Njega ili kućno ropstvo?

Svjedoci smo ogromnom porastu borbi žena i mobilizaciji u odbrani ravnopravnosti polova u proteklih nekoliko godina. Svakog 8. marta, na Međunarodni dan žena, stotine hiljada ljudi, uglavnom žena, izlazi na ulice da protestvuju protiv neravnopravnosti.

[Source]

Žene i produktivni rad

Od samog početka, Marks i Engels, isticali su da je jedan od osnovnih uslova za emancipaciju žena njihovo uključivanje u produktivni rad, što bi obezbjedilo njihovu ekonomsku nezavisnost i oslobodilo ih ''kućnih poslova''. Međutim, postizanje oba ova cilja je nemoguće u kapitalizmu. Stoga, borba za potpunu emancipaciju radnih žena je dio borbe za socijalističku revoluciju, i oboje moraju biti rezultat ujedinjene i zajedničke borbe muških i ženskih radnika.

Postizanje ekonomske nezavisnosti žena, dodatno ima cilj da zaustavi moralno potčinjavanje žene od strane njenog partnera. To takođe ima efekat proširivanja njihove uključenosti u društvenom životu, podizanja njihove moralnosti prikazivanjem njihovih fizičkih i intelektualnih vještina u produktivnom radu, dostupnosti većeg broja mogućnosti za kulturu i znanje o stvarnosti koja ih okružuje, i otresanja jarma religijskih predrasuda koje su tradicionalno u većoj mjeri uticale na žene nego na muškarce. Prema tome, samo kroz oslobađanje od kućnog ropstva žena iz radničke klase može osjetiti potrebu da zahtijeva za sebe ista društvena i politička prava koje posjeduje ostatak klase. Iz svih ovih razloga, uključivanje miliona žena u tržište rada objektivno jača radničku klasu u svakom pogledu.

Plata za ''domaćice''?

Iz gore navedenog, naravno proizlazi da marksisti odbijaju zahtjev za platu za ''domaćice'', jer ne samo da to ne bi uspostavilo element društvenog progresa, nego bi čak pomoglo da se učvrsti i opravda kućno ropstvo ovih žena i njihova isključenost iz društva. Naš zahtjev mora da bude pristojan posao za sve, muškarce i žene, i plata koja bi im omogućila da samostalno žive. U svakom slučaju, zahtijevamo subvencije za sve nezaposlene, ali ove subvencije ne bi trebale da budu povezana sa uspješnosti ili neuspješnosti obavljanja kućnih poslova.

Ovdje vidimo jednu klasnu razliku. Dok su bogate porodice oslobođene ''kućnih poslova'' tako što plaćaju ženama iz radničke klase da rade njihove poslove, porodica iz radničke klase to ne može; ili u slučaju da može, djelimično ili privremeno, morala bi da izdvoji dio ograničenog porodičnog prihoda da bi za to platila, a posljedica toga bi bila pogoršavanje njenih uslova za život.

Imućna žena iz srednje klase, iako možda pati, kao i sve žene, od predrasuda i ''mačo'' ponašanja koji preovladavaju u kapitalističkom društvu, iz perspektive njene ekonomske i društvene nezavisnosti postigla je skoro sve svoje ciljeve. Jedino područje sporova između ovih žena i muškaraca ''iz njihove klase'' je da postignu iste uslove i povlaštene položaje u kompanijama, politici i državnom aparatu, da bi uživali jednak dio plijena u pogledu pristupa višim kvotama blagostanja i društvenog priznanja, kroz tlačenje radničke klase kao cjeline.

Žene iz radničke klase u razvijenim kapitalističkim državama, iako su dostigli značajan napredak u odnosu na prije 100 godina, i dalje čine posebno potlačeni sloj unutar radničke klase i snose teške posljedice nepravednosti sistema. Stoga, danas više nego ikad, zahtjev za emancipacijom žena podudara se sa zahtjevima žena radničke klase uopšte.

Socijalizujmo kućne poslove

Mi marksisti branimo socijalizaciju kućnih i porodičnih poslova. Društvo kao cjelina mora osloboditi porodicu radničke klase od gušenja i otuđivanja poslova koji uključuju uzdržavanje porodice, zarađivanja pristojnog smještaja, čišćenje kuće i još hiljadu i jedna briga koja se tiče odgajanja djece i uzdržavanih članova porodice, koje spriječavaju roditelje da potpuno uživaju u životu i plodovima društvenog rada.

