Dolje s licemjerjem! Obraniti Gazu! – izjava Internacionalne marksističke tendencije

Sljedeća izjava Internacionalne marksističke tendencije izražava našu solidarnost s palestinskim narodom. Odgovara na odvratno licemjerje zapadnog imperijalizma i njegovih slugu, koji se okupljaju iza reakcionarne izraelske države dok ona pokreće krvavu osvetu Gazi, nakon Hamasovog iznenadnog napada 7. listopada. Štoviše, objašnjavamo zašto se sloboda za Palestinu može postići samo revolucionarnim sredstvima i rušenjem kapitalizma u cijeloj regiji.

[Source]

Munjeviti napad, koji je pokrenuo Hamas u subotu 7. listopada, izazvao je šokove u cijelom svijetu. To je odmah naišlo na glasan zbor osuda zapadnih vlada.

Mediji su napad odmah predstavili u najgorim terminima. Zapadno javno mnijenje bilo je temeljito pripremljeno onim što se komično opisuje kao naš "slobodni tisak", da stane na stranu u sukobu, koji se, kao i obično, prikazuje kao sile dobra protiv sila zla.

U ovoj makabrističkoj komediji pogrešaka, uloge su prigodno zamijenjene. Žrtve postaju agresori, a agresori žrtve. Ta je laž potkrijepljena stalnom bujicom moralnih osuda nasilja, ubojstava i svih drugih groznih atributa terorizma.

U Washingtonu, prema New York Timesu, predsjednik Biden "nakostriješio se od bijesa" dok je djela okarakterizirao kao "čisto nepatvoreno zlo" ​​i nedvosmisleno obećao da će stati uz Izrael protiv terorizma.

Predsjednik najbogatije i najmoćnije države na svijetu nije gubio vrijeme i najavio da će SAD ubrzati isporuku dodatne opreme, resursa i streljiva Izraelu, te poslati svoj najnoviji i najnapredniji nosač zrakoplova, zajedno s punom udarnom grupom nosača, u istočni Mediteran.

Imperijalistički licemjeri, ili relativnost morala

Ubijanje muškaraca i žena nešto je što kod većine ljudi prirodno izaziva osjećaj gađenja. Stalno se podsjećamo na biblijsku zapovijed: "ne ubij". Ova zapovijed na prvi pogled ima apsolutni karakter. No, pomnijim promatranjem postaje jasno da averzija vladajuće klase i medija prema nasilju i ubijanju nije nimalo apsolutna, već ima sasvim relativan sadržaj. Kada obični muškarci i žene izraze svoj užas i ogorčenost nad zločinima o kojima čitaju u tisku, to je normalna ljudska reakcija koju možemo razumjeti i suosjećati. Ali kada iste riječi izgovori američki predsjednik, čije su ruke umrljane krvlju bezbrojnih nevinih ljudi, možemo samo slegnuti ramenima i zgroženo se okrenuti. Imperijalistički nitkovi koji se pretvaraju da su šokirani nasiljem opetovano su pokretali žestoke ratne agresije. Nisu oklijevali pokrenuti dva desetljeća krvave ratove protiv Iraka i Afganistana, u kojima su ubijene stotine tisuća civila. Bombardirali su Libiju, Siriju, Sudan, Srbiju, bez obzira na nedužne civile.

Najstrašniji slučaj od svih u posljednje vrijeme bio je barbarski rat protiv naroda Jemena, jedne od najsiromašnijih zemalja na planeti, koji je vodila Saudijska Arabija uz punu potporu, suučesništvo i aktivno sudjelovanje SAD-a, Velike Britanije i drugih imperijalističkih sila. Ako se neki rat može opisati kao genocidan, onda je to sigurno bio Jemen. Prema podacima UN-a, više od 150.000 ljudi je ubijeno u Jemenu, a više od 227.000 umrlo je kao rezultat užasne gladi koju su namjerno stvorili Saudijci i njihovi saveznici, koji su također odgovorni za uništavanje bolnica i objekata zdravstvene zaštite. Ove brojke nedvojbeno predstavljaju ozbiljno podcjenjivanje ukupnog broja žrtava koje su Saudijci i njihovi imperijalistički podupiratelji nanijeli narodu Jemena. Ali gdje su bile osude ovog barbarstva? Gdje su bili prosvjedi iz Washingtona i Londona? Gdje su bili ogromni naslovi koji su vikali o "terorizmu"?

Šutjeli su, jer su zapadne vlade bile aktivno uključene u ovaj rat istrebljenja protiv jadnog, ugnjetenog naroda. Nemaju se pravo žaliti na nasilje, niti bilo koga optuživati ​​za “terorizam”. Kad se radi o ratu, beskorisno je pozivati ​​se na moralne ili humanitarne razloge. Ratovi su ubijanje ljudi. I nikad u povijesti nije bilo humanitarnog rata. To je samo cinična fraza, zgodan smokvin list, kojim danas agresori opravdavaju svoju agresiju pred javnim mnijenjem.

