Libanon: korak bliže ratu na Bliskom istoku

Zračnim udarima pogođeno je više od 1600 meta unutar libanonskog teritorija u ponedjeljak 23. rujna, prvoga dana izraelske kampanje bombardiranja. Oko 500 ljudi je poginulo, a više od 1600 je ozlijeđeno, dok su deseci tisuća izbjegli iz južnih krajeva zemlje. Počeo je neobjavljeni rat Izraela protiv Hezbollaha.

[Source]

Aktualno dugotrajno i masovno bombardiranje južnog Libanona služi kao priprema za buduću kopnenu invaziju. Kao odgovor, Hezbollah je lansirao stotine raketa, neke dugog dometa, prema Haifi, Galileji, Safadu, Galilejskom moru i Golanskoj visoravni. U međuvremenu, izraelska vojska nastavlja koncentrirati trupe i oklopna vozila na libanonskoj granici.

Ovo je u potpunosti reakcionaran agresorski rat koji ismijava 'međunarodni zakon', 'nepovredivost nacionalnih granica' i 'nacionalni suverenitet'. Budući da ovo provodi glavni saveznik Washingtona u regiji, ne čujemo galamu o tim 'načelima', nema masovne osude Izraela, nema sankcija itd. Naprotiv, američki imperijalizam ponovno je potvrdio svoju nepokolebljivu podršku Izraelu, uz Blinkenovu tvrdnju kako Izrael ima „legitiman problem“ u Libanonu. Takvi su dvostruki standardi 'svjetskog poretka utemeljenog na pravilima'.

Izraelski zapovjednici su naglasili da je, za sada, fokus na bombardiranju iz zraka i da nema neposrednih planova za kopnenu ofenzivu. Oko toga što bi trebao biti sljedeći korak postoji neslaganje na vrhu. Neki od zapovjednika vojske smatraju da bi masovna kampanja bombardiranja mogla natjerati Hezbollah na povlačenje. U međuvremenu, neki članovi Netanyahuove vlade smatraju da bi, prije nego što se rat proširi na Libanon, trebalo postići nekakav dogovor s Hamasom kako bi se okončao rat u Gazi. Krajnje desničarski dijelovi njegove vlade, međutim, zaprijetili su da će povući svoju potporu ako se pristane na bilo kakav sličan dogovor.

Riječ je o taktičkim neslaganjima koja mogu odrediti tempo juriša na Libanon, ali ne i smjer kojim će on ići.

Sadašnje bombardiranje ima za cilj uništiti što je moguće više oružane moći Hezbollaha. Godinama su izraelske obavještajne agencije pratile Hezbollahovu izgradnju baza i naoružavanje, a IDF sada pokušava uništiti što je više moguće. Drugi cilj je natjerati libanonsko civilno stanovništvo da pobjegne iz južnih područja, gdje će kasnije ući izraelska vojska s ciljem postavljanja 'zaštitne zone' kako bi se snage Hezbollaha držale podalje od izraelske granice.

Postizanje takvog cilja, međutim, neće se pokazati kao brza, čista, kirurška operacija kako bi Netanyahu želio da vjerujemo. Unatoč nedavnim neuspjesima koje je pretrpio Hezbollah, nakon što izraelske snage uđu u južni Libanon, suočit će se sa moćnim neprijateljem. Moglo bi se pokazati da je riječ o dugotrajnom, otegnutom sukobu, a to je upravo ono što Netanyahu želi: držati Izrael u ratnom stanju, stvoriti osjećaj da postoji egzistencijalna prijetnja izraelskim Židovima i tako osigurati opstanak svoje vlade.

Posljednje ankete pokazuju da to zasad funkcionira, ratna retorika je pojačana. Nakon ubojstva šest talaca ranije ovog mjeseca, podrška Netanyahu-u pala je u anketama te su izbili masovni prosvjedi koji su privukli stotine tisuća te ga prozivali kao ubojicu. Čak se suočio s kratkotrajnim generalnim štrajkom.

