Marksizam protiv libertarijanizma

Branioci slobodnog tržišta gledaju na libertarijance kao što su Hajek i Mizes – i njihovu tvrdnju o „problemu ekonomske kalkulacije“ – kako bi napali socijalizam. Ali u stvari, marksisti su odavno odgovorili na ove reakcionarne argumente.

[Source]

U burnom periodu ranog 20. vijeka, kapitalizam su potresali revolucionarni preokreti. U međuvremenu, ideje marksizma su napredovale u evropskom radničkom pokretu.

Kao odgovor, grupa intelektualaca sa sjedištem u Beču – poznata kao austrijska ekonomska škola – pokušala je da izvede teorijski napad na marksizam.

S jedne strane, osnivači ove škole pokušali su da „obore“ radnu teoriju vrijednosti, koja je ključna za Marksove teorije, izlažući umjesto nje sopstvenu „teoriju marginalne korisnosti“ vrijednosti.

S druge strane, kasniji članovi austrijske škole, uključujući zloglasne libertarijanske ličnosti kao što su Fridrih Hajek i Ludvig fon Mizes, pokušali su da „dokažu“ kako je socijalističko ekonomsko planiranje u principu nemoguće.

U ovom članku iz 36. broja časopisa U odbranu marksizma (objavljenog 15. januara 2022.), Adam But odgovara na njihove argumente, pokazujući kako su – po pitanju obe tačke – njihovi pokušaji da svrgnu marksizam predstavljali udaljavanje od naučnog, materijalističkog pogleda na ekonomiju, i približavanje subjektivnom idealističkom pristupu; predstavljaju reakcionarnu odbranu kapitalizma, apologiju statusa quo, nerazumijevanje sistema i njegovih kontradikcija.

Austrijska ekonomska škola: fanatici slobodnog tržišta kapitalizma

U vrijeme pisanja ovog teksta, globalna ekonomija je u stanju haosa i krize – rezultat je to zapaljivog koktela nepredvidivih promjena u potražnji, višegodišnjeg nedovoljnog ulaganja i uskih grla u proizvodnji i distribuciji, izazvanih pandemijom.

Neki stručnjaci predviđaju da će proći godine prije nego što se otklone zaostaci, popuni nedostatak radne snage i stabilizuju cijene. U međuvremenu, obične porodice se suočavaju sa nestašicom osnovnih potrepština kao što su hrana i gorivo, a stvarni prihodi domaćinstava su narušeni rastućom inflacijom.

Izuzetno izražene kontradikcije su očigledne svuda. U Britaniji, na primjer, 100.000 svinja treba da bude zaklano i bačeno kao otpad, zbog nedostatka vještih mesara. Drugim riječima, hladna logika profitnog motiva dovodi do besmislene smrti ogromnog broja životinja, dok police supermarketa ostaju prazne.

Sličan primjer se može vidjeti na tržištu nekretnina u Ujedinjenom Kraljevstvu, sa odvratnim prizorom - stotina hiljada praznih domova koji se koriste kao sredstvo za spekulacije, dok ogroman broj ljudi spavaju na ulici suočeni sa dugim listama čekanja za smještaj.

U međuvremenu, na globalnom nivou, čovječanstvo se suočava sa egzistencijalnom krizom zbog klimatske katastrofe. Jasno je da kapitalizam ubija planetu. Ali političari koji zagovaraju krupni kapital nemaju rješenja za ovu predstojeću katastrofu.

Sve to je demonstracija takozvane „efikasnosti“ i „dinamizma“ slobodnog tržišta; 'neumoljivosti' konkurencije. Oni su raskrinkali bankrot kapitalizma – sistem proizvodnje za profit, a ne za potrebe. Pokazali su zašto nam je potrebna istinska socijalistička alternativa, zasnovana na ekonomskom planiranju, javnom vlasništvu i kontroli od strane radnika.

Suočeni sa ovom anarhijom i ludilom, najpomamniji trgovci slobodnog tržišta su u posljednje vrijeme bili malo tiši – na mreži, u medijima i na ulicama.

Ipak, fundamentalni stav koji oni brane, o efikasnosti tržišta, ostaje živ i zdrav unutar univerzitetskih ekonomskih odjeljenja i udžbenika, gdje se studenti nasilno hrane „hipotezom o efikasnom tržištu“.

Prema takvim „teorijama“, ekonomija je nešto više od niza grafikona, jednačina i matematičkih modela – idealizovan sistem koji bi bio u savršenoj ravnoteži i harmoniji, samo da nije dosadnih sindikalaca koji zahtijevaju veće plate; centralni bankari štampaju previše novca i stvaraju inflaciju; i političari koji podlo sputavaju slobodnu ekonomiju.

U stvarnosti, ove ideje su stare koliko i sam kapitalizam. One se mogu pratiti unazad do „Sejevog zakona“, koji se pripisuje Žanu Batistu Seju (francuskom klasičnom ekonomisti s kraja 18. i početka 19. vijeka), koji je tvrdio da ponuda stvara sopstvenu potražnju; da svaki prodavac dovodi kupca na tržište.

Zaključak ovog navodnog „zakona“ je da tržište treba ostaviti nesmetano i neograničeno, kako bi se postigla ravnoteža u privredi. Zaboravimo na društvene posljedice i ljudske troškove – „na duge staze“ sve bi bilo dobro kada bi se samo „nevidljivoj ruci“ tržišta dozvolilo da odradi svoju magiju.

Ovo je osnovna premisa laissez-faire (nemiješanja u slobodnu trgovinu) kapitalizma koje su se libertarijanci držali tokom decenija, bez obzira na okolnosti.

Klasična škola

Teorijski korijeni modernog libertarijanizma se nalaze u „austrijskoj školi“ ekonomista – čiji su najozloglašeniji predstavnici bili Fridrih Hajek i njegov mentor Ludvig fon Mizes.

Ovi otvoreni reakcionari su, potom, sebe vidjeli kao prave nasljednike liberalne klasične škole buržoaske ekonomije, najpoznatije po ličnostima kao što su Adam Smit i Dejvid Rikardo.

Klasična škola je nastala kao grana „političke ekonomije“ – ekonomije kao specifične oblasti proučavanja, koja je evoluirala sa usponom kapitalizma. Ova škola je proizvela mislioce koji su pokušavali da razumiju ekonomiju na naučni način; koji je nastojao da ispita kapitalizam kao sistem sa sopstvenim zakonima i dinamikom.

I dok su se oslanjali na moć apstrakcije da otkriju ove zakone, nisu se spustili u idealističke matematičke „modele“ koji nemaju nikakve veze sa stvarnošću, tako karakteristične za današnje buržoaske ekonomiste i akademike.

Klasični ekonomisti bili su dio prosvetiteljstva 18. vijeka: intelektualnog pokreta zasnovanog na materijalističkom filozofskom pogledu, koji je pokušao da pronađe objašnjenje za pojave u prirodi i društvu zasnovano na „razumu“ i „racionalnosti“.

Vrhunac klasične škole došao je sa britanskim ekonomistima kao što su Smit i Rikardo, koji su istraživali ključna pitanja u vezi sa funkcionisanjem kapitalističkog sistema, uključujući koncepte kao što su vrijednost, trgovina, nadnice, renta i podjela rada.

Njihov liberalizam je, potom, odražavao interese britanske buržoazije – pružajući teorijsko opravdanje za politiku slobodne trgovine koju je njihova domaća kapitalistička klasa vodila kako bi stvorila i dominirala svjetskim tržištem.

U smislu pokušaja teorijskog i naučnog razumijevanja kapitalizma, Marks je svjesno nastavio tamo gdje je Rikardo stao. U tom smislu su Marks i Engels svoje ideje nazivali „naučnim socijalizmom“ – zasnivali su se na materijalističkom pogledu na istoriju i ekonomiju; ne na utopijskim nacrtima kako bi društvo moglo izgledati.

Za razliku od Rikarda, međutim, svrha Marksovih ekonomskih spisa nije bila da zastupa interese buržoazije, već da teorijski naoruža radničku klasu i radnički pokret.

Polazeći od istih pretpostavki kao Rikardo, Marks je u tri toma Kapitala – pored mnogih drugih radova o ekonomiji – pokazao kako je kapitalizam prožet kontradikcijama i sam po sebi sklon krizama.

Koristeći takav metod, razvijajući teorije klasičnih ekonomista i izvlačeći logičke zaključke implicitne unutar njih, Marks je imao za cilj da „buržoaziji zada teorijski udarac od kojeg se ona nikada neće oporaviti“.

Marks je demonstrirao zaključke koji su proizašli iz razvoja ideja Smita i Rikarda na dosljednoj materijalističkoj i naučnoj osnovi. On je pokazao kako kapitalizam sadrži sjeme sopstvenog uništenja, kroz djelovanje samih zakona koje su klasični ekonomisti počeli da otkrivaju.

Buržoaski ekonomisti koji su slijedili Rikarda, stoga su bili primorani da se povuku: napuštajući naučni metod klasične škole, povukli su se u idealizam, mistifikujući kapitalizam.

Iz tog razloga, Marks je takve dame i gospodu nazvao „vulgarnim“ ekonomistima. Umjesto da pokušaju da istinski objasne i razumiju kapitalistički sistem, ovi reakcionarni mislioci postali su samo „apologete“ tog sistema.

Bečka ofanziva

Krajem 19. vijeka organizovana radnička klasa je bila u usponu. Izgrađeni su masovni sindikati i socijalističke partije. Druga Internacionala osnovana je 1889. radi koordinacije napora međunarodnog socijalističkog pokreta.

Ove organizacije – barem na papiru – zastupale su ideje marksizma, naučnog socijalizma i revolucije.

Vladajuća klasa je mogla da osjeti prijetnju ovog rastućeg radničkog pokreta i marksističkih ideja na kojima je to počivalo i započela je sveopštu ideološku kontraofanzivu. Epicentar njihovih napada bio je u Austriji – a posebno sa Univerziteta u Beču.

