Rasplet u Siriji: nasljeđe imperijalističkog rata i uplitanja

U još jednom iznenadnom i naglom događaju, vrlo karakterističnom za razdoblje povijesti u kojem živimo, iznenadna ofenziva sirijskih islamističkih militanata brzo se razvija Sirijom. Izraelski ratovi protiv Gaze i Libanona koje podupire Zapad uzdrmali su krhku ravnotežu na Bliskom istoku i povukli nit koja je počela cijepati tkivo regije.

[Source]

Počevši od 27. studenoga, dok se u susjednom Libanonu provodio prekid vatre između Hezbollaha i Izraela, ofenziva koju je pokrenuo Hay'at Tahrir al-Sham (HTS) koji kontrolira sjeverozapadnu provinciju Idlib, brzo je pregazio Aleppo – drugi po veličini grad u zemlji– a od jučer (četvrtak prim. prev.) i strateški grad Hamu. Grad Homs, još jedan ključni grad, sada je pod prijetnjom i mogao bi pasti svakog trenutka. To bi ostavilo obalna područja Latakije pod kontrolom režima odvojena od glavnog grada Damaska, s izravnom mogućnošću potpunog pada Assadovog režima. Sirija gleda u ponor barbarstva.

'Pobunjenici' su se vratili!

Uzimajući zapadne medije zdravo za gotovo, teško je ne osjećati simpatije prema naoružanim skupinama koje opisuju kao 'sirijske pobunjenike', ranije poznate kao 'umjereni pobunjenici', koje se bore protiv Assadovog režima. Ali ovaj pročišćeni jezik zamagljuje pravu prirodu ovih skupina.

Dok se Hamas i Hezbollah redovito opisuju kao 'teroristi', Zapad namjerno koristi izraz 'pobunjenik' kako bi dočarao romantičnu sliku koja služi za zataškavanje podrijetla i reakcionarnog karaktera skupina poput HTS-a. Uostalom, pobunjenik je netko tko se bori protiv ugnjetavanja i nepravde. U stvarnosti, međutim, oni nisu ništa drugo nego džihadistički koljači, postavljeni od strane preteče Islamske države i podrijetlom iz Al Qaide.

Ali čekajte, mogli biste pomisliti, gdje je bijes? Gdje je osuda ove grupe? Gdje su pozivi na demokraciju i ljudska prava? Nigdje se ne vide. Umjesto toga, od njihove ofenzive, zapadni mediji pomogli su HTS-u da opere svoj ugled, hvaleći 'toleranciju' grupe prema kršćanima, njen 'prijateljski' pristup različitosti, čak i promicanje skupljanja smeća u nedavno osvojenom gradu Aleppu! Ono što također ostaje zgodno nezapaženo je uloga Zapada u njegovanju tih barbara.

Tijekom prvih godina Sirijskog građanskog rata, Sjedinjene Države i njihovi saveznici, uključujući Tursku i zaljevske monarhije, slili su milijarde dolara u islamističke milicije koje su se borile protiv Assadovog režima. To je učinjeno tada u okviru CIA-inog programa za Siriju vrijednog milijardu dolara, jednog od najskupljih u njezinoj povijesti, usmjeravajući oružje i obuku raznim džihadističkim skupinama u zemlji. Ovaj program jedino je bio jednak ranijem 'dolarskom džihadu' agencije u Afganistanu, gdje je američka potpora mudžahedinima postavila temelje za uspon Talibana.

HTS, koji stoji iza nedavne ofenzive, razvio se iz Jabhat al-Nusre, sirijskog ogranka Al-Qaide koji je imao najveće koristi od programa CIA-e. Njegov vođa je Abu Muhammad al-Jolani, čovjek koji se sada pokušava prikazati kao „umjeren“, ali koji je jednako reakcionaran kao Osama bin Laden i bivši vođa IS-a Abu Bakr al-Baghdadi.

Jolanijeva islamistička karijera krenula je iz Islamske države Irak – ranog prethodnika IS-a – prije nego što je raskinuo veze sa svojim iračkim kolegama kako bi uspostavio Jabhat al-Nusru pod izravnim zapovjedništvom Al-Qaide. Kasnije, vidjevši priliku za privlačenje zapadne i regionalne potpore, Jolani je predložio da se javno prekinu veze s Al-Qaidom, uz tajnu prisegu na vjernost toj organizaciji. Priča se da je Al-Qaeda odbila ovaj prijedlog, ali to se nikad ne može znati.