Ovo je uzrokovano Netanyahuovim odbijanjem da povuče IDF iz Philadelphi koridora duž granice između Gaze i Egipta. Odbijajući se povući, Netanyahu je imao za cilj onemogućiti Hamasu prihvaćanje prekida vatre pod takvim uvjetima, što je zauzvrat percipirano kao očigledan nedostatak brige za taoce. Da su izbori održani u tom trenutku, Netanyahu bi izgubio svoju vladajuću većinu. Za vlastiti politički opstanak mora državu održati u ratnom stanju, a to ga primorava na invaziju južnog Libanona.

Hezbollah je značajan neprijatelj

Sa stajališta broja vojnika i naoružanja, Izraelske obrambene snage (IDF) daleko su jače od borbenih jedinica Hezbollaha. IDF je jedna od najopremljenijih vojski na svijetu. Ima 170 000 aktivnog vojnog osoblja (s daljnjih 400 000 rezervista, od kojih je velik dio mobiliziran), 340 borbenih zrakoplova, uključujući F35-ice koje su osigurale Sjedinjene Države, 400 tenkova, skoro 800 oklopnih vozila, preko 50 ratnih brodova raznih dimenzija, kao i pet jurišnih podmornica.

Njegova zračna nadmoć trenutno je vidljiva nad južnim Libanonom i drugim područjima zemlje. Izrael ima oružje da potpuno opustoši Libanon. U to nema sumnje.

Hezbollah je, međutim, ojačao otkad je posljednji put bio u ratu s Izraelom 2006.

Procjene o njegovoj brojčanoj snazi se razlikuju, ali većina se slaže da brojka iznosi oko 45 000 boraca, od kojih je polovica na aktivnoj dužnosti, a ostali su rezervisti. Hezbollah je također znatno povećao svoju vatrenu moć posljednjih godina. Ima razne projektile, rakete i minobacače, ukupno oko 150 000 – možda 200 000 prema nekim izvorima – s procijenjenim dometom od 40 do 700 kilometara. Ima precizno navođene projektile, kao što je Fateh 110 iranske proizvodnje s dometom od 300 km. Izrael je dug oko 400 km i širok oko 100 km. Dakle, u teoriji, Hezbollah bi mogao napasti većinu područja Izraela i nanijeti mnogo više štete nego što Hamas ikad mogao učiniti.

Jedna ključna slabost Hezbollaha je to što ima ograničen broj protuzračnih projektila, a nema vlastitih zrakoplova s ljudskom posadom. To znači da je u sadašnjoj kampanji bombardiranja Izrael u poziciji nadmoći. Međutim, stvari se mogu promijeniti vrlo brzo, ako sadašnji sukob postane okršaj izraelskih i Hezbollahovih na bojnom polju.

Hezbollah ima veliku zalihu bespilotnih letjelica i tisuće protutenkovskih projektila, uključujući unaprijeđene sustave koji mogu probiti IDF-ove tenkove, a čini se izglednim da ima i tenkove skrivene u Siriji. Također ima veliku mrežu tunela i bunkera u južnom Libanonu.

U članku Times of Israel, Hezbollah je izgradio ogromnu mrežu tunela daleko sofisticiraniju od Hamasove, objavljenom u siječnju, obaviješteni smo da se „sustav tunela u južnom Libanonu prostire stotinama kilometara, do granice, pa čak i unutar Izraela; lanseri mogu ispaliti precizno navođene projektile odatle, a zatim nestati...“

To znači da zasigurno postoje mnoga lansirna mjesta kojih izraelska obavještajna služba izgledno nije svjesna, a koja bi bilo teže uništiti iz zraka.

Hezbollahovi borci su također prekaljeni ratnici s dugim ratnim iskustvom u Siriji, gdje su surađivali s ruskim i iranskim snagama, što je značajno povećalo njihov vojni profesionalizam. Dakle, radi se o dobro obučenoj i organiziranoj, ali i visoko motiviranoj sili, koja brani dobro poznati domaći teritorij.