Primarna prijestonica Austrougarskog carstva, Beč, bio je dom niza intelektualnih, kulturnih i naučnih pokreta. Među poznatim ličnostima su zajedno stajali u redu gradske kafeterije filozof Ludvig Vitgenštajn, umjetnik Gustav Klimt i osnivač psihoanalize Sigmund Frojd početkom 20. vijeka.

Univerzitet u Beču je u međuvremenu postao leglo reakcionarnih ideja. Filozofski, to je bilo plodno tlo za subjektivni idealizam Ernsta Maha, koji je čak postao moderan među slojevima ruske inteligencije i socijalističkog pokreta.

Kao rezultat toga, Lenjin je smatrao potrebnim da pokrene oštar kontranapad protiv Maha i njegovih sledbenika, što je on sjajno uradio u formi materijalizma i empirio-kritike – snažne polemike koja je istovremeno razotkrila jalovost ovih subjektivističkih pogleda, istovremeno pružajući temeljnu odbranu materijalizma.

Ipak, Mahove ideje su imale uticaj na kasniji razvoj daljnjih pogubnih filozofskih trendova, kao što je logički pozitivizam, koji je zastupao Bečki krug. A oni su, potom, ostavili traga na austrijskim misliocima kao što je Karl Poper, koji je eksplicitno napadao marksizmam i istorijski materijalizam.

Teorija radne vrijednosti

Njihovi početni udarci protiv marksizma bili su usmjereni na 'teoriju radne vrijednosti' (TRV): osnovu marksističke ekonomije, koja daje objašnjenje zakona vrijednosti koji leži u osnovi razmjene roba (roba i usluga proizvedenih u svrhu razmene), a time i dinamiku kapitalizma.

Umjesto TRV, austrijska škola je imala sopstvenu teoriju: Teoriju marginalne korisnosti (TMK).

Zasnivajući se na individualnim preferencijama potrošača, a ne na objektivnim društvenim faktorima, TMK je bila potpuno nenaučna, subjektivistička 'teorija', koju su istovremeno razvijali razni vulgarni ekonomisti širom Evrope, uključujući Vilijama Stenlija Dževonsa u Britaniji, Leona Valrasa u Francuskoj/Švajcarskoj, i Karla Mengera u Austriji.

TMK je u oštroj suprotnosti sa TRV: materijalističkom teorijom koja se može pratiti sve do Aristotela. U suštini, ovo drugo objašnjava da je primjena rada – i radnog vremena – u proizvodnji ono što čini stvari vrijednim.

Ovaj koncept su preuzeli i razvili klasični ekonomisti kao što su Smit i Rikardo, čineći ključni stub njihovih ekonomskih teorija. Marks se, potom, takođe zasnivao na TRV, dajući joj dijalektičku dubinu koja je nedostajala klasičnom pogledu.

Problem sa idejama Smita i Rikarda bio je u tome što su, uprkos traženju „racionalnosti“ na osnovu naučnog pristupa, bile prožete individualizmom buržoaskog liberalizma koji su oni i prosvetiteljstvo predstavljali.

Treba ih pohvaliti što pokušavaju da analiziraju kapitalizam kao sistem, sa zakonima kretanja koji se mogu otkriti i razumjeti. Ali za njih je ovaj sistem bio jednostavan, mehanički.

Drugim riječima, vidjeli su ekonomiju kao skup pojedinaca koji rade i razmjenjuju direktno jedni s drugima; izolovane ljude na pustom ostrvu, upoređujući radno vrijeme raznih produktivnih zadataka u sopstvenoj glavi.

U ovom „Robinzon Kruso“ modelu postoji jedna osoba koja je i jedini proizvođač i jedini potrošač. U međuvremenu, tamo gdje treba ispitati zakone razmjene, u njemu se kapitalistički sistem tretira samo kao makro verzija barter razmene roba.

Na primjer, nasukani stanovnik našeg imaginarnog ostrva mogao bi da provede četiri sata obarajući drveće da bi proizveo drveni splav, i još četiri sata ubirajući sto kokosovih oraha; tako bi zaključili da jedan splav vrijedi sto kokosovih oraha.

Jasno je, međutim, da je ovaj apstraktni hipotetički scenario dosta udaljen od realnosti kapitalizma. Živimo u ekonomiji koja se sastoji ne od izolovanih pojedinaca, već od klasa: radnika koji moraju da obezbijede hranu zarađujući platu; i kapitalista koji zapošljavaju i eksploatišu ove radnike da bi ostvarili profit.

U međuvremenu, trgovina i razmjena se ne odvijaju direktno između pojedinačnih proizvođača, u formi trampe.

Marks i vrijednost

Iz tog razloga, Marks je preuzeo ovu osnovnu premisu TRV – da je rad izvor svih novih vrijednosti – i dalje je razvio.

On je objasnio da nije individualno radno vrijeme, već društveno neophodno radno vrijeme ono što robu čini vrijednom: prosječno vrijeme potrebno za proizvodnju robe za tržište, u datim tehnološkim i istorijskim uslovima.

Ovaj uvid je, potom, bio osnova za Marksovu teoriju eksploatacije, koja je razotkrila misteriju odakle dolazi profit – enigma koja je izmicala klasičnim ekonomistima.

Ukratko, Marks je istakao da profit kapitalista potiče od viška vrijednosti, koji je samim tim jednostavno neplaćeni rad radničke klase.

Ono što kapitalisti kupuju od radnika, rekao je Marks, nije njihov rad, već njihova radna snaga – njihova sposobnost ili sposobnost da rade u određenom vremenskom periodu (sat, dan, mjesec, itd.), za šta im se potom daje plata.

U toku radnog dana, međutim, radnik proizvodi više vrijednosti nego što im se vraća u vidu nadnica; to jest, radničkoj klasi je u prosjeku potreban samo djelić radnog dana da proizvede robu potrebnu za održavanje i reprodukciju sopstvene radne snage.

Ostatak radnog dana, iznad i izvan ovog društveno neophodnog radnog vremena potrebnog za reprodukciju radničke klase, čini višak radnog vremena, a time i višak vrijednosti, koji kapitalista u stvari dobija besplatno.

Zakon vrijednosti, dakle, leži iza svih drugih dinamika kapitalizma: pritiska šefova da intenziviraju rad i istisnu više viška vrijednosti iz radničke klase; nastojanje da se poveća produktivnost ulaganjem u tehnologiju, kako bi se nadmašili drugi proizvođači i tako ostvario super-profit; i inherentna tendencija ka akumulaciji, širenju i rastu.

I što je najvažnije, ovaj isti zakon vrijednosti takođe objašnjava zašto kapitalizam periodično zapada u krizu – krize hiperprodukcije, koje nastaju zbog porijekla profita: činjenica da radnička klasa, primajući samo dio vrijednosti koju stvara, nikada ne može da priušti da otkupi svu robu koju proizvede. Ili drugačije rečeno, činjenica je da, u kapitalizmu, proizvodne snage neprestano prevazilaze granice tržišta.

Cijena naspram vrijednosti

Austrijska škola je takođe mogla da vidi značaj TRV-a za marksizam. Stoga su eksplicitno nastojali da svoje napade fokusiraju na ono što su smatrali slabom tačkom naučnog socijalizma.

Ako bi mogli da potkopaju ovu osnovu, vjerovali su, ostatak marksističke teorije bi se srušio – a sa njom i cijeli socijalistički pokret.

Učenik Karla Mengera, Eugen fon Bem-Baverk, postao je prvak austrijskih neoklasičara u njihovoj borbi protiv marksizma. „Prepoznao je prijetnju marksističkog socijalizma, kako politički tako i ekonomski“, piše Janek Vaserman, autor Marginalnih revolucionara, kolektivne biografije austrijske škole, „i pokušao je da je potkopa koristeći teoriju marginalne korisnosti“.

Bem-Baverk je iznio različite kritike TRV-a i marksizma, od kojih je većina bila zasnovana na (potencijalno svrsishodnom) nerazumijevanju i konfuziji oko razlike između rada i radne snage; ali što je najvažnije, između vrijednosti i cijene.

Sam Marks je veoma jasno napravio razliku između njih. On nije poricao ulogu tržišnih sila – ponude i potražnje – u određivanju cijena. Ali ovo je, objasnio je Marks, bilo kao nejasna buka oko osnovnog signala.

Iza prividne nasumice i haosa cijena, elaborirao je, krije se red; nešto zakonito i objektivno. Usred ovih fluktuacija i „nesreća“, drugim riječima, postoji „neophodnost“: zakon vrijednosti.

„Usred slučajnih i stalno promjenljivih odnosa razmjene između proizvoda“, objašnjava Marks u Kapitalu, „radno vrijeme koje je društveno neophodno za njihovu proizvodnju potvrđuje se kao regulativni zakon prirode.

„Na isti način, zakon gravitacije se potvrđuje kada se nečija kuća sruši na njega. Određivanje visine vrijednosti radnim vremenom je, dakle, tajna skrivena ispod prividnih kretanja relativnih vrijednosti robe.” (Karl Marks, Kapital, prvi tom, Pingvin Klasiks izdanje, str. 168)

Nastavljajući Marksovu analogiju sa zakonom gravitacije: ono što vidimo u smislu kretanja planeta je samo pojava fenomena. Ali u osnovi toga su nevidljivi, nematerijalni – ali objektivni i materijalni – zakoni; zakoni koji se mogu otkriti i razumjeti.

Takvi zakoni ne postoje odvojeno od prirode ili društva; nisu skriveni u mraku, niti su utkani u tkivo ljudske svijesti i ponašanja. Umjesto toga, oni su dijalektička, generalizovana dinamika kretanja koja proizilazi iz složenih interakcija koje se odvijaju unutar sistema o kome je riječ.

Zakon vrijednosti, shodno tome, nije nešto vanvremensko i spoljašnje, već je zakon koji se samo potvrđuje u istorijskoj tački kada robna proizvodnja i razmjena postaju generalizovane, univerzalne i dominantne – tako da proizvodnja gubi svaki pojedinačni ili poseban karakter, i agenti na tržištu se ne suočavaju jedni sa drugima, već sa objektivnom cijenom.