U međuvremenu, Jolani je nastavio s rebrendiranjem HTS-a u sirijski entitet koji je više nacionalno fokusiran bez želje za širenjem svoje vrste islamizma u druge zemlje. Ovo je bio tek taktički manevar; odražavao je širu strategiju da se HTS učini prihvatljivijim zapadnim silama. Dok su se sredstva i oružje slijevali u Siriju iz SAD-a i njegovih saveznika poput Turske, Saudijske Arabije i Katara, skupine poput Jabhat al-Nusre prilagodile su svoju retoriku kako bi odgovarala svojim dobročiniteljima. Međutim, iako se javno odriče ambicija, izvan granica Sirije, skupina ostaje džihadistička organizacija predana teokratskoj vladavini.

Polijevanjem benzina na plamen sirijskog sukoba, Zapad i njegovi saveznici šire sjeme barbarstva diljem regije. Zapadna strategija „kontroliranog kaosa“ ne samo da nije uspjela postići svoje ciljeve, već je oslobodila i sile koje su izmakle njegovoj kontroli. Uspon ISIS-a, širenje džihadističkih frakcija i masovno raseljavanje milijuna izravne su posljedice ove intervencije.

Do 2018. međutim, intervencija Rusije sa svojom zračnom nadmoći i skupina povezanih s Iranom, uključujući Hezbollah, stvorila je zastoj, koji je spasio sirijski režim i ostavio džihadističke skupine izolirane u pokrajini Idlib duž turske granice. Kontrolirajući sve glavne puteve opskrbe u pokrajini i izvan nje, Idlib je u biti postao turski protektorat, a HTS pretežiti zastupnik turskih interesa.

Uz Tursku i uz njezino dopuštenje, CIA bi nedvojbeno održavala kontakt s određenim militantnim paravan skupinama koje su prije bile korištene za prijenos sredstava i oružja HTS-u. Turska je, nadalje, uspostavila niz vojnih predstraža u regiji, braneći je od napada Assadovih i iranskih snaga.

Dok je turski predsjednik Recep Tayyib Erdogan javno upozoravao na događaje u Siriji, nema sumnje da je trenutačnu ofenzivu pripremila i koordinirala Turska. Moderno naoružanje, dronovi i logistička potpora otkrivaju razinu organiziranja koja bi bila nemoguća bez izravnog turskog angažmana. Štoviše, sposobnost Turske da kontrolira prekograničnu trgovinu i opskrbne linije osigurava da HTS ostaje ovisan o Ankari kako bi opstao.

Nije tajna da Erdogan, koji se nikad nije sramio koketirati s islamskim fundamentalistima, već dugo želi proširiti svoju kontrolu nad Sirijom. Ovo je dio njegove velike ambicije osmanskog preporoda koji proteže tursku kontrolu nad cijelom sjevernom Sirijom i sjevernim Irakom. Aleppo je ključni element u ovom planu, koji također uključuje Mosul i sjeverna kurdska područja u Iraku. Nadalje, on već dugo želi etnički očistiti kurdska područja sjeveroistočne Sirije gdje vlast održava kurdska organizacija povezana s PKK-om. Dok se ove rečenice pišu, još jedna ofenziva turskih opunomoćenika na kurdski grad Manbij već je u tijeku.

Iako Turska nedvojbeno stoji iza sadašnje operacije, bilo bi glupo zamisliti da CIA i Mossad nisu bili svjesni priprema za ofenzivu. Zapravo, vjerojatnije je da su to odobrili. Proteklih su dana izraelske snage nastavile pritisak na Hezbollah u Libanonu – ključnog Assadovog saveznika – s više od stotinu bombaških napada na skupinu, kao i ciljajući prekogranične aktivnosti između Hezbollaha i Sirije. U biti su gađali linije opskrbe Assadovog režima kao podršku napadu džihadista.

Assadov režim: ispražnjena država

U isto vrijeme, brzi pad Aleppa i Hame naglašava oslabljeno stanje Assadovog režima. Otkriva režim koji je potpuno ispražnjen i koji se može održati samo uz vanjsku potporu Irana i Rusije. Ova ovisnost naglašava razmjere do kojih je Sirija uništena nakon više od desetljeća rata.

Prije sukoba, Sirija je bila među najnaprednijim društvima na Bliskom istoku. Iskorijenivši kapitalizam 70-ih godina prošlog stoljeća kroz neobičan splet okolnosti, postigla je visoku razinu industrijalizacije i modernizacije kao i visoku razinu kulture i blagostanja po kojima se zemlja izdvajala od većine susjeda. Čak i s povratkom kapitalizma u 90-ima, mnoga od tih postignuća su ostala. Ali građanski rat potaknut Zapadom izbrisao je sve ove tekovine i više od toga.

Ljudska cijena sukoba u Siriji je zapanjujuća. Više od pola milijuna ljudi je ubijeno, a milijuni su raseljeni. Tkivo sirijskog društva je pocijepano, sa zajednicama podijeljenim duž sektaških linija i cijelim generacijama koje odrastaju u sjeni rata.

