Manifest Revolucionarne komunističke internacionale

Manifest koji slijedi je od najveće važnosti za svjetski komunistički pokret. Pozivamo sve naše čitatelje da ga temeljito prouče i daju mu što širu cirkulaciju. Jednoglasno ga je odobrio Internacionalni sekretarijat IMT-a i predstavljat će temeljni dokument nove Revolucionarne komunističke internacionale, koja će biti pokrenuta u junu ove godine.

Revolucionarna komunistička internacionala nastojat će postati zastava pod kojom će se probuđena generacija revolucionarnih radnika i omladine moći okupiti da svrgnu kapitalizam. Možete osobno sudjelovati u njenom osnivanju, jer će se cijela konferencija prenositi putem interneta tako da je možete gledati kod kuće ili s drugim suborcima na jednoj od mnogih priredbi planiranih u zemljama širom svijeta.

Slijedite ovu poveznicu kako biste prijavili svoje sudjelovanje na osnivačkoj konferenciji RCI-ja.

Manifest Revolucionarne komunističke internacionale

Godine 1938. veliki ruski revolucionar Lav Trocki izjavio je da se “povijesna kriza čovječanstva svodi na krizu revolucionarnog vodstva”. Ove su riječi istinite i relevantne i danas kao i na dan kada su napisane.

U trećoj deceniji 21. stoljeća, kapitalistički se sustav nalazi u egzistencijalnoj krizi. Takve situacije nisu ništa neobično u povijesti. One su izraz činjenice da je određeni društveno-povijesni sustav dostigao svoje granice i više nije sposoban igrati bilo kakvu progresivnu ulogu.

Marksistička teorija historijskog materijalizma pruža nam znanstveno objašnjenje za ovaj fenomen. Svaki društveno-ekonomski sustav nastaje iz određenih razloga. Razvija se, cvjeta, a zatim doseže svoj vrhunac, nakon čega ulazi u fazu opadanja. To je bio slučaj s robovskim društvom i propadanjem i padom Rimskog Carstva.

U svoje vrijeme kapitalizam je uspio razviti industriju, poljoprivredu, znanost i tehniku na razinu o kojoj se u prošlosti nije moglo ni sanjati. Čineći to, nesvjesno je postavljao materijalne temelje za buduće besklasno društvo.

Ali sada je došao do svojih granica i sve se pretvara u svoju suprotnost. Kapitalistički sustav je odavno iscrpio svoj povijesni potencijal. Nesposoban da društvo vodi dalje, sada je dostigao točku bez povratka.

Sadašnja kriza nije normalna ciklična kriza kapitalizma. To je egzistencijalna kriza, izražena ne samo u stagnaciji proizvodnih snaga, već i u općoj krizi kulture, morala, politike i religije.

Zjapeći ponor koji dijeli bogate i siromašne – između odvratnog bogatstva u rukama nekoliko parazita, i siromaštva, bijede i očaja za veliku većinu ljudske rase – nikada nije bio veći.

To su odvratni simptomi bolesti društva koje je trulo i zrelo za rušenje. Njegov konačni pad je neizbježan i ne može se izbjeći. Ali to ne znači da buržoaziji nedostaju sredstva za odgađanje kriza ili za smanjenje njihovog utjecaja, barem u određenoj mjeri i privremeno.

Ipak, takve mjere samo stvaraju nove i neriješive proturječnosti. Financijska kriza 2008. bila je velika prekretnica. Istina je da se svjetski kapitalizam nikada nije oporavio od  te krize.

Desetljećima su buržoaski ekonomisti tvrdili da će 'nevidljiva ruka tržišta' sve riješiti i da vlada ne bi trebala igrati nikakvu ulogu u ekonomskom životu nacije. Ali tržišta su se srušila i spašena su samo ogromnom vladinom intervencijom. Tijekom te krize, vlade i centralne banke bile su prisiljene uliti ogromne sume novca u sustav kako bi spriječile potpunu katastrofu.

Buržoazija je uspjela spasiti sustav samo gurajući ga daleko izvan svojih prirodnih granica. Vlade su potrošile ogromne količine novca koje nisu posjedovale. Ova nepromišljena metoda ponovljena je u pandemiji COVID-19.

Ove očajničke mjere su neizbježno dovele do nekontrolirane eksplozije inflacije i stvaranja ogromnog javnog, korporativnog i privatnog duga, što je prisililo vlade da stanu na kočnicu. Sada cijeli proces mora ići unazad.

Vrijeme iznimno niskih kamatnih stopa i jednostavnog kredita sada je samo blijeda uspomena na prošlost. Ne postoji mogućnost da se u skorije vrijeme vratimo na prethodno razdoblje – ako ikada.

Globalna ekonomija je suočena s mogućnošću savršene oluje u kojoj se jedan faktor hrani drugim kako bi proizveo oštru spiralu padanja.

Svijet se kreće prema neizvjesnoj budućnosti, koju karakteriše beskrajni ciklus ratova, ekonomski kolaps i sve veća bijeda. Čak i u najbogatijim zemljama, plaće su potkopane nemilosrdnim porastom cijena, dok duboki rezovi u javnoj potrošnji neprestano potkopavaju socijalne usluge kao što su zdravstvena zaštita i obrazovanje.

Ove mjere predstavljaju izravni napad na životni standard radnika i srednje klase. Ali oni samo služe za produbljivanje krize. Svi pokušaji buržoazije da obnovi ekonomsku ravnotežu služe samo uništavanju društvene i političke ravnoteže. Buržoazija se nalazi zarobljena u krizi za koju nema rješenja. To je ključ za razumijevanje trenutne situacije.

Međutim, Lenjin je davno objasnio da ne postoji tako nešto kao konačna kriza kapitalizma. Ukoliko ne bude svrgnut, kapitalistički sustav uvijek će se oporaviti čak i od najdublje krize, iako uz užasnu cijenu za čovječanstvo.

Granice globalizacije

Glavni uzroci kapitalističkih kriza su, s jedne strane, privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, a s druge, zagušljiva luđačka košulja nacionalnog tržišta, koje je preusko da zadrži proizvodne snage koje je stvorio kapitalizam.

Neko je vrijeme fenomen poznat kao 'globalizacija' omogućio buržoaziji da djelomično prevlada ograničenja nacionalnog tržišta jačanjem svjetske trgovine i intenziviranjem međunarodne podjele rada.

To je dodatno ubrzano uključivanjem Kine, Indije i Rusije u kapitalističko svjetsko tržište, nakon raspada Sovjetskog Saveza. To je bilo glavno sredstvo pomoću kojeg je kapitalistički sustav opstao i rastao u proteklih nekoliko desetljeća.

Baš kao što su stari alhemičari vjerovali da su otkrili tajnu metodu za pretvaranje običnog metala u zlato, tako su i buržoaski ekonomisti vjerovali da su otkrili tajni lijek za sve probleme kapitalizma.

Sada su te iluzije pukle poput mjehurića od sapuna u zraku. Sasvim je jasno da je ovaj proces došao do svojih granica i da ide unazad. Ekonomski nacionalizam i protekcionističke mjere sada su dominantne tendencije – upravo oni isti trendovi koji su recesiju 1930-ih pretvorili u Veliku depresiju. Ovo označava odlučujuću promjenu cijele situacije. To je neizbježno dovelo do ogromnog zaoštravanja proturječja među nacijama i širenja vojnih sukoba i protekcionizma.

To je vrlo jasno izraženo bučnom kampanjom koju vodi američki imperijalizam pod zastavom 'Amerika na prvom mjestu!' 'Amerika na prvom mjestu' znači da ostatak svijeta mora biti gurnut na drugo, treće ili četvrto mjesto, što dovodi do daljnjih proturječja, ratova i trgovinskih ratova.

Horor bez kraja

Kriza se izražava nestabilnošću u svim sferama: ekonomskoj, financijskoj, socijalnoj, političkoj, diplomatskoj i vojnoj. U siromašnim zemljama, milijuni se suočavaju s laganom smrću od gladi, stisnuti u nemilosrdnu šaku imperijalističkih zajmodavaca.

Ujedinjeni narodi su u lipnju 2023. procijenili da je broj ljudi prisilno raseljenih zbog rata, gladi i utjecaja klimatskih promjena iznosio 110 milijuna, što je naglo povećanje u odnosu na razine prije pandemije. To je bilo prije rata u Gazi.

U očajničkom pokušaju da pobjegnu od tih užasa, veliki broj ljudi prisiljen je pobjeći u zemlje poput SAD-a ili zemlje Europske unije. Oni koji se upuštaju u teška i opasna putovanja kako bi prešli Sredozemno more ili Rio Grande trpe na putu neizrecivo nasilje i zlostavljanje. Desetine tisuća umiru svake godine samo pokušaju prelaska granica.