Kao što vidimo, bilo koja nadolazeća jedinica IDF-a suočila bi se sa moćnom silom. Bilo bi značajno drugačije od onoga s čime su se suočili u Gazi, s Hamasovim mnogo manje sofisticiranim oružjem. Dugoročno, IDF bi mogao uništiti veliki dio Hezbollahovog oružja i ubiti mnoge njegove borce. Međutim, IDF i Izrael bi također platili visoku cijenu, izgubivši mnogo vojnika i pretrpjevši veliku štetu na domaćem frontu. Gradovi i sela u Izraelu mogli bi se po prvi put suočiti s opasnošću da budu pogođeni nadolazećim projektilima Hezbollaha.

Netanyahu želi regionalni rat

Netanyahu i njegov desničarski kabinet sustavno rade na eskalaciji rata u Gazi u regionalni rat, s ciljem uvlačenja Irana. U svom razmišljanju, on to vidi kao način da prisili Sjedinjene Države da se izravnije uključe, čime se masovno mijenja ravnoteža vojne moći.

Američka administracija, unatoč podršci Izraelu, ne želi se izravno uključiti u rat. Oni razumiju da bi šira eskalacija imala ogroman destabilizirajući učinak u cijeloj regiji.

SAD je, međutim, obvezan pomagati Izraelu. On je njegov glavni saveznik u regiji. Ono što se dogodilo u srijedu u Ujedinjenim narodima to zorno prikazuje. Francusko i britansko izaslanstvo zalagalo se za prekid vatre na libanonskom frontu, ali SAD je to zaustavio rekavši da Izrael ima „legitiman“ sigurnosni problem i da je stoga potreban „složeniji“ diplomatski sporazum.

Antony Blinken, američki državni tajnik, na svoj je uobičajeno dvoličan način odgovornost za početak sukoba okrivio Hezbollah jer od početka rata u Gazi raketira Izrael. Sa druge strane, njih dvojica nikad ne spominju legitimna prava Palestinaca.

Zatim je došlo do odvojenog pokušaja SAD-a i Francuske da natjeraju Netanyahua da pristane na 21-dnevni prekid vatre na libanonskom frontu kako bi se omogućila neka vrsta diplomatskog rješenja sukoba u Gazi. Čini se da je Netanyahu osjetio određeni pritisak američkog imperijalizma i usmeno je pristao razmotriti dogovor, ali to je izazvalo uznemirenost u Izraelu, posebice njegovih krajnje desnih kolega iz vlade, odmah se povukao i rekao da nikada nije pristao ni na kakav dogovor. Njegova glavna briga je održati svoju vladu na okupu i ostati na dužnosti premijera.

Netanyahu sve to može učiniti jer je potpuno svjestan činjenice da SAD neće odustati od potpore Izraelu, kakva god bila njegova politika. To je pokazatelj oslabljene pozicije SAD-a na globalnoj razini - više nije apsolutni gospodar.

Zbog toga Netanyahu slijedi vlastiti plan kojim teži isprovocirati Iran da se uključi u rat. U travnju je naredio bombardiranje iranskog veleposlanstva u Siriji, ubivši sedam iranskih dužnosnika, uključujući dva elitna vojna zapovjednika. Iranski režim odgovorio je u roku od dva tjedna – ali na način da Izrael nije pretrpio značajniju štetu. Istina je da Iran ne želi eskalaciju koja bi mogla uvući Sjedinjene Države. Problem iranskog režima je činjenica da je to upravo ono što Netanyahu želi.

Izrael povećava tenzije nizom provokacija. Napad pomoću pejdžera i voki-tokija, jasno planiran mjesecima unaprijed, bio je jedna od takvih provokacija. Ali vidjeli smo i nedavne zračne napade u Siriji u kojima je 14 ljudi ubijeno, a 43 ranjeno, kada spogođene ceste, mjesta od vojnog značaja i istraživački centar u Masyafu. Prethodno smo vidjeli bombaški napad na iransko veleposlanstvo u Siriji još u travnju, a krajem srpnja ubojstvo vođe Hamasa, Haniyeha, dok je bio gost iranske vlade u Teheranu. Netanyahu sada otvoreno provocira Hezbollah na odgovor osvetničkim napadima na Izrael, koji zauzvrat Izraelu pružaju priliku za opravdanje bombardiranja južnog Libanona i dijelova Beiruta.