Samo od 2011. do 2021. BDP zemlje smanjio se za više od 60 posto. Nezaposlenost prelazi 50 posto. Infrastruktura poput cesta, škola i bolnica je uništena. Više od 90 posto stanovništva živi ispod granice siromaštva, preživljavajući s manje od 2 dolara dnevno. Hiperinflacija, pogoršana američkim sankcijama i bankarskom krizom u susjednom Libanonu – također uzrokovanom američkim sankcijama – gurnula je milijune u siromaštvo. Prema istraživanju iz 2023., oko 11 posto obitelji prijavilo je da su njihova djeca bila angažirana u radu samo na području Aleppa, prvenstveno zbog nedovoljnog prihoda kućanstva.

Naglašavajući razinu propadanja, proizvodnja Captagona, amfetamina koji se široko koristio tijekom rata, sada je postala jedan od glavnih izvora prihoda režima. Korupcija je raširena, a među stanovništvom prevladava raspoloženje frustracije. To je razlog za lakoću s kojom su džihadisti mogli zauzeti velike gradove poput Aleppa, oko kojeg su se godinama vodile borbe tijekom građanskog rata.

Velik dio stanovništva jednostavno je toliko demoraliziran režimom da im više nije bitno hoće li ostati ili otići. Ovo je direktna suprotnost onome što se dogodilo tijekom građanskog rata, gdje je većina stanovništva stala iza Assadovog režima kako bi se suprotstavila džihadskim luđacima. Tako je Assadov režim u određenoj mjeri postao fantom koji se oslanja na svoje ruske i iranske pokrovitelje kako bi se održao. Ovdje je od posebne važnosti Hezbollah, čije su elitne jedinice imale ključnu ulogu u borbi protiv džihadističke opozicije u Siriji. Ali većina njih je prebačena u Libanon da se bore protiv Izraela tokom protekle godine.

Ravnoteža se ruši

Američka invazija na Irak i uništenje iračke vojske, zajedno s neuspješnom američkom intervencijom u Siriji koja je iznjedrila Jabhat al Nusru i Islamsku državu, u konačnici je dovela do novog statusa quo na Bliskom istoku, statusa quo u kojem je Iran postao najjača regionalna sila.

Milicije povezane s Iranom, kao što je Hezbollah u Libanonu, dobile su podršku javnosti jer su smatrane jedinima koje se bore protiv imperijalista i džihadista. Protežući se od Iraka, preko Sirije do Libanona, ti u bitkama prekaljeni pripadnici milicije koji broje stotine tisuća postali su sila na koju se mora računati. Zapravo, u borbi protiv Islamske države u Iraku, postali su najodrživija sila na koju se Zapad mogao osloniti.

U Siriji su Assadovom režimu u pomoć priskočili Iranska revolucionarna garda, iračke milicije, kao i Hezbolah. Njihov položaj se dodatno učvrstio nakon što je Rusija ušla u Sirijski građanski rat na strani Assada. Rusko-iranski savez je na kraju uspio poraziti džihadističku opoziciju, a posljedično i zapadnu intervenciju u Siriji.

Turska je u međuvremenu igrala sa obje strane sukoba. Vidjevši u kojem smjeru puše vjetar u Sirijskom građanskom ratu, Turska – koja je nekoć bila ključni igrač u američkoj intervenciji – promijenila je strane, sklapajući savez s Iranom i Rusijom, savez koji je doveo do daljnjeg izguravanja SAD-a.

Za Rusiju je Sirija postala glavni mostobran u regiji i kritična točka utjecaja u istočnom Sredozemlju. Iranu je ta zemlja postala vitalna karika u njegovoj „Osi otpora“, povezujući Teheran s Hezbollahom u Libanonu.

Tako je, u ruševinama koje su ostale iza zapadnih intervencija u Iraku i Siriji, Iran i njegovi saveznici, koji su izbili na prvo mjesto, uspostavili su novu ravnotežu u regiji. Američki imperijalizam nevoljko je morao prihvatiti novo stanje dok su njegova vlastita moć i utjecaj slabili. To je bilo nešto što američki saveznici, a posebno Izrael, nisu mogli priuštiti.

Međutim, s relativnim slabljenjem Hezbollaha izraelskim ratom, to se sada poništava. I tu Izrael dolazi u pomoć džihadistima.