To su strašne posljedice ekonomskog i socijalnog kolapsa uzrokovanog pustošenjem takozvanog slobodnog tržišta i nasilnim djelovanjem imperijalizma, koji uzrokuje pustošenje, smrt i razaranje u nezamislivim razmjerima.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza, SAD su na neko vrijeme postale jedina svjetska supersila. S kolosalnom snagom došla je i kolosalna arogancija. Američki imperijalizam je svugdje nametnuo svoju volju, koristeći kombinaciju ekonomske moći i vojne snage da pokori svaku naciju koja je odbila kleknuti pred Washingtonom.

Nakon što je preuzela kontrolu nad Balkanom i bivšim sovjetskim područjima utjecaja, pokrenula je okrutnu i neprovociranu invaziju na Irak koja je uzrokovala smrt više od milijun ljudi. Invazija na Afganistan bila je još jedna krvava epizoda. Nitko ne zna koliko je života izgubljeno u toj nesretnoj zemlji.

Ali granice američke moći pokazale su se u Siriji, gdje su Amerikanci pretrpjeli poraz kao rezultat intervencije Rusije i Irana. To je označilo naglu promjenu situacije. Od tog vremena nadalje američki imperijalizam je trpio jedan ponižavajući neuspjeh za drugim.

Ta je činjenica sama po sebi upečatljiv dokaz krize kapitalizma na svjetskoj razini. U 19. stoljeću britanski je imperijalizam izvukao golemo bogatstvo iz svoje uloge dominantne svjetske sile. Ali sada su se stvari promijenile u svoju suprotnost.

Kriza kapitalizma i rastuće napetosti između nacija čine svijet mnogo turbulentnijim i opasnijim mjestom. Biti glavni svjetski policajac je sve složeniji i skuplji posao, s problemima koji se pojavljuju posvuda, a bivši saveznici, osjećajući slabost, okupljaju se kako bi prkosili glavnom šefu.

Američki imperijalizam je najmoćnija i najreakcionarnija sila na planeti. Njegova vojna potrošnja jednaka je potrošnji sljedećih deset vodećih zemalja zajedno. Pa ipak, nije u stanju odlučno nametnuti svoju volju ni u jednoj regiji svijeta.

Hladna okrutnost američkog imperijalizma, kao i njegovo odvratno licemjerje, jasno je razotkriveno užasnim događajima u Gazi. Aktivni je sudionik u zvjerskom pokolju nad bespomoćnim muškarcima, ženama i djecom koji je izvršio monstruozni izraelski režim.

Ovaj zločinački rat agresije ne bi mogao trajati ni jedan dan bez aktivne podrške vladajuće klike SAD-a. Ipak, dok licemjerno plače o sudbini tih žrtava, Washington je nastavio slati oružje i novac kako bi pomagao Netanyahuu u njegovom mesarskom poslu.

Ali najzapanjujuća je bila potpuna nesposobnost Washingtona da prisili Izraelce da rade ono što odgovara američkim interesima. Koliko god su povlačili konce, marioneta je nastavila plesati na vlastitu melodiju. Bio je to vrlo poučan pokazatelj opadanja američke moći, i to ne samo na Bliskom istoku.

Sposobnost jedne nacije da dominira nad drugom nije apsolutna, nego relativna. Situacija nije statična, već dinamična i stalno se mijenja. Povijest pokazuje da se nekad zaostale i potlačene nacije mogu transformirati u agresivne države koje se okreću protiv svojih susjeda i pokušavaju nad njima dominirati i iskorištavati ih.

Danas je Turska jedna od dominantnih sila na Bliskom istoku. To je regionalna imperijalistička sila. Nasuprot tome, Rusija i Kina, stupivši na kapitalistički put, pokazale su se kao zastrašujuće imperijalističke sile s globalnim dosegom. To ih dovodi u direktan sukob s američkim imperijalizmom.

Kina i Rusija još nisu stekle istu razinu ekonomske i vojne moći kao SAD, ali su se pojavili kao moćni rivali, izazivajući Washington u globalnoj borbi za tržišta, sfere utjecaja, sirovine i profitabilna ulaganja. Ratovi u Ukrajini i Gazi pružili su slikovit dokaz o granicama moći američkog imperijalizma.

U prošlosti bi postojeće napetosti već dovele do velikog rata između velikih sila. No, zbog promjena uvjeta, to je uklonjeno s dnevnog reda – barem za sada.

Kapitalisti ne vode rat zbog patriotizma, demokracije ili bilo kojeg drugog visokog principa. Oni vode ratove radi zarade, za osvajanje stranih tržišta, izvora sirovina (kao što je nafta) i za širenje sfere utjecaja.

Zar to nije sasvim jasno? I nije li također sasvim jasno da nuklearni rat ne bi značio ništa od toga, nego samo uzajamno uništenje obje strane? Oni su čak skovali frazu za opisivanje tog scenarija: MAD (prev. međusobno zajamčeno uništenje).

Drugi odlučujući čimbenik protiv otvorenog rata između glavnih imperijalističkih sila je masovno protivljenje ratu, posebno (ali ne isključivo) u SAD-u. Nedavna anketa pokazuje da bi samo 5 posto stanovništva SAD-a bilo za izravnu vojnu intervenciju u Ukrajini.

To nije iznenađujuće, s obzirom na ponižavajuće poraze u Iraku i Afganistanu, činjenica koje su urezane u svijest naroda Sjedinjenih Država. Ovo, plus strah da bi izravni vojni sukob s Rusijom mogao eskalirati, stvarajući rizik nuklearnog rata, djeluje kao ozbiljno ograničenje.

Iako je svjetski rat isključen u sadašnjim uvjetima, bit će mnogo 'manjih' ratova i posredničkih ratova poput onog u Ukrajini. Globalni utjecaj takvih ratova bit će značajan. To će doprinjeti općoj nestabilnosti i potpiriti plamen svjetskog nereda. To su vrlo jasno pokazali događaji u Gazi.

Budućnost koju ovaj sustav nudi može biti samo jedna beskrajne bijeda, patnja, bolest i rat za ljudsku rasu. Lenjinovim riječima: kapitalizam je horor bez kraja.

Kriza buržoaske demokracije

Ekonomske prilike u narednom razdoblju bit će daleko sličnije onima iz 1930-ih nego onima koje su uslijedile nakon Drugog svjetskog rata. Stoga se postavlja pitanje: hoće li buržoaska demokracija ostati netaknuta u doglednoj budućnosti?

Demokracija je, zapravo, monopol nekoliko bogatih i privilegiranih nacija, gdje se klasni rat može držati unutar prihvatljivih granica davanjem ustupaka radničkoj klasi.

To je bila materijalna pretpostavka na kojoj se takozvana demokracija u zemljama poput Sjedinjenih Država i Britanije mogla održavati desetljećima. Na vlasti su se izmjenjivali republikanci i demokrati, torijevci i laburisti, bez ikakve temeljne razlike.

U stvarnosti, buržoaska demokracija samo je nasmiješena maska ​​– fasada iza koje se krije stvarnost diktature banaka i velikih korporacija. U onoj mjeri u kojoj vladajuća klasa nije u stanju nastaviti davati ustupke masama, nasmiješena maska ​​je bačena na stranu, kako bi se otkrila ružna stvarnost vladavine nasiljem i prisilom. To postaje sve očitije.

Za slobodno tržište se govorilo da je garant demokracije. Ali demokracija i kapitalizam su suprotnosti. Stratezi kapitala sada otvoreno izražavaju sumnje u održivost buržoaske demokracije i samu budućnost kapitalizma.

Stari, utješni mit da svaki građanin ima jednake mogućnosti sada je razbijen oštrim kontrastom odvratnog bogatstva i luksuza koji se besramno razmeću pred masom siromaštva, nezaposlenosti, beskućništva i očaja, čak i u bogatim nacijama.

Sve dublji ekonomski pad sada ne pogađa samo radničku klasu već i značajan sloj srednje klase. Ekonomski šokovi, kriza troškova života, skokovita inflacija i stalno rastuće kamatne stope znače bankrot za mala poduzeća. Postoji opća nesigurnost i strah za budućnost na svim razinama društva s izuzetkom superbogatih i njihovih priljepaka.

Legitimnost sustava trebala se temeljiti na općem zajedničkom blagostanju. Ali kapital se sve više koncentrira u rukama nekoliko milijardera, divovskih banaka i korporacija.

Umjesto demokracije, imamo vladavinu jedva prikrivene plutokracije. Bogatstvo kupuje moć. Svi to znaju. Demokracija znači jedan građanin, jedan glas. Ali kapitalizam znači jedan dolar, jedan glas. Nekoliko milijardi dolara može kupiti ulaznicu u Bijelu kuću.

Ova činjenica većini ljudi postaje sve očiglednija. Raste ravnodušnost prema postojećem političkom poretku i nepovjerenje – čak i mržnja – prema vladajućoj eliti i njenim institucijama.

Sama parlamentarna vladavina je potkopana. Izabrana tijela pretvaraju se u puke pričaonice, dok stvarna moć prelazi iz parlamenta na Vladu, s Vlade na klike neizabranih dužnosnika i „savjetnika“.