Razmjena robe, dakle, u prosjeku je određena njihovom vrijednošću – odnosno društveno neophodnim radnim vremenom (DNRV) zgusnutim u robi. Ovo uključuje i „mrtvu radnu snagu“ oličenu i prebačenu u obliku sirovina, alata, mašina, itd. koji se troše u toku proizvodnje; i „živi rad“ koji dodaje radnik, koji sam stvara novu vrijednost.

Tržišne sile djeluju tako da se cijene guraju iznad i ispod ove vrijednosti. Na primjer, kada potražnja za određenom robom premaši raspoloživu ponudu, onda će njena cijena porasti iznad njene vrijednosti. Obrnut je slučaj kada ponuda premašuje potražnju.

Ovo je, u stvarnosti, slučaj većinu vremena, sa svim vrstama 'izobličenja' – kao što je postojanje monopola – koji sprječavaju ponudu i potražnju da budu u savršenoj ravnoteži. Cijene će, dakle, imati tendenciju da variraju.

Ali ove oscilacije će se dešavati oko neke vrste prosjeka. Određena roba će uvijek težiti razmjeni za veće proporcije druge robe. Osim ako nemate stvarno ulupan automobil ili nevjerovatno otmjenu olovku, jedan automobil će obično vrijediti više nego olovka.

Kada se pretpostavlja da su ponuda i potražnja u „ravnoteži“, drugim riječima, objašnjava Marks, DNRV je to koje određuje zašto su neke robe vrijednije od drugih.

Teorija marginalne korisnosti, s druge strane, gleda samo na cijene; samo na površnu pojavu, a ne na osnovne zakone kretanja. Poput cinika Oskara Vajlda, marginalisti „znaju cijenu svega, a vrijednost ničega“.

Marginalizam i subjektivizam

Odbacujući TRV, pristalice TMK-a su svjesno raskinule sa nasljeđem klasične škole, koja je svoju analizu kapitalizma zasnivala u proizvodnji. Nasuprot tome, TMK se sada oslanjao na potrošača da odredi vrijednost robe.

„Marginalisti su preokrenuli klasičnu ekonomiju“, primjećuje Vaserman u Marginalnim revolucionarima. „Umjesto da se fokusiraju na proizvodnu stranu ekonomije, oni su se okrenuli potrošnji. Za vrijednost je važno zadovoljenje želja potrošača, a ne rad potreban za proizvodnju.“

Drugim riječima, zagovornici TMK-a su rekli da je vrijednost nešto čisto subjektivno, zasnovano na „korisnosti“ robe: korisnosti za potrošača u poređenju sa drugim robama, na „marži“.

„Vrijednost je... značaj koji pojedinačna dobra ili količine robe dobijaju za nas jer smo svjesni da zavisimo od komandovanja njima za zadovoljenje naših potreba“, rekao je Menger, prema pamfletu koji je napisao Ludvig fon Mizes Institut pod nazivom Austrijska škola ekonomije: istorija njenih ideja, ambasadora i institucija.

Ironično, Institut Ludvig fon Mizes je ovaj 0pamflet učinio dostupnim besplatno na internetu – što je prećutno priznanje da takve ideje nemaju nikakvu „korisnost“ za društvo.

Vaserman, na sličan način, daje Vizerovu sažetu definiciju marginalne korisnosti: „Jednostavno rečeno, vrijednost pojedinačne jedinice [dobra] određena je najmanje vrijednom od ekonomski dozvoljenih upotreba te jedinice.“

Marks je, međutim, takođe shvatio važnost da roba ima korisnost; „upotrebnu vrijednost“ za društvo. Ako roba nikome nije od koristi, onda se ne može prodati. Kao rezultat toga, takva roba nema „razmjensku vrijednost“; nema cijene. Bila bi potpuno bezvrijedna.

Ovo je odgovor na trivijalnu kritiku takozvanog „paradoksa od blatne pite“, u kojem protivnici marksističke ekonomije pokušavaju da ismiju sugestiju da je rad izvor vrijednosti. „Sigurno, onda“, pitaju ovi klevetnici, „ako provedem sate praveći pitu od blata, onda bi ovo trebalo da bude izuzetno vrijedno?“

Ali takva tvrdnja je očigledno pogrešna iz dva razloga, kao što je Marks više nego adekvatno objasnio. Prvo, kao što je gore pomenuto, sve robe moraju da imaju upotrebnu vrednost – korisnost – da bi bile razmijenjene, a samim tim i razmjensku vrijednost.

I drugo, opet, čak i da je pita od blata bilo kome od koristi, nije lično ili individualno radno vrijeme uloženo u njenu proizvodnju ono što bi je učinilo vrijednom, već prosječno ili društveno neophodno radno vrijeme potrebno za pravljenje takve robe uopšte, u datim istorijskim i tehnološkim uslovima.

Drugim riječima, ono što vidimo u kapitalizmu nisu pojedinci koji direktno i subjektivno upoređuju proizvode svog ličnog rada jedni sa drugima. Naprotiv, i proizvođačima i potrošačima je predstavljena objektivna cijena na tržištu.

Kao što je ranije naglašeno, mi se ne razmjenjujemo na osnovu trampe, kao Robinzon Kruzo na pustom ostrvu, već putem novca i tržišta.

Da se vratimo na prethodni primjer, kada tražite stvari za kupovinu na Amazonu ili Guglu, niste suočeni sa raspršenim malim proizvođačima, sa kojima možete da se cjenjkate. Umjesto toga, (uglavnom) imate izbor dobavljača, koji se takmiče jedni sa drugima da ponude najjeftiniju cijenu koju mogu; cijenu koja će težiti datom nivou za bilo koju robu koja je relativno replicirana.

Kako se onda ovo ogromno mnoštvo roba u ponudi može uporediti jedna sa drugom? Šta je to što na kraju određuje njihovu razmjensku vrijednost ili cijenu – monetarni oblik izražavanja njihove vrijednosti?

Jasno je da se takvo poređenje ne može napraviti na osnovu njihove korisnosti, koja je nešto subjektivno i kvalitativno. Svaka vrsta robe ima svoja fizička svojstva i karakteristike; sopstvene kvalitete, specifične za njen potencijal ili namjeravanu upotrebu. Štaviše, korisnost robe će se značajno razlikovati među različitim potrošačima.

Važno je da se vratimo na gornji primjer, oni koji žele da prodaju svoju robu na mreži ne cijene ih prema njihovoj „korisnosti“ – ni sa stanovišta proizvođača niti potrošača.

Takvi dobavljači rijetko imaju bilo kakvu ličnu vezu sa svojim kupcima, preko koje bi mogli da utvrde subjektivnu korisnost robe.

I dalje, iz perspektive proizvođača, cijela poenta je da roba za njih nema nikakvu korist; proizvode isključivo u svrhu razmjene – da bi ostvarili profit, a ne da bi zadovoljili bilo kakve lične potrebe.

Roba se stoga ne može porediti na proizvoljnoj osnovi njene „korisnosti“. Ono što je potrebno, u smislu mjerenja vrijednosti, je zajednički kvalitet koji je relativan, mjerljiv i objektivan. A primarna stvar koju sve robe dijele, što im omogućava da se porede u razmjeni, objašnjava Marks, jeste da su one proizvodi rada – posebno društvenog rada.

Idealizam protiv materijalizma

Na kraju su se marginalisti potpuno zapetljali. Tvrdili su, na primjer, da je vrijednost određena subjektivnim preferencijama nezavisnih pojedinaca. Ali šta, prema tome, određuje ove subjektivne preferencije?

Jasno je da naše procjene vrijednosti raznih dobara i usluga nisu čvrsto utkane u naš mozak. Umjesto toga, one su proizvod iskustva i društvenih normi. Imamo očekivanje koliko stvari treba da koštaju, ustanovljeno na osnovu akumulacije istorijskog znanja o cijeni uporedivih roba.

Ekonomisti austrijske škole, međutim, zasnivaju se na izolovanoj individui, istrgnutoj iz svakog društvenog konteksta. Oni svode dinamiku kapitalizma na ponašanje apstraktnih, neistorijskih pojedinačnih kupaca i prodavaca, nevideći da je cjelina veća od zbira njenih dijelova. Vrijednost se za njih objašnjava isključivo subjektivnim impulsima pojedinca.

Ali istinski naučni pristup ekonomiji mora biti zasnovan na otkrivanju objektivnih zakona, a ne na analizi subjektivnih hirova. Ona mora nastojati da otkrije dinamiku kapitalističkog sistema: zakone koji proizilaze iz miliona interakcija koje se dešavaju u toku proizvodnje i razmjene roba – a da se ne svode na te interakcije, i zaista im se ne nameću.

Poput Marksa i klasičnih ekonomista prije njega, austrijska škola je takođe sebe vidjela kao nekoga ko otkriva ekonomske zakone kapitalizma. Ali za njih su takvi zakoni viđeni kao „vječne istine“ zasnovane na „ljudskoj prirodi“ – a ne kao dijalektički proizvod istorijski evoluiranog načina proizvodnje; odnosno određenog stepena u razvoju društva.

Za marksiste, zakoni su osnovna opšta dinamika unutar određenog fenomena ili sistema. Zakoni kapitalizma, u tom pogledu, nisu bezvremenski i apsolutni. Oni ne postoje u posebnom, idealnom carstvu, nametnutom društvu spolja. Ipak, za idealiste kao što su Austrijanci, ekonomski zakoni se doživljavaju upravo na ovaj način.

„Jabuka pada sa drveta, a zvijezde se kreću po jednom istom zakonu – zakonu gravitacije“, rekao je Emil Saks, Mengerov savremenik i drugi diplomac Univerziteta u Beču. „Sa ekonomskom aktivnošću“, nastavio je, „Robinzon Kruzo i imperija sa sto miliona stanovnika prate jedan te isti zakon – zakon vrijednosti.“

Zaista, kasniji Austrijanci, poput Mizesa su čak vjerovali da su ekonomski zakoni bezvremenski i da se mogu izraditi apriori, potpuno odvojeni od bilo kakvog društvenog konteksta ili empirijskih dokaza. Mizes je svoju liniju mišljenja nazvao prakseologijom – teorijom ljudskog djelovanja, zasnovanom na proučavanju „racionalnih“ ekonomskih djelovanja i „svrsishodnog ponašanja“.

