Grčka: od stotina tisuća do milijuna – ljudi stupaju naprijed i stvaraju povijest

U nastavku objavljujemo početnu političku procjenu Revolucionarne komunističke organizacije, grčke sekcije RCI-ja, na temu povijesnih masovnih skupova koji su se održali u petak 28. veljače, na drugu godišnjicu željezničke nesreće kod Tempija u kojoj je poginulo 57 ljudi.

[Source]

[Izvorno objavljeno na marxismos.com]

"Molim za tvoju milost, narode moj,

klanjam se tvojoj patnji

i divim se tvojim djelima, narode moj.”

Osjećamo pravo pozvati se na ove impozantne i dobro poznate stihove Michalisa Stavrakakisa iz pjesme velikog skladatelja Yannisa Markopoulosa u prenošenju suštine onoga što se dogodilo u Grčkoj u petak 28. veljače.

Povijesne proporcije

U petak su se u više od 260 gradova i mjesta diljem zemlje, te u više od 125 gradova u inozemstvu, milijuni ljudi okupili na najvećim štrajkaškim skupovima u modernoj grčkoj povijesti. U Ateni se okupilo preko milijun ljudi; u Solunu je broj okupljenih premašio 300.000; dok se još nekoliko stotina tisuća okupilo u ostatku zemlje.

Za razliku od ostalih vrlo ograničenih 24-satnih ‘generalnih štrajkova’, ovaj generalni štrajk je doista bio opći, generalan. Država je bila paralizirana, a čitav ekonomski život zemlje očigledno je bio zamrznut, podsjećajući na lockdown zbog pandemije 2020.-2021. Pozivi i pripreme sindikata za štrajk (od onih nepostojećih do rudimentarnih) svakako nisu imali presudnu ulogu u potpunom uspjehu štrajka. Umjesto toga, ključna je bila univerzalna, spontana spremnost radničke klase da sudjeluje.

Upravo je to povuklo stotine tisuća malih i srednjih poduzetnika da zatvore svoja vrata, neke iz iskrene želje da se pridruže prosvjedu, druge iz jednostavnog straha, nemoći ili čak srama da se suprotstave ogromnoj, nagloj i spontanoj rijeci radnika i masa.

Skupovi od 26. siječnja mogu se usporediti samo s najmasovnijim skupovima pokreta protiv Memoranduma 2010.-2015. Skupovi u petak su, međutim, daleko nadmašili i njih. Nadalje, nadmašili su razmjerima svaki drugi masovni događaj kojeg se čak i prosječni stariji prosvjednik mogao prisjetiti s izuzetkom, možda, spontanih narodnih skupova 24. srpnja 1974.,dana sloma vojne diktature i povratka Karamanlisa u zemlju.

Što su ova enormna masovna okupljanja dokazala

Neviđeni razmjeri skupova u petak pokazali su da radnička klasa i siromašni slojevi grčkog društva sada odlučno stupaju na povijesnu scenu i da određuju razvoj događaja u zemlji. Ovaj upad na scenu pokazao se kao najdosljedniji i najopasniji protivnik vlasti i trulog kapitalističkog režima u cijeloj zemlji. To je jedina prava politička opozicija. Posebice u usporedbi sa simboličnim brbljanjem službene ‘oporbe’ u parlamentu, pokazalo se kao doista neodoljiva snaga. To je naizgled moćnu vladu Nove demokracije bacilo u obrambenu poziciju i u stanje panike.

Objektivno govoreći, skupovi u petak označavaju ulazak grčkog društva u novo razdoblje predrevolucionarnog preokreta. Doista, izgledalo je kao da je teren pripremljen od same prve faze masovnog pokreta koji je uslijedio nakon željezničke katastrofe u Tempiju u ožujku 2023. Ali kao rezultat privremene stabilizacije režima nakon preranog završetka te prve faze i masovnog razočaranja koje je uslijedilo nakon udobnog reizbora vlade Nove demokracije, preokret je odgođen, kako se pokazalo, za početak ove godine.

