Lenjin i Trocki: Za šta su se stvarno borili

Objavljujemo prevod brošure "Lenin and Trotsky – What they really stood for" koju su 1969. godine napisali Alan Vuds i Ted Grant, britanski trockisti i osnivači Internacionalne marksističke tendencije. Degeneracija komunističkih partija, kao posljedica birokratizacije prve radničke države, dovela je do potpunog iskrivljavanja Lenjinove teorije i njenog dogmatičnog i mehaničkog prilagođavanja potrebama birokratske klike. Dosljedna borba Trockog i Lijeve opozicije je ne samo bila fizički ugušena, već je i zatrpana gomilom laži i kleveta, koje je proizveo staljinistički aparat gušeći svaku kritiku i rušeći demokratske tradicije boljševika. Laži i iskrivljavanja teorije Trockog su onemogućile novim komunističkim kadrovima da se nakon smrti Staljina upoznaju sa stvarnom prirodom protuvrječnosti unutar SSSR-a i da izučavanju tih proturječnosti priđu naoružani pravom marksističkom analizom. Autori brošure pokazuju da su nakon Oktobarske revolucije Lenjin i Trocki stajali na istim teorijskim i političkim linijama, po svim najvažnijim pitanjima, kao što su borba protiv birokratije, permanentna revolucija i internacionalni karakter socijalizma.

[Source]

Napomena autora

Ovaj rad je odgovor na tekst Montija Džonstona o Trockom, koji je objavljen u Kogitu, žurnalu Lige komunističke omladine. Taj rad je dotakao niz istorijskih i ideoloških pitanja koja su od fundamentalnog značaja svakom aktivnom članu radničkog pokreta danas. Pitanja poput teorije permanentne revolucije i istorije Boljševičke partije ne mogu biti razmatrana u nekoliko redaka. Svesti ih na nekoliko članaka bi neizbježno dovelo do grešaka i nerazumjevanja. Zato nema potrebe da se izvinjavamo za dužinu ovog dokumenta.

Pokušali smo da se pozabavimo sa glavnim teorijskim problemima koji su se pojavili u Kogitu. Radi toga bilo je potrebno slijediti argumente tamo gdje se oni pojavljuju, iako su često presječeni logičkim i teorijskim pitanjima i istorijskim kontekstom njihovog pojavljivanja. Određena ponavljanja su iz tog razloga bila neizbježna, iako je ponavljanje nekih pitanja tumačeno drugačije u drugim dijelovima dokumenta. Različiti aspekti teorije permanentne revolucije se pojavljuju u dijelovima koji se bave istorijom Boljševičke partije, "socijalizma u jednoj zemlji", i pod posebnim poglavljima. Na razmatranjima ovih i drugih pitanja, stil je morao biti žrtvovan radi političke jasnoće.

Mi smo izbjegavali navođenje izolovanih fraza s kojima se lako može manipulisati i koje se lako mogu iskriviti. Većina citiranih dijelova su navedeni u punom obimu kako bi se zadržalo značenje koje su autori namjeravali dati. Ovo ne čini čitanje lakim, ali je bitno radi spriječavanja falsifikacije.

Džonstonova namjera je bila da napravi rad o Trockom u tri dijela. Prvi dio – "ideje Trockog", koji se već pojavio. Drugi dio – "Trocki i Internacionalni radnički pokret" – i treći dio – "trockističke politike danas", koje još uvijek nisu objavljene. Mi pozdravljamo ovu namjeru Džonstona i spremni smo da odgovorimo na argumente druga Džonstona, tačku po tačku. Mi smo u ovome dokumentu već obradili neka pitanja kojima će se drug Džonston baviti u budućnosti, kao na primjer Kineskom revolucijom ili Narodnim frontom. Dotakli smo se ovih pitanja primjerima i ilustracijama u toku diskusije. U budućim radovima ćemo se detaljnije baviti ovim pitanjima.

Ovaj rad sadrži veliki dio materijala koje je Lenjin pisao. Uključili smo mnoge dijelove koji su potpuno nepoznati velikom broju članova Lige komunističke omladine i radničkom pokretu, jer su ti spisi teško dostupni. Ako drugačije nije navedeno, citati Lenjina dolaze iz Lenjinovih sabranih djela na engleskom jeziku u 42 toma, izdanja koje je skoro kompletirano. Potrebno je dodati da je ovo izdanje daleko od potpunog. Rusko izdanje sabranih djela sadrži 54 toma, i sadrži mnogo materijala, uključujući niz bitnih pisama Trockom koja su pisana pred Lenjinovu smrt, koja se ne nalaze u engleskom izdanju. Kao dodatak sadašnjem radu, budući pamflet će ovaj i drugi bitan materijal biti dostupan engleskim čitaocima.

Uvod

"Diskusija među marksistima o političkoj ulozi Staljina i Trockog je davno zakasnila. Uključujući kako će se vršiti procjena glavnih politika i događaja ruskog i internacionalnog radničkog pokreta tokom četiri decenije, takva debata će biti dalekosežna, komplikovana, ali duboko poučna." (Kogito, stranica 2)

Takvo obećanje pred čitaoce Kogita, žurnala Lige komunističke omladine, iznosi Monti Džonston. To obećanje će biti pozdravljeno od svih iskrenih članova Lige komunističke omladine i Komunističke partije, mnogi će se svakako zapitati zašto je ovako bitna diskusija tako dugo "zakasnila", zakasnila više od četiri decenije.

Do skora bi diskusija o trockizmu unutar Lige komunističke omladine i Komunističke partije bila nezamisliva. Četrdeset godina su radovi Trockog "bili zabranjeni" za većinu članova Komunističke partije, čija su pitanja i sumnje vodstva partije dočekivane sa antitrockističkim izlaganjima zasnovanim na iskrivljavanju istorije boljševizma i Ruske revolucije. Posljednji pokušaj javnog bavljenja trockizmom je članak Beti Rid u Marksizmu danas prije četiri godine, u kojem se tvrdilo da su Moskovski procesi samo stvar za sovjetska istorijska istraživanja! Ovakav materijal ne može zadovoljiti komuniste koji zahtjevaju istinit odnos i analizu takvih pitanja. Tim drugovima i drugu Džonstonu kažemo:

"Nadamo se… da neće biti zadovoljni samo učenjem visoko selektivne istorije internacionalnog radničkog pokreta i jednostranog prikaza komunizma kojima se služe u svojim radovima i časovima obrazovanja." (Kogito, stranica 3)

Zajedno sa drugom Džonstonom možemo citirati riječi Lenjina Ligi komunističke omladine da je neophodno uzeti u obzir "da cijelu sumu ljudskog znanja...na takav način da komunizam neće biti nešto naučeno napamet, već nešto što ste vi sami zaključili, da će to biti neizbježan zaključak sa stanovišta modernog obrazovanja."

Diskusija pretpostavlja dvije strane. Drug Džonston poziva svoje protivnike da mu odgovore. Vidjećemo koliko će vodstvo Komunističke partije i Lige komunističke omladine biti spremno da dopusti "punu diskusiju" kada osnovna teorijska pitanja dođu do članstva ovih organizacija.

Pristup Montija Džonstona je razuman i objektivan. On se trudi da pokaže kako stvar stoji između dva ekstrema:

"Takav rad bi bio krajnje sterilan ako bi se izvodio sa starih pozicija sa čvrstim pridržavanjem Staljinu ili Trockom. Ni apologetika ni demonologija, nego marksistička metoda objektivne kritičke i samokritične analize u svjetlu istorijskog iskustva su potrebne da bi se došlo do uravnotežene procjene." (Kogito, stranica 2)

Ovo je osnova Džonstonova uzvišenog cilja. On nam obećava da se neće čvrsto držati stare Staljinove pozicije, tako da njegovi protivnici nemaju razloga da insistiraju na odbrani ideja Trockog. Logika Džonstonova argumenta je besprijekorna: danas se niko ne drži stare pozicije Diringa, pa zašto onda podržavati ideje Engelsa? Niko ne zamišlja da je Bog stvorio svijet za sedam dana, pa zašto onda insistirati na jednostranom “kultu” Ajnštajna i Darvina?

U stvarnosti Džonston je postavio pitanje na sasvim nemarksistički način. Pitanje nije da li se mi “čvrsto držimo” Trockog, Staljina ili nekog drugog pojedinca. Pitanje je da li mi još uvijek branimo ideje marksizma, naučne ideje kojima je dodano istorijsko iskustvo, ali koje u svojim osnovama ostaju iste danas kao i u vrijeme Trockog i Lenjina ili Marksa i Engelsa. Glavni problem, koji drug Džonston pokušava izbjeći, ali koje se provlači kroz sve argumente, jeste upravo da li “stara pozicija” marksizma još uvijek dobro odgovara osnovnim pitanjima kao što su internacionalizam, uloga radničke klase u borbi za socijalizam, priroda socijalističkog društva itd. Svi veliki marksisti su branili ove ideje od oportunista, koji su se prerušavali u “socijaliste” i “komuniste” i pokušavali ove ideje razvodniti, revidirati i pretvoriti ih u reformističku sterilnost. Pod krinkom “modernog”, “naučnog”, “objektivnog”, Monti Džonston pokušava ove ideje odvojiti kao “trockizam”, kao nešto strano tradiciji i koncepciji marksizma, i čineći to vraća se starim pozicijama Bernštajna, Kauckog i menjševika.

Pozivanje Džonstona na marksistički metod ne vrijedi ništa jer se taj metod prije svega zasniva na beskrupuloznoj istinitosti i poštenju kada se bavi pisanjima protivnika u polemici. U polemičkim radovima Marksa, Engelsa, Lenjina i Trockog možemo vidjeti iznimnu tačnost u citiranju. Veliki marksisti se nisu koristili pogrešnim citatima i iskrivljavanjima jer je za njih polemika bila sredstvo razmatranja osnovnih ideoloških pitanja i podizanje političkog nivoa članstva, ne pobjeda u debati po svaku cijenu. Nisu se spustili na lične uvrede kao zamjenu za argumente, ali nisu se ni uzdržali od opisivanja nevaljca kao nevaljalca, koji su pokušavali da bacaju neobičan oreol profesorske "nepristrasnosti" na njihove spise.

Na trećoj stranici svog članka, Monti Džonston piše:

“Slučaj je politički. Lična zloupotreba i aluzije ne ulaze u njega.”