Ovaj neistorijski, apstraktni i idealistički pristup nije izmislila austrijska škola. Umjesto toga, nasljeđen je od svojih liberalnih predaka, klasičnih buržoaskih ekonomista, koji su takođe vidjeli kapitalizam i njegove zakone kao vječne; proizvod urođene „ljudske prirode“.

Kako Marks objašnjava, raspravljajući o granicama klasične škole u svom Prilogu kritici političke ekonomije, „Rikardo smatra buržoaski oblik rada vječitim prirodnim oblikom društvenog rada.“

„Rikardovi primitivni ribar i primitivni lovac“, nastavlja Marks, „su od samog početka vlasnici robe koji svoju ribu i divljač razmjenjuju srazmjerno radnom vremenu koje se materijalizuje u ovim razmjenskim vrijednostima.“

„Ovom prilikom“, ironično primjećuje Marks, „on upada u anahronizam time što dozvovljava primitivnim ribarima i lovcima da izračunaju vrijednost svog oruđa u skladu sa tabelama anuiteta korišćenim na Londonskoj berzi 1817.“

Poput „Robinzona Krusoa“ ili „primitivnog ribara“ Smita i Rikarda, svi hipotetički scenariji koje su odabrali marginalisti bili su potpuno odvojeni od realnosti kapitalizma.

Radovi Bem-Baverka i Mengera su prepuni referenci na takve apstraktne primjere, uključujući i ovaj: „Čovjek koji sjedi pored izvora vode koji snažno šiklja“; „putnik u pustinji“; „kolonista čija brvnara stoji usamljena u prašumi”; „stanovnici u oazi”; „kratkovida osoba na usamljenom ostrvu“; „izolovani farmer“; i „brodolomnici“.

Jednako tako, marginalisti su dosljedno ispitivali marginalnu robu, kao što su dijamanti ili umjetnost, da bi „dokazali“ ispravnost TMK-a.

Većina kapitalističke ekonomije, međutim, nije posvećena proizvodnji rijetkih predmeta kao što su dijamantski prstenovi, biserne ogrlice ili fina umjetnička djela, već proizvodnji obilja svakodnevnih roba, po cijeni koja teži prosječnom iznosu, određenom društveno potrebnim radnim vremenom.

Kao što Marks objašnjava u Kapitalu, istovremeno demonstrirajući validnost TRV-a: „Dijamanti su veoma rijetka pojava na površini zemlje, i stoga njihovo otkriće košta, u prosjeku, mnogo radnog vremena. Shodno tome, mnogo rada je predstavljeno u malom obimu.“

„Sa bogatijim rudnicima“, nastavlja Marks, „ista količina rada bi bila oličena u više dijamanata, a njihova vrijednost bi opala.“

„Ako bi čovjek uspio, bez mnogo rada, da transformiše ugljenik u dijamante, njihova vrijednost bi mogla pasti ispod vrijednosti cigle“, zaključuje Marks. I zaista, sa savremenom naukom, to je skoro tačno ono što vidimo, pošto je sada moguće proizvoditi vještačke dijamante u velikim količinama i po niskoj cijeni, koji se kasnije prodaju po znatno nižoj cijeni u poređenju sa prirodno iskopanim dragim kamenjem.

Za austrijsku školu, dakle, cijeli svijet se vrti oko subjektivnog gledišta pojedinca. Ovaj subjektivni idealizam bio je zajednički sa retrogradnim filozofskim trendovima tog perioda, kao što su pozitivizam mislilaca poput Maha i „logičkih pozitivista“ Bečkog kruga.

Na takvoj osnovi, međutim, vladajuća klasa nije mogla istinski da ospori marksizam, sa „teorijama“ koje su očigledno bile puka apologija kapitalizma – a ne njegovo objašnjenje.

Rasprava o socijalističkom proračunu

Uprkos svim naporima austrijske škole, socijalistički pokret je nastavio da raste.

Ovaj proces je prekinut Prvim svjetskim ratom. Ali u roku od nekoliko godina, raspoloženje patriotizma i nacionalizma zamijenili su gnjev i radikalizacija među masama, a imperijalističko krvoproliće je izazvalo talas revolucija širom Evrope – prije svega u Rusiji, sa pobunom predvođenim boljševicima u oktobru. 1917. a u Njemačkoj skoro tačno 12 mjeseci kasnije.

Vladajuća klasa je bila užasnuta ovim revolucionarnim razvojem događaja. Istovremeno, pristalice laissez-faire (lese fer) kapitalizma su takođe bile zabrinute sve većom tendencijom ka državnom planiranju i monopolu i udaljavanju od privatnog vlasništva i konkurencije.

Na osnovu iskustava iz Prvog svjetskog rata, čak su i određeni slojevi buržoazije bili privučeni ideji ekonomskog planiranja. Suočene sa hitnim zadatkom pobjede u ratu, vlade se nisu okrenule ka tržištu za proizvodnju naoružanja i drugih osnovnih proizvoda, već su centralizovali ekonomiju u rukama države.

„U Njemačkoj i Austriji“, kaže Janek Vaserman u Marginalnim revolucionarima, „režimi su uspostavili odbore za planiranje rata, nazvane „ratni socijalizam“, da bi raspodijelili resurse.“

„Prvi put“, nastavlja biograf, „nacionalizacija i socijalizacija su postale prihvatljive političke pozicije.“

To je izazvalo novi talas napada mlađe generacije austrijske škole. Njih su predvodile ličnosti kao što je Mizes, koji je od oko 1920. godine započeo ono što će se kasnije nazvati „raspravom o socijalističkom proračunu.“

Mizes je htio da pokaže da socijalizam, po njegovim riječima, nije „ispravan u teoriji, ali pogrešan u praksi“, već „pogrešan i u teoriji i u praksi“.

Ukratko, Mizes je tvrdio da je socijalističko planiranje nemoguće, zbog same složenosti ekonomije. Količina potrebnih proračuna, tvrdio je, bila je prevelika za bilo koju centralizovanu birokratiju da bi je mogla planirati.

Sa toliko mnogo stvari koje treba proizvesti i distribuirati, tvrdi Mizes, samo informacije koje pružaju signali monetarne cijene – kroz sile tržišta – mogu efikasno da raspodjele resurse i rad.

Štaviše, on je izjavio da bi bilo kakvo državno učešće ili regulacija dovelo do izobličenja cijena, ometajući moć tržišta. Jedino rješenje, dakle, bilo je dozvoliti potpuno slobodnom, konkurentnom tržištu da radi svoj posao.

„Kada društvo napusti slobodne cijene proizvodnih dobara“, tvrdi Mizes u svojoj knjizi Socijalizam, „racionalna proizvodnja postaje nemoguća.“

„Svaki korak koji vodi dalje od privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i upotrebom novca“, zaključio je austrijski ekonomista, „je korak dalje od racionalne ekonomske aktivnosti.“

Ali vrlo konkretni primjeri Sovjetskog Saveza, s jedne strane, i Velike depresije, s druge, bili su težak udarac ovom izuzetno apstraktnom i idealističkom argumentu.

Kao što je Lav Trocki objasnio u svom remek-djelu Izdana revolucija, komentarišući ogroman ekonomski napredak ostvaren pod sovjetskom planskom ekonomijom:

„Gigantska dostignuća u industriji; enormno obećavajući počeci u poljoprivredi; izvanredan rast starih industrijskih gradova i izgradnja novih; brzo povećanje broja radnika; porast kulturnog nivoa i kulturnih zahtijeva: takvi su nesumnjivi rezultati Oktobarske revolucije, u kojoj su proroci starog svijeta pokušali da vide grob ljudske civilizacije.

„Sa buržoaskim ekonomistima više nemamo oko čega da se svađamo. Socijalizam je pokazao svoje pravo na pobjedu, ne na stranicama Kapitala, već u industrijskoj areni koja čini šesti dio zemljine površine – ne jezikom dijalektike, već jezikom čelika, cementa i struje. (Lav Trocki, Izdana revolucija, 1. poglavlje)

Neograničeno slobodno tržište je, u međuvremenu, dovelo do kraha na Volstritu 1929. i kasnije Velike depresije 1930-ih: najdublje krize u istoriji kapitalizma – za koju Austrijanci nisu imali ni pravo objašnjenje, ni rješenje.

Zaista, lijek koji su predložili austrijski ekonomisti mnogima u establišmentu izgledao je gori od bolesti: stabilizacija zlatnog standarda; uravnoteženi budžeti; i slobodna trgovina – što je sve rizikovalo produbljivanje deflatornih tendencija, pogoršanje nezaposlenosti i produženje krize.

Ukratko, Austrijanci su predlagali da se vlade povuku, povuku sve sigurnosne mreže, zategnu svoje kaiševe i dozvole privredi da se „samoprilagođava“. „Bez patnje, nema dobiti“, bio je njihov moto. Nepotrebno je reći da takve ekstremne politike štednje nisu bile naročito prijatne za političare koji bi htjeli biti izabrani.

Fridrih Hajek, koji je pokušao da pomjeri stative kao odgovor na ove događaje.

Umjesto da je nemoguće, Hajek je sada izjavio u seriji eseja napisanih između 1935-40., socijalističko planiranje je bilo tehnički teško; manje ekonomski efikasno; a moralno i politički nepoželjno.

U suštini, međutim, Hajekovi argumenti nisu se razlikovali od Mizesovih; niti, zaista, od onih Adama Smita: Ako bi svaki pojedinac slijedio sopstveni interes, onda bi to, kroz „nevidljivu ruku“ tržišta, donijelo najbolje ekonomske rezultate za društvo, a time i za sve.

Nijedan centralizovan organ za planiranje ne bi mogao da prati neizvjesni, stalno promjenljivi pejzaž ličnih preferencija i prioriteta, tvrdi Hajek. Samo slobodno tržište, putem informacija o cijenama, može da obradi ovako dinamične i složene proračune.

Međutim, da bi dokazao da je u pravu, Hajek je uglavnom napadao ne pravi socijalizam, već njegovu staljinističku karikaturu birokratskog planiranja odozgo nadole koje je postojalo u Sovjetskom Savezu u to vrijeme.