Povijesni skupovi u petak bili su najzvučnije opovrgavanje svih onih analitičara katastrofe koji su, ukazujući na uzastopne izborne pobjede Nove demokracije i kolaps SYRIZE, govorili o "konzervativnom zaokretu u grčkom društvu". Općenito, opovrgnuli su, na zadivljujući način, svakog cinika i skeptika koji je požurio, izravno ili neizravno, opravdati socijaldemokratsko i staljinističko političko vodstvo radničke klase za poraz antimemorandumskog pokreta 2010.-2015. To je odgovor onima koji su za privremeni izborni preporod desnice koji je uslijedio nakon te izdaje krivili obične radnike i siromašne ljude.

U petak su te iste mase masovno štrajkale na radnim mjestima gdje nema sindikata, prkoseći prijetnjama otkazima i nasiljem od strane poznatih predstavnika vlasti i režima koji su govorili o “neminovnim nasilnim incidentima” koji su se i dogodili. Mobilizirali su se, ali ne za nekakve ekonomske zahtjeve, nego za ‘pravdu’ protiv provokativnih i nemoralnih postupaka režima. I satima su ostali na ulicama, uz divljenja vrijednu upornost i pribranost, unatoč kemijskom bombardiranju policije. Time su pokazali najviši stupanj zrelosti i spremnosti na žrtvu za promjenu društva.

I konačno, svojom impresivnom mobilizacijom diljem zemlje, mase su pokazale pravi odnos snaga u društvu, odnos koji politička i sindikalna vodstva radničke klase pažljivo skrivaju u svojoj politici kompromisa s trulim režimom, svojim pasivnim i prevaziđenim taktikama. Ravnoteža je u velikoj većini u korist snaga radničke klase i progresivnih društvenih snaga u društvu, a protiv snaga kapitalističke reakcije i zaostalosti.

Bezobzirna državna provokacija i nasilje

Protiv ove užurbane i preplavljene rijeke narodnog bijesa, vlada je odgovorila na jedini način na koji jedan autoritarni režim i može odgovoriti: provokacijama, državnim nasiljem i terorizmom. Dakle, čak i prije nego što su prošla dva sata od početka ovog veličanstvenog, povijesnog narodnog skupa u Ateni, i prije nego što su militantni predstavnici rodbine žrtava zločina u Tempiju stigli završiti svoje govore, vlada je provela u djelo svoju provjerenu metodu rastjerivanja skupa.

Prema stotinama svjedočanstava okupljenih, objavljenih na društvenim mrežama i dokumentiranih izvješćima glavnih medija, male vojske zakukuljenih provokatora upale su na prosvjede s različitih dijelova trga Sintagma. Čekićima su razbijali cigle i počeli ih bacati na policiju uz molotovljeve koktele, okupljajući svojim primjerom nekolicinu neodgovornih, usijanih i lumpenproleterskih elemenata na skupu. Ovo je savršeno pogodovalo policiji da uđe i rastjera okupljene. Fotoreporter Orestis Panayiotou ozlijeđen je u glavu od neobuzdanog policijskog nasilja, kao i deseci drugih prosvjednika.

Masovna uporaba suzavaca i bljeskavih granata od strane interventne policije protiv iznimno zbijene gomile, pokazala je zbog zapanjujuće veličine skupa, od čega se zapravo sastoji "velika operacija zaštite prava građana na prosvjede u Ateni" koju su tijekom tjedna najavili šefovi policije. Bio je to samo plan da se razbijanjem skupa zaštite vlast i režim.

U uvjetima kaosa kojeg stvara ovaj standardni plan, iako ovom prilikom još ekstremniji u svojoj bezobzirnosti nego inače i potpuno nedomišljen, pravo je ‘čudo’ da nitko nije stradao. Za to ‘čudo’ zahvalna je isključivo prisebnost i zrelost samih okupljenih masa, koje su, iako napučene, stoički podnijele kemikalije i jamčile uredno i sigurno uklanjanje djece i staraca s ovog gorućeg polja državnog nasilja. Uistinu, bilo je značajnih slučajeva u Ateni, a posebno u Solunu, u kojima su prosvjednici, kao što se vidi na video snimkama objavljenim na društvenim mrežama, sami napadali provokatore i skidali im kapuljače, navodeći ih pritom u bijeg.