Ogoljava se bezobrazna laž da su policija i pravosuđe na neki način neovisni. Kako se klasna borba bude zaoštravala, te će institucije biti sve više izložene i izgubit će poštovanje i autoritet koji su nekada imale.

Na kraju će buržoazija izvući zaključak da postoji previše nereda, previše štrajkova i demonstracija, previše kaosa. ''Zahtijevamo red!'' Već vidimo ograničenja demokratskih prava, kao što su pravo na demonstracije, pravo na štrajk, slobodu govora i štampe.

U određenoj fazi, buržoazija će biti u iskušenju pribjeći otvorenoj diktaturi u ovom ili onom obliku. Ali to bi moglo postati realna perspektiva tek nakon što je radnička klasa pretrpjela niz teških poraza, kao što je bio slučaj u Njemačkoj nakon Prvog svjetskog rata.

Ali mnogo prije toga, radnička klasa će imati mnogo prilika da iskuša svoju snagu protiv snage buržoaske države i da preuzme vlast u svoje ruke.

Postoji li opasnost od fašizma?

Površni impresionisti na takozvanoj međunarodnoj ljevici glupo vide trumpizam kao fašizam. Takva zbrka ne može nam pomoći da shvatimo pravi značaj važnih pojava.

Ta besmislica ih vodi direktno u močvaru klasno-kolaboracionističke politike. Promicanjem lažne ideje o 'manjem zlu', oni pozivaju radničku klasu i njene organizacije da se ujedine s jednim reakcionarnim krilom buržoazije protiv drugog.

Upravo im je ta lažna politika omogućila da potaknu birače da podrže Joea Bidena i demokrate – glasovanje zbog kojeg su mnogi ljudi kasnije gorko požalili.

Stalno ponavljajući o navodnoj opasnosti 'fašizma', oni će razoružati radničku klasu kada se suoče s pravim fašističkim formacijama u budućnosti. Što se tiče sadašnjosti, oni potpuno ne shvaćaju poentu.

Desnih demagoga ima napretek, a neki čak dođu i na vlast. No, to nije isto što i fašistički režim koji se temelji na masovnoj mobilizaciji razjarenih sitnih buržuja kao udarne šake za uništavanje radničkih organizacija.

Tridesetih godina 20. stoljeća proturječja u društvu razriješena su u relativno kratkom vremenu i mogla su završiti samo pobjedom proleterske revolucije ili reakcijom u obliku fašizma ili bonapartizma.

Ali vladajuća je klasa gadno opekla prste kad je u prošlosti stala uz fašiste. Neće se lako ići tim putem.

Što je još važnije, danas je takvo brzo rješenje onemogućeno promijenjenim odnosom snaga. Društvene rezerve reakcije daleko su slabije nego tridesetih godina prošlog stoljeća, a specifična težina radničke klase daleko je veća.

Seljaštvo je uglavnom nestalo u razvijenim kapitalističkim zemljama, dok su se široki slojevi koji su se prije smatrali srednjom klasom (stručni ljudi, uredski radnici, učitelji, sveučilišni profesori, državni službenici, doktori i medicinske sestre) približili proletarijatu i sindikalno se organizirali.

Studenti, koji su 1920-ih i 1930-ih davali udarne trupe fašizmu, naglo su se zaokrenuli ulijevo i otvoreni su za revolucionarne ideje. Radnička klasa, u većini zemalja, nije pretrpjela ozbiljne poraze već desetljećima. Njezine su snage uglavnom netaknute.

Buržoazija se nalazi pred najtežom krizom u svojoj povijesti, ali zbog ogromnog jačanja radničke klase ne može brzo krenuti u smjeru otvorene reakcije.

To znači da će se vladajuća klasa suočiti s ozbiljnim poteškoćama kada pokuša da povrati dostignuća iz prošlosti. Dubina krize znači da će morati pokušati  rezati i rezati do kosti. Ali to će izazvati eksplozije u jednoj zemlji za drugom.

Ekološka katastrofa

Osim stalnih ratova i ekonomskih kriza, čovječanstvu prijeti i silovanje planete. U svojoj stalnoj potrazi za profitom, kapitalistički je sustav otrovao zrak koji udišemo, hranu koju jedemo i vodu koju pijemo.

Uništava amazonsku prašumu i polarne ledene kape. Oceani su zagušeni plastikom i zagađeni kemijskim otpadom. Životinjske vrste izumiru alarmantnom brzinom. Budućnost cijelih naroda je ugrožena.

Najsiromašniji dijelovi društva i radnička klasa najgore su pogođeni utjecajem zagađenja i klimatskih promjena. Osim toga, vladajuća klasa traži od njih da plate račun za krizu koju je kapitalizam stvorio.

Marx je objasnio da je izbor pred čovječanstvom socijalizam ili barbarizam. Elementi barbarizma već postoje čak i u najnaprednijim kapitalističkim zemljama, i ugrožavaju samo postojanje civilizacije. Ali sada imamo pravo reći da kapitalizam predstavlja prijetnju samom postojanju ljudske rase.

Sve te stvari bude savjest milijuna ljudi, osobito mladih. Ali moralno ogorčenje i bijesne demonstracije su potpuno nedovoljne. Ako se pokret za zaštitu okoliša ograniči na politiku praznih gesta, osudit će se na nemoć.

Ekolozi su sposobni ukazati na najočiglednije simptome problema. Ali oni ne daju točnu dijagnozu, a bez toga je nemoguće ponuditi lijek. Ekološki pokret može uspjeti sa svojim ciljevima samo ako zauzme jasan i nedvosmislen antikapitalistički revolucionarni stav.

Moramo nastojati doći do najboljih elemenata i uvjeriti ih da je problem sam kapitalizam. Ekološka katastrofa rezultat je ludila tržišne ekonomije i profitnog motiva.

Takozvana ekonomija slobodnog tržišta je nemoćna da riješi bilo koji od problema s kojima se suočava čovječanstvo. Ono je kolosalno rastrošno, destruktivno i nehumano. Na toj osnovi se ne može postići napredak. U takvim okolnostima plansko gospodarstvo je neprovedivo.

Potrebno je izvlastiti bankare i kapitaliste i zamijeniti anarhiju tržišta sa skladnim i racionalnim sustavom planiranja.

Kapitalistički sustav sada pokazuje sve užasne osobine stvorenja koje je izgubilo svaki razlog za postojanje. Ali to ne znači da priznaje da se suočava s izumiranjem. Zapravo, sasvim suprotno.

Ovaj degenerirani i bolesni sustav nalikuje bolesnom i senilnom starcu koji se uporno drži života. Nastavit će teturati sve dok ga ne sruši svjesni revolucionarni pokret radničke klase.

Zadatak je radničke klase da prekine ovaj dugotrajni proces smrtne agonije kapitalizma njegovim revolucionarnim rušenjem i rekonstrukcijom društva od vrha do dna.

Postojanje kapitalizma sada predstavlja jasnu i aktualnu prijetnju budućnosti planete Zemlje. Da bi čovječanstvo moglo živjeti, kapitalistički sustav mora umrijeti.

Subjektivni faktor

Iz opće krize kapitalizma moguće je zaključiti  da je njegov konačni slom neminovan i ne može se izbjeći. U istom smislu, pobjeda socijalizma je povijesna neizbježnost.

To je istina u općenitom smislu. Ali iz općih teza nemoguće je dobiti konkretno objašnjenje stvarnih događaja.

Ako je cijela stvar potpuno neizbježna, nema potrebe za revolucionarnom partijom, za sindikatima, štrajkovima, demonstracijama, proučavanjem teorije ili bilo čim drugim. Ali čitava povijest dokazuje upravo suprotno. Subjektivni faktor, vodstvo, igra apsolutno temeljnu ulogu u odlučujućim trenucima povijesti.

Karl Marx je istaknuo da radnička klasa bez organizacije nije ništa  drugo nego sirovina za eksploataciju. Bez organizacije smo ništa. S njom smo sve.

Ali tu dolazimo do srži problema. Pravo pitanje je potpuni nedostatak vodstva - potpuna trulost radničkih vođa.

Povijesno razvijene masovne organizacije radničke klase bile su izložene pritisku vladajuće klase i sitne buržoazije tijekom desetljeća relativnog prosperiteta. To je ojačalo kontrolu radničke birokracije nad tim organizacijama.

Kriza kapitalizma nužno znači i krizu reformizma. Desničarski vođe su napustili ideje na kojima je pokret osnovan i odvojili su se od klase koju bi trebali predstavljati.

Više nego u bilo kojem drugom razdoblju u povijesti, vodstvo radničkih organizacija našlo se pod pritiskom buržoazije. Da upotrijebimo izraz koji je skovao američki socijalistički pionir Daniel DeLeon i koji Lenjin često citira, oni su samo ''radnički poručnici kapitala''. Oni predstavljaju prošlost, a ne sadašnjost ili budućnost. Oni će biti potisnuti u stranu u olujnom razdoblju koje se sada otvara.