Time, umjesto da demonstrira ispravnost sopstvenih ideja, Hajek je svoje napore prvenstveno posvetio napadu na one koji su branili socijalističko planiranje u različitim oblicima.

Oni su se prvenstveno dijelili na dva tabora: ili apologete staljinističke birokratije – ličnosti poput engleskog komuniste i ekonomiste sa Kembridža Morisa Dobsa; ili reformisti i akademici poput Oskara Langea i Freda Tejlora.

Dok su ovi prvi uglavnom zatvarali oči pred ekonomskim katastrofama koje su se dešavale u Sovjetskom Savezu, zbog gušećih efekata birokratije, drugi su bili zagovornici takozvanog „tržišnog socijalizma“: utopijske mješovite ekonomije, zasnovane na konfuznoj (trajnoj) mješavini zajedničkog vlasništva, centralizovanog planiranja i kapitalističkog tržišta.

Uprkos tome što je i sam patio od intelektualnih nedostataka, Hajek nije imao problema da rastrgne ove glupane na komade. Bez čvrste osnove u marksističkoj teoriji na kojoj bi zasnivali svoja pobijanja, takvi ljudi su bili ostavljeni u nedoumici zbog Hajekove polemike.

Trocki o planiranju

Jedina osoba koja je mogla ponuditi istinsku odbranu socijalističkog planiranja – uz odgovarajuće objašnjenje za relevantne opasnosti birokratije – bio je Lav Trocki. To je uradio u Izdanoj revoluciji; a takođe i u čudesnom članku pod naslovom Sovjetska privreda u opasnosti.

U njima, Trocki je briljantno ocrtao kako dostignuća sovjetske planske ekonomije (kao što je ranije citirano), i takođe kako je ovaj potencijal bio ugušen kancerogenim rastom staljinističke birokratije.

Važno je, međutim, da je Trocki takođe raspravljao o prirodi ove birokratije, dajući materijalističko objašnjenje za to kako je ona zasjenila – i izbacila iz kolosijeka – postignuća Oktobarske revolucije.

Ukratko, pisao je Trocki, uspon birokratije nije bio neizbježan proizvod socijalističkog planiranja, kako su idealistički tvrdili Hajek i Austrijanci, već je bio rezultat pokušaja izgradnje socijalizma u uslovima ekonomske zaostalosti i izolacije, kao što se vidi u Rusiji:

„Osnova birokratske vladavine je siromaštvo društva u predmetima potrošnje, sa borbom svakog protiv svih. Kada ima dovoljno robe u radnji, kupci mogu da dođu kad god žele. Kada je robe malo, kupci su primorani da stanu u red. Kada su redovi veoma dugački, potrebno je postaviti policajca da održava red. Takva je polazna tačka moći sovjetske birokratije. „Zna se“ ko treba nešto da dobije, a ko mora da čeka“. (Lav Trocki, Izdana revolucija, 5. poglavlje)

Ironično, jedini put kada se Hajek bavio argumentima Trockog bio je kada mu je bilo zgodno da selektivno izvlači citate iz ovih spisa, potpuno ih vadeći iz konteksta kako bi ismijavao svoje protivnike.

Na primjer, u „Sovjetskoj ekonomiji u opasnosti“ Trocki iznosi niz potpuno tačnih tvrdnji, govoreći da je „nemoguće a priori stvoriti kompletan sistem ekonomske harmonije“; i da „ne postoji univerzalni um... koji bi istovremeno mogao da registruje sav proces prirode i društva“ da bi „a priori izradio besprijekoran i iscrpan ekonomski plan.“

Međutim, ono što Hajek propušta da pomene jeste ono što slijedi nakon ovih pasusa, gdje Trocki nastavlja da objašnjava koje mjere su potrebne za uspješno planiranje privrede na socijalističkoj osnovi – prije svega, potreba za radničkom demokratijom, kontrolom i upravljanjem.

„Samo kontinuirano regulisanje plana u procesu njegovog ispunjenja, njegove rekonstrukcije, djelimično i u cjelini, može da garantuje njegovu ekonomsku efikasnost“, elaborira Trocki.

„Umjetnost socijalističkog planiranja ne dolazi sa neba niti se daje direktno u ruke osvajanjem vlasti. Ova umjetnost se može savladati samo borbom, korak po korak, ne sastoji se od nekoliko, već od miliona sastavnih dijelova nove ekonomije i kulture.“ (Lav Trocki, Sovjetska privreda u opasnosti)

Nadalje, Trocki nastavlja da objašnjava da bi takva radnička država morala da iskoristi informacije dobijene signalima tržišnih cijena u tranziciji od socijalizma do komunizma – to jest, u tranziciji iz oskudice u obilje – kako bi utvrdila gdje postoje najveće nestašice, a samim tim i tamo gdje su investicije najpotrebnije.

„Bezbrojni živi učesnici u privredi, državni i privatni, kolektivni i individualni“, objašnjava Trocki, „moraju da budu obaviješteni o svojim potrebama i relativnoj snazi ne samo kroz statistička određenja planskih komisija, već i direktnim pritiskom ponude i potražnje.“

„Plan se provjerava i u znatnoj mjeri realizuje preko tržišta. Sama regulacija tržišta mora zavisiti od tendencija koje se izvode kroz njegov mehanizam. Nacrti koje proizvode odjeljenja moraju pokazati svoju ekonomsku efikasnost kroz komercijalni proračun. Sistem tranzicione ekonomije nezamisliv je bez kontrole rublje. Ovo, pak, pretpostavlja da rublja ima nominalnu vrijednost. Bez čvrste monetarne jedinice, komercijalno računovodstvo može samo povećati haos.“(ibid.)

Trocki je kasnije ponovio ove iste tačke u Izdanoj revoluciji. „Planirana ekonomija ne može počivati samo na intelektualnim podacima“, komentariše on. „Igra ponude i potražnje ostaje dugo vremena neophodna materijalna osnova i neophodan korektiv .“

Zaista, Trocki je unaprijed predvidio ove probleme. On je još 1922. godine naglasio da se čisto socijalističke metode planiranja „ne mogu stvoriti a priori, kroz razmišljanje, ili unutar četiri kancelarijska zida.“

Između kapitalizma i potpuno socijalističkog društva preobilja, objasnio je, postojaće niz prelaznih faza, u kojima se ne mogu u potpunosti izostaviti metode tržišta.

Politika i ekonomija

Trocki se složio da birokratsko planiranje odozgo prema dole ne može da funkcioniše. A prihvatio je i potrebu za signalima cijena – ali samo kao privremeni putokaz, u tranziciji iz socijalizma u komunizam, pošto su novac, tržište, država i klase nestajali; ili, po Engelsovim riječima, „kad upravu nad ljudima zamjenjuje upravljanje stvarima i vođenje procesa proizvodnje.“

Naravno, svaka formalna sličnost između stavova Hajeka i Trockog po ovom pitanju bila je potpuno površna. U stvarnosti, ova dva teoretičara su dolazila iz potpuno suprotnih klasnih perspektiva. Hajek je kritikovao birokratsko sovjetsko planiranje s desne a Trocki sa lijeve strane.

U tom pogledu, potpuno je neiskreno da libertarijanci (i tada i sada) koriste Trockog – koji je bio kategoričan u odbrani Sovjetskog Saveza i tekovina Oktobarske revolucije – kao podršku svojim reakcionarnim idejama.

„Uprkos nasljeđu zaostalosti, uprkos gladi i tromosti, uprkos birokratskim greškama, pa čak i gadostima“, rekao je Trocki, komentarišući degenerisanu radničku državu u Rusiji, „radnici cijelog svijeta moraju da brane svim silama svoju buduću socijalističku otadžbinu koju ova država predstavlja.“

U isto vrijeme, dok su se Hajek i Lange i sl. upuštali u apstraktne argumente oko idealističkih planova, vidimo kako je Trocki pristupio pitanju ekonomskog planiranja dijalektički i materijalistički.

Potpuno socijalistička ekonomija, naglasio je on, ne može se sprovesti odozgo, prema planovima zamišljenim u glavama birokratske klike, već će se pojaviti iz materijalnih uslova koje je zavještao kapitalizam, nakon što radnička klasa preuzme vlast.

Preduslov za korišćenje tržišnih sila i signala cijena kao kompas za direktno socijalističko planiranje, naglašava Trocki, jeste da je revolucija ukinula kapitalizam, preuzela glavne poluge ekonomije i stavila ih u ruke radničke države.

Drugim riječima, umjesto staljinističkog birokratskog planiranja, ili takozvanog „tržišnog socijalizma“, mora postojati istinski racionalni socijalistički plan koji uključuje sistem radničke demokratije, kontrole i upravljanja.

Vremenom, kako se proizvodne snage razvijaju, zajedničko vlasništvo širi, a ekonomski antagonizmi se smanjuju, informacije iz ovog sistema radničke demokratije postepeno bi zamijenile potrebu za signalima monetarne cijene.

Umjesto što bi bila vođena tržišnim silama, sama organizovana radnička klasa bi ukazala šta se može i treba proizvoditi; gdje investicije treba da budu prioritet; i kako treba raspodijeliti radna i materijalna sredstva.

Sve vrijeme, odgovorni i opozivi izabrani predstavnici koristili bi najnoviju i najbolju nauku, tehnologiju, tehniku, planiranje, podatke, logistiku i računovodstvene metode nasljeđene iz modernog kapitalizma.

Važna stvar, naglasio je Trocki, je da „problem“ socijalističkog planiranja nije „ekonomski proračun“, kao što su Hajek i Mizes tvrdili. Slično tome, intelektualci poput Langea su pogriješili što su se fokusirali na ovaj detalj. Nije samo pitanje izgradnje većih i boljih računara. Ne možemo da izračunamo svoj put do komunizma.

Ekonomija nije skup simultanih jednačina koje treba riješiti, ili kompjuterski model koji se može programirati odozgo. Niti je to skup apstraktnih, izolovanih, atomizovanih pojedinaca na hipotetičkom pustom ostrvu.

Umjesto toga, ekonomija je živ, dišući sistem sastavljen od krvi i mesa. To su obični ljudi koji pokušavaju da stave hranu na sto; pokušavajući da sastave kraj s krajem.

