Masakr na granici pojasa Gaze razotkriva brutalnost izraelske vladajuće klase

Dok je pažnja međunarodnih medija okrenuta američkim vazdušnim napadima na Siriju, nastavlja se palestinska mobilizacija za pravo na povratak izbjeglica i protiv okrutnog ubijanja demonstranata od strane IOS (Izraelskih odbrambenih snaga).Masakr od strane IOS snajperista na granici pojasa Gaze 30.marta i 6.aprila u kojem je ubijeno 18 palestinskih demonstranata nije slučajnost. Ovo je posljedica svjesne i dugotrajne strategije izraelske države s ciljem gušenja života više od 1,8 miliona Palestinaca koji žive u nečemu što se može nazvati otvorenim zatvorom. Ovo ne treba uzeti kao polemičko pretjerivanje: čak i UN reporter o ljudskim pravima Džon Dugard opisuje Gazu kao "zapečaćenu, zatvorenu i okupiranu teritoriju", u kojoj je Izrael "bacio ključ".

[Source]

Skorašnji skandal sa snimkom na društvenim mrežama jednog izraelskog vojnika koji u decembru ubija Palestinca koji se previše približio granici, otkriva stav i izraelskih vojnika kao i izraelske vlade. Radost snajperiste i uvrede upućene ranjenom čovjeku, koji je možda uspio da ošteti omrznutu ogradu na granici prije nego što je ubijen, otkrivaju neljudsku i poremećenu mržnju prema "neprijatelju". Ali šta je pozadina svemu ovome? Okrutni stav izraelske vladajuće klase najbolje je predstavio izraelski ministar odbrane Avigdor Liberman, koji je rekao da "nema nevinih ljudi u Gazi". Još je dodao: "Snajperista u Gazi zaslužuje odlikovanje, a fotograf cenzuru", pokazujući time prezir prema palestinskim životima koji se razotkriva ludilom njegovih vojnika, koji ne shvataju kako se njihovo ponašanje može nazvati monstrouznim.

Nije slučajno da ova epizoda odgovara izvještajima svjedoka i slikama američke vojske i CIA mučitelja na kojima su mučitelji koji se smješe pred kamerama dok provode najgore vrste mučenja i zlostavljanja nad nenaoružanim zatvorenicima u iračkom zatvoru Abu Graib. Ove epizode nemaju samo neljudski stav mučitelja, već i činjenicu da su za stvaranje takvih monstruoznih laži odgovorni ljudi u najvišim dijelovima vojske i vlade. Povremeno, kako bi sistem sačuvao kredibilitet, nekoliko ovih mučitelja su osuđeni i često okarakterisani kao psihopate uklonjene iz javnosti, dok su pravi izvršioci ostavljeni netaknuti.

Odluka da se rasporede snajperisti kako bi se ojačala zona u kojoj je zabranjen prolazak na strani Gaze i da spriječe Palestince da tokom protesta probiju ovu zonu je neminovno dovelo do masakra palestinskih demonstranata 30. marta i 6. aprila i priprema teren za nove masakre u bliskoj budućnosti. Rastući bijes i odlučnost palestinske omladine pronalazi ključnu tačku oko pokreta "Veliki marš povratka", koji će eskalirati kako se približavamo 15. maju i 70. godišnjici proglašenja države Izrael (i nasilnog istjerivanja hiljada Palestinaca iz njihovih domova).

Izrael i Gaza

Kakva logika stoji iza takvih postupaka izraelske vlade? Ko je na dobitku?
Za izraelsku državu, Gaza je decenijama rana koja se gnoji na njenim granicama. Na papiru, mudrija politika bi bila Palestincima dati nešto prostora za disanje. Čak manje koncesije i popuštanje ekonomske kontrole nad Teritorijama bi u sadašnjoj situaciji predstavljalo poboljšanje uslova života za stotine hiljada Palestinaca. Ali cijeli temelj izraelskog kapitalizma bi time bio pod prijetnjom.

Izraelski kapitalisti svoju strategiju preživljavanja zasnivaju na podjeli palestinske populacije u različitim kampovima i bili bi pod prijetnjom formiranja ujedinjene borbe palestinske populacije na Zapadnoj Obali, Istočnom Jerusalimu i Gazi, sa 1,4 miliona Palestinaca koji žive u Izraelu. I najmanja mogućnost povezivanja borbi protiv kapitalističke vlade između arapske i jevrejske radničke klase unutar Izraela sa borbom Palestinaca na Teritorijama bi predstavljao egzistencijalnu prijetnju za kapitalizam u Izraelu.