Ali problem ne počinje i ne završava s desnim reformistima.

Bankrot „ljevice“

Posebno pogubnu ulogu odigrala je takozvana ljevica, koja je svugdje kapitulirala pod pritiskom desnice i establišmenta. To smo vidjeli kod Ciprasa i drugih čelnika Sirize u Grčkoj. Isti se proces može vidjeti s Podemosom u Španjolskoj, u SAD-u s Berniem Sandersom i u Britaniji s Jeremyjem Corbynom.

U svim tim slučajevima, lijevi lideri su u početku budili nade mnogih ljudi, ali su se te nade raspršile kada su kapitulirali pred pritiscima desnice.

Bilo bi lako optužiti te vođe za kukavičluk i slabost. Ali ovdje se ne radi o individualnoj moralnosti ili osobnoj hrabrosti, već o izrazitoj političkoj slabosti.

Suštinski problem lijevih reformista je što vjeruju da je moguće postići zahtjeve masa bez raskida sa samim kapitalističkim sustavom. U tome se ne razlikuju od desničarskih reformista, osim što se ovi ni ne trude prikriti svoju potpunu kapitulaciju pred bankarima i kapitalistima.

Uglavnom, danas 'ljevice' više niti ne govore o socijalizmu. One nisu ni sjena starih lijevih vođa iz 1930-ih. Umjesto toga, oni se ograničavaju na slabe zahtjeve za boljim životnim standardom, više demokratskih prava, itd.

Više se čak ni ne pozivaju na kapitalizam, nego na 'neoliberalizam' – odnosno na 'loš' kapitalizam, za razliku od 'lijepog' kapitalizma – iako nikada ne govore točno što bi taj imaginarni lijepi kapitalizam trebao biti.

Budući da odbijaju raskinuti sa sustavom, lijevi reformisti neizbježno vide potrebu da se prilagode vladajućoj klasi. Pokušavaju dokazati da nisu prijetnja i da im se može vjerovati da vladaju u interesu kapitalista.

To objašnjava njihovo tvrdoglavo odbijanje da raskinu s desnim krilom – otvorenim agentima vladajuće klase unutar radničkog pokreta – što pokušavaju opravdati potrebom za održavanjem jedinstva.

To ih na kraju uvijek dovede do kapitulacije pred desnicom. Ali kada potonji steknu kontrolu, ne pokazuju istu bojažljivost, već odmah pokreću opaki lov na vještice protiv ljevice.

Dakle, kukavičluk ovdje nije pitanje osobnog karaktera ovog ili onog pojedinca. To je neodvojivi dio političkog DNK lijevog reformizma.

Borba protiv ugnjetavanja

Kriza kapitalizma našla je svoj izraz u mnogim duboko ukorijenjenim strujama protivljenja postojećem društvu, njegovim vrijednostima, moralu i njegovim nepodnošljivim nepravdama i ugnjetavanju.

Glavna protivriječnost u društvu ostaje antagonizam između najamnog rada i kapitala. Međutim, ugnjetavanje ima mnogo različitih oblika, od kojih su neki znatno stariji i dublje ukorijenjeni od najamnog ropstva.

U svijetu u kojem dominiraju muškarci jedna od najčešćih i najtežih vrsta ugnjetavanja jest ugnjetavanje žena. Kriza povećava ekonomsku ovisnost žena. Smanjenje državnih socijalnih izdataka nesrazmjerno opterećuje žene teretom brige o djeci i starijima.

Postoji epidemija nasilja nad ženama diljem svijeta. A prava poput pristupa abortusu su pod napadom. To izaziva veliku reakciju, i militantno raspoloženje raste, posebno među mladim ženama.

Pobuna žena protiv ovog monstruoznog ugnjetavanja od temeljne je važnosti u borbi protiv kapitalizma. Bez punog sudjelovanja žena ne može biti uspješne socijalističke revolucije.

Borba protiv svih oblika ugnjetavanja i diskriminacije neophodan je dio borbe protiv kapitalizma.

Naš stav je vrlo jednostavan: u svakoj borbi uvijek ćemo stati na stranu potlačenih protiv tlačitelja. Ali ova opća izjava sama po sebi nije dovoljna da definira naš stav. Moramo dodati da je naš stav u biti negativan.

Odnosno: protivimo se ugnjetavanju i diskriminaciji bilo koje vrste, bilo da je usmjerena protiv žena, osoba druge boje kože, homoseksualaca, transrodnih osoba ili bilo koje druge potlačene skupine ili manjine.

Međutim, mi u potpunosti odbacujemo politiku identiteta koja, pod maskom obrane prava određene skupine, igra reakcionarnu i razdornu ulogu koja u konačnici slabi jedinstvo radničke klase i pruža neprocjenjivu pomoć vladajućoj klasi.

Radnički pokret je zaražen svim vrstama stranih ideja: postmodernizmom, politikom identiteta, 'političkom korektnošću' i svim ostalim bizarnim glupostima koje je 'lijeva' sitna buržoazija prokrijumčarila sa sveučilišta, koja djeluju kao prijenosni pojas za stranu i reakcionarnu ideologiju.

Kao nusprodukt takozvanog postmodernizma, politika identiteta je služila da isprazni mozak studenata. Ove strane ideje su uvedene u radnički pokret, gdje djeluju kao najučinkovitije oružje u rukama birokracije za njenu borbu protiv najmilitantnijih klasnih boraca.

Lenjin je naglasio potrebu da se komunisti bore na svim frontovima – ne samo na ekonomskom i političkom, već i na ideološkom. Mi pouzdano stojimo na čvrstim temeljima marksističke teorije i filozofije dijalektičkog materijalizma.

To stoji u potpunoj suprotnosti s filozofskim idealizmom u svim njegovim oblicima: bilo da se radi o otvorenom, neprikrivenom misticizmu religije, ili o ciničnom, prikrivenom i ništa manje otrovnom misticizmu postmodernizma.

Borba protiv ove strane klasne ideologije i njenih malograđanskih zagovornika stoga predstavlja vrlo važan zadatak. Ne smiju se dati nikakvi ustupci razdvajajućim i kontrarevolucionarnim idejama, koje igraju u ruke šefovima i njihovoj staroj taktici: podijeli i vladaj.

Zapravo, zdrava reakcija protiv ovih pogubnih ideja već je započela među slojem mladih koji se kreću prema komunizmu.

Komunisti i komunistkinje čvrsto stoje na temeljima klasne politike i brane jedinstvo radničke klase iznad svih podjela na rasu, boju kože, spol, jezik ili vjeru. Nije nas briga jeste li crnci ili bijelci, muškarci ili žene. Niti nas zanima vaš životni stil ili tko vam je ili nije partner. To su čisto osobne stvari i nikoga se ne tiču ​​– ni birokrata, ni svećenika, ni političara.

Jedini uvjet da nam se pridružite je da ste spremni i voljni boriti se za jedini cilj koji može ponuditi istinsku slobodu, jednakost i istinski ljudske odnose između muškaraca i žena: uzvišeni cilj borbe za emancipaciju radničke klase.

Ali preduvjet za pristupanje komunistima je da sve reakcionarne besmislice politike identiteta ostavite ispred vrata.

Sindikati

Sadašnje razdoblje je najburnije i najgrčevitije u povijesti. Pozornica je pripremljena za opće oživljavanje klasne borbe. Ali neće biti lako. Radnička klasa se počinje buditi nakon relativnog razdoblja mirovanja. Morat će ponovno naučiti mnoge lekcije, čak i tako elementarne lekcije kao što je potreba sindikalnog organiziranja.

Ali vodstvo masovnih organizacija, počevši od sindikata, posvuda je u žalosnom stanju. Pokazalo se da su potpuno neadekvatni da zadovolje najhitnije potrebe radničke klase. Nisu uspjeli čak ni izgraditi i ojačati same sindikate.

Kao rezultat toga, čitavi slojevi nove generacije mladih radnika koji rade na nesigurnim poslovima kao što su dostavljači, radnici u call centrima i slično, nalaze se u poziciji sirovine za iskorištavanje.

Radeći u užasnim uvjetima u modernim poduzećima, poput Amazonovih skladišta, izloženi su brutalnom izrabljivanju, dugim radnim satima i lošoj plaći. Dani kada su radnici mogli dobiti ozbiljno povećanje plaća pukom prijetnjom štrajkom su davno prošli. Šefovi će reći da si ne mogu priuštiti ni održavanje sadašnje razine plaća, a kamoli koncesije.

Oni koji još uvijek sanjaju klasni mir i konsenzus žive u prošlosti, u fazi kapitalizma koja je prestala postojati. Utopisti su sindikalni čelnici, a ne marksisti! Otvara se panorama velikih bitaka, ali i poraza proletarijata kao posljedica lošeg vodstva. Ono što je potrebno je militantnost i oživljavanje klasne borbe.

