10.000 ubijenih u Palestini: srušimo odgovorne zločince!

Pokolj u Gazi je sada dostigao mračnu prekretnicu od 10.000 ubijenih (u vrijeme objavljivanja srpskohrvatskog prevoda ovog teksta ta brojka je prešla 11.000 prim.prev.), dok je više od milion raseljeno i praktično nema kuda. Da bismo imali neku razmjeru, Izraelske odbrambene snage (IDF) su ubile više ljudi u Gazi za mjesec dana od ukupnog broja ukrajinskih civila ubijenih za 21 mesec od izbijanja ukrajinskog rata u februaru 2022. godine, a taj broj je iznosio 9.600, prema procjeni od prošlog mjeseca.

Ali takvo poređenje je nedopustivo, objasnio je jedan od Bajdenovih savjetnika Džon Kirbi: „Klanje nevinih Ukrajinaca, to je dio njihove strategije unutar Ukrajine“, dok „to nije ono što vidimo kod Izraela“.

Navodno je to namjerna strategija Rusa da ubiju što više građana Ukrajine. Pa ipak, Izraelci su uspjeli da ih nadmaše u vrlo kratkom roku i to bez namjere. Da li to treba pripisati nesposobnošću Rusa ili nemaru Izraelaca? Ka takvim apsurdnim zaključcima nas vodi zapadna ratna propaganda.

Sumorna je ironija što je ova prekretnica – 10.000 mrtvih za mjesec dana; polovina od toga djeca; brojka koja premašuje broj ubijenih Palestinaca u ratu u Gazi 2014, ratu u Gazi 2008. i Drugoj intifadi zajedno – dešava baš tokom mjeseca sjećanja na nacije Komonvelta.

Svakog novembra naši vlastodršci traže da se podsjetimo istorijskog sjećanja na Veliki pokolj 1914-1918, jer se svečano zavjetuju da se to „nikad više“ neće ponoviti i polažu vijence od maka na spomenike. Ali dok nas moli da se prisjećamo onih koji su bačeni u mlin za meso pre jednog vijeka, naša vladajuća klasa želi da umanji značaj pokolja našeg vremena, čak i otvoreno laže o razmjerama pokolja.

„Ne smatram da Palestinci govore istinu o tome koliko je ljudi ubijeno“, rekao je Bajden novinarima, dovodeći u sumnju brojke civilnih žrtava, „siguran sam da su nevini ubijeni, a to je cijena vođenja rata ...Nemam povjerenja u broj koji Palestinci koriste“.

Kao odgovor na ovu mizantropsku sramotu, Ministarstvo zdravlja Gaze je reagovalo objavljivanjem dokumenta od 212 stranica u kojem se navode ime, starost, pol i lični broj svake od 7.000 žrtava izraelske agresije koje su tada identifikovane.

Ali zašto bi Bajden dovodio u sumnju brojke kada se njegovi izraelski saveznici ne samo slažu sa ciframa Ministarstva zdravlja Gaze, ne samo da im te brojke odgovaraju, već ih čak smatraju i sramotno skromnim?

Prema hvalisanju jednog visokog izraelskog bezbjednosnog izvora, ubijeno je zapravo 20.000! I, štaviše, isti izvor tvrdi da je ova cifra u velikoj mjeri sastavljena od boraca Hamasa. S obzirom na to da se procjenjuje da je broj boraca Hamasa oko 30.000 (opet, prema Izraelu), onda je to za Netenjahua sigurno „Misija uspješna“?

Izbrisati dvije trećine cjelokupne neprijateljske borbene snage u roku od nekoliko nedjelja je zvučna pobjeda kakvu ćete rijetko naći u istoriji ratovanja! Istina je da su ogromna većina ovih žrtava civili, i Izrael to zna, ali sve Palestince u Gazi smatra neprijateljima. Ovakav obračun žrtava rata podsjeća na to kako su Amerikanci računali u Vijetnamu: „Ako je mrtav i Vijetnamac, to je Vijetkong“.

Dolje ratni zločinci!