Gaza i Ukrajina, ili relativnost “prava na samoobranu”

Što se tiče takozvanog prava Izraela da se brani, tu opet vidimo dvostruke standarde zapadnog imperijalizma. Kad je Ukrajina u pitanju, naoružali su je do zuba da se u njihovo ime bori protiv Rusije, pod izgovorom da narod pod okupacijom ima pravo uzvratiti. Ali kada su u pitanju Palestinci, odjednom to pravo potpuno nestaje. Umjesto da brane potlačene, imperijalisti naoružavaju i opskrbljuju tlačitelje. Očito pravo na samoodređenje ne vrijedi za sve!

Usput, sljedeći uvrnutu logiku imperijalizma, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski usporedio je rusku invaziju na njegovu zemlju s Hamasom i dodao svoj promukli glas u zbor koji brani "pravo Izraela da se brani"! Trebamo li još dokaza o reakcionarnosti ovog gospodina? Predvidljivo, Zelenski je optužio Rusiju da želi rat na Bliskom istoku kako bi potkopala međunarodnu podršku Ukrajini, u komentarima koji odražavaju zabrinutost da bi rat između Izraela i Hamasa mogao odvratiti pozornost od borbe Kijeva. “Rusija je zainteresirana za pokretanje rata na Bliskom istoku, kako bi novi izvor boli i patnje mogao potkopati svjetsko jedinstvo, povećati neslogu i proturječnosti i tako pomoći Rusiji da uništi slobodu u Europi”, rekao je. Zelenski je očajan čovjek koji će pribjeći svemu za što misli da će osigurati protok oružja i novca kada je Ukrajina pretrpjela težak poraz na bojnom polju i postoje jasni znakovi kolebljive podrške među saveznicima, uključujući SAD, Slovačku i Poljsku.

Osveta

Jednom kada netko prihvati teoriju relativnosti primijenjenu na moral, postaje jednostavno opravdati ubojstvo - sve dok ga izvršava "naša strana". Upravo sada vidimo ovu zgodnu moralnu relativnost na djelu. Izraelski odgovor na Hamasov napad u subotu bio je brz i brutalan. Benjamin Netanyahu je objavio da je Izrael u ratu. Obećao je pretvoriti Gazu u "napušteni otok". Borbeni zrakoplovi napadaju okupirani pojas, sravnjujući sa zemljom visoke zgrade u stambenim područjima, bez razlike udarajući po školama, bolnicama i džamijama. Škola koju vodi Agencija UN-a za palestinske izbjeglice, u kojoj nije bilo “militanata”, dobila je izravan pogodak. A gađani su i mnogi stambeni blokovi, bez prethodnog upozorenja. Izrael je nastavio napadati Gazu zračnim napadima, pretvarajući neke zgrade u ruševine.

Dužnosnici u Gazi rekli su da su pogođene bolnice i škole, te da je već ubijeno 900 Palestinaca, uključujući 260 djece. Sve ovo nema veze sa samoobranom, već ima veze sa žeđu za osvetom. Ne po prvi put, izraelska država nastoji kazniti stanovnike Gaze za postupke svojih čelnika namjernim gađanjem civila. Izraelski ministar obrane Yoav Gallant naredio je “potpunu opsadu” Pojasa Gaze: “Naredio sam potpunu opsadu Pojasa Gaze. Neće biti struje, hrane, goriva, sve je zatvoreno.” Oduzimanje hrane, vode i struje muškarcima, ženama i djeci trebalo bi biti zločin prema “međunarodnom pravu”. Čak su i jadni Ujedinjeni narodi smatrali potrebnim podsjetiti Izraelce na ovaj mali detalj, iako su rezultati ovog pristojnog podsjetnika bili predvidljivo nikakvi.

“Ljudske životinje”

I kako sve to opravdavaju? Vrlo jednostavno. Izraelski ministar obrane Yoav Gallant jasno je rekao: "Mi se borimo protiv ljudskih životinja i ponašamo se u skladu s tim." Ovaj jezik nam je dobro poznat. Uobičajena je praksa imperijalista da opravdavaju klanje dehumaniziranjem neprijatelja. Ako prihvatimo da naši neprijatelji nisu ljudi poput nas, već samo životinje, smatramo da imamo pravo postupati s njima kako god želimo.

Podsjetimo se da su Židovi desetljećima smatrani ne ljudima, već podljudskim bićima. To je značilo da su ih mogli tući, mučiti, izgladnjivati ​​i ubijati, koga briga? Uostalom, oni su “samo životinje”, odnosno “ljudske životinje”. Razlika je čisto semantička. No, stanovnici Pojasa Gaze nisu životinje. Oni su ljudska bića, kao što su ljudi i stanovnici Izraela. I sva ljudska bića imaju pravo na isti tretman.