Ironično je da se u sukobima između Izraela i Irana uvijek od Irana traži da 'pokaže suzdržanost' - i upravo Iran i pokazuje veliku suzdržanost. Prema nedavnom članku Bloomberga, iranski predsjednik Masoud Pezeshkian rekao je:

„'Spremni smo ostaviti svo oružje po strani sve dok je Izrael voljan učiniti isto,' rekao je Pezeshkian novinarima... 'Ne želimo destabilizirati regiju.' ...“

„'Ako rat izbije u regiji, to neće biti ni u čijem interesu,' rekao je. 'Ne želimo se boriti. Izrael je taj koji želi sve uvući u rat i destabilizirati regiju.'“

Pezeshkian bi, zapravo, želio normalizirati odnose sa Zapadom – čak i s Izraelom –kako bi se sankcije protiv Irana ukinule. Ali ne može pobjeći od činjenice da Netanyahu i njegova cionistička vlada vide Iran kao egzistencijalnu prijetnju. Iran je, uostalom, na rubu da postane nuklearna sila. Do sada je jedina nuklearna sila u regiji bio Izrael.

Iranski utjecaj proteže se regijom od Jemena, preko Iraka i Sirije do Libanona, gdje ima svog najsposobnijeg posrednika u obliku Hezbollaha. Zato je ključni prioritet izraelske vlade već neko vrijeme uklanjanje prijetnje Hezbollaha. Jedini način kojim se to može postići je sveobuhvatni rat u južnom Libanonu.

Eskalacija sukoba na sjevernoj granici

Sadašnje izraelske pripreme za rat u Libanonu nikoga ne bi trebale iznenaditi. Zveckanje oružjem traje već neko vrijeme. Još je u lipnju izraelska vojska objavila da su viši časnici odobrili „operativne planove za ofenzivu u Libanonu“. Redovito se pojavljuju nove potvrde takvih planova.

U zapadnom tisku ponekad se izražava ideja da možda postoje 'umjereniji' cionistički političari koji ne odobravaju daljnju eskalaciju. Tu je Benny Gantz, koji bi trebao biti 'odrasla osoba u sobi', tj. netko na koga se možemo osloniti za moderaciju sukoba. Gantz je trenutno u opoziciji Netanyahuovoj vladi. Njegovo stajalište, međutim, nije okončanje rata. Naprotiv, mišljenja je da je Izrael već ranije trebao prebaciti fokus s Gaze na Libanon i Iran te da „s tim kasnimo…“

Podsjetimo, Gantz, čelnik Stranke izraelske otpornosti, zalaže se za jačanje naselja na Zapadnoj obali. Ovi ljudi mogu imati neslaganja oko taktičkih pitanja, treba li pregovarati o privremenom prekidu vatre u Gazi ili ne, ali svi su u osnovi cionisti i svi se slažu oko dugoročnog projekta izgradnje Velikog Izraela na štetu palestinskog naroda.

Tijekom prošle godine Izrael i Hezbollah u Libanonu nisu službeno proglasili ratno stanje. Pa ipak, nakon prošlogodišnjeg napada Hamasa, a prije sadašnjeg masovnog zračnog bombardiranja, 433 borca Hezbollaha već su ubijena u okršajima, kao i još 78 boraca iz drugih skupina te oko 150 civila.

Istovremeno, na izraelskoj strani broj mrtvih iznosi 20 IDF vojnika i 26 civila. To čini ukupno 700 ubijenih prije nego što je otvoreni rat uopće počeo. Svemu ovome sada moramo pribrojiti mrtve (posljednja brojka je 37) i ozlijeđene (preko 3000) u napadima pomoću pejdžera i voki-tokija koji su pogodili uglavnom dužnosnike i zapovjednike Hezbollaha, te više od 500 ubijenih u ponedjeljak. Time se ukupan broj ubijenih u sukobu s Hezbollahom u protekloj godini popeo na preko tisuću.