Više puta je palestinska populacija na Teritorijama korištena kao žrtveno jagnje za unutrašnju podjelu u izraelskom društvu, sa vladajućom elitom upetljanom u razne korupcijske skandale i društvom podjeljenim sve većom nejednakošću. Netanjahuova agresivna antipalestinska politika je stvorena da bi spriječila njegov pad dok on pokušava odvratiti pažnju sa korupcijskih skandala koji se gomilaju pod njegovom vladavinom.

Rezultat je jasan. Više od 3 godine nakon bombardovanja Gaze, životni uslovi nisu dočekali poboljšanje, prema istraživanju Svjetske Banke nezaposlenost je 29% pod Palestinskom Upravom, ali 44% u Gazi i 60% među omladinom. 80% populacije je zavisno od humanitarne pomoći. Preko 70% populacije su izbjeglice (prema podacima UN) sa zemlje koja je sad unutar granica Izraela, što govori kolika je želja u zahtjevu za povratkom izbjeglica. Osjećaj beznađa među populacijom u Gazi, posebno među omladinom, ne može biti izražena kroz brojke kada su sve nade raspršene svakodnevnom rutinom opresije, zlostavljanja i nepravde kojima se ne nazire kraj.

S druge strane, zašto Izrael ne krene u otvoreni rat protiv Palestinaca? Odnos između vojne snage dvije strane je jasno vidljiv. IOS bi mogao lako slomiti otpor za nekoliko dana, ako ne i sati. Opcija okupacije pojasa Gaze je isključena još za vrijeme vladavine Ariela Šarona, koji sigurno nije bio prijatelj Palestinaca, koji je 2005. godine proveo odluku povlačenja izraelskih doseljenika, distanciranjem od Gaze i zatvaranjem granice. Šaron je shvatio da iako bi IOS vojno lako zgazio Palestince, ali bi bitno drugačije pitanje bilo vladati okupiranom Gazom i bilo bi nemoguće ukloniti veliki dio arapske populacije bez da se otvoreno ne počini genocid pred očima cijelog svijeta.

Gaza je pojas dug oko 40km i 6 do 12km širok, stiješnjen između Izraela, Egipta i Sredozemnog mora. To je treći najnaseljeniji prostor na svijetu okružen granicama (poslije Singapura i Hong Konga) sa 5000 stanovnika na kvadratnom kilometru. Izraelska tampon zona oduzima veći dio zemlje Palestincima u Gazi. Očekuje se povećanje populacije na 2,1 milion do 2020. godine. Do tada, Gaza možda neće biti pogodna za život ako se sadašnje stanje nastavi.

Zbog izraelskog i egipatskog zatvaranja granice i izraelske blokade mora i kopna, populacija nije slobodna da uđe ili izađe iz pojasa Gaze, niti joj je dozvoljen slobodan uvoz ili izvoz roba. Ribarenje je ograničeno na 6 nautičkih milja. Sporazum iz Osla 1993. godine, koji je označio početak Palestinske Uprave, je dozvolio ribarenje unutar 20 nautičkih milja.

Gaza zavisi od Izraela u svemu, od hrane i medicinskih sredstava do mašina, rezervnih dijelova i goriva. Struja i voda za piće je takođe zavisna od Izraela. Izrael u Gazi kontroliše telekomunikacijski sistem koji može biti ugašen u svakom trenutku. Namjerna isključivanja struje i vode su svakodnevne pojave za stanovnike Gaze. Iznenadna zatvaranja granice imaju trenutan uticaj i često se koriste od strane Izraela kao sredstva ucjenjivanja.

Ali postoji i još jedna strana nestašica i patnje. Ona pojačava poziciju vođa Hamasa, koji kroz strukture zaštite i milostinje ponekad predstavljaju jedino olakšanje za populaciju.

Politika izraelske države je napravljena tako da hrani osjećaj očaja i bespomoćnosti u palestinskoj populaciji, posebno među omladinom. Ovo je razlog za ovakav nivo mobilizacije i vojnih tenzija na granici. Vođe Hamasa očigledno mogu računati na prejeranu reakciju izraelske države na znak bilo kakvog sukoba, koji im omogućava da među značajnim dijelom stanovnika Gaze sačuvaju svoj autoritet kao jedine snage koja se može suprotstaviti Izraelu. Sama činjenica da postoji mogućnost da budeš upucan ili ubijen nije spriječila učestvovanje desetina hiljada ljudi u demonstracijama na granici, i ono otkriva nesalomljivu odlučnost palestinske omladine, a sa druge strane odražava rastući pritisak na vodstvo Hamasa da se suprotstavi blokadi.