Zbor licemjera

Kao u dobro isplaniranom slogu, politički lideri diljem svijeta su se napregnuli u svojoj žurbi da objave svoju bezuvjetnu podršku “pravu Izraela da se brani”. Desnica i 'ljevica', republikanci i demokrati - svi glasno pjevaju iz iste izlizane pjesmarice. Isti mediji koji su šutjeli o zločinima imperijalizma također su bili vrlo nemarni u izvještavanju o zločinačkom teroru koji je nad Palestincima provodila izraelska država desetljećima. Bili su žrtve stalnih nasilnih provokacija ultradesničarskih židovskih doseljenika. Očigledno, ovo je namijenjeno pružanju materijalne potpore za pravo Izraela da se "brani" usitnjavanjem sićušnog pojasa zemlje preplavljenog s dva i pol milijuna siromašnih ljudi. Opisan je kao najveći zatvor na otvorenom na svijetu.

Cijeli imperijalistički tabor stoji iza Izraela koji namjerava masakrirati Palestince u Gazi. A u slučaju da bombe, topničke granate i projektili ne ubiju dovoljno velik broj Palestinaca, Europska unija je planirala eliminirati još nekoliko izgladnjivanjem. EU je objavila da obustavlja financijsku pomoć Palestincima o kojima uvelike ovisi njihov opstanak. Odluka je bila toliko skandalozna da je kasnije poništena. Ovdje u nekoliko redaka vidimo sažetu destiliranu suštinu onoga što se smatra "zapadnom civilizacijom".

Nije iznenađenje da su desničarski “laburistički” čelnici poput Sir Keira Starmera u Britaniji odmah dodali svoje kreštave glasove ovom licemjernom zboru. Ove dame i gospoda davno su prodali svoje duše vragu. Oni nisu ništa drugo nego agenti imperijalizma. Ali desni reformisti nisu jedini krivci. Na njihovu sramotu, mnogi 'lijevi' reformisti pridružili su se osudi (Sanders, Ilhan Omar, AOC, francuska 'Komunistička' partija, između ostalih.) Ne prvi put, te takozvane ljevice pokazuju svoj potpuni kukavičluk i neprincipijelnost. Odmah su pokleknuli pod pritiskom kapitalističkih masovnih medija i buržoaskog javnog mnijenja i na kraju provukli liniju vladajuće klase. Internacionalna marksistička tendencija neće se pridružiti licemjernom zboru imperijalista i njihovih sljedbenika.

Naš stav

U svakom ratu zaraćene strane uvijek se služe pričama o zločinima – stvarnim ili izmišljenim – kako bi opravdale vlastita djela nasilja i ubojstva. Odnos komunista prema ratu nikada se ne može temeljiti na senzacionalističkoj propagandi koja se cinično koristi za opravdavanje jedne ili druge strane. Niti se rat može opravdati time tko je prvi udario. Naš stav prema ratu mora počivati ​​na sasvim drugim osnovama.

Naš stav je vrlo jednostavan: U svakoj borbi uvijek ćemo stati na stranu siromašnog potlačenog naroda, nikada na stranu bogatih i moćnih tlačitelja. U datom slučaju mora se postaviti pitanje: tko su tlačitelji, a tko potlačeni? Jesu li Palestinci ti koji tlače Izraelce? Nitko pri zdravoj pameti u to ne vjeruje. Nisu Palestinci ti koji okupiraju zemlju koja im ne pripada i drže je silom. Nisu oni ti koji su generacijama tjerali izraelske doseljenike sa zemlje koju su oni okupirali, nego upravo obrnuto. Nisu oni ti koji izraelskim građanima uskraćuju najelementarnija prava, niti ih podvrgavaju brutalnim blokadama i svode ih na parije u vlastitoj zemlji. Je li potrebno nabrajati dugačak popis zločina koje je reakcionarna izraelska država počinila nad Palestincima? Nemamo mjesta spominjati ove zločine, koji se nastavljaju, dan za danom, mjesec za mjesecom i godinu za godinom, pretvarajući živote Palestinaca u pravi pakao.

Palestinci su svedeni na status koji se ne razlikuje mnogo od neke vrste ropstva. A robovi, kada su lišeni svih drugih prava, mogu pribjeći samo jedinom pravu koje preostaje: pravu na pobunu. Kroz povijest su pobune robova obično bile popraćene činovima ekstremnog nasilja, koji su bili samo odraz ekstremnog ugnjetavanja koje su oni sami trpjeli od strane robovlasnika. To je žalosna činjenica. Ali to nas ne oslobađa obveze da branimo pobunu robova protiv robovlasnika. Marx se pozabavio ovim pitanjem u članku napisanom 1857. godine, u kojem odgovara na članke u britanskom tisku koji naglašavaju zločine počinjene tijekom indijskog ustanka protiv Britanaca:

“Zločini koje su počinili revoltirani Sepoji u Indiji doista su užasni, užasni, neizrecivi - kakvi su spremni susresti se - samo u ratovima pobuna, nacionalnosti, rasa, a iznad svega religije; jednom riječju, kao što je ugledna Engleska običavala pljeskati kada su to činili Vendejci na “Modrima”, španjolski gerilci na nevjernim Francuzima, Srbi na svojim susjedima Nijemcima i Mađarima, Hrvati na bečkim pobunjenicima, Cavaignacova Garde Mobile ili Bonaparteovi dekabristi nad sinovima i kćerima proleterske Francuske.