Istina, kod njega ne nalazimo tragove stare prljavštine koje su decenijama koristile Džonstonove kolege nazivajući Trockog fašistom, “političkim degenerikom”, “Hitlerovim agentom” itd. Pogledajmo nekoliko primjera te “visoke” objektivnosti:

“Veličanstveno napisane, ali visoko nategnute polemičke radove Trockog", "lomljiva retorika i [umjesto] smirenog ispitivanja pozicije njegovih protivnika ... "," dodajući paternalistički… "," bacajući zloupotrebu sa strane ... ", "površno prihvatljivo rezonovanje ...", "željno razmišljanje i zaljubljenost u revolucionarnu frazu ...", "vjetrovite i preuveličane generalizacije [umjesto] uravnoteženog ispitivanja ...", "dogmatizam Trockog ...", itd., itd.

Drug Džonston je napredovao od vremena Palme Duta, Polita, Goljanove i Kembelove “uravnotežene, marksističke” analize fašizma Trockog. Njegov napredak se sastoji u tome da jezik zamjeni slatkastim seminarskim zloupotrebama.

“Kult ličnosti”

“Razbijajući Staljinov kult, 20. kongres otvara prostor za novi pristup u svjetskom komunističkom pokretu...Stare sektaške navike, stavovi, birokratski otpori su se zadržali, ali se stvari mjenjaju u mnogim komunističkim partijama.” (Kogito, stranica 2)

Drug Džonston sa ovih nekoliko riječi “objašnjava” napuštanje Staljinove pozicije od strane vođa svjetskog “komunističkog” pokreta, pozicije koja je grčevito branjena nekoliko decenija, koja je bila ultimativna, bitan dio vjere s kojom se mogao razlikovati komunist od “trockističkog fašiste”. Priznajući da je diskusija o osnovnom razvoju ruskog i internacionalnog pokreta bila zabranjena decenijama, Džonston proglašava 20. kongres kao čarobni ključ koji otvara za sva znanja.

Ali samo trenutak, druže Džonstone, šta ćemo sa “marksističkom metodom kritičke i samokritičke analize u svjetlu istorijskog iskustva?” Šta ćemo sa Lenjinovim riječima o “ cjelokupnoj sumi ljudskog znanja?” 20. kongres je svjetskom “komunističkom” pokretu otkrio da su za cijeli istorijski period vođe tog pokreta, najvjerniji teoretičari, nadarovitiji novinari, držali poziciju koja nije samo pogrešna, već i kriminalna prema ruskoj i internacionalnoj radničkoj klasi. Vi od komunista tražite da ovo prihvate bez pogovora, da to progutaju, i ne postavljaju pitanja? Na ovo je Lenjin upozorio ruske mlade komuniste prije pedeset godina?

Prvo pitanje koje na um pada mislećem komunisti: Zašto? Zašto se to dogodilo? Kako se moglo dogoditi? Svjesni smo da niko nije savršen, da će i najveći marksisti ponekad napraviti grešku...Ali praviti takve “greške” toliko dugo vremena. To je monstruozno. To zahtjeva objašnjenje.

Ali nikakva objašnjenja ne dolaze od Montija Džonstona. Umjesto toga, on nas obavještava o Hruščovom govoru o Staljinu na 20. kongresu. Ali nema svrhe tražiti u moskovskom izdanju. Govor koji je održan iza zatvorenih vrata nikad nije objavljen u Rusiji. Džonston je primoran citirati tekst ove moderne marksističke misli iz...Mančesterskog Gardijana!

Kakva je “analiza” staljinizma u materijalu iz Moskve? Poznata “teorija” o “kultu ličnosti”. Čini se da je za cijeli istorijski period “socijalističkom državom” vladao bonapartistički diktator, koji je milione otjerao na prislini rad u Sibir, istrijebio narode, likvidirao staro boljševičko vodstvo nakon namještenih suđenja, i to je uradio samo snagom svoje ličnosti. Kakva karikatura marksizma i marksističke analize! Članovi Lige komunističke omladine i Komunističke partije nisu djeca, druže Džonstone, da vjeruju u bajke, čak iako su ove bajke izmišljene u Kremlju.

Za marksiste je nezamislivo da pitanje postave na ovaj način. Marksistička metoda ne objašnjava istoriju u terminima genijalnih pojedinaca ili nevaljalaca, u terminima kaprica “ličnosti”, već na osnovu društvenih klasa i grupa , njihovih interesa i uzajamnih veza. Potpuno je neuvjerljivo da jedan čovjek može svoje ideje nametnuti cijelom društvu. Marks je davno objasnio da jedna ideja, čak i pogrešna, može dobiti podršku i postati društvena sila u životima ljudi, mora predstavljati interese različitih djelova društva. Ako su Džonstonova pozivanja na marksističke metode nešto više od stilskog trika, lijepa fraza, onda mi zahtjevamo da jasno odgovori na pitanje: čije je interese Staljin predstavljao? Svoje?

Rekli smo da će svaki iskreni komunista pozdraviti debatu o pitanjima staljinizma i trockizma. Iz ovog razloga pozdravljamo doprinos koji je drug Džonston napravio. Ali kakva je to marksistička analiza, u kojoj se pompezno poziva na marksistički metod, a izbjegava se svaki pokušaj analiziranja fundamentalnih društvenih procesa koji mogu osvijetliti ideje Lenjina i Trockog? Bez objašnjavanja ovih istorijskih procesa, cijela stvar postaje proizvoljna, svodeći se na izolovana citiranja istrgnuta iz konteksta radova Lenjina i Trockog, vještački suprostavljena kako bi nešto “dokazala”. Naravno, druže Džonston, to je suština “marksističke metode” koju su decenijama koristili staljinisti kako bi opravdali svako izvrtanje i mjenjanje sa prigodnim Lenjinovim rečenicama. Takva metoda nema mnogo zajedničkog sa marksizmom, ali duguje puno naučnom metodu...jezuita.

Iz istorije boljševizma (1.dio)

"Kada trockisti Trockog predstavljaju kao saborca Lenjina i pravog predstavnika lenjinizma nakon njegove smrti, treba biti svjestan činjenice da je Trocki sarađivao sa Lenjinom u Boljševičkoj partiji samo šest godina (1917-1923.)". (Kogito, stranica 4)

Aritmetika Džonstonovih argumenata se čini besprijekornom. Ali pogledajmo šta je tih šest godina zaista predstavljalo. Taj period uključuje Oktobarsku revoluciju u kojoj je Trocki "odigrao drugu ulogu iza Lenjina", građanski rat, kada je Trocki bio Komesar za rat (poziciju na kojoj je bio do 1925.) i bio odgovoran za stvaranje Crvene armije ni iz čega, izgradnju Treće Internacionale za čijih je prvih pet kongersa Trocki pisao manifeste i mnoga politička saopštenja; period ekonomske rekonstrukcije u kojoj je Trocki reorganizovao uništeni željeznički sistem SSSR-a. Ovo je samo nekoliko od mnogih poslova koje je Trocki uradio tokom kratkog boravka unutar Boljševičke partije.

Međutim, Monti Džonston nije postiđen takvim trivijalnostima. On se bavi mnogo zanimljivijim periodom od 1903. do 1917. godine (trinaest ili četrnaest godina...) u kojem se Trocki ("ne slučajno ...") nalazio van Boljševičke partije. Monti Džonston ne pojašnjava da Boljševička partija nije formirana 1903. već 1912. godine. Do tog trenutka, i boljševici i menjševici su sebe nazivali kao dva krila jedne partije – Ruske socijaldemokratske radničke partije. Dvosmislenim formulacijama i izostavljanjem datuma iz različitih citata, Džonston ostavlja utisak da je Boljševička partija 1903. godine već bilo potpuno formirana i naoružana da stupi na istorijsku scenu, kao Minerva iz Zeusove glave. Na 6. stranici svog članka drug Džonston govori o boljševičko – menjševičkom razlazu 1912. godine kada su "boljševici konačno napravili razlaz sa menjševicima i formirali svoju nezavisnu partiju. Međutim, na prethodnoj stranici on piše:

"Trocki je 1904. godine napustio menjševike, ali je nastavio pisati za njihovu štampu i u inostranstvu djelovati na njihovoj strani, tako da je do 1917. zvanično bio van obe partije." (Kogito, stranica 5)

Čitalac su u čudu češka po glavi. Kako je Trocki "zvanično bio van obe partije" od 1904. do 1912. godine? Ovim periodom ćemo se baviti nešto kasnije i pokazaćemo razloge za Džonstonovu čudnu ćutljivost.

"Osnova antagonizma je bila nasilna opozicija Trockog prema Lenjinovoj borbi da napravi jaku, centralizovanu i disciplinovanu marksističku partiju. Kada je na drugom kongresu Ruske socijaldemokratske radničke partije došlo do podjele između boljševika...koji su bili za takvu partiju, i menjševika...koji su željeli mnogo labaviju organizaciju, Trocki je izabrao drugu stranu..."

Ovakva Džonstonova formulacija nastavlja odvratno iskrivljavanje istorije boljševizma. Rascjep na Londonskom kongresu 1903. godine se nije dogodio, kao što Džonston navodi, na pitanju "jake, centralizovane i disciplinovane marksitičke partije", već na pitanju sastava centralnih organa partije i na jednom članu partijskog statuta. Razlike su se pojavile tokom 22. sjednice. Prije toga na svakom političkom i taktičkom pitanju nije bilo neslaganja između Lenjina i Martovljeve "manjine".

Džonstonov prikaz razlika kao jasnog razlaza između boljševičkih "centralista" i menjševičkih "anticentralista" je obična izmišljotina, koja ima korijene u menjševičkoj kleveti protiv boljševika nakon kongresa. Na famoznom članu partijskog statuta, Lenjin se osvrnuo: "Ja bih rado odgovorio na ovaj poziv (za dogovor sa menjševicima) jer naša razilaženja ne smatram tako značajnim za život ili smrt partije. Mi sigurno nećemo nestati zbog nesrećnog člana statuta!"