Napad na pejdžere očito je bio masovno pojačavanje tinjajućeg sukoba i bio je dio priprema za ofenzivu na libanonskoj granici.

Dana 17. rujna, na dan napada pejdžerima, izraelska je vlada izglasala proširenje ciljeva sadašnjeg rata kako bi se osigurala granica s Libanonom s ciljem „sigurnog povratka stanovnika sjevera njihovim domovima“ i Netanyahuov ured je prenio da će „Izrael nastaviti djelovati na provedbi ovoga cilja.“ Kao što je koristio taoce da opravda potpuno uništenje Gaze, sada cinično koristi evakuirane Izraelce sa sjevera Izraela kako bi opravdao daljnje pokolje u Libanonu.

Izraelska vojska i tajne službe prikupile su obavještajne podatke, a vojni stručnjaci su govorili da se sprema iznenadno zračno bombardiranje, čiji bi cilj bio eliminirati Hezbollahovu sposobnost lansiranja projektila iz južnog Libanona. Nakon toga bi uslijedila kopnena invazija kako bi se Hezbollahove snage potisnule s granice. Proširenje rata u Libanon sada je postalo evidentno, a rizik od uključivanja Irana – zajedno s Jemenom, Sirijom i Irakom u najmanju ruku – također raste.

Rat protiv Gaze nije uspio postići svoje ciljeve

Kao što smo vidjeli, sveobuhvatni rat između IDF-a i Hezbollaha će se razvući i izazvati ogroman broj žrtava i golema razaranja. Član Likuda, Nissim Vaturi, pružio nam je uvid u što IDF planira učiniti kada je rekao da će jednom kada rat izbije bejrutsko predgrađe Dahiyeh „izgledati kao Gaza“. Što znači „izgledati kao Gaza“? To znači desetke tisuća ubijenih ljudi i veliko razaranje osnovne infrastrukture.

Jasno je da u Gazi izraelska vladajuća klasa slijedi svoj povijesni cilj potpunog istiskivanja Palestinaca s područja na koja si Izrael pripisuje pravo. Problem je što se takav plan ne može lako ostvariti. Postoji cijeli jedan narod koji se odupire tom cilju, koji je spreman boriti se i ginuti da zadrži ono što je ostalo od njegove povijesne domovine. To objašnjava zašto Netanyahuov rat protiv Gaze ne postiže navedene ciljeve jamčenja sigurnosti Izraelu.

Izraelska vojska može uništiti infrastrukturu u Gazi, može ubiti mnogo boraca Hamasa, ali time stvara uvjete za uključivanje nove generacije u borbu. Sa svojim barbarskim napadom na Gazu, sa svojim pojačanim prodiranjem u Zapadnu obalu, sa kontinuiranom kolonizacijom palestinske zemlje, Izrael tjera sve šire slojeve palestinske mladeži da se dobrovoljno priključi borbi. Dapače, sve ukazuje da Hamas upravo preuzima vodstvo nad okupiranim područjima Gaze iz kojih se izraelska vojska povlači.

Isto će vrijediti i za Libanon. Mogu bombardirati, mogu ubijati i uništavati infrastrukturu. Ali sve ovo će jedino potaknuti ogorčenost u cijelom Libanonu. Oni koji su trenutno bombardirani u Libanonu, u budućnosti će postati novi potencijalni regruti za borbene snage koje se suprotstavljaju Izraelu.

Još u lipnju, kontra-admiral Daniel Hagari i šef Jedinice glasnogovornika IDF-a, otvoreno je izjavio u intervjuu za izraelski televizijski kanal Channel 13 da je, „Ovaj posao uništenja Hamasa, nestanka Hamasa – jednostavno bacanje pijeska u oči javnosti. Hamas je ideja, Hamas je partija. To je ukorijenjeno u srcima ljudi - svatko tko misli da možemo eliminirati Hamas griješi.“ Pojasnio je da je potrebno naći političko rješenje. Kao vodeća vojna osoba Izraela, Hagari zna o čemu ovdje govori.