“Koliko god zloglasno bilo ponašanje Sepoja, ono je samo refleks, u koncentriranom obliku, vlastitog ponašanja Engleske u Indiji, ne samo tijekom epohe osnivanja njezina Istočnog Carstva, nego čak i tijekom posljednjih deset godina dugo utvrđenog vladanja. Da bismo okarakterizirali to pravilo, dovoljno je reći da je mučenje činilo organsku instituciju njegove financijske politike. Postoji nešto u ljudskoj povijesti poput odmazde: a pravilo je povijesne odmazde da njezino oruđe ne kuje uvrijeđeni, nego sam uvrjeditelj.” K. Marx, (Indijanska pobuna)

Podržavamo li Hamas?

Naši neprijatelji će reći: onda podržavate Hamas. Na ovu optužbu ćemo odgovoriti: nikada nismo podržavali Hamas. Ne dijelimo njegovu ideologiju, niti odobravamo metode koje koristi. Mi smo komunisti i imamo svoje ideje, programe i metode, zasnovane na klasnoj borbi između bogatih i siromašnih, tlačitelja i potlačenih. To je ono što određuje naš stav u svakom slučaju. Ali naše razlike s Hamasom, iako temeljne, nisu ni približno toliko temeljne kao razlike koje nas odvajaju od američkog imperijalizma – najreakcionarnije sile na planetu – i njegovih suučesnika u zločinu, izraelske vladajuće klase. Naši će kritičari pitati: slažete li se s ubijanjem tolikih nevinih civila? Odgovorit ćemo da takve stvari nikada nismo zagovarali. Niti im opraštamo. Naš prvi zadatak, da citiramo Spinozu, nije ni plakati ni smijati se, već razumjeti. Moralni obziri su potpuno beskorisni da bi se bilo što objasnilo.

Da bismo razumjeli što se događa, potrebno je postaviti pitanje na drugačiji način: što je dovelo do napada Hamasa? Može li se odvojiti od desetljeća ugnjetavanja, nasilja i okupacije Palestine od strane reakcionarne države Izrael? Naravno da ne. Izrael je moćna i bogata država koja je desetljećima otimala i tlačila Palestince kombinacijom grube sile i ekonomskog davljenja. Također moramo vidjeti slijed događaja koji je izravno doveo do sadašnje situacije. Nije pala iz vedra plavog neba, kako se od nas traži da vjerujemo.

Izdaja

Imperijalisti su Palestincima obećali pravdu - samo da još malo pričekaju. Ali oni su čekali i čekali, a jedini rezultat je daljnje uništavanje njihove domovine i daljnji gubitak prava. Kada se strpljenje potlačenih iscrpi, prije ili kasnije, oni će se obrušiti na svog tlačitelja. U takvim trenucima neizbježno će doći do ekscesa i brutalnosti. To je prirodno za žaljenje. Ali tko je zapravo odgovoran? Ako muškarac ili žena počine hladnokrvno ubojstvo, to je bez sumnje zločin i kao takav se kažnjava. Ali ako je žena mnogo godina izložena divljačkoj brutalnosti od strane svog muža i jednog dana se okrene protiv svog mučitelja i ubije ga, većina ljudi bi rekla da treba uzeti u obzir okolnost koja je dovela do njezinih postupaka. Vratimo se sadašnjem slučaju. U tjednima prije eksplozije židovski vjerski fanatici vršili su stalne provokacije. Upali su u krug džamije Al-Aqsa - jednog od najsvetijih mjesta u islamskom svijetu. Djelovali su pod policijskom i vojnom zaštitom.

Provokacija

Netanyahu je u savezu s cionističkom krajnjom desnicom, od kojih su neki otvoreni fašisti. Njihov deklarirani cilj je izazvati novu Nakbu – to jest, fizički ukloniti Palestince sa zemlje u kojoj sada žive, počevši od Jeruzalema i Zapadne obale. Ova politika nije nova, ali je posljednjih mjeseci eskalirala. Doseljenici, uglavnom uvezeni iz SAD-a i regrutirani među najekstremnijim vjerskim fundamentalistima, izgradili su naselja na Zapadnoj obali. Oni su povezani mrežom vojno branjenih cesta, koje dijele teritorij formalno pod kontrolom palestinskog teritorija. Reakcionarni doseljenici osjećaju se ohrabreno i zaštićeno od strane ultra-nacionalističke izraelske vlade. Naoružane bande doseljenika vjerskih zanesenjaka provode pogrome nad Palestincima uz otvorenu ili prikrivenu potporu izraelske vojske i policije. Ova otimanja zemlje bi trebala biti nezakonita prema "međunarodnom pravu". Ali sve pobožne rezolucije koje je UN donio u besmislenom ritualu nisu učinile ništa da zaustave te kriminalne radnje.