Nakon kongresa, kada su Martov i njegove pristalice odbile da učestvuju u radu redakcije Iskre , Lenjin piše:

"Proučavajući ponašanje martovaca nakon kongresa, njihovo odbijanje saradnje u centralnom organu...njihovo odbijanje rada u Centralnom komitetu, uz njihovu propagandu bojkota – sve što mogu reći da je to beživotni pokušaj, nedostojan člana partije, da ugrozi partiju – i zbog čega? Samo zato što su nezadovoljni sa sastavom centralnih organa; iskreno govoreći, ovo je jedini razlog našeg razilaženja..." (Lenjin, Djela, tom 7, stranica 34)

Lenjin naglašava da između njega i Martovljeve "manjine" nema principijelnih razlika, nema tako velikih razlika za razlaz. Kada je Plehanov prišao Martovu, Lenjin je napisao: "Prvo mi dopustite da kažem da autor članka Plehanov ima pravo kada insistira na tome da je jako bitno očuvati jedinstvo partije i izbjeći nove razlaze, posebno oko razlika koje se ne mogu smatrati bitnima. Pozivanje na smirenost, blagost i spremnost na ustupke je hvale vrijedno odstrane vođa u svakom trenutku, a posebno u sadašnjem trenutku." (stranica 115) Lenjin nastavlja da se protivi izbacivanju grupe iz partije, zagovara otvaranje partijske štampe za iznošenje razlika "kako bi se omogućilo ovim grupacijama da govore i da cijeloj partiji pruže priliku da ocjeni važnost ili nevažnost ovih razlika i da odredi gdje i kako i na čijoj strani je prikazana nekonzistentnost". (stranica 116)

Takav je uvijek bio pristup Lenjina pitanjima razlika unutar partije: spremnost na diskusiju, fleksibilnost, toleranciju i iznad svega beskrupuloznu iskrenost prema svojim protivnicima. Isto se ne može reći za današnje vođe "Komunističkih" partija!

Monti Džonston namjerno pravi lažni utisak o razlazu dva krila Ruske socijaldemokratije na 2. kongresu. To radi tako što vadi citate iz Lenjinovih Izabranih djela (staro staljinističko izdanje), u kojem je izostavljena većina materijala o ovome i drugim pitanjima. Zašto se drug Džonston ne poziva na cjelokupna moskovska izdanja? Je li to nedostupno u King ulici? Ili je to bilo da bi se impresionirao prosječni član Lige komunističke omladine koji nema vremena ili priliku da provjeri originale? Drug Džonston, ovdje i u drugim radovima, se pokazao kao neumorni istraživač kada se radi o isjecanju izolovanih fraza i rečenica iz knjige Jedan korak naprijed, dva koraka nazad. Ali i površni pogled na izdanje Lenjinovih Sabranih djela otkriva Džonstonovo falsifikovanje. Na stranici 474 Lenjinovih Djela (tom 7) možemo pročitati:

"Drugarica Luksemburg kaže...da je moja knjiga Jedan korak naprijed, dva koraka nazad jasan i detaljan prikaz "nepomirljivog centralizma". Drugarica Luksemburg pretpostavlja da ja branim jedan sistem organizacije od drugog. Ali to nije tako. Od prve do posljedne stranice moje knjige, ja branim osnovne principe partijske organizacije. Moja knjiga se ne bavi razlikama između dva sistema organizacije partije, već kako održati te sisteme, kritikovati i pročistiti s obzirom na ideju partije."

U stvarnosti razlika između boljševizma i menjševizma nije bila jasna 1903. godine, iako je diskusija otkrila određene tendencije pomirenja među menjševicima, ili "mekšima" kako su ih zvali. Dvije tendencije su se kristalisale tek kasnije, pod pritiskom događaja, ali čak ni tada nije dostigla tačku konačnog razlaza sve do 1912. godine. Daleko od Džonstonovog famoznog perioda od "trinaest ili četrnaest godina" koji se sastojao od jasnog odvajanja između dvije partije, sve do 1912. godine istorija boljševizma je istorija brojnih i ponavljanih pokušaja ujedinjenja partije na principijelnim osnovama. Dalje, razlika između boljševika i menjševika nije bila ograničena, kao što bi neko pomislio čitajući Džonstona, na partijsku organizaciju, već je uključivala svako osnovno političko pitanje koje se pojavljivalo iz analize prirode ruske revolucije.

Što se tiče Džonstonovih pokušaja da napravi razlike, on je daleko od toga. Sa zapanjujućom samouvjerenošću on navodi kritiku Trockog o ideji iznešenoj u Lenjinovom djelu Šta da se radi?, da je radnička klasa u stanju da stvori samo "sindikalnu svijest", tj. svijest o potrebi borbe samo za ekonomske zahtjeve u okviru kapitalizma. Monti Džonston kao i vođe Komunističke partije očigledno ne znaju da je i sam Lenjin kasnije ispravio svoje ranije formulacije, koje su bile pretjerivanja nastala iz polemike protiv ekonomista, tendencije koja je željela da radničke borbe veže oko čisto ekonomskih zahtjeva. Lenjin je ekonomističku tendenciju objasnio da "ekonomisti žele da ojačaju štap tako što ga savijaju na jednu stranu. Ali da bi ojačali štap potrebno ga je zategnuti i na drugu stranu". Lenjin je bio daleko od pogleda, kojeg možemo naći kod staljinista, da se radnička klasa sastoji od materijala koja se može oblikovati kako "intelektualno" vodstvo želi.

Koja je svrha iza Džonstonovog pokušaja iskrivljavanja istorije boljševizma? Odgovor je jasan iz ostatka njegovog rada. Džonston želi da nastavi staljinistički mit o monolitnoj Boljševičkoj partiji, koja je imala zasebno postojanje još od 1903. godine. Kada to uspostavi, onda Trockog može staviti "van" partije kao nedisciplinovanog intelektualca. Scena je onda postavljena za glavno iskrivljavanje – da se trockizam predstavi kao strana i odvojena politička ideologija, suprostavljena lenjinizmu.

Istina je da se Trocki na kongresu 1903. našao na strani Lenjinovih suparnika. Istina je da je i Plehanov, budući socijal-patriota, bio na strani Lenjina. Činjenica jest da su razlike sve iznenadile, uključujući i Lenjina, koji u početku nije shvatao njihovu važnost. Najvažnija tačka problema na 2. kongresu je prelaz iz male propagande sekte u pravu partiju, i na ovom pitanju je Lenjin nesumnjivo zastupao ispravnu poziciju. Kasnije je Trocki, koji je uvijek bio iskren prema svojim greškama, priznao grešku bez zadrške, priznajući da je Lenjin uvijek bio ispravan na ovome pitanju. Monti Džonston citira Trockijevo priznanje, dok na drugim mjestima tvrdi da je Trocki uvijek nevoljno priznavao svoje prošle greške.

Ali Džonston griješi kada predstavlja kako Trocki nije razumio poziciju Lenjina. Razlaz 1903. godine i poslije je među partijskim aktivistima u Rusiji posmatran kao emigrantska svađa bez posebnog praktičnog značaja, ili da citiramo Staljinovu frazu "oluja u šolji čaja". Citirajmo tipični dio iz rada druga Džonstona koji on voli citirati. U Sjenama revolucionara Lunačarski piše: "...vijest o razlazu nas je pogodila kao grom iz vedra neba. Znali smo da je 2. kongres trebao biti završni udarac u borbi protiv ekonomista, ali da će doći do podjele između Martova i Lenjina, a da će Plehanov zauzeti poziciju između dva kampa, nije nikako mogla ući u našu glavu.

Prvi član statuta partije...zar je ovo moglo opravdati razlaz? Ponovna podjela posla u redakciji – šta je sa ovim ljudima vani, jesu li poludjeli?" (stranica 36)

Lenjinova prepiska iz ovoga perioda pokazuje da većina partije nije razumjela razlaz i da su mu bili suprostavljeni. Samo Monti Džonston 65 godina kasnije ne može probleme vidjeti kristalno jasno. Na pitanju 2. kongresa, on nije jednak već iznad Lenjina! Sa visine drugog toma Izabranih djela, Džonston presuđuje Trockom, koji je "potezom ruke...promjenio datum pojave boljševizma i menjševizma kao posebnih tendencija iz 1903. u 1904. godinu kako bi sebe pokazao kako nije pripadao menjševicima, dodajući da se njegova linija u svakom fundamentalnom pitanju poklapala sa Lenjinovom."

Čitalac bi trebao primijetiti da u gornjoj rečenici, Džonston kaže da je Trocki između 1904. i 1917. godine "bio formalno van obe partije", ali je "potezom ruke" promjenio datum pojave boljševizma, ne kao tendencije, već kao partije iz 1912. u 1904. godinu!

Kakvo je značenje izjave Trockog da se njegova linija u svim fundamentalnim pitanjima slagala sa Lenjinom? Čitalac Džonstonove "vrlo selektivne istorije" boljševizma mora biti začuđen tom izjavom. Međutim, njegova začuđenost se ne može pripisati Trockom, već Džonstonu koji namjerno izvlači citate iz konteksta kako bi iskrivio Trockijev odnos prema Lenjinu. Iskrivljavanje je potpuno na strani druga Džonstona koji, kao što smo pokazali, od čitaoca krije prave političke razlike između boljševizma i menjševizma, na koje se Trocki osvrće u gornjem citatu.

Već smo pokazali bezvrijednost Džonstonovog obrađivanja londonskog kongresa 1903. godine. Njegova tvrdnja da su boljševizam i menjševizam izašle kao zasebne tendencije u političkom smislu 1903. godine su bez osnova. Ako je to istina, onda je i Lenjin kriv za trockistički grijeh pomirenja zbog svojih ponovljenih pokušaja da privoli menjševike da učestvuju u radu partije nekoliko mjeseci nakon kongresa. Tek pred kraj 1904. godine Lenjin je priznao postojanje dvije tendencije unutar partije, i formirao Komitet boljševičke većine.

Ključna razlika između boljševizma i menjševizma – stav prema liberalnoj buržoaziji – se pojavio tek krajem 1904. godine. Ovo političko pitanje, a ne svađa oko partijskog statuta je odredila razvoj dvije tendencije u smjeru nepovratnog razlaza, i dovela do konačnog prelaza menjševizma na stranu Bijele armije 1918. godine. Baš na ovome pitanju je Trocki raskinuo sa menjševicima 1904. godine. Ali drug Džonston o ovome ćuti. Razlog za ovu ćutnju ćemo vidjeti u nastavku ovog rada.

Iz istorije boljševizma (2. dio)

Boljševička tendencija je rasla i poprimila oblik na osnovu iskustva iz revolucije 1905, koju je Lenjin opisao kao "generalnu probu za Oktobar". Ipak Monti Džonston nije imao šta da kaže na cjelokupan period od Londoskog kongresa 1903. do perioda od 1910. – 12. Očito se ništa posebno nije desilo u Rusiji! Džonstonova šutnja nije slučajna. Izostavljajući iskustvo 1905. i pokušajima ponovnog okupljanja ruskih socijaldemokrata koji su uslijedili, on utvrđuje već stvoren pogrešan utisak, da kroz cijeli period (trinaest ili četrnaest godina...) boljševizam i menjševizam stoje na suprotnim i nepomirljivim stranama – Trocki je, naravno, "van partije".