Proces radikalizacije će se nastaviti i produbljivati. To će otvoriti velike mogućnosti za rad komunista u sindikatima i na radnim mjestima.

Put naprijed zahtijeva ozbiljnu borbu protiv reformizma, borbu za regeneraciju masovnih organizacija radničke klase, počevši od sindikata. Moraju se transformirati u borbene organizacije radničke klase.

Ali to se može postići samo neumoljivom borbom protiv reformističke birokracije. Sindikati moraju biti pročišćeni od vrha do dna, a politika klasne suradnje u potpunosti eliminirana.

Militantnost nije dovoljna

Borba protiv reformizma ne znači da smo protiv reformi. Ne kritiziramo sindikalne čelnike zato što se bore za reforme, nego naprotiv – zato što se uopće ne bore.

Traže pristanak kod šefova, izbjegavaju militantnu akciju, a kada su na to prisiljeni pritiskom baze, čine sve što je u njihovoj moći da ograniče štrajk i postignu truli kompromis kako bi okončali pokret što je brže moguće.

Komunisti će se boriti i za najmanje reforme koje predstavljaju poboljšanje životnog standarda i prava radnika. Ali u sadašnjim uvjetima, borba za značajne reforme može uspjeti samo u onoj mjeri u kojoj poprimi najširi i najrevolucionarniji opseg.

Ograničenja formalne buržoaske demokracije bit će razotkrivena u onoj mjeri u kojoj bude testirana u praksi. Borit ćemo se za obranu svih značajnih demokratskih zahtjeva, kako bismo stvorili najpovoljnije uvjete za najšire područje za razvoj klasne borbe.

Radnička klasa kao cjelina može učiti samo kroz vlastito iskustvo. Bez svakodnevne borbe za napredak u kapitalizmu, socijalistička revolucija bila bi nezamisliva.

No, u krajnjoj liniji, borbenost sindikata nije dovoljna. U uvjetima kapitalističke krize čak ni dobici radničke klase ne mogu biti dugotrajni.

Što šefovi daju desnom rukom, lijevom će vratiti. Povećanje plaća se poništava inflacijom ili povećanjem poreza. Tvornice se zatvaraju, a nezaposlenost raste.

Jedini način da se osigura da reforme ne budu poništene jest borba za radikalnu promjenu društva. U određenom trenutku obrambene borbe mogu se transformirati u ofenzivne. Upravo kroz iskustvo malih borbi za parcijalne zahtjeve priprema se teren za konačnu bitku za vlast.

Potreba za partijom

Radnička klasa je jedina istinski revolucionarna klasa u društvu. Samo ona nema razloga željeti nastavak sustava koji se temelji na privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju i iskorištavanju ljudske radne snage kako bi se zadovoljila grabežljiva pohlepa nekolicine bogatih parazita.

Dužnost je komunista da osvijeste nesvjesnu ili polusvjesnu težnju radničke klase da promijeni društvo. Samo radnička klasa ima potrebnu moć da sruši diktaturu bankara i kapitalista.

Nikada ne zaboravimo da nijedna žarulja ne svijetli, niti jedan kotač se ne okreće i nijedan telefon ne zvoni bez ljubaznog dopuštenja radničke klase.

To je kolosalna moć. A ipak je to moć samo u potencijalu. Da bi ta potencijalna moć postala stvarnost, potrebno je još nešto. To nešto je organizacija.

Postoji precizna analogija sa snagom prirode. Para je upravo takva snaga. Osigurala je motornu snagu industrijske revolucije. To je snaga koja pokreće motore, osiguravajući svjetlo, grijanje i energiju kako bi u velike gradove unijeli život i kretanje.

Ali para postaje snaga samo kada je koncentrirana u mehanizmu koji se zove klipna kutija. Bez takvog mehanizma, samo se beskorisno rasipa u atmosferu. Ostaje puki potencijal, i ništa više.

Čak i na najosnovnijoj razini, svaki klasno svjesni radnik razumije potrebu za sindikalnim organiziranjem. Ali najviši izraz proleterske organizacije je revolucionarna partija koja ujedinjuje najsvjesniji, najpredaniji i najborbeniji sloj klase u borbi za rušenje kapitalizma. Stvaranje takve partije najhitniji je zadatak koji stoji pred nama.

Svijest

Rastuća ekonomska i socijalna nestabilnost prijeti potkopavanjem temelja postojećeg poretka. Kako objasniti nasilne promjene na izborima posvuda, desno i lijevo pa natrag na desno?

Kratkovidni lijevi reformisti krive radnike za njihovu navodnu zaostalost. Na taj se način pokušavaju opravdati i prikriti vlastitu pogubnu ulogu. Ali ono što ovo odražava je očaj i potpuni nedostatak ozbiljne alternative. Mase očajnički pokušavaju pronaći izlaz. I testiraju jednu opciju za drugom. Jedna za drugom vlada, partija i vođe bivaju stavljeni na kušnju, propadaju i odbacuju se.

U tom procesu reformisti igraju najjadniju ulogu, a lijevi reformisti još jadniju, ako je to moguće. Proizlazeći iz toga, vidimo promjenu u svijesti. To nije vrsta spore, postupne promjene koju bismo mogli očekivati.

Potrebno je vrijeme da sazrije prirodno, ali promjene kvantitete na kraju dosegnu kritičnu točku u kojoj kvantiteta iznenada postaje kvaliteta. Oštre promjene u svijesti svojstvene su cijeloj situaciji.

Upravo takve promjene sada vidimo, posebice kod mladih. Istraživanje je tražilo od 1000 odraslih Britanaca da rangiraju riječi i fraze koje najviše povezuju s "kapitalizmom".

Najčešći rezultati bili su "pohlepa" (73 posto), "stalni pritisak za uspjehom" (70 posto) i "korupcija" (69 posto). 42 posto ispitanika složilo se s frazom ''kapitalizmom dominiraju bogati, oni određuju političku agendu''.

Promjena je najjasnije izražena u sklonosti prema komunističkim idejama kod omladine. Ti mladi ljudi sebe nazivaju komunistima, iako mnogi nikada nisu pročitali Komunistički manifest i nemaju znanja o znanstvenom socijalizmu.

Ali izdaje ljevice učinile su da im sama riječ 'socijalizam' smrdi u nosnicama. Nema više odjeka kod najboljih ljudi. Kažu, “hoćemo komunizam. Samo to i ništa manje od toga.”

Što je komunist?

U dijelu Komunističkog manifesta pod naslovom Proleteri i komunisti čitamo sljedeće:

“U kakvom odnosu stoje komunisti prema proleterima u cjelini?

“Komunisti ne čine posebnu partiju koja se suprotstavlja drugim partijama radničke klase.

“Oni nemaju interesa odvojenih i osim interesa proletarijata u cjelini.

“Oni ne postavljaju nikakva vlastita sektaška načela, po kojima bi oblikovali proleterski pokret.

“Komunisti se razlikuju od ostalih partija radničke klase samo po ovome: 1. U nacionalnim borbama proletera različitih zemalja, oni ističu i iznose u prvi plan zajedničke interese cijelog proletarijata, neovisno o svim nacionalnostima. . […]

“Komunisti su, dakle, s jedne strane, praktički, najnapredniji i najodlučniji dio radničkih partija svake zemlje, onaj dio koji gura naprijed sve ostale; s druge strane, teorijski, oni imaju prednost u odnosu na veliku masu proletarijata jer jasno razumiju liniju kretanja, uvjete i konačne opće rezultate proleterskog pokreta.”

Ovi odlomci vrlo dobro izražavaju bit stvari.

Je li pravo vrijeme za Revolucionarnu komunističku internacionalu?

Rastuća reakcija na takozvanu slobodnu tržišnu ekonomiju prestrašila je branitelje kapitalizma. Sa strahom gledaju u neizvjesnu i turbulentnu budućnost.

Zajedno s ovim sveprisutnim raspoloženjem pesimizma, promišljeniji predstavnici buržoazije počinju otkrivati ​​neugodne paralele sa svijetom iz 1917. U tom se kontekstu nameće potreba za revolucionarnom partijom s čistim barjakom i jasnom revolucionarnom politikom.

Internacionalni karakter našeg pokreta proizlazi iz činjenice da je kapitalizam svjetski sustav. Marx je od samog početka težio stvaranju međunarodne organizacije radničke klase.

Međutim, od staljinističke degeneracije Komunističke internacionale takva organizacija nije postojala. Sada je vrijeme za pokretanje Revolucionarne komunističke internacionale!

To će neki doživjeti kao sektaštvo. Ali nije ništa od toga. Nemamo apsolutno ništa zajedničko s ultraljevičarskim i sektaškim skupinama koje se šepure uokolo kao smiješni paunovi na rubovima radničkog pokreta.