Pod ovim uvjetima, nitko se ne može iznenaditi što Palestinci uzvraćaju udarac. Potlačeni ljudi imaju pravo na otpor. Licemjeri će tvrditi da su obje strane krive jer su obje koristile nasilje. Formalno, ova izjava je istinita. Ali njegov sadržaj je u osnovi lažan. Nasilje jednih ne može se poistovjetiti s nasiljem drugih. Ne postoji apsolutno nikakva ekvivalencija između dvije strane. S jedne strane imamo modernu naprednu kapitalističku zemlju, opremljenu nuklearnim oružjem, borbenim zrakoplovima naoružanim moćnim projektilima, naprednom tehnologijom i opremom za nadzor, koja računa na punu materijalnu i financijsku potporu najmoćnije imperijalističke zemlje svijeta. S druge strane, imamo potlačene Palestince, koji se bore svim oružjem koje im padne pod ruku. Iznenaditi se nedavnim događajima zapravo je krajnje glupo. U takvim okolnostima, neka vrsta eksplozije bila je apsolutno neizbježna, iako vrijeme i sadržaj nisu mogle predvidjeti – čak ni izraelske tajne službe.

Izrael ponižen

Ratu je potrebno pristupiti po svojim uvjetima, a ne uvoditi vanjska razmatranja koja su mu sasvim strana. Ono što je izazvalo bijes u izraelskoj vladajućoj klasi nije broj ljudi koji su izgubili živote. Njihova zabrinutost je isključivo praktične prirode. S čisto vojnog gledišta, napad je bio uspješan. Neočekivani blitzkrieg potpuno je iznenadio toliko hvaljene izraelske obavještajne službe. Dobro naoružane skupine komandosa prodrle su u izraelsku obranu, probivši ono što je trebala biti neosvojiva linija i nanijele ozbiljne gubitke izraelskim snagama. Kada se to saznalo, izazvalo je val panike i straha u Izraelu, gdje su vlasti uljuljkale stanovništvo u uvjerenju da ih štiti neranjiva linija obrane. Preko noći je razbijena vjera ljudi u mit o neranjivosti. Ova činjenica će imati nesagledive posljedice za budućnost.

Nasuprot tome, vijest o napadu slavila se na ulicama mnogih arapskih prijestolnica. Mase su bile ohrabrene činjenicom da je moćna izraelska država napokon doživjela ponižavajući poraz. U usporedbi s tom činjenicom, činilo se da su sva ostala razmatranja od sekundarne važnosti. Netanyahu se osjeća iznimno samopouzdano jer ima čvrstu potporu američkog imperijalizma, koji opskrbljuje Izrael beskrajnim količinama dolara i smrtonosnog oružja. Premjestili su svoje veleposlanstvo u Jeruzalem - šamar u lice svim Palestincima. Predsjednik Trump donio je tu provokativnu odluku. Ali predsjednik Biden to nije poništio. Želi osigurati židovske glasove na izborima sljedeće godine, kao i zadržati jednog od nekoliko preostalih nepokolebljivih saveznika u regiji.

Mirno ili nasilno?

Naši nas neprijatelji vrlo često suočavaju s pitanjem: jeste li za nasilje? Mogli bi nas i pitati jesmo li za bubonsku kugu, jer je isto tako prazna od stvarnog sadržaja. Postoje pitanja koja sama sebi daju odgovor, a ova su upravo takva. Ali samo negativno odgovoriti sasvim je beskorisno. Trebalo bi objasniti konkretne okolnosti u kojima se nasilje primjenjuje: u koju svrhu? I u čijem interesu? Bez takvih podataka doista je nemoguće dati točan odgovor. Tako je u svakom sukobu, tako je i sada. Mnogi na “ljevici” (kao i obično) ograničavaju se na osuđivanje nasilja općenito, pozivajući na “mirno rješenje” kroz “pregovore” i intervenciju “međunarodnih institucija”. Ali ovo je laž i obmana. 75 godina su se vodili beskrajni pregovori i razgovori, a to nije ni za milimetar pomaknulo stvar palestinske slobode. Desetljećima su takozvani Ujedinjeni narodi donosili rezolucije osuđujući izraelsku okupaciju palestinskih teritorija 1967., ali ništa se nije promijenilo. Zapravo, situacija je postala daleko gora.