Problem je u tome što Netanyahu ne razmišlja poput vojske i ima jake razloge za eskalaciju rata. Već krajem kolovoza izraelska vojska i Hezbollah sudjelovali su u najžešćoj razmjeni vatre od listopada prošle godine. Kako je to opisao Washington Post, bila je to „dramatična, ali obuzdana eskalacija koja samo što nije započela sveopći rat“. Od tada je eskalacija napredovala.

Posljedice eskalacije

Ako se napad na Libanon pretvori u dugi, otegnuti rat, to će imati ozbiljne posljedice kako unutar Izraela, tako i u regiji u cjelini. Izraelsko društvo je pod ogromnim pritiskom. Prikazat ćemo to nekim brojkama.

Izraelsko gospodarstvo doživljava oštro usporavanje. Nakon strmoglavog pada od 4.1 posto BDP-a u tjednima nakon 7. listopada, pad se nastavio u prva dva tromjesečja 2024., s ukupnim godišnjim rastom predviđenim na samo 1.5 posto. Banka Izraela predviđa da će ukupni trošak rata dosegnuti 67 milijardi američkih dolara do 2025. godine, što bi moglo prisiliti vladu na smanjenje izdataka za socijalnu skrb, obrazovanje i druge usluge, dok će istodobno njezin ukupni proračunski deficit nastaviti rasti.

Građevinska industrija je u krizi zbog nedostatka radne snage - nedostaje 140 000 palestinskih radnika sa Zapadne obale. Poljoprivreda je također pretrpjela veliki udarac. Do 60 000 tvrtki moglo bi se zatvoriti prije kraja godine zbog činjenice da je velik dio njihove radne snage pozvan u vojsku.

Ovo objašnjava golem stres i pritisak na izraelsko društvo u cjelini. Gotovo polovica izraelskih tehnoloških tvrtki smanjila je broj zaposlenih za 5-10 posto. Oštećeno je 22 posto izraelskih usjeva voća i povrća. Tvrtke su zatvorene u desecima tisuća. Turizam je gotovo propao. Stanovništvo živi s prijetnjom eskalacije rata, zbog čega bi njihova susjedstva mogla biti pogođena projektilima. Sve ovo objašnjava zašto je količina droga koje izazivaju ovisnost i konzumacija tableta za spavanje uvelike porasla tijekom prošle godine. I broj ljudi koji napuštaju zemlju daleko je veći od onih koji se doseljavaju.

Ovo također objašnjava duboke podjele koje se protežu kroz izraelsko društvo. To je jasno vidljivu u velikim prosvjedima protiv Netanyahua zbog načina na koji je vodio pregovore za oslobađanje talaca. Mnogima je postalo jasno da Netanyahuu zapravo nije cilj spasiti ih.

Njegov tvrdoglavi stav o Philadephi koridoru pokazuje da ga nije briga za njih. Ovo je dio njegove cjelokupne strategije izbjegavanja bilo kakvih pregovora koji bi mogli uključivati prekid vatre. Kao što vidimo, umjesto traženja dogovora koji bi mogao okončati rat, Netanyahu se zalaže za mnogo širi sukob. Platit će kasnije cijenu za to, ali za sada njegova strategija funkcionira.

Destabilizirajuće djelovanje u regiji

Netanyahua nije briga za taoce. To je evidentno. Također ga ne brine veliki destabilizirajući učinak koji njegovo ratno huškanje ima na Bliskom istoku. Ali milijuni običnih radnih ljudi diljem regije gledaju pokolj u Gazi, napade na Zapadnu obalu, a sada i eskalaciju rata u Libanonu. Također su gledali kako Izrael nekažnjeno izvodi napade u Siriji i Iranu.

Ovo potiče osjećaj ogromnog bijesa među arapskim masama u cijeloj regiji. A na to se pribraja gorčina izazvana pogoršanjem ekonomskih i društvenih uvjeta u njihovim vlastitim zemljama.