Moramo okrenuti leđa sektašima i okrenuti se novim svježim slojevima koji idu prema komunizmu. Potreba za takvim korakom nije izraz nestrpljenja niti subjektivnog voluntarizma. Ukorijenjeno je u jasnom razumijevanju objektivne situacije. Upravo to, i ništa drugo, čini takav korak apsolutno nužnim i neizbježnim.

Razmotrimo činjenice:

Posljednje ankete iz Britanije, SAD-a, Australije i drugih zemalja daju nam vrlo jasan pokazatelj da se ideja komunizma brzo širi. Potencijal za komunizam je ogroman. Naš je zadatak taj potencijal pretvoriti u stvarnost dajući mu organizacijski izraz.

Organizirajući avangardu u pravu Revolucionarnu komunističku partiju, spajajući je s discipliniranom boljševičkom organizacijom, obrazujući je u marksističkim idejama i obučavajući je Lenjinovim metodama, izgradit ćemo snagu koja može igrati ključnu ulogu u razvoju socijalističke revolucije u narednom periodu.

To je naš zadatak. Moramo prevladati sve prepreke kako bismo to postigli.

Staljinizam protiv boljševizma

Dugo su vremena neprijatelji komunizma vjerovali da su uspješno istjerali duhove Oktobarske revolucije. Činilo se da je raspad Sovjetskog Saveza potvrdio njihovo uvjerenje da je komunizam mrtav i pokopan. ''Hladni rat je završio,'' likovali su, “i mi smo pobijedili.”

Međutim, nasuprot legendi koju tako uporno ponavljaju naši klasni neprijatelji, osamdesetih godina prošlog stoljeća nije se srušio komunizam, nego staljinizam – užasna, birokratska i totalitarna karikatura koja nije imala nikakve veze s režimom radničke demokracije koji su uspostavili Lenjin i boljševici 1917.

Staljin je proveo političku kontrarevoluciju protiv boljševizma, oslanjajući se na privilegiranu kastu službenika koji su došli na vlast u razdoblju opadanja revolucije nakon Lenjinove smrti. Kako bi učvrstio svoju kontrarevolucionarnu diktaturu, Staljin je bio prisiljen pobiti sve Lenjinove drugove i ogroman broj drugih istinskih komunista.

Staljinizam i boljševizam, daleko od toga da su identični, nisu samo različiti po vrsti: oni su međusobno isključivi i smrtni neprijatelji, razdvojeni rijekom krvi.

Degeneracija 'komunističkih' partija

Komunizam je neizbrisivo povezan s imenom Lenjina i slavnom tradicijom Ruske revolucije, ali današnje komunističke partije su 'komunističke' samo po imenu. Čelnici tih partija davno su napustili ideje Lenjina i boljševizma.

Odlučan raskid s lenjinizmom bilo je prihvaćanje antimarksističke politike socijalizma u jednoj zemlji. Godine 1928. Trocki je predvidio da će to neizbježno dovesti do nacional-reformističke degeneracije svake komunističke partije u svijetu. Ovo se predviđanje pokazalo točnim.

U početku su čelnici komunističkih partija poslušno izvršavali diktat Staljina i birokracije, ropski prateći svaki zaokret koji je dolazio iz Moskve. Kasnije su se odrekli Staljina, ali umjesto da se vrate Lenjinu, napravili su oštar zaokret udesno. Odvajajući se od Moskve, te su partije u većini zemalja usvojile reformističke perspektive i politiku.

Slijedeći kobnu logiku 'socijalizma u jednoj zemlji', vodstvo svake nacionalne partije prilagodilo se interesima buržoazije vlastite zemlje. To je dovelo do potpune degeneracije, pa i potpune likvidacije komunističkih partija.

Najekstremniji slučaj bila je Komunistička partija Italije (PCI), koja je nekad bila najveća i najmoćnija u Europi. Politika nacionalno-reformističke degeneracije dovela je na kraju do raspada PCI-a i njezina pretvaranja u buržoasku reformističku partiju.

Britanska komunistička partija danas ima utjecaj samo preko dnevnih novina, Morning Stara, čija linija ne ide dalje od mlake verzije lijevog reformizma. To je zapravo samo lijevo pokriće za sindikalnu birokraciju.

Španjolska komunistička partija (PCE) je u koalicijskoj vladi koja šalje oružje Ukrajini kao dio NATO-vog rata protiv Rusije. Kao rezultat toga, PCE je ušao u nagli pad. Omladina UJCE odbacila je službeni stav i bila je isključena.

Komunistička partija Sjedinjenih Država (CPUSA) funkcionira kao nešto više od izbornog stroja za Demokratsku stranku, pozivajući na glasovanje za Bidena kao 'glas protiv fašizma'.

Južnoafrička komunistička partija već je 30 godina dio prokapitalističke vlade ANC-a, a čak je branila masakr 34 rudara štrajkača u Marikani 2012. godine.

Popis je beskrajan.

Kriza u komunističkim partijama

U ovom kritičnom trenutku svjetske povijesti, međunarodni komunistički pokret nalazi se u potpunom rasulu.

Komunističke partije diljem svijeta odgovorile su na masakr u Gazi pozivima na 'poštivanje međunarodnog prava' i rezolucija Ujedinjenih naroda, odnosno velikih imperijalističkih sila.

Ali upravo je invazija Rusije na Ukrajinu u veljači 2022. izazvala duboki raskol, pri čemu se većina komunističkih partija skandalozno priklonila stajalištu vlastite vladajuće klase. Mnoge komunističke partije, osobito na Zapadu, pokrivale su svoju prešutnu potporu NATO-u pacifističkim apelima za mir, 'pregovore' itd. Napad Izraela na Gazu dodatno je pogoršao stvari.

Francuska komunistička partija (PCF), na primjer, povukla se iz lijeve izborne koalicije (NUPES) jer je njen čelnik Melenchon odbio okarakterizirati Hamas kao terorističku organizaciju.

S druge strane, neke su partije postale nešto više od instrumenata ruske i kineske vanjske politike, predstavljajući ih kao progresivne saveznike u borbi slabih i ovisnih nacija da se "oslobode imperijalističke kolonizacije i dužničkog ropstva".

Komunistička partija Ruske Federacije (KPRF) je ekstremni slučaj. Izgubila je svaki zahtjev za neovisno postojanje, a kamoli komunističko. Stranka Zjuganova odavno je postala samo kamp sljedbenika Putinovog reakcionarnog režima.

Ove kontradikcije dovele su do niza podjela. Međunarodni sastanak komunističkih i radničkih partija (IMCWP) u Havani 2023. nije uspio dati čak ni zajedničku izjavu o ukrajinskom ratu jer nije mogao pronaći 'konsenzus'.

Kriza u komunističkom pokretu i uloga KKE-a

Protiv tog besramnog revizionizma reagirali su mnogi obični komunistički radnici.

Komunistička partija Grčke (KKE) nedvojbeno je poduzela važne korake u odbacivanju stare diskreditirane staljinističko-menjševičke ideje o dvije faze. Zauzela je ispravan internacionalistički stav o ukrajinskom ratu, koji karakterizira kao međuimperijalistički sukob.

To je dovelo do pokreta radnika koji su bojkotirali isporuku oružja iz grčkih luka u Ukrajinu. To će pozdraviti svi pravi komunisti. Međutim, iako je očito od velike važnosti, prerano je zaključiti da je napredak koji su postigli grčki komunisti dovršen.

Konkretno, potrebno je potpuno raskinuti s antimarksističkom teorijom socijalizma u jednoj zemlji i usvojiti lenjinistički pristup jedinstvenog fronta.

KKE pokušava izgraditi veze s drugim komunističkim partijama koje dijele njezino stajalište o ukrajinskom ratu kao međuimperijalističkom sukobu. To je korak u pravom smjeru. Međutim, preduvjet za uspjeh je otvorena i demokratska rasprava koja uključuje sve istinske komunističke tendencije u svijetu.

Na temelju diplomacije i 'konsenzusa' nasuprot debati i demokratskom centralizmu, nemoguće je rekonstruirati pravu komunističku internacionalu temeljenu na Lenjinovim idejama i metodama.

Naš je zadatak vratiti pokret njegovim izvorima, raskinuti s kukavičkim revizionizmom i prigrliti Lenjinov barjak. U tu svrhu pružamo ruku prijateljstva svakoj partiji ili organizaciji koja dijeli ovaj cilj.

Kada je Trocki pokrenuo Internacionalnu lijevu opoziciju, zamislio ju je kao lijevu opoziciju međunarodnog komunističkog pokreta. Mi smo pravi komunisti – boljševici-lenjinisti – koje je Staljin birokratski isključio iz redova komunističkog pokreta.

Uvijek smo se borili za očuvanje crvenog barjaka Oktobra i istinskog lenjinizma, a sada moramo povratiti svoje pravo mjesto kao sastavni dio svjetskog komunističkog pokreta.

Došlo je vrijeme da se u pokretu otvori iskrena rasprava o prošlosti, koja će konačno raskinuti s posljednjim ostacima staljinizma i pripremiti teren za trajno komunističko jedinstvo na čvrstim temeljima lenjinizma.