Trocki u 1905.

Koju ulogu je Trocki igrao u revoluciji 1905. i u kojim odnosima je bio sa Lenjinom i boljševicima? Lunačarski, koji je tada bio jedan od ljudi koji su Lenjinu bili desna ruka, piše u svojim memoarima:

"Moram priznati da se od svih lidera socijaldemokrata u 1905-6, Trocki nesumnjivo pokazao, uprkos njegovoj mladosti, kao najspremniji. Manje od bilo kojeg od njih je nosio pečat određenog emigrantskog ograničenog pogleda. Trocki je razumio bolje od svih šta znači biti predan političkoj borbi na širokoj nacionalnoj razini. Poslije revolucije se pojavio sa ogromnim stepenom popularnosti, dok ni Lenjin ni Martov nisu bili popularni uopšte. Plehanov je izgubio, mnogo izgubio, zahvaljujući svom prikazu kvazi-kadetske (tj. liberalne) tendencije. Trocki je već tada bio dosta istaknut." (Revolucionarne siluete, str. 61)

Trocki je bio predsjednik Petrogradskog sovjeta radničkih deputata, najistaknutiji od onih organa koje je Lenjin opisao kao "embrionskeorgane revolucionarne vlasti". Većina manifesta i rezolucija sovjeta su bili radovi Trockog, uz to je bio i urednik časopisa Izvestia. Boljševici u Petrogradu nisu uspjeli da cijene važnost sovjeta i bili su slabo predstavljani u njima. Lenjin, iz izgnanstva iz Švedske, pisao je boljševičkom časopisu Novaya Zhizn (Novi život), sugerirajućiboljševicima da zauzmu pozitivniji stav prema sovjetima, ali pisma nisu izdana, i vidjela su svjetlo dana tek 34 godine kasnije.

Ova situacija se reprodukovala na svakoj većoj prekretnici u istoriji Ruske revolucije; zbunjenost i kolebanje lidera partije unutar Rusije kad su suočeni sa potrebom za hrabrom inicijativom, bez Lenjinove vodeće ruke.

Politička pozicija Trockog i odnosi prema Lenjinovim idejama će se potpunije prikazati u dijelu o teoriji permanentne revolucije. Srž materije je stav revolucionarnog pokreta prema buržoaziji i takozvanim "liberalnim" partijama. Zbog ovog problema je Trocki raskrstio sa menjševicima 1904. godine. Kao i Lenjin, Trocki je imao izljev prezira prema klasnom kolaboracionizmu Dana, Plehanova i drugih, i istakao je proletarijat i seljaštvo kao jedine snage sposobne da iznesu revoluciju do kraja.

1905. Trocki je koristio časopis Nachalo (Početak), koji je masovno distribuiran, da izloži svoje stavove o revoluciji koji su bili bliži onim boljševičkim i u suprotnosti sa menjševičkim. Bilo je prirodno da se, uprkos oštrom sporu na drugom kongresu, rad boljševika i Trockog na revoluciji vremenom poklopi. Tako, Trockijev Početak i boljševički Novi Život, uređivan od strane Lenjina, su radili solidarno, podržavajući jedni druge protiv napada reakcije, bez međusobnih rasprava. Boljševički časopis je pozdravio prvi broj Početka:

"Prvi broj Početka je izašao. Želimo dobrodošlicu drugu u borbi. Prvi broj je istaknut zbog odličnog opisa Oktobarskog štrajka od strane druga Trockog".

Lunačarski podsjeća na momenat kad je neko rekao Lenjinu za Trockijev uspjeh u sovjetima, Lenjin je promijenio izraz lica, zatim je rekao: "U redu, drug Trocki je to zaslužio svojim neumornim i impresivnim radom."

Napredak revolucije je dao ogroman poticaj pokretu za ujedinjenje snaga ruskog marksizma. Boljševički i menjševički radnici su se borili rame uz rame pod istim parolama; odbornici suprostavljenih partija su se posljedično udružili. Napokon, na prijedlog boljševičkog centralnog komiteta, koji sada ponovo uključuje Lenjina, su bili na korak ujedinjenja. Trocki je uporno zagovarao ujedinjenje u svom časopisu Početak i pokušao je da se drži postrani frakcijske borbe, ali je bio uhapšen i zatvoren zbog svoje uloge u sovjetu prije održavanja četvrtog kongresa u Štokholmu.

Kongres je održan u maju 1906., ali već do tad revolucionarni talas je bio u opadanju, a sa njim i borbeni duh i "lijevi" govori menjševika.Plehanov je već počeo da oplakuje "preuranjenu" akciju masa sa poznatom frazom: "Nisu se trebali latiti oružja." Konflikt je bio neizbježan između dosljednih revolucionara i onih koji su već počeli napuštati mase i udomljavati se kod reakcije.

Štokholmski kongres

Glavne tačke problema između boljševika i menjševika na Štokholmskom kongresu su bile:

1) Agrarno pitanje

2) Stav prema buržoaskim partijama

3) Stav prema parlamentarizmu

4) Pitanje oružanog ustanka

Plehanov, dokazujući bojažljivi oportunizam menjševika, suprostavlja se Lenjinovom planu da mobiliše seljake za nacionalizaciju zemlje rekavši: "Opasno... uzimajući u obzir mogućnost restauracije." Sumirao je stav menjševika prema preuzimanju vlasti od strane radnika i seljaka ovim riječima:

"Preuzimanje vlasti je neophodno za nas kad izvodimo proletersku revoluciju. Ali obzirom na to da revolucija koja predstoji može biti samo sitnoburžoaska, dužni smo da odbijemo preuzimanje vlasti."

Takav je bio argument menjševika 1907. Revolucija je bila buržoaskarevolucija; zadaci koji su pred njom su buržoasko - demokratski; uslovi za socijalizam su bili odsutni u Rusiji. Zbog toga, bilo kakav pokušaj radnika da preuzmu vlast je bio avanturizam, zadatak radnika je da traže savez sa buržoaskim i sitnoburžoaskim partijama, da im pomognu da iznesu buržoasku revoluciju do kraja.

Koji je bio Lenjinov odgovor Plehanovu? Nije ni pokušao osporiti da je revolucija buržoasko – demokratska, svakako ne da je bilo moguće graditi socijalizam samo u Rusiji. Svi ruski marksisti, menjševici, Lenjin i Trocki su se složili sa ovim zaključcima. Bilo je jasno da su uslovi za prelaz na socijalizam bili odsutni u Rusiji, ali i da su povoljni na Zapadu. Odgovarajući na Plehanova upozorenja na "opasnost restauracije", Lenjin objašnjava:

"Ako želimo pravu, efektivnu, ekonomsku garanciju protiv restauracije, to je garancija koja bi stvorila ekonomske uslove koji isključuju restauraciju, onda bi mogli reći: jedina garancija protiv restauracije je socijalistička revolucija na Zapadu. Ne postoji druga garancija u punom smislu. Bez ovog uslova, bez obzira koji drugi problem je riješen (opštine, podjele zemljišta, itd.) restauracija ne samo da će biti moguća nego skoro i neizbježna." (Radovi, vol.10, str 280)

Tako, odmah na početku, Lenjin zaključuje da Ruska revolucija mora uključivati socijalističku revoluciju na Zapadu. Povezao je Rusku revoluciju neslomljivom vezom sa internacionalnom socijalističkom revolucijom, bez koje bi neizbježno pokleknula pred unutrašnjomreakcijom:

"Formulisao bih prijedlog kako slijedi: Ruska revolucija može postići pobjedu svojim naporima, ali ne može zadržati svoja dostignuća samo svojim naporima. Ne može ovo učiniti sve dok nema socijalističke revolucije na Zapadu. Bez ovog uslova restauracija je neizbježna, imali mi opštine, ili nacionalizaciju, ili podjelu zemlje; jer iza svakog oblika posjedovanja i vlasništva, mali vlasnik će uvijek biti bedem restauracije. Nakon potpune pobjede demokratske revolucije, mali vlasnici će se definitivno okrenuti protiv proletarijata: i čim prije se zajednički neprijatelji proletarijata i malih vlasnika, kao što su kapitalisti, zemljoposjednici, finansijska buržoazija i ostali zbace sa vlasti, prije će se ovo dogoditi. Naša demokratska republika nema druge rezerve osim socijalističkog proletarijata sa Zapada."

Citirali smo Lenjinove riječi u potpunosti, da otklonimo sumnje pogrešne interpretacije, nema optužbi Montija Džonstona koje citiramo od Trockog ili od Lenjina. Za čitaoce Monti Džonstonovog članka je jedini put do zaključka da Lenjin ovdje govori o čistom "trockizmu". On negira mogućnost, ne samo "građenja socijalizma" u Rusiji, nego čak zadržavanje dostignuća buržoasko – demokratske revolucije, bez socijalističke revolucije na Zapadu. On "potcjenjuje ulogu seljaštva" objašnjavajući da vlasnici malih posjeda sačinjavaju bedem restauracije, i da će se neizbježno okrenuti protiv radnika, jednom kada se demokratska revolucija završi.

Ali ne, Lenjin nije preuzeo ove ideje iz Trockijevih knjiga o permanentnoj revoluciji, jer ih nikad nije čitao, a Trocki je bio u zatvoru za vrijeme kongresa. Ideje koje je Lenjin iznio su abeceda marksizma, fundamentalni principi proleterskog internacionalizma i klasne borbe, koje je on branio protiv oportunističkih izvrtanja "učenog" marksiste, Plehanova." Ovo nije marksizam, već lenjinizam" podugljivo kažu menjševici 1906. Ovo nije "lenjinizam", već "trockizam", piše Monti Džonstoun 1968. Zovite to kako hoćete, gospodo, za marksistu, srž stvari se ne mijenja jednostavno nazivajući je drugim imenom.

U odgovoru na argument da socijaldemokratija ne smije otjerati od sebe svoje "progresivne" buržoaske saveznike, Lenjin kaže:

"Ovo dokazuje sve očitije fundamentalne greške menjševika. Oni ne vide da je buržoazija kontrarevolucionarna, i da namjerno teži tom dogovoru."