Nepokorna borbena mladost

No, unatoč orgiji nasilja vlasti i države, deseci tisuća mladih ljudi ostali su na ulicama oko trga Sintagma i ponovno se počeli vraćati pred zgradu Parlamenta. Neki od njih, među njima i brojni studenti, na ovom su povratku digli ruke u zrak kako bi se odvojili od provokatora i poručili da im brutalno policijsko nasilje neće pokositi volju i hrabrost u ostvarivanju svetog prava na okupljanje. Slika ovih mladih ljudi koji ponovno izlaze na trg s podignutim rukama pred svemoćnom policijom bila je živopisna ilustracija kvalitativnog pomaka koji se dogodio u svijesti mladih kroz njihovo pionirsko sudjelovanje u masovnom pokretu.

Bile su potrebne još dvije velike i provokativne policijske intervencije da se ovi spontani mladi borci masovnog pokreta uklone s trga, ne samo uz pomoć kemikalija i granata, već i posebne policijske oklopne cisterne za vodu ‘Ajax’. Naposljetku, Mitsotakisova 'pretorijanska garda' je preuzela kontrolu nad trgom, punih 8 sati nakon što je policija počela provoditi svoj plan rastjerivanja skupa. Bilo je to 8 sati u kojima je stotinama tisuća prosvjednika data živa politička lekcija o reakcionarnoj prirodi državne vlasti kao organa koji se u konačnici sastoji od naoružanih tijela muškaraca u službi vladajuće klase.

“Ostavka!”: promjena svijesti

Skupovi u petak karakteristično su izrazili izravan i odlučujući učinak koji masovni pokret može imati na svijest masa. Dana 26. siječnja glavni slogan spontano podignut na skupu na trgu Sintagma bio je “Ubojice!”, slogan koji je odgovornost za zločin u Tempiju prije dvije godine jasno pripisao vladi, ali koji još nije dotakao pitanje vladajućeg položaja same vlade.

Na početku skupa 28.veljače čak ni slogan "Ubojice!" nije bio podignut, što je bio rezultat podmukle vladine kampanje za depolitizaciju pitanja, koju je licemjerno i stidljivo zagovaralo i cjelokupno vodstvo parlamentarne oporbe. No, kako je skup odmicao, razumijevanje silne količine i snage okupljene mase, u kombinaciji sa skandaloznim pokušajem policijskog razbijanja skupa, nije rezultiralo samo ponovnim pojavljivanjem slogana “Ubojice!”, već i spontanim pojavljivanjem parole “Ostavka!” Taj je slogan raskrinkao sve ‘antipolitičke’ govornike, najjednostavnije izrazivši bit goleme mobilizacije od petka, naime, da je ona postavila pitanje vlasti.

Vlada i vladajuća klasa prave se da ne razumiju

Povijesni skupovi u petak pojačali su paniku u vladi i krugovima vladajuće klase. Već je ova panika, koja je počela vladati nakon 26. siječnja, dovela do toga da je vlada opetovano proturječila sama sebi. Njihovi javni istupi varirali su od otvorenog napada na one koji namjeravaju sudjelovati, optužujući ih za “destabilizaciju zemlje”, do obećanja da će biti “zaštitnik i jamac prava na prosvjede” uoči štrajka.