Dva susjedna režima Izraela, Egipat i Jordan – dvije zemlje koje su odavno uspostavile diplomatske i gospodarske odnose s Izraelom – suočavaju se sa sve većim pritiskom iz dubine vlastitih društava. Gospodarski i društveni uvjeti pogoršavaju se iz dana u dan zahvaljujući stalnom zaoštravanju krize svjetskog kapitalizma.

Još u ožujku, IMF je odobrio Egiptu kreditni paket u vrijednosti 8 milijardi dolara, koji je prema izvješću ranije ove godine bio, „…u službi liberaliziranog deviznog sustava u kontekstu fleksibilnog tečajnog režima, značajnog stezanja kombinacije politika, smanjenje javnih ulaganja i izjednačavanje terena kako bi se omogućilo privatnom sektoru da postane pokretač rasta.“

Ono što to u praksi znači jest privatizacija i smanjenje javnih subvencija za osnovna dobra, što dovodi do povećanja cijena za cjelokupno stanovništvo. Inflacija je iznad 30 posto. Struja je u kolovozu u sklopu dogovora s IMF-om poskupjela i do 50 posto. Subvencije su smanjene i na gorivo. Računi za plin i vodu rastu, a cijena kruha u lipnju je učetverostručena. Otprilike dvije trećine stanovništva ovisilo je o subvencioniranom kruhu kako bi preživjelo. Još više toga tek dolazi jer je vlada prisiljena primijeniti oštre mjere štednje, što znači da milijuni obitelji jedva preživljavaju.

U Jordanu imamo sličnu situaciju, gdje je tijekom proteklog desetljeća – opet, pod

pritiskom IMF-a dok je javni dug narastao – vlada ukinula subvencije za gorivo i kruh, povećala poreze i povisila cijenu električne energije. Kao posljedica toga, stopa siromaštva porasla je s 15 na 24 posto između 2018. i 2022. Nezaposlenost mladih iznosi oko 22 posto.

U gore citiranom izvješću, IMF je objasnio da je „teško vanjsko okruženje stvoreno ruskim ratom u Ukrajini naknadno pogoršano sukobom u Gazi i Izraelu, kao i napetostima u Crvenom moru.“ Rat u Ukrajini ozbiljno je utjecao na zalihe žitarica, uzrokujući i nestašice i povećane cijene. Tako vidimo kako rat utječe na životni standard milijuna običnih radnika u arapskom svijetu.

Utjecaj rata, međutim, nije samo ekonomski. Ima duboke učinke na svijest. Mase vide iste vlade koje im nameću mjere štednje kako de facto podržavaju Izrael u njegovom ratu protiv Palestinaca, koje arapske mase vide kao braću i sestre.

Još u travnju, kada je Iran uzvratio na izraelski napad, jordanska vojska aktivno je sudjelovala u obaranju baražnih raketa i bespilotnih letjelica koje su letjele iznad njenog zračnog prostora. U mjesecima nakon 7. listopada u Jordanu su izbili masovni prosvjedi koje je vlada oštro suzbila. Ti su događaji samo otkrili jordanskog monarha kao de facto saveznika Izraela i američkog imperijalizma.

Sve je to stvorilo izuzetno nestabilnu situaciju i u Jordanu i u Egiptu. Oba režima gledaju u ponor i mogli bi se suočiti s masovnim revolucionarnim potresom ako rat dalje eskalira. U travnju je časopis Foreign Affairs objavio članak, The Coming Arab Backlash, koji je naveo: „Budući da gotovo svaka arapska zemlja izvan Zaljeva pati od ekstremnih gospodarskih problema, i sukladno tome provodi maksimalnu represiju, režimi moraju biti još oprezniji pri reagiranju na pitanja kao što je izraelsko-palestinski sukob.“ Članak podsjeća čitatelje na Arapsko proljeće 2011. i ističe činjenicu da bi se to moglo ponoviti. Vrlo istinite riječi.

Destabilizacija na Zapadu

Međutim, utjecaj situacije u Gazi i sada Libanonu daleko nadilazi Bliski istok. Diljem naprednog kapitalističkog svijeta, od Sjedinjenih Država, preko Europe, do Australije i u mnogim drugim zemljama, vidjeli smo masovne protestne skupove u znak solidarnosti s palestinskim narodom.