Ovo je bila osnovna crta Lenjinove borbe protiv menjševika kroz nadolazeći period: potreba da se drži revolucionarni radnički pokret što dalje od saveza sa buržoazijom i njenim partijama, insistirati na radničkoj klasi kao jedinoj istrajnoj revolucionarnoj klasi u društvu, jedinoj klasi sposobnoj da naplati račune carizmu, ako je potrebno protiv buržoazije:

"Jedini uslov i relativna garancija protiv restauracije je revolucija na koju se utiče u najdrastičnijim mogućim načinima, na koju utiče samo revolucionarna klasa direktno, sa najmanjim mogućim učešćem posrednika, kompromisera i svih vrsta pomiritelja; da se ova revolucija iznese do kraja."

Lenjin je kritikovao menjševike zbog njihovog parlamentarnog kretenizma, njihovog nekritičnog i preoptimističnog stava o mogućnostima da marksisti upotrijebe parlament. Oštro je napao Plehanova za njegovo kukavičko odbacivanje oružanog ustanka. Ovo su bili problemi koji su razdvojili boljševike i menjševičko krilo socijaldemokratije; nije organizaciono pitanje, niti "centralizam", nego reforma ili revolucija, klasni kolaboracionalizam ili oslanjanje na revolucionarne mase. Ipak na sve ovo Monti Džonston istrajno ćuti. Čitaoc će se možda pitati zašto! Bićemo milosrdni pa to pripisati drugovom prirodnom nestrpljenju da pređe na daleko "interesantniji period" od 1910-1916. U svakom slučaju, "trinaest ili četrnaest godina" je dosta vremena; ko će propustiti pet godina? – posebno kad taj period obezbjeđuje toliko materijala koji je "nebitan" za Monti Džonstonov slučaj protiv Trockog.

Period reakcije

Stolipinova reakcija, koja je počela 1907., stvorila je ogromne poteškoće za revolucionarni pokret u Rusiji i pokrenulo daljnja neslaganja među socijaldemokratama. Legalne aktivnosti partije su onespobljene od, kako je Lenjin rekao, "najreakcionarnijeg izbornog zakona u Evropi". Ilegalne metode rada, takozvani andergraund, postale su jako važne za odbacivanje zabrana nametnutih od strane režima. Sekcija menjševičkog krila partije je naginjala ka tome da se prilagodi zahtjevima reakcije, izbjegavajući ilegalni rad u korist parlamentarnog utočišta. Ovo je osnova takozvanog likvidacionog spora koji je vodio do novog svježeg raskola u partiji.

Na Londonskom kongresu 1907., Trocki je po prvi put imao priliku da izloži svoje viđenje revolucije prije partije. Njegov govor u debati oko stava prema buržoaskim partijama, za koji je dobio samo petnaest minuta, je dva puta komentarisan od strane Lenjina, koji se nedvojbeno složio oko Trockijevog viđenja, posebno oko njegovog poziva na lijevi blok protiv liberalne buržoazije:

"Ove činjenice," kazao je Lenjin, "su dovoljne da shvatim da je Trocki bliže našim shvatanjima. Odvojeno od pitanja 'neprekidne revolucije', složili smo se oko fundamentalnih zaključaka o stavovima prema buržoaskim partijama." (Radovi, 12. tom, str. 470)

Na Trockijevu teoriju permanentne revolucije, o kojoj ćemo diskutovati u sledećoj sekciji, Lenjin nije bio spreman da se preda. Ali o fundamentalnim pitanjima zadataka revolucionarnog pokreta, postojalo je potpuno slaganje. Sa razlikama između pozicije Lenjina i Trockog ćemo se baviti kasnije. Te razlike su od strane Lenjina proglašene sekundarnim, pokazalo se još jednom na kongresu kad je Trocki izložio amandman rezoluciji o stavu prema buržoaskim partijama. Lenjin je govorio protiv amandmana sa pozicije, ne da je bio pogrešan, nego da nije dopunjeno ništa što nije već bilo u originalu:

"Mora biti dogovoreno," on kaže, "da Trockijev amandman nije menjševički, već da pokazuje isto što i boljševičke ideje."

Ali uprkos identičnosti pogleda na analizu zadataka revolucije, Trocki je ipak pokušao da se usmjeri na suprostavljene frakcije u pokušaju da spriječi novi raskol.

"Ako misliš," kazao je na kongresu, "da je raskol neizbježan, pričekaj makar dok vas događaji, a ne samo rezolucije rastave. Nemoj da letiš ispred događaja."

Na osnovu iskustva iz 1905., Trocki je vjerovao da bi svjež revolucionarni prevrat uticao na guranje u lijevo najboljih elemenata među menjševicima, posebno Martova. Njegova glavna briga je bila da zadrži snage marksizma zajedno kroz težak period, da spriječi raskol koji bi imao demoralizirajući efekat na pokret. Ovo je bila suština Trockijevog "pomirenja", koje ga je spriječilo da se pridruži boljševicima u ovom periodu. Komentarišući ovo, Lenjin piše:

"Brojni socijaldemokrati tog perioda su potonuli u pomirenje, počevši od različitih motiva. Najčestiji od svih je bilo pomirenje za koje se Trocki zalagao, jer je bio jedini koji je pokušao da obezbijedi teorijsku srž za tu politiku."

Ovo je bila suština spora između Lenjina i Trockog prije 1917.; a ne "potcjenjivanje seljaštva", niti "socijalizam u jednoj zemlji", nego pitanje pomirenja.

Greška Trockog je bila u tome što je pripisivao previše važnosti "centrističkoj" (polurevolucionarnoj) struji među menjševicima. On je mislio da jedinstvo marksističkog pokreta donosi ujedinjenje menjševika i boljševika i izbacivanje toksičnih elemenata iz oba, lijevih i desnih ekstrema kao na primjer izbacivanje menjševičkih likvidatora i ultralijevih boljševika, "bojkotera". On nije shvatio, kao što Lenjin očito jest, da se jedinstvo može ostvariti jedino ako prvo raskrstimo sa svim oportunističkim strujama; to očuvanje snaga marksizma u periodu revolucionarnog povlačenja nije značilo apstraktno, formalno "jedinstvo" nego sistemska obuka kadrova kroz metode i perspektive pokreta. Organizacijska mlitavostmenjševika i njihova politička bespomoćnost u periodu reakcije je bila odraz njihovog manjka perspektiva. Sa druge strane, Lenjinova borba za "stabilnu, centralizovanu i disciplinovanu marksističku partiju" proizašla je iz potrebe za obrazovanjem i treniranjem avangarde, neokaljane demoralizacijom i cinizmom oportunista.

Kasnije, Trocki je shvatio svoju grešku i bez rezerve priznao da je u vezi sa ovim pitanjem Lenjin bio u pravu sve vrijeme. Ipak, staljinisti nastavljaju da farbaju groznim bojama frakcijsku borbu između Lenjina i Trockog, dovlačeći sve odgovore u polemici, iznešene u vrućoj kontroverznoj atmosferi samo da bi raširili jaz između ideja Trockog i Lenjina. Trocki je pogriješio, ali je njegova greška bila iskrena, greška revolucionara koji nosi interes revolucije u srcu. Nije slučajno Lenjin ukazao da pomirenje varira između raznih motiva, na primjer revolucionarnih kao i oportunističkih. I sam Lenjin je ponekad znao pogriješiti u procjeni potencijalnih saveznika među menjševicima. 1909. je ponudio sklapanje bloka sa Plehanovom i "propartijskim" menjševicima. Po Lunačarskom, čak kasne 1917., Lenjin je maštao o savezu sa Martovom govoreći kako bi mogao biti vrijedan za revoluciju. Kroz iskustvo pokazalo se da je Lenjin pogrešno mislio. Ali kako neuporedivo su superiorne greške posvećenog revolucionara u odnosu na samozadovoljne škrabotine fariseja koji je pola vijeka kasnije, u komforu svog istraživanja, vodio iste borbe ispočetka i uvijek na strani pobjednika.

Boljševici i Lenjin

"U godinama između 1907. i 1914. u njegovom (Trockijevom) životu se formira poglavlje bez političkih dostignuća... Trocki nema nikakva praktična revolucionarna dostignuća u ovome periodu. Ovih godina, međutim, Lenjin je uz pomoć svojih pratilaca skivao svoju partiju, a ljudi kao što su Zinovjev i Kamenjev, Buharin i kasnije, Staljin, su rasli do određenog ugleda koji im je omogućio da igraju glavne uloge u partiji 1917. godine." (Isak Dojčer, Naoružani prorok, str. 176)

Ovaj Dojčerov pasus, citiran od strane Džonstona, služi jedino da otkrije sitničavi karakter svog autora. "Vodeće uloge" koje su igrali Kamenjev, Zinovjev i Staljin u 1917. godini će biti raskrinkane kasnijim poglavljima. Dovoljno je da se prisjetimo da su Kamenjev i Zinovjev glasali protiv ustanka oktobra 1917., i Lenjin ih je proglasio saboterima koji bi trebali biti izbačeni iz partije! Ali hajde da se prvo pozabavimo sa periodom koji se razmatra.

Dojčerova poenta o "manjku političkih dostignuća", je sasvim tačna, ali ne odnosi se samo na Trockog nego na cijeli revolucionarni pokret u periodu reakcije. Kako su stvari stajale sa boljševicima u to vrijeme? Napad reakcije je stvorio ozbiljan raskol u vodstvu, gdje se Lenjin našao u manjinskoj frakciji. Prevladavajuće raspoloženje među boljševicima je bilo ultra-lijevo, odbijanje da se prepozna povlačenje revolucije. Lunačarski je skrenuo u "lijevo". Druga dvojica su pala pod uticaj filozofskog misticizma, što je odraz očajnog raspoloženja nametnutog od reakcije.

Beskonačne borbe između frakcija koje su rascijepile socijaldemokrate ovog vremena izazvale su reakciju u obliku pomirenja, kojeg je Trocki bio glavni zagovornik. Pomirenje je imalo svoje pristalice u svim grupama, uključujući boljševike. 1910. Trocki je uspio da organizuje sastanak između vođa svih frakcija sa ciljem da izbace likvidatore i "bojkotere" da bi sačuvao partiju:

"Jedini uspješan rezultat koji je on (Trocki) ostvario je bio plenum na kom je izbacio likvidatore iz partije i za malo "bojkotere" i čak uspio na neko vrijeme da zakrpa rascijep, iako sa veoma tankim nitima, između lenjnista i martovaca." (Lunačarski, Revolucionarne siluete, str. 61)

Nije Trocki bio sam u svojim stavovima o ujedinjenju partije. Ljeta 1911., Roza Luksemburg piše:

"Jedini način da se sačuva jedinstvo je da se dođe do generalne konferencije ljudi poslanih iz Rusije, jer ljudi u Rusiji žele mir i jedinstvo i predstavljaju jedinu silu koja može zaraćene strane dovesti do zdravog razuma."