Kad je 28. veljače pala noć, glasnogovornik vlade čestitao je policiji na "odgovornom" (što će reći, ubojitom) ponašanju. Javni istupi apologeta establišmenta, poput onih poznatih novinara koji su prenosili propagandne ‘biltene’ arhireakcionarnog i arhiprovladinog SKAI-ja, otkrili su pravi politički očaj dok su pokušavali zatvoriti oči pred novom realnošću koju su ovi skupovi stvorili. Njihova politika je "pravite se da ne razumijete". U tom smjeru je karakteristična bila izjava direktora Kathimerinija Alexisa Papachelasa koji je, nakon što je bio prisiljen priznati povijesnu važnost skupova, pozvao vladu da ukloni poruku da moraju “raditi na osiguravanju pravde i stvaranju moderne države”.

Ali bez obzira koliko se uporno vlada i vladajuća klasa oglušuju na gromoglasne narodne povike "Ostavka!", oni ne mogu natjerati na povlačenje preplavljenu rijeku narodnog bijesa. Skupovi u petak svima su pokazali kakvu ogromnu moć ima radnička klasa kada uđe u borbu. Ovo je sada ključni čimbenik u kombinaciji s odlučnom politizacijom masovnog pokreta koja se sada odražava u njegovim ključnim zahtjevima. Koliko god se trudili, vlada i vladajuća klasa ne mogu zanemariti ovu činjenicu.

Već u posljednjem mjesecu vidjeli smo sve otvorenije izraze nezadovoljstva – čak i otvorenog prosvjeda – protiv vladinog postupanja s izvještavanjem u kapitalističkim medijima o događajima oko zločina u Tempiju i masovnog pokreta koji je on izazvao. To odražava razmjere vladine društvene izolacije, kao i zabrinutost vladajuće klase oko neposredne političke budućnosti njezina režima u cjelini.

Zapravo, vladajuća klasa i njezini javni predstavnici sada smatraju premijera Mitsotakisa i njegovu vladu fatalnima za političku stabilnost režima. Njima pripisuju lavovski dio odgovornosti zbog činjenice da su, unatoč relativnoj ekonomskoj stabilizaciji grčkog kapitalizma posljednjih godina, njihove metode političkog rješavanja zločina u Tempiju 'uspjele' izvući ljude na ulice diljem cijele zemlje u pokretu bez presedana po svojim razmjerima. Dakle, kad bi vladajućoj klasi na raspolaganju bile stranke ili vođe koji bi režimu mogli ponuditi održiv izlaz, oni bi ovog trenutka odbacili vladu i gurnuli je na izbore kako bi potkopali masovni pokret.

Ali oni trenutno nemaju takvo političko rješenje. I ekstremna desnica (Grčko rješenje, Pobjeda, Glas razuma) i promemorandumski lijevi centar (PASOK, SYRIZA, Nova ljevica) imaju slab izborni utjecaj i krajnje je dvojbeno bi li mogli formirati stabilne buduće vladajuće koalicije s Novom demokracijom. To znači da je buržoazija prisiljena očito ignorirati političku volju radničke klase i siromašnih masa u borbi, te podržavati Mitsotakisovu vladu 'do daljnjeg'. Njihova logika je ista kao i ona koja je vladala samim grčkim željeznicama, a završila je zločinom u Tempiju. To je logika koja je karakteristična za trulež grčkog kapitalizma općenito: “Hajdemo naslijepo ići kamo god nas Mitsotakis odvede i vidjeti gdje ćemo završiti.”

Što da se radi?

Jasno je da se duboko vara onaj tko misli da će masovni štrajkaški skupovi u petak, najveći u modernoj povijesti zemlje, biti dovoljni za ostvarenje središnjeg cilja pokreta sažetog u sveprisutnom zahtjevu “Ostavka!”. Vlada će se sada držati vlasti čvršće nego ikada. To znači da samo eskalacijom borbe masovni pokret može natjerati vladu na ostavku.