U Londonu smo vidjeli skupove od preko milijun ljudi. Vidjeli smo pokret logorovanja na mnogim kampusima. I vidjeli smo kako je u mnogim zemljama rat u Gazi postao ključni element lokalne politike. U Britaniji je to utjecalo na način na koji su ljudi glasovali, a također je faktor u načinu na koji se određene države mogu promijeniti na nadolazećim američkim predsjedničkim izborima.

Sve to zaokuplja umove ozbiljnih buržoaskih analitičara koji stalno upozoravaju na posljedice eskalacije rata na Bliskom istoku. Ali Netanyahua sve to ne brine. Misli samo na svoje malo dvorište i svoju političku karijeru. Jedan od njegovih ciljeva, kao što smo vidjeli, jest pronaći način da se SAD uvuče u rat. Ako bi rat eskalirao i uključio Iran, SAD bi bio primoran podržati Izrael.

Ako bi se SAD izravno uključio u rat, to bi moglo proizvesti učinak tipa Vijetnamskog rata na mnogo bližem terenu. To bi radikaliziralo američku omladinu daleko više od svega što smo do sada vidjeli. Sličan bi učinak bio vidljiv diljem Europe.

Sve ovo dolazi u kontekstu tekućeg rata u Ukrajini. Isti političari koji podupiru Izrael također se zalažu za jačanje rata u Ukrajini, zalažući se za to da se ukrajinskoj vojsci dodijeli pravo korištenja oružja koje joj je osigurao Zapad za napad u dubinu Rusije.

Milijuni ljudi diljem svijeta gledaju spektakl u kojem su ti takozvani 'lideri' spremni igrati se rizikom velikog oružanog sukoba između zemalja NATO-a i Rusije, dovodeći tako opstojnost vlastitih naroda u opasnost. Pojedinci poput Netanyahua i Zelenskog spremni su gurnuti cijeli svijet prema Armagedonu, riskirajući živote stotina milijuna ljudi, a sve u svrhu ostvarenja svojih kratkoročnih interesa.

Rat na Bliskom istoku se tako veže na rat u Ukrajini. To su dva odvojena fronta, ali u oba je uključena ista imperijalistička sila, SAD, zajedno sa svojim NATO saveznicima. S druge strane imamo Rusiju na ukrajinskom frontu. Ali Rusija je također u de facto savezu s Iranom, a ako stvari eskaliraju, Kina bi morala podržati Rusiju. Ona je savršeno svjesna činjenice da SAD primjenjuje strategiju ograničavanja pristupa Kine svjetskim tržištima.

Stoga izraelski rat ima posljedice širom svijeta. Kratkoročno gledano, proširenje rata na Libanon, s potencijalom da uvuče druge zemlje, imat će trenutni gospodarski učinak. Mnoge zemlje su ili u recesiji ili stagniraju i vrlo su joj blizu. Širi rat bi već posrnulu svjetsku ekonomiju gurnuo preko ruba u strmoglavi pad, kao što se dogodilo 1973.-74.

Mnogi ljudi možda misle da je Izrael daleko i da tamošnji događaji neće utjecati na njih. Ali bliže je nego što zamišljaju i uskoro će osjetiti njegove učinke. Nadolazeća reakcija neće biti samo arapska stvar. Radnici i mladi u svijetu trpe posljedice inflacije, niskih plaća, nedostatka radnih mjesta, rezova u javnim službama i vide vlade koje im sve to nameću kako se istovremeno bave ratnim huškanjem i trošenjem milijardi dolara u svrhu ratovanja.

Borba za obranu palestinskog naroda, za obranu Libanona od napada Izraela, borba za zaustavljanje širenja rata na ostatak svijeta počinje kod kuće, borbom protiv naših vlastitih vlada. Sve dok su ti ljudi na vlasti, igrat će se životima milijuna. Naš zadatak je srušiti ih s vlasti, a s njima i cijeli truli sustav koji predstavljaju. Ako želite mir među narodima, morate se uključiti u rat među klasama.