Bajden, Sunak i čitava saučesnička banda kriminalaca poznatih kao „lideri zapadnog svijeta“ doveli su sebe u izuzetno nezgodnu poziciju. Izrael je bastion zapadnog imperijalizma na Bliskom istoku, i oni čvrsto podržavaju gušenje palestinskog naroda. Ali u kontekstu sve većeg nezadovoljstva kod kuće, grozota kojoj smo svjedoci u Palestini podstiče ogroman gnjev.

Kao što lignja kad je ugrožena prska mastilo da bi se sakrila, vladajuća klasa širi prijetnje, laži i izopačenja. Pokušavaju da umanje značaj ubistva. „Nije tako loše“, kaže Bajdenova administracija. „O, da jeste“, odgovara izraelski bezbednosni zvaničnik. „To nije genocid“, kaže Bajdenova administracija. „Hajde da bacimo nuklearnu bombu na Gazu“, odgovara izraelski ministar.

Ništa što rade ne može prikriti stvarnost. Pribjegavaju prijetnjama. Oni govore za proteste da su „marševi mržnje“, „simpatizera Hamasa“, „antisemiti“. Vladajuća klasa prijeti da će deportovati strance koji prisustvuju, da će zatvoriti sastanke; oni stvaraju atmosferu sličnu makartizmu. Ali milioni se mobilišu iz nedjelje u nedjelju, a te mobilizacije samo rastu.

Vidjeli smo ni manje ni više nego 2 miliona ljudi kako maršira u Džakarti. U srcu imperijalističkih sila, vidjeli smo 300.000 ljudi kako prolazi kroz Vašington; i 500.000 u Londonu, a organizatori imaju za cilj da izvuku milion na ulice u narednim nedjeljama. Uprkos pokušajima da se zabrane protesti, sada smo vidjeli hiljade ljudi kako izlaze na ulice Berlina i Pariza.

Ali prije 20 godina, desetine miliona izašlo je na ulice protiv rata u Iraku. 3 miliona marširalo je Rimom, a 2 miliona ulicama Londona. Vladajuća klasa je sve ovo ignorisala, a varvarstvo koje je uslijedilo je dobro poznato.

Masovni marševi mobilišu milione, ali moramo se zapitati: šta onda kada se mobilišu milioni?

Zahtjev koji preovladava u protestima širom svijeta je razumljiv: prekid vatre. Ali, imajući u vidu gore navedeno, s obzirom na zvjerski nedostatak brige za ljudski život koji je pokazala naša vladajuća klasa, možemo li zamisliti da će pozivi na prekid vatre naići na saosjećanje? Naravno da ne.

Kapitalistička klasa je poput naoružane bande koja teroriše svijet u cilju ostvarivanja svojih interesa. Pacifističke molbe neće ih pokolebati. Imperijalistički rat će prestati kada se ova naoružana banda razoruža. Ali ko će ih razoružati? Ujedinjene nacije? Postaviti pitanje znači odgovoriti na njega.

Postoji samo jedna sila u društvu koja može razoružati imperijalističke gangstere, koja ih može baciti na koljena: radnička klasa. Radnička klasa je ta koju imperijalisti pozivaju da proizvede, utovari i otpremi svoje oružje. Demonstranti u Takomi u Vašingtonu već su blokirali navodne pošiljke oružja namijenjenog Izraelu koje napuštaju luku. Ovu vrstu strategije radnički pokret mora svjesno prihvatiti i generalizovati, štrajkovima, piketima i sjedenjem. Radnički bojkot svih dobara namijenjenih izraelskoj ratnoj mašini mogao bi da paralizuje IDF.

Ali više od toga, ovaj rat je sasvim jasno pokazao da zapadni imperijalisti nisu ništa manje krivi od samog izraelskog režima za ugnjetavanje palestinskog naroda. Borba protiv ovog rata stoga mora biti povezana sa borbom da se sruše svi ratni zločinci: Bajden, Sunak, Makron, Šolc i svi ostali.

Borba protiv ovog rata je neraskidivo povezana sa borbom protiv kapitalizma i protiv imperijalizma širom svijeta. Zato je naš slogan: Intifada do pobjede! Revolucija do pobjede!