No, događaji su jasno pokazali da nitko iz sindikalnih ili političkih vodstava koji formalno podržavaju masovni pokret ne želi izravnu eskalaciju. Vodstva PASOK-a, SYRIZA-e i Nove ljevice – potonja predstavlja parlamentarnu snagu s kojom se treba računati, ali koja je beznačajna u smislu utjecaja na javnost - međusobno se natječu u određivanju najpovoljnijeg datuma za podnošenje zahtjeva za izglasavanje nepovjerenja vladi u parlamentu. Takav potez u ovoj fazi očito može imati samo simboličan karakter jer bi vlada samo okupila svoju parlamentarnu većinu. U međuvremenu, poznato je da su sindikalni birokrati koji imaju većinsko vodstvo u GSEE-u tek u zadnji čas, pod spontanim valom radničkog bijesa, bili prisiljeni najaviti 24-satni opći štrajk za 28. veljače. Naravno, nemaju ga namjeru zaoštravati.

Konačno, sindikalni čelnici KKE-a (Komunistička partija Grčke), kao i političko vodstvo stranke – kao što je pokazala njihova cjelokupna povijest vis-à-vis masovnog pokreta Tempi, uključujući njegovu prvu fazu u ožujku 2023, ali i ključno razdoblje nakon skupova 26. siječnja – jedino su sposobni i voljni promicati taktiku smirivanja pokreta, iako prikrivenu 'borbenim govorima' o eskalaciji. Već su pokazali da je 'najbolje' što od njih možemo očekivati ​​inicijativa za sporadične mobilizacije, čak i za nove 24-satne 'generalne štrajkove' sindikata kojeg kontrolira isključivo PAME (sindikalna fronta KKE-a). Takve bi mobilizacije dobile podršku i sudjelovanje samo malog dijela masa mobiliziranih u petak. Time bi jasno ostavili dojam deeskalacije, a ne eskalacije.

Stav ovih sindikalnih i političkih čelnika stoga je prepreka nužnom nastavku pokreta do realizacije slogana “Ostavka!”. Uloga vodstva Udruge rodbine žrtava Tempija, s predsjednicom Mariom Karystianou koja je najmilitantnija figura, tako postaje ključna za eskalaciju borbe.

Udruga je svojim militantnim stavom među masama radnog naroda i omladine stekla ugled kakav (bankrotirana) socijaldemokratska i staljinistička politička i sindikalna rukovodstva nikada nisu uspjela postići prethodnih godina. Samo licemjerni sektaši ili ‘prijatelji’ – odnosno prikriveni neprijatelji masovnog pokreta – mogu ignorirati tu objektivnu činjenicu ili, još gore, promicati planove ‘militantne akcije’ za nastavak pokreta koji ne uzimaju u obzir odlučujuću ulogu koju Udruga ima u masovnom pokretu.

Ova ideja o 'militantnom nastavku bez Udruge' (koju već u praksi promiču PAME i razne organizacije izvanparlamentarne ljevice) djeluje na potkopavanje pokreta. Svaka politička ili sindikalna organizacija koja to promovira samo ide na mlin reakcionarnoj operaciji širenja neprijateljstva prema strankama i politici među masama. To je politika koju metodično primjenjuje vlada i svaki tip glasnogovornika vladajuće klase.

Da vodstvo KKE-a danas posjeduje istinski revolucionarnu politiku i taktiku, ono bi preko sindikata i studentskih udruga koje kontrolira pozvalo na zajedničko djelovanje s Udrugom kako bi se ostvario središnji zahtjev koji masovni pokret sada postavlja. Militantnim i hrabrim roditeljima i rodbini nesretnih žrtava objasnila bi da se cilj obrane sjećanja na njih može postići samo trenutnim rušenjem ove vlasti koja se nije libila prikriti opečene udove njihove djece i mafijaškim metodama ih prevariti i prikriti zločin.

Pritom bi se pošteno i jasno naglasilo, kako samoj rodbini, tako i svim radnim ljudima i omladini uključenoj u pokret općenito, da traženje „Pravde“ nije samo pitanje kaznene odgovornosti dužnosnika, bilo državnih ili željezničkih, već je to prije svega političko pitanje. Riječ je o provedbi političkog programa koji može na najradikalniji i najučinkovitiji način osigurati sigurnu i javnu uslugu vlakovnog prijevoza. Takav program mora uključivati ​​nacionalizaciju željeznica pod radničkom i društvenom kontrolom, te iskorjenjivanje sadašnjeg trulog državnog aparata koji prikriva mafijaške zločine poput onog od 28. veljače 2023. Revolucionarni, antikapitalistički program kojeg može provesti samo radnička vlada s istinskom revolucionarnom komunističkom partijom kao njegovim jamcem.