Dolje sa revizionizmom!

Za borbeno jedinstvo svih komunista!

Natrag ka Lenjinu!

Lenjinova politika

Naš neposredni zadatak nije pridobiti mase. To je nešto što u potpunosti nadilazi naše sadašnje mogućnosti. Naš cilj je pridobiti najnaprednije i klasno svjesne elemente. Samo tako možemo pronaći put do masa. Ali ne možemo olako tretirati naš pristup masama.

Nova generacija radnika i omladine traže izlaz iz slijepe ulice. Najbolji elementi su shvatili da je jedino rješenje krenuti putem socijalističke revolucije.

Počinju shvaćati prirodu problema koji su pred njima i postupno počinju shvaćati potrebu za radikalnim rješenjima. Ali njihovo ih nestrpljenje može navesti na greške.

Posao komunista bio bi vrlo jednostavan da je sve što je potrebno bilo bombardiranje radničke klase revolucionarnim parolama. Ali to je potpuno neadekvatno i može postati čak i kontraproduktivno.

Radnička klasa može učiti samo kroz iskustvo, posebno kroz iskustvo velikih događaja. Obično uči sporo – presporo za mnoge revolucionare koji ponekad padnu pod utjecaj nestrpljenja i frustracije.

Lenjin je shvatio da, prije nego što boljševici mogu osvojiti vlast, prvo moraju osvojiti mase. Za to je potrebna velika fleksibilnost u taktici. Lenjin je uvijek preporučivao revolucionarima da budu strpljivi: ''strpljivo objašnjavajte'' bio je njegov savjet boljševicima, čak i u jeku revolucije 1917. godine.

Bez razumijevanja taktike, polazeći od konkretnog iskustva radničke klase, sav razgovor o izgradnji revolucionarnog pokreta je prazno brbljanje: to je kao nož bez oštrice.

Zato pitanja strategije i taktike moraju zauzeti središnje mjesto u razmatranjima komunista. I Lenjin i Trocki imali su vrlo jasnu ideju o odnosu komunističke avangarde prema masovnim reformističkim organizacijama.

To je sažeto u nedvojbeno konačnoj Lenjinovoj poruci o revolucionarnoj taktici: djelu "Dječja bolest ljevičarstva u komunizmu". Više od stoljeća kasnije, Lenjinovi spisi o ovoj važnoj temi za pseudo-trockističke sektaše ostaju knjiga zapečaćena sa sedam pečata.

Posvuda su diskreditirali zastavu trockizma i pružili neprocjenjive usluge birokraciji. Oni zamišljaju da se masovne organizacije mogu jednostavno otpisati kao povijesni anakronizmi. Njihov odnos prema tim organizacijama ograničen je na oštre osude izdaje. Ali te taktike vode ravno u slijepu ulicu.

One nemaju ništa zajedničko s fleksibilnim metodama Lenjina i Trockog, koji su shvaćali nužnost da komunisti izgrade mostove prema masi radnika koji su ostali pod utjecajem reformista.

Ovom jalovom sektaštvu moramo odlučno okrenuti leđa i hrabro se orijentirati prema radničkoj klasi. Strpljivim objašnjavanjem komunističke politike masama i postavljanjem zahtjeva reformističkim vođama, moguće je pridobiti reformističke radnike za komunizam.

''Sva moć Sovjetima''

Dovoljno je spomenuti činjenicu da je Lenjin 1917. iznio slogan "Sva vlast sovjetima", u vrijeme kada su te organizacije, koje su predstavljale masu radnika i vojnika, bile pod kontrolom reformističkih menjševika i esera.

Ovim sloganom Lenjin je reformističkim vođama Sovjeta poručivao: ''Dobro, gospodo. Imate većinu. Predlažemo da uzmete vlast u svoje ruke i date narodu ono što želi – mir, kruh i zemlju. Ako to učinite, mi ćemo vas podržati, građanski rat će biti izbjegnut, a borba za vlast će se svesti na mirnu borbu za utjecaj unutar Sovjeta.''

Kukavički reformistički lideri nisu imali namjeru preuzeti vlast. Oni su se podredili buržoaskoj Privremenoj vladi, koja se pak podredila imperijalizmu i reakciji. Radnici i vojnici u Sovjetima tako su mogli sami vidjeti izdajničku prirodu svojih vođa i okrenuli su se boljševizmu.

Samo takvim sredstvima bilo je moguće da boljševici prijeđu iz male partije od otprilike 8000 članova u veljači 1917. u masovnu silu sposobnu osvojiti većinu u Sovjetima u razdoblju neposredno prije Oktobarske revolucije.

Nadasve nam je danas potrebno zadržati osjećaj za stvarnost. Povijesne sile odbacile su prave snage komunizma izvan naše kontrole. Svedeni smo na manjinu manjine u radničkom pokretu.

Imamo ispravne ideje, ali veliku većinu radničke klase tek treba uvjeriti da su naše ideje ispravne i potrebne. Uglavnom ostaju pod utjecajem tradicionalnih reformističkih organizacija iz jednostavnog razloga što im vođe tih organizacija nude naizgled lak i bezbolan izlaz iz krize.

U stvarnosti, ovaj put vodi samo u daljnje poraze, razočarenja i bijedu. Komunisti ni pod kojim uvjetima ne mogu prepustiti radničku klasu na milost i nemilost reformističkih klasnih izdajica i birokrata. Naprotiv, protiv njih moramo voditi nepomirljivu borbu. Ali radnička klasa nikako ne može izbjeći prolazak kroz bolnu školu reformizma.

Naš zadatak nije dobacivati sa strane, već proći kroz iskustvo s njima, rame uz rame, pomažući im da izvuku pouke i pronađu put naprijed, kao što su to učinili boljševici 1917. godine.

Izgradimo most do radnika!

Moramo uspostaviti dijalog s radničkom klasom, u kojoj nas se ne doživljava kao strane elemente ili neprijatelje, već kao suborce u borbi protiv zajedničkog neprijatelja – kapitala. Moramo im dokazati superiornost komunizma, ne riječima nego djelima.

Moramo pronaći načine i sredstva da pridobijemo publiku među masom radnika koji su ostali pod utjecajem reformizma. Birokracija će koristiti sve beskrupulozne metode da izolira komuniste od običnih radnika. Isključenja, zabrane, izbacivanja, laži, klevete, uvrede i napadi svih vrsta. Ali komunisti će uvijek naći put i način da prevladaju te prepreke. Ne postoji način na koji birokracija, koja je uzurpirala vodstvo radničkih organizacija može spriječiti komuniste da dopru do radničke klase.

Nema zlatnog pravila za određivanje taktike, koja je određena konkretnim uvjetima. Ovo nije načelno, već praktično pitanje. Lenjin je uvijek imao fleksibilan stav prema taktičkim pitanjima. Isti Lenjin koji se nepomirljivo zalagao za raskid sa socijaldemokracijom 1914. godine i podržavao uspostavu nezavisne Komunističke partije u Britaniji, također je predložio da se britanska partija prijavi za članstvo u Laburističkoj partiji, zadržavajući vlastiti program, zastavu i politiku.

Pod određenim okolnostima, moglo bi biti potrebno poslati sve naše snage u reformističke organizacije kako bismo pridobili lijevo orijentirane radnike za čvrstu revolucionarnu poziciju.

U sadašnjoj fazi, međutim, to se ne postavlja. Uvjeti za to ne postoje. Ali u svakom trenutku potrebno je pronaći put do radničke klase. To nije taktičko pitanje, već pitanje života i smrti komunističke avangarde.

Komunisti, čak i dok djeluju kao samostalna partija, dužni su suočiti se s masovnim organizacijama radničke klase, vodeći se taktikom jedinstvenog fronta gdje god je to moguće, kako bi pronašli put do masa. Ovo je abeceda za svakoga tko je iole upoznat s idejama i metodama Marxa, Engelsa, Lenjina i Trockog.

Naša politika temelji se upravo na Lenjinovim savjetima i tezama prva četiri kongresa Komunističke internacionale. Ako to naši sektaški kritičari ne razumiju, to je njihova čista nesreća.

Za što se borimo?

U biti, ciljevi komunista su isti kao i radništva općenito. Zalažemo se za potpuno uklanjanje gladi i beskućništva; za zajamčen rad u dobrim uvjetima; za drastično smanjenje radnog tjedna i dobivanje slobodnog vremena; za zajamčenu, visokokvalitetnu zdravstvenu skrb i obrazovanje; za kraj imperijalizma i rata; i za kraj suludog uništavanja naše planete.

Ali ističemo da se, u uvjetima kapitalističke krize, ovi ciljevi mogu postići samo nepomirljivom borbom, i da to u konačnici može biti uspješno samo ako dovede do eksproprijacije bankara i kapitalista. Iz tog je razloga Trocki razvio ideju prijelaznih zahtjeva.