Na isti način kao što su se u kapitalističkim društvima uspostavljeni više ili manje efikasni kolektvini sistemi (državni ili privatni) prevoza, obrazovanja, zdravlja, elektrifikacije i energije, rasvjete, skupljanja otpada itd, tako je neophodno da društvo stvori materijalne uslove da preuzme kućne poslove. Dovoljan broj dobro opremljenih dječjih soba i obdaništa trebalo bi da se uspostave na svakom radnom mjestu i naselju, a da ih plaćaju kompanije i javne uprave, kao opštinske centre za odmor i kulturu djece i maloljetnika. Javne praonice bi takođe trebalo napraviti u svakoj ulici, a javne kantine na svakom radnom mjestu, naselju, školi i univerzitetu, gdje će biti dostupan zdrav i uravnotežen obrok. Ovo ne može biti odgovornost privatnog sektora, koji samo traži profit i to kroz eksploataciju radničkih porodica, i to nas izlaže lošim uslugama. To mora biti odgovornost gradskih vijeća, autonomnih zajednica i centralnog državnog aparata.

Naravno, sadašnje vlade i veliki biznismeni ne žele da čuju za ovo. Protive se ideji da su njihov profit i javni novac namijenjeni za ove ''tričarije'', jer za njih to predstavlja otpad koji ne stvara profit. Iz tog razloga, desnica i veliki biznismeni imaju najveću korist od toga da žene i dalje budu ropkinje kućnih poslova, bilo da su radnice ili domaćice.

Takođe postoji i politički i društveni razlog koji ponovo uspostavlja interes vladajuće klase da održava kućne poslove žena iz radničke klase. Moraju da podvrgnu porodične zajednice pritisku sistema (hranjenje, čišćenje, briga o djeci, briga o starijim osobama, između ostalog) kao sredstva za podizanje moćnih prepreka koje ometaju borbu, organizovanje, političko učešće i kulturni razvoj radničkih porodica.

Naš program

Za sve ovo, mi marksisti, nasuprot zahtjevu davanju doprinosa za „kućne poslove i njegu'' u svojim kućama, što promoviše feministički pokret, da bismo došli do emancipacije žena, neophodno je da tražimo:

-Generalno uključenje domaćice u produktivni rad izvan kuće. Nema plate za ''domaćice'', jer bi to značilo nastavak kućnog ropstva.

-Subvencije za nezaposlene jednake minimalnoj plati koja nikad neće biti povezana sa obavljanjem kućnih poslova.

-Besplatne javne dječje sobe na svakom radnom mjestu sa 50 ili više radnika, i u svakom naselju, dječje sobe za bebe i djecu od 0 do 6 godina.

-Dječje sobe u svakom naselju, čiji broj odgovara broju stanovnika. Njima će upravljati stručnjaci.

-Opštinski centri za odmor i kulturu za djecu i maloljetnike u svakom naselju, koje će nadgledati obučavani profesionalci i psiholozi obrazovanja.

-Kantine na svim radnim mjestima sa 50 ili više radnika.

-Javne kantine u školama i univerzitetima za djecu radnika, kao i u svakom naselju, sa kvalitetnim obrocima i menijima.

-Kvalitetne javne praonice u svakoj ulici.

-Za državne, besplatne usluge brige o uzdržavanim osobama kod kuće, sa kvalifikovanim plaćenim stručnjakom koji vodi brigu o starijim osobama, hronično oboljelima, osoba sa invaliditetom i djeci ispod 13 godina.

-Čišćenje kuće, sa obučavanim, plaćenim stručnjacima, kao besplatna sedmična usluga, za porodice samohranih roditelja koji se brinu o djeci ili osobama sa invaliditetom.

Kao što smo već objasnili, uključivanje žena u produktivni rad izvan kuće je ključni element za njihovu emancipaciju. Samo sa ovim zahtjevima možemo spriječiti da žene i dalje rade naporne kućanske poslove, i da se završi njihova podređenost muškarcima.