Sadašnja eskalacija sukoba zapravo je rezultat potpunog promašaja sporazuma iz Osla. Ideja o uspostavi palestinske državice uz Izrael na kapitalističkoj osnovi bila je osuđena na propast, kao što smo tada upozoravali. Cilj Izraela bio je prepustiti nadzor nad Palestincima Palestinskim nacionalnim vlastima, predvođenim Fatahovim buržoaskim nacionalistima koji su bili potpuno demoralizirani i organski nesposobni voditi palestinsku borbu za nacionalno oslobođenje.

Posljednjih 30 godina otkrilo je krajnji neuspjeh dvodržavnog rješenja koje su Palestincima nametnuli američki imperijalizam i izraelski kapitalizam. Nije ni čudo da je u nedavnoj anketi 61 posto Palestinaca reklo da im je gore nego prije Osla, a 71 posto da je potpisivanje sporazuma bila greška. Unatoč tome, beznadni lijevi pacifisti tvrde da Palestinci trebaju koristiti samo miroljubiva sredstva borbe. Ali kada su to pokušali učiniti, kakav je bio rezultat? Prosvjed Marša povratka 2018. izveli su nenaoružani civili. Izraelska vojska koristila je bojevo streljivo ubivši stotine i ranivši više od deset tisuća, uključujući djecu, žene, novinare i medicinare.

Upravo je to uvjerilo Palestince da je jedini put naprijed na nasilje odgovoriti nasiljem. Netko može žaliti zbog ove činjenice, ali to je jedini mogući zaključak koji se može očekivati ​​od Palestinaca. I to je 100 posto odgovornost izraelske države i njenih imperijalističkih podupiratelja. Prema istoj anketi, 71 posto vjeruje da rješenje s dvije države više nije praktično zbog širenja naselja, 52 posto podržava raspuštanje Palestinskih nacionalnih vlasti, a 53 posto misli da je oružana borba jedini način da se izađe iz mrtve točke.

Imperijalistički planovi u ruševinama

Prije događaja od 7. listopada bio je u tijeku takozvani proces normalizacije: što u osnovi znači da Izrael uspostavlja normalne diplomatske i gospodarske odnose s arapskim zemljama (osobito Saudijskom Arabijom). Kao posljedica toga, palestinski problem proglašen je okončanim. To je istaknuto Netanyahuovom intervencijom na Općoj skupštini UN-a u rujnu, gdje je pokazao kartu regije na kojoj su prikazani Izrael i zemlje s kojima je normalizirao odnose ... ali Izrael na karti uključivao je Golansku visoravan, Gazu i Zapadnu obalu, ostavljajući Palestinu potpuno izvan slike! Ovaj očigledan cinizam pokazao je bešćutan stav, ne samo Netanyahua i njegove reakcionarne družine, već i takozvanih imperijalističkih demokracija, koje tretiraju male nacije kao sitniš u svojim spletkama. Ova monstruozna podjela trebala se izvesti iza leđa Palestinaca. Samo njihovo postojanje smatra se iritantnom neugodnošću.

Njihove stalne pritužbe mogu se sa sigurnošću zanemariti, dok se neugodna, ali nužna zadaća njihovog održavanja u redu može povjeriti čizmama izraelskih oružanih snaga. To je bila teorija. Ali život ima nesretnu naviku proturječiti čak i najfinijim teorijama. A ova je imala jednu zjapeću rupu u svom središtu: pretpostavljao je da su Palestinci toliko uplašeni, toliko shrvani, da ne bi bili sposobni za pravu borbu. Ta je pretpostavka u subotu 7. listopada razbijena u tisuće komadića. Brojni izvori uperili su prst u Iran. Unatoč negiranju Teherana, ovo bi mogla biti istina. Vješto izvođenje napada i način na koji je brzo probio jaku obranu Izraela pokazali su stupanj profesionalizma koji teško može biti djelo Hamasa samostalno. Štoviše, Iran je imao veliki interes za njegov uspjeh. Trenutačni učinak bio je uništenje Netanyahuovog plana da uspostavi bliske odnose sa Saudijskom Arabijom. Reakcionarna banda u Rijadu bila je prilično spremna prodati Palestince, sklapajući dogovor s Izraelom.

Ali ti su planovi – koje su naravno poticale Sjedinjene Države – propali. Mohamed bin Salman jasno je odbio pridružiti se zboru podrške izraelskom "pravu na samoobranu". Doveo bi samu monarhiju u opasnost ako bi se usudio ići protiv osjećaja saudijskog naroda, koji će gorljivo podržavati Palestince. Guardian je objavio članak pod naslovom: 'Napad Hamasa naglo je promijenio sliku bliskoistočne diplomacije'. Ove riječi vrlo lijepo prikazuju stvar. Patrick Wintour, diplomatski urednik Guardiana piše: “Iran želi Saudijskoj Arabiji onemogućiti postizanje dogovora s Izraelom, dok si ostali u regiji ne mogu priuštiti kaos u Gazi.” To je točno. Arapski si vođe to ne mogu priuštiti zbog duboko uznemirujućih učinaka koje ima na mase u njihovim vlastitim zemljama. Prijetnja pobune na ulicama uvijek je prisutna u glavama arapskih vladajućih klika, koje nisu zaboravile lekciju masovnih pobuna poznatih kao Arapsko proljeće.