Prije svega, to je borba između suprotstavljenih klasa i njihovih materijalnih interesa: između eksploatatora i eksploatisanih; između kapitalista koji žele da maksimiziraju svoj profit i radnika koji žele da brane svoje živote i sredstva za život.

Pravi problem, dakle, kako je podvukao Trocki, nije „ekonomski proračuin“, već politički. Nije u pitanju kalkulacija, već klasa; pitanje moći – to jest, koja klasa posjeduje i upravlja sredstvima za proizvodnju? I po kojim zakonima? Po kom osnovu – za potrebe ili zaradu?

Kao što Trocki elokventno rezimira:

„Borba između živih interesa, kao osnovnog faktora planiranja, vodi nas u domen politike, a to je koncentrisana ekonomija. Instrumenti društvenih grupa sovjetskog društva su – trebalo bi da budu: Sovjeti, sindikati, zadruge i na prvom mjestu vladajuća partija.

„Samo kroz međureakciju ova tri elementa – državnog planiranja, tržišta i sovjetske demokratije – može se postići ispravan pravac ekonomije tranzicione epohe.

„Samo tako se može osigurati ne potpuno prevazilaženje protivrečnosti i disproporcija u roku od nekoliko godina (ovo je utopijski!), već njihovo ublažavanje, a time i jačanje materijalnih osnova diktature proletarijata do trenutka kada će nova i pobjednička revolucija proširiti arenu socijalističkog planiranja i rekonstruisati sistem.“

Kapitalističko planiranje

Činjenica je da već danas vidimo ogromne nivoe planiranja – ne od strane vlada ili nacionalnih država, već unutar velikih monopola i multinacionalnih kompanija koje dominiraju globalnom ekonomijom.

Daleko od toga da je privreda mnoštvo robinzonskih grupa koje se međusobno razmjenjuju, još od vremena samog Marksa, kapitalizam je uglavnom okarakterisan postojanjem velike industrije i svjetskog tržišta, sa proizvodnjom organizovanom unutar ogromnih multinacionalnih kompanija i korporacija.

Većina ekonomskih aktivnosti danas se ne odvija na tržištu, već pod upravom šefova unutar ovih firmi. Oni ne ostavljaju 'nevidljivu ruku' da donose odluke koje se odnose na proizvodnju u okviru svojih poslova. Umjesto toga, planiraju sve: od farmi i fabrika, preko prodavnica i supermarketa.

Kako objašnjavaju socijalistički autori Li Filips i Mihal Rozvorski u svojoj zabavnoj istoriji „debate o socijalističkim proračunima“, duhovito nazvanoj Narodna Republika Volmart:

„Volmart je možda najbolji dokaz koji imamo da iako se čini da planiranje ne funkcioniše u Mizesovoj teoriji, u praksi to svakako funkcioniše. I onda neki…

„Da je to država – nazovimo je Narodna Republika Volmart – njena ekonomija bi bila otprilike veličine Švedske ili Švajcarske…

„Ipak, dok kompanija radi na tržištu, interno, kao i u svakoj drugoj firmi, sve se planira. Unutrašnje tržište ne postoji. Različita odjeljenja, prodavnice, kamioni i dobavljači se ne takmiče jedni protiv drugih na tržištu; sve je usklađeno.

„Volmart nije samo planska ekonomija, već planska privreda na nivou SSSR-a usred Hladnog rata. (1970. sovjetski BDP je dostigao oko 800 milijardi dolara u današnjem novcu, tada druga najveća ekonomija na svijetu; Volmartov prihod u 2017. bio je 485 milijardi dolara.)

Dok papagajski ponavljaju hajekovske gluposti o kapitalizmu koji štiti „slobodu“ i „oslobođenost“, u međuvremenu, gazde su u stvari najveći diktatori na radnom mjestu, ostavljajući svoje zaposlene bez izbora, bez slobode, bez individualnosti. Kako Marks komentariše u Kapitalu:

„Ista buržoaska svijest koja slavi podjelu rada u radionici, doživotno pripajanje radnika djelimičnoj operaciji i njegovo potpuno potčinjavanje kapitalu, kao organizaciji rada koja povećava svoju proizvodnu moć, sa jednakom snagom osuđuje svaki svjesni pokušaj da se društveno kontroliše i reguliše proces proizvodnje, kao prodor u takve svete stvari kao što su prava svojine, slobode i samoodređujući 'genij' individualnog kapitaliste.“

„Vrlo je karakteristično da oduševljene apologete fabričkog sistema nemaju ništa strašnije da zagovaraju protiv opšte organizacije rada u društvu od toga da bi ona cijelo društvo pretvorila u fabriku.“ (Mark, Kapital, str. 477)

Ali, iako postoji nevjerovatan nivo planiranja unutar firmi, još uvijek postoji anarhija između njih. Zbog privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, svako preduzeće proizvodi na slijepo za nepoznato tržište; radi individualnog profita, a ne pod zajedničkim planom zasnovanim na potrebama društva.

Rezultat je haos kapitalizma koji vidimo danas, sa mentalitetom stada investitora željnih profita koji dovodi do snažnih turbulencija između nestašice i viškova.

„Protivrječnost između socijalizovane proizvodnje i kapitalističke aproprijacije“, navodi Engels u Anti-Diringu, „sada se predstavlja kao antagonizam između organizacije proizvodnje u pojedinačnoj radionici i anarhije proizvodnje u društvu uopšte. (Naglasak u originalu)

Sa savremenom tehnologijom i tehnikom, danas vidimo ogroman potencijal za planiranje. Nedavna naslovna strana Ekonomista, na primjer, naglašava pojavu ekonomije „u realnom vremenu“, sa velikim tehnološkim kompanijama koje prikupljaju nesagledive količine podataka iz sata u sat, iz minuta u minut o tome šta smo kupili, gdje putujemo i šta tražimo.

„Uz sve njihove jednačine i teorije, ekonomisti se često spotiču u mraku, sa premalo informacija da bi izabrali politike koje bi maksimizirale radna mjesta i rast“, komentariše liberalni časopis u svom uvodniku na ovu temu.

„Ipak, doba zbunjenosti počinje da ustupa mjesto većem prosvjetljenju. Svijet je na ivici revolucije u realnom vremenu u ekonomiji, jer se kvalitet i pravovremenost informacija transformišu...“

„Rezultati su još uvijek rudimentarni, ali kako digitalni uređaji, senzori i brza plaćanja postaju sveprisutni, sposobnost da se ekonomija tačno i brzo posmatra će se poboljšati.“

Ali pod vlasništvom privatnih monopola kao što su Gugl, Fejsbuk, Amazon i drugi, sve ove informacije se koriste za kontrolu nad nama, umjesto da nama daju kontrolu. Kao i sa svim tehnologijama, inovacijama i planiranjem koje vidimo u kapitalizmu, koristi se za maksimiziranje profita, a ne za zadovoljavanje naših potreba.

Stoga vidimo granice planiranja u kapitalizmu. Na kraju krajeva, ne možete zaista planirati ono što ne kontrolišete; i ne kontrolišete ono što ne posjedujete.

Konkurencija i monopol

Hajek i Mizes su se žestoko protivili ne samo socijalizmu, već i svim oblicima planiranja. Zaista, usvojivši ideju državne intervencije u ekonomiju, Hajek je vjerovao da vlade pod kejnzijanskim uticajem utiru put širenju boljševizma; a to upućuje javnost na put koji bi vodio u autoritarizam i ropstvo – takozvani Put u kmetstvo.

Ali planiranje, kao što su Marks i Engels objašnjavali u svojim spisima, je činjenica koja je nastala usled zakona kapitalizma: težnje ka monopolizaciji, centralizaciji i koncentraciji proizvodnje.

Za libertarijance kao što je Hajek, međutim, monopolizacija se ne posmatra kao objektivna tendencija, koja proizilazi iz privatnog vlasništva i proizvodnje za profit, već je proizvod subjektivnih odluka; odstupanje zbog političkih grešaka.

„Tendencija ka monopolu i planiranju nije rezultat bilo kakvih 'objektivnih činjenica' van naše kontrole“, tvrdi Hajek u Putu ka kmetstvu, „već je proizvod mišljenja koja su njegovana i propagirana pola vijeka dok ne zavladaju našom politikom.“

Ovakve tvrdnje još jednom otkrivaju idealizam austrijske škole. Opet, umjesto da ponude naučno objašnjenje kapitalističkog sistema, Hajek i njegovi prethodnici se kriju iza fasade misticizma i mračnjaštva, kako bi pružili puki izgovor za status kvo.

Koliko god Hajek to poricao, proces monopolizacije je objektivna činjenica – čiju su dinamiku vrlo jasno objasnili Marks i Engels.

U potrazi za profitom, konkurentske firme su prinuđene da investiraju u novu tehnologiju, kako bi proizvodile efikasnije, smanjile svoje troškove, spustile cijene ispod prosjeka u industriji i izbacile svoje rivale sa tržišta. Ovo je, u suštini, zakon vrijednosti na djelu.

Najjače, najkonkurentnije kompanije će progutati one najslabije. A ovo im zauzvrat omogućava da se dalje prošire; da dovede do „ekonomije obima“; i da podigne sve veće barijere za ulazak. Društvena igra Monopol prikladno demonstrira ovaj proces (kako je zamišljena).

Rezultat je da vidimo i nevjerovatan nivo podjele rada u društvu, zajedno sa centralizacijom sredstava za proizvodnju u maloj šačici džinovskih monopola i njihovih kapitalističkih vlasnika.

„Sloboda konkurencije“, objašnjava Engels, „mijenja se u svoju suštu suprotnost – u monopol; a proizvodnja bez ikakvog određenog plana kapitalističkog društva kapitulira pred proizvodnjom prema određenom planu napadačkog socijalističkog društva.“

Protivrječnosti kapitalizma

Važno je da su ti isti zakoni kapitalističke konkurencije, privatnog vlasništva i proizvodnje za profit ti koji neminovno dovode sistem do toga da periodično zapada u krize.