Ova referenca na raspoloženje u radničkoj partiji u Rusiji nije slučajna. Kroz cijeli period – cijelih famoznih "trinaest ili četrnaest godina" – stav koji je dominantan među aktivistima partije u Rusiji je taj da je cijeli raskol između boljševika i menjševika bio bespotrebna neugodnost, proizvod otrovne atmosfere svađa u egzilu. Utisak koji odaju ljudi kao Džonston i Dojčer o boljševičkoj partiji, koji se čvrsto ujedinio iza Lenjinovih ideja, marširajući uporno ka Oktobarskoj revoluciji, je ruganje istoriji.

Lenjin sam, čak i iz prijašnjeg perioda, žali se u svojim pismima o sumnjivom izgledu takozvanih "odbornika", ili boljševičkih agenata u Rusiji. Njegove žalbe su postale stalan tok bijesnih protesta u periodu od 1910. do 1914. protiv ponašanja njegovih vlastitih "sljedbenika" u Rusiji. Maksim Gorki, koji je proveo ovaj period lutajući po periferiji boljševizma, žalio se Lenjinu u njihovoj prepisci o "svađama među generalima" koje su "odbijale" ruske radnike. Stav boljševičkih "odbornika" prema kontroverzama među političkim izgnanicima je čisto izraženo u pismu koje je poslano od strane pristalice boljševizma sa Kavkaza drugovima u Moskvi:

"Čuli smo o "oluji u šoljici za čaj" u inostranstvu, naravno: blokovi Lenjin-Plehanov sa jedne strane i Trocki-Martov-Bogdanov sa druge. Stav radnika prema prvom bloku, koliko ja znam je povoljan. Ali u suštini radnici počinju gledati na emigrante sa prezirom: neka pužu po zidu koliko god im srce želi, ali kao za nas, ko god cijeni interese pokreta – neka radi, ostalo će se pobrinuti samo za sebe! Mislim da je tako najbolje."

Ovo pismo je presrela carska policija, koja je identifikovala autora kao "kavkazski Soso", pseudonim Džugašvili, pseudonim Staljin!

Ovaj prezriv stav prema teoriji, prema "egzilantskim sporovima", "oluji u šoljici čaja" je proširen među boljševičkim aktivistima i prouzrokovao žestoke proteste Lenjina kao u pismu, aprila 1912., Orjonikidži, Spandarjanu i Stasovu:

"Ne budite lakovjerni prema kampanjama likvidatora u inostranstvu. To je velika greška kada ljudi jednostavno zaborave šta se dešava u inostranstvu i pošalju do vraga." (Radovi,35. tom, strana 33)

Vulgarno pomirenje Staljina, Orjonikidže i drugih "praktičnih" boljševika se ističe kroz svu svoju nepristojnost kao motivisano ne oportunizmom, niti željom za revolucionarnim jedinstvom, nego jednostavnim zapostavljanjem širih pitanja. Uzlet u radničkom pokretu u Rusiji 1912. godine je dao svježu srčanost marksistima i tendencijama za pomirenje unutar partije. Novoosnovani boljševički list Pravda je odraz ovog raspoloženja.

U to vrijeme kada je Lenjin vodio borbu da odvoji, jednom za sva vremena, revolucionarno krilo partije od oportunista, sam pojam "likvidacionizam" je nestao sa stranica Pravde. Lenjinovi radovi su objavljivani u osakaćenom izdanju, isključivali su sve argumente protiv likvidatora, a ponekad su jednostavno nestajali. Lenjinova prepiska sa redakcijom Pravde grafički ilustruje stanje afera u Rusiji, ponovo su se partijski "odbornici" našli bez Lenjinovog vodstva, ponovo su se bespomoćno spoticali. U pismu, oktobra 1912., ogorčen neuspjehom da Pravda izloži likvidatore, Lenjin je pisao:

"Ukoliko Pravda ne objasni sve ovo blagovremeno, biće odgovorna sa zbunjenost i uzurpiranje (radničkog pokreta)... Za ovo vrijeme, Nevska Zvezda (boljševički časopis) je ugašen bez ikakvog pisma ili objašnjenja... politički saradnici su ostavljeni u mraku, a ja se osjećam obaveznim da protestvujem protiv ovog i da demantujem bilo kakvu odgovornost za ovu abnormalnu situaciju." (Radovi, 36. tom, strana 196)

Tokom izbora 1912. godine, Lenjin je pisao redakciji Pravde (koje je Staljin bio član):

"...Pravda sada nastavlja dalje, za vrijeme izbora, kao uspavana stara djevojka. Pravda ne zna kako se bori. Ona ne napada, ne progoni ni kadete ni likvidatore." (ibid, strana 198)

Nije bolest pomirenja ograničena na Pravdu. Za vrijeme izbora 1912. godine, šest boljševičkih poslanika je izabrano iz radničkog savjeta. Lenjin, iz Poljske, je upozorio tih šest drugova da ne padnu pod uticaj menjševičkih poslanika:

"Ako je svih naših šest drugova iz radničkih savjeta, ne smiju prešutno podleći uticaju mnogobrojnim Sibircima (npr. intelektualcima, menjševicima). Njih šest mora istupiti sa vrlo jasnim znakom protesta u slučaju da im neko bude gospodario..."

Umjesto da boljševički poslanici formiraju "ujedinjenu frakciju" sa "Sibircima", na čije proglašenje poziva Pravda – pozivajući na jedinstvo svih socijaldemokrata i spajanje Pravde sa likvidacionističkim novinama Luč. Zajedno sa Gorkim, četiri od šest boljševičkih poslanika se potpisalo kao saradnici Luča.

Lenjin je bio bijesan; ali njegovo protestvovanje je bilo neuvaženo. U posljednjem prasku ogorčenja je pisao:

"Primili smo glupo i bezobrazno pismo od redakcije Pravde. Nećemo odgovarati. Moraju se riješiti.. Duboko smo potrešeni nedostatkom vijesti o planu reorganizacije redakcije... Reorganizacija, ali još bolje, potpuno isključivanja svih starih članova je jako potrebno."

Ponovo:

"...moramo postaviti svoje ljude u redakciju Pravde a izbaciti sadašnje. Stvari se kreću u pogrešnom smijeru. Odsustvo kampanjeodozdo za ujedinjenje je glupo i dostojno prezira... Da li bi vi nazivali takve ljude redakcijom? To nisu ljudi nego jadnici koji upropaštavaju cilj."

Takav jezik je Lenjin koristio kad je napadao, ni Trockog, ni menjševike, nego zastupnike pomirenja i kamp sljedbenikamenjševika u njegovoj vlastitoj organizaciji, redakciju njegovih vlastitih novina. Istina, Lenjin je postavio za cilj formiranje "stabilne, centralizovane i disciplinovane marksističke partije" u to vrijeme. Da bi je izgradio bio je prisiljen više puta da se bori sa samim aparatom za koji se on borio da ga stvori.

"Stari boljševici" u 1917.

Za cijeli istorijski period, čak i više nego "trinaest ili četrnaest godina", Lenjin je pokušavao da edukuje vodstvo, da ulije u boljševičke kadrove osnovne ideje, metode i program marksizma. Iznad svega, ispunjavao je potrebu da drži radnički pokret imun na ideološku kontaminaciju buržoazije i sitnoburžoaske demokratije. Često je isticao apsolutnu potrebu pokreta da bude potpuno organizacijski nezavisan od partija buržoaske demokratije i od oportunista koji su pokušali da pokret dovedu pod krilo buržoazije. Apsolutna ispravnost Lenjinovih pozicija je dokazana 1917. godine, kada su menjševici prešli u kamp buržoaske demokratije.

Koja je bila pozicija "starih boljševika" – Kamenjeva, Zinovjeva, Staljina i Lenjinovih drugih "vjernih sljedbenika" te 1917. godine? Svaki od njih je zagovarao podršku vladi Kerenskog, ujedinjenje sa menjševicima što znači napuštanje suštine marksizma zbog te vulgarne buržoaske demokratije. Od svih "starih boljševika", za koje se Lenjin borio da ih edukuje u proteklom periodu, nijedan nije prošao odlučujući test događaja.

Kako je bilo moguće da vođe boljševičke partije, Lenjinove partije, ojačani u borbi, sa ispravnom linijom od njenog početka 1903. godine, padnu u odlučujućem momentu i pređu na stranu oportunizma? Od Montija Džonstona, zbunjeni čitalac ne može očekivati odgovor. Naš "nepristrasan", "naučni" istoričar uopšte ne zna za te događaje! Tranzicija od februara do oktobra je evidentno uspjela, poprilično bezbolno, od strane boljševika koji su "prerasli" sa demokratske revolucije na socijalističku:

"Sada kada je monarh zbačen sa vlasti i buržoasko – demokratska revolucija je završena, Rusija je jedna demokratska republika, Lenjin je mobilizovao boljševičku partiju za drugu fazu revolucije, koji je trebao da prenese vlast u ruke proletarijata i siromašnih seljaka i izvuče Rusiju iz imperijalističkog rata." (Kogito, str. 11)

Koja je bila pozicija lidera boljševika u Rusiji prije Lenjinovog dolaska u aprilu 1917. godine? Blistava kontradikcija svemu čemu ih je Lenjin učio kroz rat, Pravda, koja je bila pod uredništvom Kamenjeva i Staljina, zagovarala je odbranu buržoasko-demokratske republike:

"Kad se armija nađe prsa u prsa sa armijom," pisao je Kamenjev, "suluda politika bi bila predložiti jednoj od armija da spusti oružje i ode kući. Ovo ne bi bila politika mira, nego politika ropstva, koja bi bila odbijena sa gađenjem slobodnog naroda."

Lenjinova politika revolucionarnog defetizma je sada proglašena od strane centralnog organa partije uoči revolucije kao "suluda politika" i "politika ropstva"! Redakcija Pravde proglašava:

"Naš slogan nije beznačajni "dolje rat". Naš slogan je pritisak na Privremenu vladu sa ciljem izazivanja hitnih pregovora između zaraćenih zemalja... I tako dok sve i jedan čovjek ne ostane na svojim borbenim linijama."