Ovo je noćna mora i za arapske vladare i za Washington. Ali nova verzija arapske revolucije jedina je nada za trajno rješenje palestinskog pitanja. Potlačeni narod Palestine ne smije imati povjerenja u obećanja stranih vlada. Njihov jedini interes je davati isprazne izjave potpore Palestincima, stvoriti za sebe sliku solidarnosti s potlačenima koja je lažna do srži. Nije potrebno spominjati da su obećanja imperijalista potpuno bezvrijedna, kao i fiktivne rezolucije koje rutinski donose takozvani Ujedinjeni narodi.

Palestinski narod se može osloboditi samo vlastitim naporima. A jedini pouzdani saveznici na koje mogu računati su radnici i seljaci u regiji i diljem svijeta koji su potlačeni i izrabljivani kao i oni sami.

Izrael na opasnom putu

Postoji još jedan faktor koji se ne može zanemariti. Sve dok se izraelska država može oslanjati na potporu većine židovskog stanovništva, bit će vrlo teško postići njeno svrgavanje. Samo podjelom države Izrael po klasnim linijama to će biti održiv prijedlog. U sadašnjim okolnostima to se čini malo vjerojatnom varijantom. To je, dijelom, zbog ekstremnih ograničenja ideologije i metoda Hamasa, koje uvjeravaju mnoge građane Izraela da im živote ugrožavaju palestinski “teroristi”.

Nažalost, nedavni napad i ubojstvo civila uvjerilo je mnoge Izraelce da je jedino rješenje okupiti se uz vladu. To je potaknuto skandaloznim ponašanjem takozvane oporbe koja je odmah odustala od svih primjedbi na reakcionarnu politiku Netanyahuove vlade i požurila ponuditi ulazak u takozvanu vladu nacionalnog jedinstva. Ovo je katastrofalan način djelovanja. Narod Izraela si mora postaviti sljedeće pitanje: kako se može dogoditi da se nakon toliko godina sukoba, toliko ratova i toliko vojnih pobjeda sada osjećaju nesigurnije nego u bilo kojem trenutku od osnutka države Izrael? Sve razrađene mjere koje su navodno osmišljene da jamče njihovu sigurnost, u trenutku istine, nisu vrijedile ništa. Istina je da Izrael, sa svojom kolosalnom vojnom snagom i nadmoćnom vatrenom moći, može lako poraziti Hamas u vojnom smislu.

Međutim, kopnena invazija na Gazu, s njezinim uskim ulicama, bezbrojnim tunelima i neprijateljski nastrojenim i ogorčenim stanovništvom, neće se izvršiti bez ozbiljnih gubitaka života na obje strane. I nakon što je Gaza pretvorena u hrpu ruševina, što onda? Nemate dovoljno snage da okupirate i zadržite neprijateljsku populaciju od 2,3 milijuna ljudi na neodređeno vrijeme. Prije ili kasnije doći će do novih eksplozija i krvoprolića. I tu stvari ne završavaju. Ugnjetavanje Palestinaca služi za raspirivanje osjećaja u arapskom svijetu. Pokušaji uspostavljanja odnosa sa Saudijskom Arabijom sada leže u pepelu. Izrael se sada nalazi izoliraniji nego ikad prije. Okružen milijunima neprijatelja sa svih strana, izgledi za Izrael su doista sumorni. A nedavno krvoproliće predstavlja ozbiljno upozorenje da dolazi još gore, osim ako se nešto temeljno ne promijeni u samom Izraelu.

Marx je davno istaknuo da nijedna nacija ne može biti slobodna sve dok ugnjetava i podjarmljuje drugu naciju: “Posebna je zadaća Središnjeg vijeća u Londonu da engleski radnici shvate da za njih nacionalna emancipacija Irske nije pitanje apstraktne pravde ili humanitarnog osjećaja, već prvi uvjet njihove vlastite društvene emancipacije.” (Marx Sigfridu Meyeru i Augustu Vogtu, 1870.) Trenutačno je glas razuma u Izraelu ušutkan grabljivim urlanjem kontrarevolucije. Ali oni koji zagovaraju ujedinjenje s reakcionarnim snagama Netanyahua i ultrareligioznim fanaticima, tjeraju Izrael izravno prema ponoru.

Što sada?