Uloga Hamasa

Otrovni plodovi sporazuma iz Osla se otkrivaju pred našim očima. Stvaranje Palestinske Uprave je napravljena kao zamka za Palestince na koju su PLO i vodstvo Fataha na čelu sa Jaserom Arafatom pristali u zamjenu za parodiju od polu nezavisne palestinske države.

U stvarnosti, sa kolaboracijom palestinskog vodstva, Palestniska Uprava je pretvorena u represivnog saveznika Izraela kako bi pod kontrolom držao različite palestinske frakcije. Mnogi Palestinci koji su se pobunili protiv nove represije su završili u palestinskim zatvorima. Korupcija vodstva, stalna izraelska intervencija, patnja kojoj je izložena većina palestinskih radnika i omladine su vrlo brzo pokazali različitu stvarnost od one koju su predstavljali propagandni snovi o svijetloj budućnosti nakon uspostavljanja Palestinske Uprave.

Na kapitalističkoj osnovi, Zapadna Obala i Gaza nikad ne mogu iskusiti ekonomski razvoj, a to ni Izrael ne bi dozvolio. Samo mali dio palestinske elite je iskusio dobrobiti nove situacije. Arafatovo obećanje da će Gazu pretvoriti u Singapur Bliskog Istoka sada mnogim Palestincima zvuči kao okrutna šala. Zanimljivo da sada i vodstvo Hamasa, jer nema nikakvu alternativu, nudi isto obećanje.

2005. godine Šaron je odlučio da se Izrael povuče iz pojasa Gaze, ali to nije značilo da će Izrael smanjiti pritisak nad palestinskom populacijom. Rastuće nezadovoljstvo Palestinskom Upravom i vodstvom Fataha je 2006. godine na vlast dovelo islamske fundamentaliste iz pokreta Hamas, izazivajući tako političku podjelu unutar Palestinske Uprave i izraelsku blokadu pojasa Gaze koja i danas traje. Strašni zločini dva rata u Gazi, 2008-09. godine i 2014. godine, pokazuju šta je donio takozvani mirovni proces pod okriljem američkog i EU imperijalizma i šta je stvarno značio u praksi. Prvi rat, koji je Izrael nazvao "Operacija Liveno Olovo" je imao konačni bilans od 1400 hiljada mrtvih Palestinaca i 13 Izraelaca, a da ne govorimo o hiljadama ranjenih i uništenje ionako slabašne infrastrukture u Gazi. Isti scenario je ponovljen 2014. godine sa 2300 ubijenih Palestinaca i 73 Izraelca. Brojke žrtava govore o asimetričnosti vojne moći u ovim takozvanim ratovima.

Stalne prijetnje izraelske intervencije pomažu Hamasu u konsolidaciju svoje moći u Gazi i pomažu unutrašnjem suzbijanju sekularne i socijalističke opozicije. Sada, 12 godina kasnije svjedočimo istom mehanizmu.

Prijetnja Hamasa je vješto iskorištena od strane izraelske vladajuće klase i posebno Netanjahua u konsolidaciji svoje moći u društvu nakon suočavanja sa kritikom i opozicijom prema mjerama štednje koje vlada provodi nad izraelskom radničkom klasom. Korupcijski skandali su potkopali autoritet Netanjahua i pojavile su se još uvijek male ali značajne demonstracije desetina hiljada ljudi u proteklim mjesecima protiv vladine politike nad imigracijom i protiv korupcije, pokazujući da postoji potencijal pokreta protiv vlade.

Pucanje u nenaoružane demonstrante u Gazi i odlučni stav palestinske omladine su takođe potkopali kredibilitet vlade.

Kriza kapitalizma u Izraelu stvara osnovu za dalje pobune na prostoru koji će na dnevni red ponovo staviti potrebu za ujedinjenu borbu Palestinaca u Izraelu i Teritorijama sa borbom radničke klase i omladine unutar Izraela protiv politike mjera štednje, rata i klasne nejednakosti koju provodi izraelska vladajuća elita.