Politika Staljina i Kamenjeva je bila da zauzmu liniju najmanjeg otpora, da podrže Privremenu vladu "dok se bori protiv reakcije ili kontrarevolucije", dok nude prazna obećanja o "krajnjem cilju – socijalizmu". Ovo odstupanje od daleke budućnosti socijalističke revolucije, dok zbunjuju sa "hitnim zadacima" kapitalirajući pred buržoaskim liberalizmom i reformizmom, naravno nije ništa novo vođama Komunističke partije danas, za koju to predstavlja suštinu "lenjinizma", kao što je ugrađeno u "Britanskom putu ka socijalizmu" i politici Narodnog fronta. U početku je to bila politika menjševika sa kojima su se "stari boljševici" neizbježno našli u savezu.

Kako je Lenjin po svom povratku uspio da "mobilizuje boljševike za drugu fazu revolucije" kada su svi vodeći članovi podržavali Privremenu vladu? Drugu Džonstonu koji prelazi preko cijele ove epizode u tišini, je očigledno mrsko da prodre dublje u mehaniku ove sjajne "mobilizacije. Bilo bi neistorijski od nas da ne popunimo te rupe umjesto njega.

Dok je bio u inostranstvu, Lenjin je pažljivo pratio razvoj partije. Uporno je pisao Petrogradu zahtijevajući raskid sa buržoazijom i politikom defetizma i 6. marta poslao je telegraf preko Štokholma:

"Naša taktika: apsolutni manjak povjerenja, bez podrške novoj vladi, sumnjati u Kerenskog posebno; naoružanje proletarijata je jedina garancija; momentalni izbori u Petrogradskoj Dumi; bez zbližavanja sa drugim partijama."

17. marta, Lenjin piše:

"Naša partija bi se osramotila zauvijek, političko samoubistvo, kada bi uzela učešće u takvoj prevari... Izabrao bih momentalni raskol sa bilo kim iz partije prije nego se predao pred socijalpatriotizmom."

Ove Lenjinove riječi su jasno upozorenje Kamenjevu i Staljinu, koji su ipak ostali uporni u svojim stavovima, uprkos neprijateljstvu militantnih radnika od kojih su mnogi izašli iz partije sa gađenjem prema kapitulaciji vođa. Odmah po njegovom povratku iz egzila, Lenjin je pokrenuo oštru frakcijsku borbu protiv "starih boljševika". Na sastanku boljševičkih delegata u sovjetima aprila 1917. godine, Lenjin je sa ogorčenjem govorio o reformističkom raspoloženju koje je inficiralo vodstvo:

"Glavno pitanje je stav prema ratu. Glavna stvar koja izlazi na površinu kada čitamo o Rusiji i vidimo šta se ovdje dešava je pobjeda odbranaštva, pobjeda izdajica socijalizma, obmana masa od strane buržoazije...

"Ne možemo dozvoliti ni najmanji ustupak odbranaštvu u našem stavu prema ratu, čak ni pod novom vladom koja ostaje imperijalistička..."

"Čak i naši boljševici pokazuju povjerenje prema vladi. Ovo se može objasniti jedino intoksikacijom revolucije. Ovo je smrt socijalizma. Vi drugovi imate povjerenje prema vladi. Ako je tako onda se naši putevi razilaze. Radije ostajem u manjini..."

"Pravda zahtijeva od vlade da se odrekne aneksije. Zahtijevati od kapitalističke vlade da se odrekne aneksija je glupost, ruganje sa... (pauza)

"Iz naučne perspektive ovo je tako odvratna obmana koju cijeli internacionalni proletarijat, cijeli... (pauza) Vrijeme je da priznamo svoje greške. Dosta je bilo rezolucija, vrijeme da djelujemo." (Radovi, 36. tom, stranice 434-438)

Obrativši pažnju na menjševički manifest sovjeta "Svim ljudima svijeta", koji je Pravda proglasila kao "svjesni kompromis između dvije različite tendencije unutar sovjeta", i za koji su glasali boljševički delegati pod uticajem Staljina i Kamenjeva, Lenjin dodaje:

"Manifest menjševika radničkog sovjeta ne sadrži ni jednu jedinu riječ prožetu klasnom svijesti. Sve sami razgovori! Razgovori, laskanja revolucionarnih ljudi, su jedina stvar koja je uništila sve revolucije. Marksizam nas uči da ne podlegnemo revolucionarnim frazama, pogotovo onda kada su najtačnije." (ibid, str. 439)

Koga Lenjin kritikuje da je podlegao "revolucionarnim frazama", druže Džonston? Trockog, koji čak nije bio u zemlji u tom momentu? Ne, druže Džonstone, to su bili Staljin i Kamenjev, oni "čvrsti boljševici", posvećeni "lenjinisti" koji su igrali tako "važnu ulogu u partiji" u 1917.! Tri dana prije ovog sastanka, Staljin je obznanio u korist prihvatanja prijedloga menjševika Ceretelija da se ujedine boljševici i menjševici. On je držao tu poziciju, dok su obe partije složene oko pozicije manifesta sovjeta, ne postoje korjenite razlike između principa obe partije. Referišući na ovo, Lenjin je istakao oštro upozorenje:

"Čuo sam da postoji tendencija u Rusiji za ujedinjenje, ujedinjenje sa odbranašima. Ovo je izdaja socijalizma. Mislim da je bolje ostati sam, kao Lajbneht: sam protiv 110." (ibid, strana 443)

Eto šta sad imamo: "izdaju socijalizma", "obmana masa", "besmislice", "ruganje", "odvratnu obmanu". Ovo je jezik koji je Lenjin morao koristiti da bi "mobilizovao boljševičku partiju" za socijalističku revoluciju! Nakon Lenjinovog govora punog osude, Staljin se povukao sa bine javne debate kao kompromis između njegovih socijalpatriotskih stavova i tihog naginjanja ka Lenjinovoj poziciji; Kamenjev i Zinovjev su bili uporni sa svojim stavovima sve do oktobra, kada su glasali protiv ustanka i pokrenuli kampanju protiv ustanka unutar i izvan partije. Takva je bila "važna uloga" koju su igrali ovi "stari boljševici", takva da je Lenjin uoči revolucije ljutito zatražio da ih se izbaci iz partije.

Monti Džonston napada Trockog za njegovu politiku pomirenja prije 1917., ali zaboravlja spomenuti da su Staljin i kompanija zagovarali pomirenje i ujedinjenje sa menjševicima tek par mjeseci prije Oktobarske revolucije, baš u trenutku kada su se razlike između boljševizma i menjševizma (čitaj revolucije i kontrarevolucije) istakle kao najoštrije.

Kada smo to utvrdili, međutim, potrebno je dodati još i to da su uprkos svih njihovih grešaka, "stari boljševici" bili istinski revolucionari. Napravili su grešku, fundamentalnu grešku, koja, da nije bilo Lenjina i Trockog, bi odvela do katastrofe. Bez vodstva Lenjina i Trockog Ruska revolucija se ne bi desila 1917. Ili radnička diktatura ili Kornilova reakcija: ovo je način na koji je Lenjin opisao alternative 1917. Bez vođenja borbe, posebno od strane Lenjina, sa svim svojim ličnim autoritetom, pokret bi nedvojbeno pao u šake reakciji.

Ipak, uprkos njihovim slabostima i kolebanjima, Kamenjev i Zinovjev nisu poslani na sud, nisu optuživani da su "agenti njemačkog imperijalizma", nisu silom tjerani da daju lažna priznanja, nisu ubijeni. Po boljševičkoj tradiciji, tradiciji tolerancije i smisla za proporcije, Kamenjev i Zinovjev ne samo da nisu izbačeni iz partije, nego su čak i izabrani u Centralni komitet i Politbiro, što su najviše pozicije po odgovornosti. Čak i nakon toga oni nisu uvijek postupali ispravno i ponekad pravili užasne greške: ali čak i najgore greške "starih boljševika" se ne mogu porediti sa potpunom izdajom revolucije od staljinističke birokratije i njihovih branitelja u svijetu. Tradicije staljinističkog totalitarizma i boljševičkog lenjinizma su rastavljene rijekom krvi.

Trocki i boljševici u 1917.

Vidjeli smo kako Monti Džonston koristi usluge Trockijevog "jako saosjećajnog ali takođe ekstremno objektivnog biografa", Isaka Dojčera. Džonston se često oslanja na Dojčera, koji ga oslobađa bolne nužnosti citiranja iz samih radova Trockog i ljubazno ga snabdijeva ofucanim, književnim banalnostima o Trockijevim psihološkim i moralnim atributima koji su mu korisni, radije nego rđavi ekser o koji bi objesio svoju vlastitu "tezu" o Trockom koja sada trijumfalno nastaje:

"Činjenica je... da iako je Trocki bio pred ulazak u boljševičku partiju jula 1917., pod pritiskom nadolazeće Oktobarske revolucije u kojoj je igrao tako važnu ulogu, mi pronalazimo u ovih četrnaest godina Trockijevog života... samu nemogućnost da se posveti u nerevolucionarnom periodu zadatku izgradnje čvrste organizacije, uklapanju sebe u položaje i samim tim potčinjavanju sebe njenoj kolektivnoj disciplini koja je trebala da ispliva nakon što se oluje revolucije stišaju." (Kogito, strana 7)

Džonston želi da naslika Trockog kao podstrekača revolucije, "sjajnog govornika" koji dobija inspiraciju iz "revolucionarnih oluja", ali u suštini sitnoburžaskog individualistu čiji je moral pao čim je prošla revolucionarna situacija. Njegov cijeli rad je lijep rad impresionističkog slikanja riječima: i kao što svi impresionistički radovi izgledaju lijepo, iz daljine, ako držiš oči napola zatvorene...

Želimo da upitamo druga Džonstona, prvo, kako je moguće da ovaj "sjajni govornik" ulazi u boljševičku partiju "pod pritiskom" nečega što se nije desilo? Očito Monti Džonston pokušava da premjesti datum Trockijevog ulaska u partiju tamo negdje poslije Oktobarske revolucije ("jednim zamahom ruke"), kako bi rekli. Ali ne, takva obmana bi bila previše čak i za našeg jezuitu, preko volje, Trocki je ipak morao ući u partiju "pod pritiskom nadolazeće Oktobarske revolucije".