U The Times of Israel, razotkrivajući članak pod nazivom „Čini se da sirijski pobunjenici napreduju zahvaljujući izraelskim udarima na Hezbollah“ donosi nam istinu:

„'Nitko ne zna bi li Iran i režim bili oslabljeni bez nedavnih izraelskih napada u Siriji, koji su nam omogućili da se vratimo i oslobodimo krajeve i zemlju,' rekao je izraelskom  javnom emiteru Kan čovjek opisan kao oporbeni aktivist iz područja Aleppa u komentarima objavljenim u nedjelju. Izrael već duže vrijeme izvodi periodične napade na iranske mete i transfere oružja u Siriji.

„Još jedna pobunjenička osoba iz područja Idliba koja je razgovarala s ovom mrežom zahvalila je Jeruzalemu i rekla da je oporba 'vrlo zadovoljna' izraelskim postupcima protiv Hezbollaha i drugih igrača koje podržava Iran. Hezbollah je otvoreno predan uništenju Izraela.

„Optužuju nas da surađujemo s vama jer smo bili jako sretni kad ste napali Hezbollah, stvarno sretni, i drago nam je što ste pobijedili“, rekao je izvor.

Izraelski ratovi protiv Gaze i Libanona koje podržava Zapad, zajedno s očajničkim pokušajima američkog imperijalizma da zadrži svoju prevlast na Bliskom istoku, doista su stvorili plodno tlo za islamiste da ponovno dignu svoje ružne glave.

Kao posljedica toga, vraća se i svo reakcionarno sranje koje je ravnoteža držala pod kontrolom. Vidjevši da je Iran ometen u Libanonu, a Rusija u Ukrajini, Erdogan je vidio svoju priliku za utvrđivanje novih 'činjenica na terenu', podupirući HTS da ponovno digne oružje protiv Assadovog režima. Njihov marš na Damask sada brzo mijenja sastav regije, s dalekosežnim posljedicama.

Svjedočanstvo je prljavog cinizma izraelskog i zapadnog imperijalizma da ponovno prešutno podržavaju napad džihadističkih bandi jer to vide kao udarac svom glavnom neprijatelju, Iranu. Nije važno što bi to u međuvremenu moglo razoriti Siriju i destabilizirati cijelu regiju.

Novi svjetski poredak

Dok SAD i Izrael stoje iza islamista, Rusija i Iran pokušavaju spasiti što mogu od režima i vlastitih interesa u zemlji. Kina je također izjavila da podržava Assada. Ocrtavaju se obrisi još jednog sukoba s američkim imperijalizmom i njegovim saveznicima s jedne strane, te blokom Rusije, Kine i njihovih saveznika s druge strane.

Postsovjetski svjetski poredak, sa SAD-om kao jedinom supersilom planeta, se lomi, a Washington se suočava s izazovima ljudi iz Kremlja i Pekinga. Ali ova nova ravnoteža snaga također otvara put drugim zemljama, poput Turske, da balansiraju između ta dva bloka kako bi si kupile više prostora za manevriranje.

Turska je članica NATO-a. Međutim, tijekom proteklih godina približila se Rusiji na međunarodnoj razini i Iranu na regionalnoj razini. Dok je zapad sankcionirao Rusiju, Turska je profitirala od trgovinskih sporazuma s Moskvom, uključujući poslove koji bi pomogli Rusima da zaobiđu zapadne sankcije. Nakon građanskog rata u Siriji, Turci su se dogovorili s Rusima i Irancima da zajedničkim snagama potisnu Zapad. Sada se, međutim, kazaljka ponovno okreće u suprotnom smjeru. Uvidjevši svoju priliku, Erdogan izvlači ustupke od SAD-a u obliku podrške njegovoj kampanji zauzimanja većeg dijela Sirije.

Socijalizam ili barbarizam

Desetljećima su imperijalisti harali Bliskim istokom i na svakom koraku ga gurali dalje na stazu barbarstva. Pretvorili su ovu nekoć cvjetajuću kolijevku civilizacije u neplodnu pustoš punu boli, užasa i patnje. Izraelski ratovi nisu iznimka. Sada prijete da će se preliti i destabilizirati jednu zemlju za drugom, otvarajući vrata regionalnom požaru s najrazornijim posljedicama.

Ideja koja se širi na Zapadu jeste da je Bliskom istoku potrebna civilizacijska intervencija zapadnih sila, kako ne bi pao u fanatični islamski fundamentalizam. U stvarnosti, zapadni imperijalizam i njegovi saveznici odgovorni su za svu bijedu koju su bliskoistočne mase prisiljene trpjeti. Da nije bilo zapadne podrške, bijesni džihadistički psi ne bi mogli preživjeti niti jedan dan.

Ono što se najjasnije ističe u ovoj regiji je bit kapitalizma: uski interes nekolicine kapitalista na vrhu društva, iznad interesa mase čovječanstva. Ona otkriva klasu koja ne samo da nije sposobna vladati, već je njena vladavina dijametralno suprotna civiliziranom životu.