Komunisti će intervenirati s najvećom energijom u svakoj borbi radničke klase. Konkretni zahtjevi koje komunisti postavljaju u pokretu će se, naravno, često mijenjati u skladu s promjenjivim uvjetima, i varirat će prema uvjetima u svakoj zemlji. Stoga programska lista zahtjeva ne bi bila primjerena  manifestu ove prirode.

Međutim, metodu kojom bi komunisti u svim zemljama trebali formulirati konkretne zahtjeve sjajno je razradio Trocki 1938. i objavio u temeljnom dokumentu Četvrte internacionale, "Smrtna agonija kapitalizma i zadaće Četvrte internacionale" – ili poznatije "Tranzicijski program".

Zahtjevi izneseni u tom dokumentu predstavljaju sažetak programa koji su izradili Lenjin i boljševici, a sadržani su u objavljenim tezama i dokumentima prva četiri kongresa Komunističke internacionale.

Osnovna ideja tranzicijskih zahtjeva može se jednostavno reći. Trocki je objasnio da će u razdoblju kapitalističkog pada svaka ozbiljna borba za poboljšanje životnog standarda neizbježno ići "izvan granica kapitalističkih vlasničkih odnosa i buržoaske države".

Kao što se u ratu obrambene bitke mogu transformirati u ofenzivne, tako i u klasnoj borbi borba za neposredne zahtjeve može pod određenim okolnostima dovesti do skoka u svijesti i kretanja u smjeru revolucionarne borbe za vlast.

U krajnjoj analizi, niti jedna reforma ne može dobiti trajni karakter ako nije povezana s rušenjem buržoaskog poretka.

Komunisti se bore za potpunu emancipaciju radničke klase, za slobodu od ugnjetavanja i agonije rada. To se može postići samo uništenjem buržoaske države, eksproprijacijom sredstava za proizvodnju i uvođenjem socijalističkog planiranja pod demokratskom radničkom kontrolom i upravljanjem.

O tome ovisi budućnost čovječanstva. Riječima velikog irskog marksista Jamesa Connollyja:

Naši  zahtjevi najumjereniji su,

Želimo samo Zemlju.

Je li komunizam utopijska ideja?

Posljednje utočište za branitelje kapitalizma je reći da nema alternative njihovom bankrotiranom sustavu. Ali može li itko razuman u to povjerovati?

Može li doista biti istina da ljudska rasa nije u stanju zamisliti sustav koji je superiorniji od sadašnje užasne situacije? Takva fantastična tvrdnja predstavlja monstruoznu klevetu inteligencije ljudske vrste.

Ukidanje diktature bankara i kapitalista omogućit će stvaranje ekonomije koja je racionalno planirana da zadovolji potrebe čovječanstva, a ne grabežljivu pohlepu šačice milijardera.

Rješenje je očito svakom ozbiljnom čovjeku koji razmišlja. I sada nam je nadohvat ruke. To je jedini način da se ukinu glad, siromaštvo, ratovi i sve druge bolesti kapitalizma i stvori svijet pogodan za život ljudi.

Neprijatelji komunizma tvrde da je to utopijska ideja. Ova optužba ima ironičan prizvuk. Ono što je utopijsko je upravo društveno-ekonomski sustav koji je nadživio svoju korisnost, čije je samo postojanje u očitoj suprotnosti sa stvarnim potrebama društva. Takav sustav nema pravo na postojanje i osuđen je da završi na smetlištu povijesti.

U komunizmu nema ničeg utopijskog. Baš suprotno. Materijalni uvjeti za novo i više ljudsko društvo već postoje na svjetskoj razini i brzo sazrijevaju.

Ogroman napredak u znanosti i tehnologiji nudi primamljivu sliku svijeta bez siromaštva, beskućništva i gladi. Razvoj umjetne inteligencije u kombinaciji s modernom robotikom mogao bi poslužiti smanjenju radnih sati do te mjere da u konačnici ljudi više neće morati raditi osim po vlastitom izboru.

Ukidanje ropstva najamnog rada je upravo materijalna pretpostavka za besklasno društvo. To je sada sasvim moguće. To nije utopija, već nešto što nam je sasvim nadohvat ruke. Novi svijet je u procesu rađanja, tiho, ali postojano raste u utrobi starog.

Ali u kapitalizmu se sve pretvara u svoju suprotnost. U sustavu u kojem je sve podređeno motivu profita, svaki novi tehnološki napredak znači porast nezaposlenosti uz produljenje radnog dana, porast eksploatacije i ropstva.

Sve što predlažemo je zamjena nepravednog i iracionalnog sustava u kojem je sve podređeno nezasitnoj pohlepi nekolicine, za racionalnu i skladnu plansku ekonomiju, temeljenu na proizvodnji za zadovoljenje ljudskih potreba.

Za istinsku Komunističku Internacionalu!

Prije tri desetljeća, u vrijeme pada Sovjetskog Saveza, Francis Fukuyama je trijumfalno proglasio kraj povijesti. Ali povijesti se ne može tako lako riješiti. Ona nastavlja svojim putem, bez obzira na mišljenja buržoaskih piskarala. A sada se kotač povijesti okrenuo za 180 stupnjeva.

Raspad Sovjetskog Saveza nedvojbeno je bio velika povijesna drama. Ali u retrospektivi, to će se smatrati samo uvodom u daleko veću dramu – krajnju krizu kapitalizma.

Zbog gore navedenih razloga, sadašnja će kriza biti dugotrajna. Može trajati godinama, pa čak i desetljećima, s usponima i padovima, zbog odsutnosti subjektivnog faktora. Međutim, to je samo jedna strana medalje.

Kriza će dugo trajati, ali to nikako ne znači da će biti mirna i stabilna. Baš suprotno! Ušli smo u najturbulentnije i najuznemirenije razdoblje u povijesti modernog doba.

Kriza će pogađati jednu zemlju za drugom. Radnička klasa će imati mnogo prilika da preuzme vlast. Oštre i nagle promjene implicitne su u cijeloj situaciji. Mogu buknuti kad ih najmanje očekujemo. Moramo biti spremni.

Više nije potrebno uvjeravati široke slojeve omladine u superiornost komunizma. Oni su već komunisti. Traže čisti barjak, organizaciju koja je radikalno raskrstila s reformizmom i kukavičkim 'lijevim' oportunizmom.

Moramo poduzeti sve moguće praktične mjere da ih pronađemo i regrutiramo. To uključuje proglašenje nove partije i nove Internacionale. Cijela situacija to zahtijeva. To je apsolutno neophodan i hitan zadatak koji ne dopušta odgodu.

Ono što je potrebno je istinska Komunistička partija, koja se temelji na idejama Lenjina i drugih velikih marksističkih učitelja, i Internacionala po uzoru na Kominternu tijekom prvih pet godina.

Naš broj je još uvijek mali u usporedbi s velikim zadaćama koje su pred nama i po tom pitanju nemamo iluzija. Ali svaki revolucionarni pokret u povijesti uvijek je započeo život kao mali i naizgled beznačajan element.

Pred nama je važan posao, a taj rad već donosi važne plodove i dolazi u odlučujuću fazu.

Brzo rastemo jer sada plivamo zajedno sa strujom povijesti. Iznad svega imamo ispravne ideje. Lenjin je rekao da je marksizam svemoćan jer je istinit. Ta činjenica ulijeva nam povjerenje u budućnost.

Veliki francuski utopistički socijalist Fourier definirao je socijalizam kao način da se ostvari potencijal ljudske rase.

Pod komunizmom, po prvi put u ljudskoj povijesti, masama će se širom otvoriti vrata da stvarno shvate svijet kulture koji im je uskraćen. Put će biti otvoren za neslućeni procvat umjetnosti, glazbe i kulture, kakav svijet nije vidio.

Za novi svijet, u kojem će život dobiti potpuno novi smisao. I po prvi put, muškarci i žene moći će se uzdići do svoje prave visine na temelju potpune jednakosti. Bit će to skok čovječanstva iz carstva nužnosti u carstvo slobode.

Muškarci i žene više neće morati usmjeravati pogled prema oblacima u potrazi za boljim životom nakon smrti. Doživjet će novi svijet u kojem će sam život, očišćen od ugnjetavanja, izrabljivanja i nepravde, dobiti potpuno novi smisao.

To je divna stvar za koju se borimo: raj na ovom svijetu.

To znači pravi komunizam.

To je jedina stvar za koju se vrijedi boriti.

Zato smo komunisti!

Dužnost je svakoga od nas da se pobrinemo da se ovaj posao izvede odmah, bez oklijevanja i s apsolutnim uvjerenjem da ćemo uspjeti.

Neka naše borbene parole budu:

• Dolje imperijalistički pljačkaši!
• Dolje kapitalističko ropstvo!
• Eksproprijacija bankara i kapitalista!
•  Živio komunizam!
• Radnici svih zemalja, ujedinite se!
• Naprijed u izgradnju nove Internacionale!