Ono što vidimo, drugim riječima, nije socijalizam nego kapitalizam koji ne funkcioniše ni u teoriji ni u praksi.

U Kapitalu, Marks eksplicitno bira da pođe od istih pretpostavki kao Smit i Rikardo. Htio je da počne odakle su klasični ekonomisti stali, uzimajući sopstvene ideje i počne ih sprovoditi u djelo, kako bi pokazao njihove urođene protivrječnosti – protivrječnosti kapitalizma.

Među njima je i pretpostavka da se svi proizvodi prodaju po svojoj vrijednosti (tj. da su cijene = vrijednosti), bez monopola ili drugih ograničenja protoka kapitala. Slično tome, barem u prvom tomu, Marks pretpostavlja da je novac metalan, bez oblika kredita.

Marks je to učinio da bi ispitao zakon vrijednosti i dinamiku kapitalističkog sistema u njihovom najčistijem obliku, i tako objasnio opšte uzroke koji stoje iza različitih ekonomskih pojava koje vidimo u društvu pod kapitalizmom.

Ono što ove pretpostavke svode, u stvari, je isti idealni kapitalizam na koji pozivaju Hajek i libertarijanci: slobodno tržište, sa čistom konkurencijom, bez izobličenja cijena i bez inflacije.

Ipak, čak i na ovoj osnovi, Marks pokazuje da kapitalizam inherentno vodi do krize hiperprodukcije, zbog prirode profitnog sistema.

Ukratko, takve krize su urođene kapitalizmu, zbog porijekla profita, tj. neplaćenog rada radničke klase.

Kao što je ranije objašnjeno, radnici proizvode više vrijednosti nego što im se vraća u vidu plata. Radnička klasa, kao cjelina, stoga nikada ne može sebi priuštiti da otkupi svu robu koju proizvodi. Ali ako se roba ne može prodati, onda će kapitalisti – koji proizvode samo za profit – zatvoriti radnju. Nastaje začarani krug pada tražnje i pada investicija, što dovodi privredu u zastoj.

Kapitalisti mogu da iskoriste sve trikove da izbjegnu ili odlože ovu krizu. Ali samo, kako Marks i Engels navode u Komunističkom manifestu, „krčenjem puta za šire i destruktivnije krize i smanjenjem sredstava kojima se krize sprječavaju.“

Ukupni rezultat ove kontradikcije, dakle, nije „efikasnost“, već ogromna šteta, u obliku masovne nezaposlenosti; fabrika koje ne rade; siromaštva među obiljem; i uništenja – a ne razvoja – proizvodnih snaga.

„Društvo se odjednom nađe ponovo stavljeno u stanje trenutnog varvarstva; izgleda kao da je glad, univerzalni rat pustošenja, prekinuo snabdijevanje svih sredstava za život; industrija i trgovina kao da su uništeni; a zašto? Zato što ima previše civilizacije, previše sredstava za život, previše industrije, previše trgovine.“ (Marks i Engels, Komunistički manifest)

Debate o „ekonomskom proračunu“ i kako najefikasnije raspodijeliti oskudne resurse su stoga obmanjujuće.

Zadatak sa kojim se čovječanstvo suočava nije proračunavanje kako da raspodijeli oskudne resurse, već preuzimanje ogromnih proizvodnih snaga i preobilja kojima društvo raspolaže u zajedničko vlasništvo i kontrolu radnika; i dalje razvijanje ovih snaga, tako da se mogu racionalno i demokratski koristiti, kako bi se zadovoljile naše potrebe, a ne stvarati profit kapitalistima.

„Osnovno zlo kapitalističkog sistema“, naglašava Trocki s tim u vezi, u Izdanoj revoluciji, „nije ekstravagancija posjedujućih klasa, koliko god to bilo odvratno samo po sebi, već činjenica da da bi zagarantovala svoje pravo na ekstravaganciju, buržoazija zadržava svoje privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, osuđujući tako ekonomski sistem na anarhiju i propadanje.“

Ništa od toga nije posljedica loših političkih odluka, kako Austrijanci idealistički proklamuju, već je proizvod urođenih protivrječnosti kapitalizma.

Čak i kada se svi ponašaju „racionalno“, slijedeći svoje vlastite interese, kao što Smit, Hajek i svi drugi liberali i libertarijanci sugerišu da bi trebalo, rezultat je ishod koji je duboko iracionalan za društvo u cjelini.

Čak i kada (ili upravo kada) kapitalizam funkcioniše baš onako kako treba, drugim riječima, upravo tada uopšte ne funkcioniše.

Hajek protiv Kejnza

To je ono što niko iz austrijske škole nikada nije mogao da objasni: zašto kapitalizam ide u krizu.

Za Hajeka i Mizesa, na primjer, krah na Volstritu i Velika depresija bili su krivica neodgovornih vlada i centralnih bankara koji su bili previše nepažljivi prema kreditima, što je omogućilo da se formiraju mjehuri u prodaji nekretnina.

Slično tome, savremenilibertarijancinude istu analizu u vezi s krahom 2008. godine. Umjesto da potpiruju skandal sa drugorazrednim hipotekama, vještački niskim kamatnim stopama i nestabilnom monetarnom politikom, rečeno nam je, oni koji su na upravljanju trebali su da se povuku i puste tržištu da učini svoju magiju.

Ali takav tok akcije (ili nedostatka akcije) ne bi doveo do ekonomske „ravnoteže“ i balansa. Umjesto toga, da političari i kreatori politike nisu upumpali kredite u sistem 1920-ih, i ponovo 1980-ih, 90-ih i 2000-ih, onda bi kasniji pad jednostavno bio iznesen, uz krizu hiperprodukcije koja je zavladala i pokazala svoju moć ranije.

Iz svih ovih razloga, Hajek nikada nije ubijedio samu vladajuću klasu.

U stvari, moglo bi se reći da čak ni Hajek sam sebe nije u potpunosti ubijedio. Ne uspjevši da zada završni udarac u „debati o socijalističkom proračunu“, povukao se od svojih ekonomskih argumenata.

Umjesto toga, prešao je na politički argument libertarijanizma, kao što je predstavljeno u Putu ka kmetstvu, moralistički se žaleći da planiranje neizbježno vodi totalitarizmu, i govoreći da samo konkurentsko tržište može da obezbijedi pravu 'slobodu', 'izbor' i 'individualnost '.

Ipak, kasnije u životu, on i njegovi licemjerni pomoćnici imali nimalo se nisu dvoumili oko otvorenog podržavanja gvozdene pesnice Pinočeove diktature, kako bi razbili Aljendeovu socijalističku vladu u Čileu i nasilno uveli nevidljivu ruku tržišta.

Umjesto Hajekovog utopijskog libertarijanizma, suočenog sa Velikom depresijom, vladajuća klasa 1930-ih (barem u SAD) okrenula se ka navodnom 'pragmatizmu' kejnzijanizma – najpoznatiji sa Nju Dilom predsjednika Ruzvelta o vladinim stimulacijama i velikim projektima javnih radova.

Ovo je, samo po sebi, bilo prećutno priznanje potrebe za planiranjem. Tržište je propalo. Državna intervencija je bila potrebna da bi se kapitalizam izvukao iz njegovog blata. Mada ni tada ove kejnzijanske politike nisu funkcionisale, a kriza je trajala – sa usponima i padovima – čitavu deceniju, sve do Drugog svjetskog rata.

Vladajuća klasa nije mogla da snosi društvene posljedice onoga što su Austrijanci predlagali, sa svojim pozivima na takozvanu „kreativnu destrukciju“; odnosno nije mogla natjerati radničku klasu da odmah plati za krizu, štednjom, masovnom nezaposlenošću i napadima na plate, uslove i životni standard.

Uvjeravanja Hajeka i dr. da bi tako ogroman bol i patnja bili privremeni, i da će sve biti u redu „na duge staze“ jedva da pruža i malo olakšanja ili utjehe. Uostalom, kao što je Kejnz jednom primijetio:

„Ova duga staza je pogrešan vodič za aktuelne stvari. Na duge staze svi smo mrtvi. Ekonomisti su sebi postavili previše lak, previše beskoristan zadatak ako u burnim sezonama mogu samo da nam kažu da kada oluja prođe, okean je ponovo ravan.“

Vladajuća klasa nije bila zainteresovana da opravda slobodno tržište koje očigledno ne funkcioniše. Umjesto toga, oni su tražili da spasu kapitalizam, koristeći državu – da spasu kapitalizam od samog sebe.

I to je ono što Kejnz i kejnzijanizam kao da nude: „rješenje“ zasnovano na upravljanju kapitalizmom i krpljenju, bez potrebe da se krene u ofanzivu protiv radničke klase, rizikujući društvene eksplozije i političku nestabilnost.

Slično tome, najvatreniji branioci slobodnog tržišta danas su trčali uz vladu tokom pandemije. Nekoliko buržoaskih ekonomista se, u međuvremenu, usprotivilo neviđenoj državnoj intervenciji viđenoj kao odgovor na krizu sa korona virusom, sa 17 biliona dolara direktne fiskalne podrške i podsticaja, i dodatnih 10 biliona dolara koje su centralne banke ubrizgale u ekonomiju – sve da podrže sistem i spriječe potpuni kolaps.

Isto je viđeno i nakon kraha 2008. godine, kada je kapitalistička klasa molila za spasavanje ogromnih finansijskih monopola koji su smatrani „prevelikim da bi propali“. Naravno, kada je u pitanju plaćanje računa, ovih istih šefova i bankara nije bilo nigdje. Umjesto toga, radnici su ti koji su plaćali kroz poslednju deceniju ili više smanjenja plate.

Zahvaljujući poslijeratnom procvatu, kejnzijanizam je ostao u modi među političarima i akademicima nekoliko decenija, sve dok ove politike vladinih stimulacija, državne regulacije, upravljanja potražnjom i finansiranja deficita nisu doživjele krah 1970-ih, otvorivši put za zamah ka takozvanom „neoliberalizmu“.

Ali moramo biti jasni: uprkos konfuziji koju su stvorili reformisti, koji idoliziraju „dobrog“ Kejnza i kude „lošeg“ Hajeka, kejnzijanizam i hajekijanizam su dvije strane istog liberalnog kapitalističkog novčića.