Nažalost, vodstvo KKE ne želi usvojiti takvu revolucionarnu politiku jer ne želi preuzeti odgovornosti koje bi iz nje proizašle, kao što je više puta pokazalo u svim velikim pokretima u posljednjih 15 godina. Pokazalo je da ne želi voditi pravu borbu za vlast protiv kapitalizma i njegovog trulog režima.

No, ova objektivna politička činjenica daleko je od toga da radnici i mladi trebaju ‘prekrstiti ruke’ i prepustiti eskalaciju borbe sudbini. Svaki pionirski militant među radničkim pokretom i mladima mora djelovati na organiziran i koordiniran način na svakom radnom mjestu, u susjedstvu, školi i univerzitetu kako bi unaprijedio uzrok neposredne eskalacije današnje borbe.

Kao sastavni dio avangarde masovnog pokreta koji drma temelje trulog buržoaskog režima u Grčkoj, mi revolucionarni komunisti obraćamo se tisućama suboraca u pokretu i pozivamo ih da se s nama bore za sljedeće:

- Dolje vlada Nove demokracije koja je odgovorna za zločin u Tempiju i njegovo mafijaško zataškavanje! Sveprisutni slogan “Ostavka!” koji se pojavio na mitinzima 28. veljače mora se provesti u djelo kroz masovnu borbu, kao apsolutni preduvjet svakog pronarodnog, radničkog i progresivnog razvoja zemlje.

- Za radničku vladu koja će jamčiti da će svi krivci biti kažnjeni i krenuti u ponovnu nacionalizaciju željeznica pod radničkom i narodnom kontrolom, kako bi se korjenito riješilo njihovo kriminalno zanemarivanje i izbjegao 'novi Tempi'.

- Za novu državnu vlast utemeljenu na stalnoj demokratskoj kontroli i aktivnom sudjelovanju radnog naroda, koja će moći jamčiti da će se jednom zauvijek eliminirati bijedne pojave državnog zataškavanja zločina.

Istodobno, revolucionarni komunisti predlažu onima uz koje se borimo sljedeće taktike i metode borbe za pobjedu masovnog pokreta:

- Hitna eskalacija borbe 48-satnim političkim generalnim štrajkom.

- Bez samodopadnosti, bez povjerenja u sindikalna i politička vodstva parlamentarne oporbe koja žele smiriti pokret i podrediti ga svojim parlamentarnim i birokratskim ciljevima i planovima.

- Izabrati kroz skupštine na svakom radnom mjestu, u susjedstvu, školi i univerzitetu, komitete za borbu sa pravom na opoziv, posvećene cilju trenutne eskalacije i organiziranja borbe do konačne pobjede. Tražiti što širu koordinaciju među njima u cilju jedinstvenog i zajedničkog borbenog djelovanja na kvartovskoj, općinskoj, gradskoj, regionalnoj i nacionalnoj razini.

U današnje vrijeme – kao što se vidi prema političkim sloganima skupova, ali i svim dostupnim relevantnim anketama koje pokazuju raspoloženje protiv establišmenta među grčkim narodom – svaki militant ili pristaša masovnog pokreta shvaća da su problemi u društvu duboki i sustavni. Stoga pozivamo sve naše pionirske drugove u pokretu da se organiziraju u Revolucionarnu komunističku organizaciju, grčku sekciju Revolucionarne komunističke internacionale (RCI), kako bi se zajedno s nama borili za izgradnju masovne revolucionarne partije, tj. katalizatora koji bi, da postoji danas, doveo do pobjede pokreta u razvoju toliko jednostavno koliko to zahtijevaju njegovi povijesni razmjeri.