međutim, nekoliko problema. Gdje bi te investicije otišle? Jesu li to njemački ili francuski šampioni? Može se sigurno pretpostaviti da oni neće biti grčki ili španjolski ili portugalski. Takva ulaganja iznova postavljaju tvrdoglavi problem konkurentnih nacionalnih interesa europskog kapitalizma. Nadalje, takvo masovno povećanje ulaganja donijelo bi ogromne troškove od dodatnih 4,5% europskog BDP-a prema Draghijevim vlastitim podacima.

I drugi, gledajući na Trumpovu eru, upozorili su Europu. Mark Rutte, generalni tajnik NATO-a, rekao je europskim članicama da moraju povećati vojne troškove na 4 posto BDP-a, dvostruko više od sadašnjih 2 posto. Ako Europa želi stajati na vlastitim nogama kad je riječ o vojnoj odbrani svojih imperijalističkih interesa, ona nema izbora. To još uvijek ne rješava činjenicu da EU nema vlastitu vojsku, a njezine vojske ostaju integrirane pod američkim zapovjedništvom kroz NATO!

Ali ovdje je problem s Rutteovim prijedlogom: europska kapitalistička klasa je već smanjila potrošnju do kostiju masivnom štednjom, a ipak 10 od 27 država članica još uvijek imaju deficite koji premašuju granicu od 3 posto BDP-a utvrđenu u Maastrichtskom ugovoru. Francuska ima ogromni deficit od 6,1 posto.

Osim toga, Draghi i Rutte im govore da moraju enormno povećati državnu potrošnju na investicije i vojne troškove ako europski kapitalizam želi imati budućnost! Da bi to postigli, europske vlade bi morale provesti divljačke mjere štednje bez povijesnih presedana na kontinentu. Zapravo, Rutte je upravo to objasnio u svom govoru u prosincu: "Znam da više trošenja na obranu znači manje trošenja na druge prioritete", rekao je prisutnim medijima i političarima. ''Ali samo malo manje''.

Samo malo manje hrane, samo malo manje za zdravstveni sustav, malo manje grijanja za umirovljenike. Malo manje i Europa bi mogla proizvesti vojnu mašinu svjetske klase koja bi mogla ubijati i osakaćivati za europsku klasu milijardera.

Međutim, francuska vlada je propala nakon neuspjelog pokušaja da tokom jeseni usvoji paket štednje koji bi smanjio deficit sa 6,1 posto na samo 5,4 posto BDP-a.

Do sada, vladajuće klase su se ustručavale u provođenju bilo čega što se približava mjerama koje bi bile potrebne da se europskom kapitalizmu pruži budućnost u svijetu koji dolazi. A to je zato što znaju što bi to značilo: društvene i političke nemire, čak i revoluciju. Ipak, u budućnosti će možda biti prisiljene provoditi takvu politiku, uz sve rizike koje to podrazumijeva. Zato što je alternativa za europski kapitalizam zaista mračna. Obećava ubrzan pad. Kraj NATO-a je potpuno moguć, kao i potpuni raspad kontinenta i raspad EU-a.

Na kraju, kontinent će završiti na istom mjestu. Događaji postavljaju temelje za europsku revoluciju.