U stvari, dok su poznati po svojim intelektualnim okršajima iz 1930-ih, Kejns i Hajek su imali mnogo više zajedničkog nego što bi željeli da priznaju.

I jedan i drugi su bili čvrsto i kategorički protiv revolucije i radničke klase, i na strani kapitalizma i vladajuće klase. Obojica su sebe vidjeli kao prave nasljednike klasičnih ekonomista i prosvetiteljstva. Obojica su iz izuzetno privilegovanog porijekla i nostalgično su iščekivali povratak viktorijanske ere i pozlaćenog doba.

Obojica su bili prožeti utopizmom i idealizmom karakterističnim za buržoaski liberalizam koji su predstavljali. Obojica su imali mehanički i apstraktni pogled na ekonomiju, a ne dijalektičku i materijalističku perspektivu. I što je najvažnije, obojica ljudi – i njihove ideje – su fundamentalno prihvatili i branili kapitalistički sistem.

Njihove razlike su bile više u pogledu oblika ovog ekonomskog sistema, a ne klasnog sadržaja; oko nivoa kapitalističke državne intervencije u odnosu na kapitalističko slobodno tržište.

Kejnz je očigledno bio za tržište, ali je jednostavno bio zabrinut zbog toga u kojoj mjeri su zavladali principi lese fer i rentijerski kapitalizam. Hajek se, pak, protivio planiranju umjesto konkurencije, ali u principu nije bio protiv državne intervencije i vladinih socijalnih programa.

Važno je da ni kejnzijanizam ni „neoliberalizam“ ne nude put naprijed radničkoj klasi. Kejnzijanski pokušaji upravljanja kapitalizmom ne funkcionišu. Ostavljanje naših života i budućnosti u rukama – „nevidljivoj ruci“ – tržišta, u međuvremenu, je put ka bijedi i katastrofi.

Sloboda i nužnost

Danas je većina libertarijanaca uglavnom napustila svaki pokušaj da čak ekonomski opravda kapitalizam. Umjesto toga, libertarijanstvo je uglavnom svedeno na seriju moralističkih, individualističkih predrasuda o „slobodi“ i „oslobođenju“, kao što je to iznio Hajek u Putu ka kmetstvu.

Hajekove ideje i argumenti, u međuvremenu su i sastavni dio većine univerzitetskih ekonomskih kurseva i udžbenika, uglavnom ih promovišu različiti dobro finansirani istraživački centri i instituti slobodnog tržišta – finansirani, ironično, od strane veoma velikih poslovnih monopola (kao npr. Rokfeleri) za koje je tvrdio da se gnušaju.

„Institut za istraživanje poslovnog ciklusa, koji je osnovao Mizes 1927. godine, a vodio ga je Hajek“, piše Janek Vaserman, „pokazao je konvergenciju liberalnih ideja i kapitala.“

„Članovi austrijske škole dobili su pokroviteljstvo od bogatih dobrotvora iz Austrije i Sjedinjenih Država. Zauzvrat, pružili su svoju ekonomsku ekspertizu...

„Pogled na njegov upravni odbor otkriva važne veze koje su Mizes i Hajek gajili sa konzervativnim establišmentom. Pored Mizesa i Hajeka... od ostalih četrdeset pet članova bili su predstavnici konzervativne savezne vlade, lobističkih grupa za industriju, bankari, izvršni direktori i nacionalistički profesori.“

U zamjenu za ovu veliku poslovnu filantropiju, Austrijanci su desničarskim političarima (kao što su Tačer i Regan) obezbijedili pogodan teoretski paravan iza kojeg su se sakrili, dok su razbijali sindikate i napadali radnička prava i plate, u nastojanju da se poveća profit kapitalista.

Iz svega što je gore rečeno, jasno je da ideje i „teorije“ austrijske škole ne drže vodu. Ali isto važi i za libertarijanske pozive na „slobodu“.

U stvarnosti, ne može postojati stvarna sloboda za bilo kog pojedinca unutar sistema koji je van naše kontrole; u sistemu koji nam se, pošto je nesvjesno nastao iz istorijske i ekonomske nužde, sada nameće; u sistemu gdje ekonomija i njeni zakoni ne rade za nas, već protiv nas; u sistemu u kojem sve važne odluke ne donose demokratski, obični ljudi, već diktatura kapitala – autoritarna i neodgovorna elita šefova, bankara i milijardera.

Za Hajeka, sloboda je značila odsustvo političke „prinude“ i „sile“ nad pojedincima – odbijajući da prizna veoma stvarnu ekonomsku prinudu i silu nametnutu radničkoj klasi zakonima kapitalizma. Sloboda je za njega, drugim riječima, bila sloboda za buržoaziju od bilo kakvih ograničenja u sticanju novca.

Ali, kao što je Engels primijetio u svojoj briljantnoj polemici sa Diringom, oslanjajući se na hegelijansku dijalektičku filozofiju, prava sloboda se ne postiže ako zamišljamo da smo slobodni od zakona unutar društva, ekonomije i prirode – zakona koji djeluju slijepo iza leđa pojedinaca, kapitalisti i radnici podjednako.

Umjesto toga, istinsko oslobođenje dolazi upravo iz razumijevanja ovih zakona i mogućnosti da njima manipulišemo u sopstvenu korist kao vrsta. Sloboda je, ukratko, „uvid u nužnost“.

„Sloboda se ne sastoji u bilo kakvom sanjarenju o nezavisnosti od prirodnih zakona, već u poznavanju ovih zakona i mogućnosti koje to daje da se oni sistematski natjeraju da rade ka određenim ciljevima.

„Ovo važi i za zakone spoljašnje prirode i za one koji upravljaju tjelesnim i mentalnim postojanjem samih ljudi – dvije klase zakona koje možemo odvojiti jedan od drugog u krajnjem slučaju samo u mislima, ali ne i u stvarnosti…

„Sloboda se, dakle, sastoji u kontroli nad nama samima i nad spoljašnjom prirodom, kontroli zasnovanoj na saznanju o prirodnoj nužnosti; stoga je nužno proizvod istorijskog razvoja“. (Engels, Anti-Diring, 11. poglavlje)

Čovjek može sebe da zamisli kao pticu, slobodnu da odleti, na primjer. Ali to ne znači da ćete moći da izbjegnete pad u smrt ako skočite kroz prozor na trećem spratu i pokušate da pobjegnete.

Razumijevanjem zakona gravitacije, kretanja, Njutnove mehanike i aerodinamike, međutim, možemo stvoriti mašine – avione ili dronove – koje nam mogu omogućiti da letimo.

Slično tome, dok je kretanje svakog molekula gasa u cilindru naizgled slučajno i nepredvidivo, zahvaljujući istoriji naučnih istraživanja, sada znamo da postoje zakoni termodinamike koji upravljaju dinamikom takvog sistema kao cjeline, sa veoma određenim vezama između temperature, pritiska, zapremine i tako dalje.

Štaviše, razumijevanjem ovih zakona možemo pretvoriti toplotu sadržanu u masi gasa u paru, i iskoristiti to za okretanje turbina koje mogu da generišu električnu energiju; odnosno da stvorimo snagu i moć koja stoji iza industrijske revolucije i koja je transformisala društvo i prirodu.

Isto važi i za ekonomiju. Libertarijanci, međutim, nisu zainteresovani za naučno razumijevanje kapitalističkog sistema. Njihov cilj nije da objasne funkcionisanje privrede, već da bacaju prašinu u oči radnicima i daju teorijsko opravdanje za nejednakosti i nepravde kapitalizma.

Marksizam, nasuprot tome, ima za cilj da istinski razumije svijet, kako bi ga promijenio; da svjesno prepoznamo i razumijemo zakone kapitalizma – zakone nužde koji su, kako kaže Hegel, „slijepi samo utoliko što nisu shvaćeni“ – da bismo mogli da ih zbacimo revolucijom i zamijenimo ih novim skupom zakona zasnovanih na socijalističkom planiranju i radničkoj demokratiji.

Ovo je zadatak koji stoji pred nama: da organizujemo radnike i omladinu, zasnivajući se na čvrstim temeljima marksističke teorije; da se naoružamo marksističkim idejama, u borbi za revoluciju. Samo na ovoj osnovi čovječanstvo se može osloboditi okova kapitalističkog haosa i krize.

Završnu riječ ostavljamo Engelsu:

„Zauzimanjem sredstava za proizvodnju od strane društva, ukida se proizvodnja robe, a istovremeno i gospodarenje proizvoda nad proizvođačem. Anarhiju u društvenoj proizvodnji zamjenjuje sistematska, određena organizacija. Borba za individualnu egzistenciju nestaje.

„Tada je po prvi put čovjek, u izvjesnom smislu, konačno izdvojen iz ostatka životinjskog carstva, i izlazi iz pukih životinjskih uslova postojanja u istinski ljudske.

„Čitava sfera životnih uslova koji okružuju čovjeka i koji su do sada vladali čovjekom, sada dolazi pod vlast i kontrolu čovjeka koji po prvi put postaje pravi, svjesni gospodar prirode jer je sada postao gospodar svoje sopstvene društvene organizacije.

„Zakoni njegovog sopstvenog društvenog djelovanja, koji su do sada stajali licem u lice sa čovjekom kao zakoni prirode koji su mu strani i koji su njime dominirali, tada će se koristiti sa punim razumijevanjem, i tako će on nad njima ovladati. Čovjekova sopstvena društvena organizacija, koja mu se do sada suočavala kao neophodnost koju su mu priroda i istorija nametnule, sada postaje rezultat njegovog sopstvenog slobodnog djelovanja. Vanjske objektivne sile koje su do sada upravljale istorijom prelaze pod kontrolu samog čovjeka.

„Tek od tog trenutka će čovjek sam sa punom sviješću stvarati svoju istoriju – tek od tog trenutka društveni uzroci koje je on pokrenuo imaće, u glavnom i stalno rastućoj mjeri, rezultate koje je on namjeravao.

„To je skok čovječanstva iz carstva nužnosti u carstvo slobode.“ (Engels, Anti-Diring, 24. poglavlje)