Mnogo godina palestinske mase uvijek iznova pokazuju svoju nesebičnost, hrabrost i spremnost na borbu. Problem je što nisu imali vodstvo koje je doraslo zadatku. Nakon toliko desetljeća rasprodaje i prekršenih obećanja, strpljenje Palestinaca sada je iscrpljeno. Militantnoj palestinskoj mladeži koja se želi boriti protiv moćne izraelske države, rakete Hamasa kao da pružaju nekakav odgovor. Ovo uvjerenje dobilo je snažan poticaj kao rezultat nedavnih događaja.

Nema sumnje da su u uspjehu Hamasa, u probijanju izraelske obrane, za koju se govorilo da je nepovrediva, i nanošenju udaraca Izraelu, mnogi u arapskom svijetu, koji su čeznuli vidjeti Izrael ponižen, vidjeli pobjedu. Kratkoročno, to će enormno povećati prestiž Hamasa. Ali dugoročno gledano, ograničenja Hamasova uspjeha postat će previše očita. Vojni odnos snaga je velikom većinom u korist Izraela. Militantna omladina zaključila je da jedini put naprijed nije kroz razgovore, već kroz revolucionarnu borbu. To uključuje masovnu akciju, masovne štrajkove i da, u konačnoj analizi, borba protiv države Izrael mora značiti i oružanu samoobranu i oružanu borbu. Međutim, važno je ne izgubiti osjećaj za mjeru. Revolucionarna borba palestinskih masa, sve dok ostane izolirana, neće biti dovoljna da porazi moć izraelske države. To će zahtijevati zajedničke napore masovnog revolucionarnog pokreta diljem Bliskog istoka.

Ali ogromna prepreka stoji na putu: reakcionarni buržoaski arapski režimi podržavaju palestinske napore samo na riječima, ali su u svakom trenutku spremni izdati Palestince i sklopiti dogovor s imperijalizmom. Samo rušenjem ovih korumpiranih režima može se otvoriti put za pobjedu socijalističke revolucije na Bliskom istoku – preduvjet za oslobođenje Palestine. U konačnici, samo će uspostava ujedinjene fronte između naroda Palestine i radničke klase i progresivnih slojeva izraelskog društva stvoriti mogućnost podjele izraelske države po klasnim linijama, otvarajući put za trajno i demokratsko rješenje palestinskog pitanja. To će biti nusprodukt arapske revolucije, koja može uspjeti samo ako se izvede do kraja. Rušenje korumpiranih režima samo je pola rješenja. Pravo oslobođenje naroda može se postići samo izvlaštenjem zemljoposjednika, bankara i kapitalista.

Socijalistička revolucija – jedino rješenje!

Predugo je Bliski istok, sa svojim kolosalnim potencijalom, prirodnim resursima i ogromnim neiskorištenim bazenom viška radne snage i obrazovanih mladih ljudi, bio balkaniziran – nasljeđe kolonijalizma koje je regiju podijelilo na male države kojima se lako moglo dominirati i eksploatirati. To otrovno naslijeđe je leglo beskrajnih ratova, nacionalne i vjerske mržnje i drugih destruktivnih sila. Palestinsko pitanje samo je najočigledniji i najmonstruozniji izraz te činjenice. Radnici nemaju interesa osvajati strani teritorij ili držati druge ljude u stanju pokornosti. Kada je vlast u rukama radnog naroda, svi problemi s kojima se suočava arapski svijet mogu se riješiti mirno, demokratski, dogovorom. U demokratskoj socijalističkoj federaciji bilo bi moguće uspostaviti bratske odnose između naroda – Arapa i Židova, sunita i šijita, Kurda i Armenaca, Druza i Kopta. Konačno bi se otvorio put za trajno i demokratsko rješenje palestinskog pitanja. Ima dovoljno zemlje za stvaranje istinski autonomne, održive i prosperitetne palestinske države, s punom autonomijom i za Arape i za Židove, po uzoru na sovjetske republike koje su uspostavili boljševici nakon Oktobarske revolucije.

Maloumnici će reći da je to utopija. Ali uvijek su isti ljudi tvrdili da je socijalizam utopija. Ovi samozvani "realisti" tvrdoglavo se drže statusa quo, za koji kažu da je jedina moguća stvarnost - samo na temelju toga što slučajno postoji. Prema ovoj bankrotiranoj ‘teoriji’, revolucija je nemoguća. Ali sve što postoji zaslužuje nestanak. A sva nam povijest govori da su revolucije ne samo moguće, nego i neizbježne. Kapitalistički sustav je truo do srži. Ruše mu se temelji i klima se prije pada. Sve što je potrebno je da se dobro pogura. I nije nimalo zanemarljivo da to može doći od novog ustanka u arapskom svijetu. Ovo je jedini put naprijed za narode Bliskog istoka. Palestinska revolucija će uspjeti kao sastavni dio socijalističke revolucije, ili neće uspjeti uopće.

London, 11. listopada 2023.