Postoji još jedna dublja mala poteškoća, naime to da Trocki, u Montijevoj igri riječima igra "važnu ulogu" u ostvarivanju "nadolazeće" revolucije. Zapravo Trocki se formalno pridružio boljševičkoj partiji, ne kada je revolucionarni talas bio u svom vrhuncu, na pragu preuzimanja vlasti, kao što Džonston nagovještava, nego upravo suprotno, kada su mogućnosti za revoluciju bile u opadanju, u periodu reakcije prateći "julske dane" kada je Lenjin bio u bijegu a mnogi boljševici u zatvoru.

Zašto se Trocki pridružio boljševicima 1917.? Prvo i najbitnije, jer nije bilo političkih neslaganja. Članak koji je Trocki napisao u Americi u martu 1917. linijski se podudarao sa Lenjinovim Pismima izdaleka, napisanim u Švajcarskoj u isto vrijeme. Da li je ovo slaganje bilo slučajno, druže Džonston? Kada bi sudili samo po tvojoj jednostranoj prezentaciji prošlih sporova između Lenjina i Trockog, to bi bilo jedino objašnjenje. Ali prethodni period; da li je i ovo bilo "slučajno?” Lenjin, u svom posljednjem pismu kongresu (1923), kaže da nije. Niti je bilo slučajno, druže Džonston, da je Lenjinov najdosljedniji sljedbenik u svojoj borbi protiv kolebanja "starih boljševika" 1917. niko drugi nego Trocki.

Cijeli smisao revolucionarne teorije i izgradnje revolucionarne partije je da se iznese revolucija. Upravo u "revolucionarnim olujama" u kojima se revolucionarni pokret neizbježno mora naći, nailazi na pritisak drugih klasnih sila koje stavljaju svu teoriju, ljude i partije na odlučujući test. Razlog zašto su "stari boljševici" pali na testu, razlog zašto su se našli bespomoćni i prepušteni slučaju u revolucionarnoj oluji je upravo taj, što su cijeli prethodni period propustili priliku da upijaju i razumiju Lenjinove ideje i metode, a tosu ideje i metode revolucionarnog marksizma.

"Stari boljševici" su bili zadovoljni uklapanjem u neku partijsku funkciju, htjeli su pratiti Lenjinove stope, mehanički ponavljati njegove ideje, koje su u njihovim rukama postale beznačajno palamuđenje. Rezultat toga je bio vidljiv u odlučujućem momentu, kada se najviše trebalo pokazati, onu su oklijevali, "izgubili razum", protivili se Lenjinu... i pronašli utočište u kampu menjševizma. Trocki, sa druge strane, je išao drugim putem i dostigao iste zaključke kao Lenjin. Od tog momenta, sve stare razlike su poslanena smetlište istorije... samo da bi ih staljinisti vratili nazad nakon Lenjinove smrti sa ciljem da udalje Trockog od vodstva.

Čim je stigao u Petrograd maja 1917., Trocki je govorio i postupao u solidarnosti sa boljševicima. Komentirajući ovo, boljševik Raskoljnikov se prisjeća:

"Lav Davidovič (Trocki) nije bio formalno član partije u to vrijeme, ali je radio za partiju od dana otkad se vratio iz Amerike. U svakom slučaju, odmah poslije njegovog prvog govora u sovjetu, svi smo gledali na njega kao na jednog od lidera partije." (Proleterska Revolucija, 1923, str. 71)

Vezano za kontroverze iz prošlosti, isti pisac ističe:

"Odjeci prošlih neslaganja tokom predratnog perioda su potpuno nestali. Nisu postojale razlike između taktičih linija Lenjina i Trockog. To spajanje, već vidljivo tokom rata, je potpuno ostvareno od momenta povratka Trockog u Rusiju. Od njegovog prvog javnog govora svi mi lenjinisti smo osjetili da je jedan od nas." (ibid, str 150)

Ako Trocki nije odmah formalno postao članom boljševičke partije, razlog nisu bila politička neslaganja (on je najavio svoju volju da pristupi partiji odmah u diskusiji sa Lenjinom i njegovim kolegama), nego to što je Trocki htio osvojiti organizaciju Mezrajonaca ("interdistrikt grupe") koja je bila sastavljena od otprilike 4000 petrogradskih radnika i mnogih istaknutih ljevičara kao što su Uricki, Džofe, Lunačarski, Rjazanov, Volodarski i ostali koji su kasnije igrali bitne uloge u vodstvu boljševičke partije. Vezano za ovu grupu, bilješke iz Lenjinovih radova objavljenje u Rusiji nakon revolucije kažu:

"Na pitanje rata Mezrajonci su zauzeli internacionalističku poziciju i njihove taktike su bile bliske boljševičkim." (Radovi, 14. tom, str.448)

Na Sveruskom kongresu sovjeta održanom u to vrijeme, na kojem su i dalje dominirali menjševici i socijalrevolucionari, E. H. Kar primjećuje:

"Trocki i Lunačarski su bili među deset delegata "ujedinjenih socijaldemokrata" koji su čvrsto podržali boljševike kroz tri sedmice kongresa." (Boljševička revolucija, 1. tom, str. 89)

Sa ciljem ubrzanog pripajanja Mezrajonaca boljševicima, čemu su se protivili neki od vođa partije, Trocki je pisao u Pravdi sljedeće:

"Po mom mišljenju trenutno ne postoje razlike u principu ili taktici između interdistrikt i boljševičke organizacije. Sudeći po tome, ne postoje motivi koji bi opravdali pojedinačno postojanje ovih organizacija."

U ovo teško i opasno vrijeme, Trocki je napisao pismo Privremenoj vladi koje vrijedi cijelo citirati pod svjetlom odnosa između Trockog i boljševika u 1917. Datum na ovom pismu je 23. Jul 1917. :

"Građanski ministri:

Primjetio sam da je u vezi sa događajima 16. i 17. jula izdat nalog za hapšenje Lenjina, Zinovjeva i Kamenjeva ali ne i za mene. Zbog toga se osjećam dužnim da skrenem vašu pažnju na sljedeće:

1) Slažem se sa glavim principima Lenjina, Zinovjeva i Kamenjeva i zagovaram ih u novinana Napred kao i u mojim javnim govorima.

2) Moj stav prema događajima 16. i 17. jula je isti kao njihov.

a) Kamenjev, Zinovjev i ja smo prvi čuli za predložene planove Strojnice i drugih pukovnija na združenom sastanku Biroa (Izvršni odbor) jula. Preduzeli smo hitne mjere da zaustavimo vojnike da izađu na liniju. Zinovjev i Kamenjev su stupili u kontakt sa boljševicima i samnom odnosno unutrašnjom organizacijom (Mezrajonci) kojoj ja pripadam.

b) Kada su, bez obzira na to, demonstracije počele, moji drugovi boljševici i ja smo imali mnogobrojne govore ispred Taurid palate, na kojima smo nastupali sa našim glavnim sloganom: "Sva vlast sovjetima.", ali smo istovremeno pozivali demonstrante, i vojnike i civile da se vrate svojim domovima mirno i uredno.

c) Na konferenciji koja se dogodila ispred Taurid palate kasno u noć između 16. i 17. jula između boljševika i drugarskih organizacija, podržao sam prijedlog Kamenjeva da se uradi sve da se spriječi povratademonstrancijajula. Međutim kada smo to čuli od agitatora koji su došli iz različitih organizacija, da su pukovnije i radnici već odlučili izaći i da je nemoguće zadržati masu dok kriza u vladi ne završi, svi prisutni su se složili da je najbolja stvar da usmjerimo demonstracije ka mirnom okupljanju i da ih zamolimo da ostave oružje kući.

d) U toku dana jula, koji sam proveo u Taurid palati, drugovi boljševici i ja smo više puta usmjeravali ovaj tok ka masi.

3) Činjenica je da ja nisam dio Pravde i da nisam član boljševičke partije ne zbog političkih razlika, nego zbog određenih okolnosti u istoriji naše partije koje su sada potpuno izgubile značaj.

4) Pokušaj novina da stvore utisak da je nemam nikakve veze sa boljševicima je tačna koliko i izvještaj da sam tražio od vlasti da me zaštiti od "nasilja rulje", kao i stotine drugih lažnih glasina tih istih novina.

"Nakon svega što sam rekao, suludo je da me isključite sa naloga za hapšenje koji ste izdali za Lenjina, Kamenjeva i Zinovjeva. Takođe ne biste trebali sumnjati da sam beskompromisan politički protivnik kao i gore navedeni drugovi. Izostavljajući me samo naglašavate kontrarevolucionarni karakter koji stoji iza napada na Lenjina, Zinovjeva i Kamenjeva."

(Iz Doba Permanentne Revolucije, str. 98-9)

Kroz cijeli ovaj period, Trocki, u desecima prigoda izražava svoje slaganje sa pozicijom boljševika. U najtežim danima, kad je partija morala da radi ilegalno, kada su Lenjin i Zinovjev bili protjerani u Finsku, kada je Kamenjev bio u zatvoru a boljševici podvrgnuti besramnoj kleveti da su "njemački agenti", Trocki je govorio javno u njihovu odbranu i poistovijetio svoju poziciju sa njihovom. Monti Džonston zna ovo. On to zna i preskače u tišini. Sve što on ima da kaže o ovome je:

"U svojoj "kolosalnoj aroganciji" čini se da Trocki vjeruje da se boljševička partija deboljševizirala i zbog toga je potencirao da se pridruži." (Kogito, str. 14)

Fraza "deboljševiziran" dolazi ne od Trockog, nego od "nepristrasnog" Isaka Dojčera, a "kolosalna arogancija" dolazi od Lunačarskog iz Revolucionarnih silueta, gdje još možemo pročitati:

"Trocki kao čovjek je ohol i prgav. Međutim, nakon njegovog spajanja sa boljševicima, samo je prema Lenjinu pokazivao nježnu popustljivost. Sa skromnošću svih stvarno velikih ljudi, on priznaje Lenjinov status vođe."

A na strani 43 istog rada:

"Kada je Lenjin ležao ranjen u opasnosti od smrti, bojali smo se, niko nije pokazao naša osjećanja o njemu kao Trocki. Usred užasnog previranja svjetskih događaja Trocki je, drugi vođa Ruske revolucije, čovjek koji nikako nije sklon sentimentalnosti, čovjek koji kaže: "kada shvatimo da bi Lenjin mogao umrijeti, čini se da su svi naši životu beskorisni i da smo izgubili volju za životom."

Ostavljamo našem čitaocu ovih redova da odluči u kojem dijelu je "kolosalna arogancija" isplivala na površinu u opisu odnosa između dva najveća revolucionara našeg vremena.

Dvije godine kasnije, Lenjin ističe da je 1917. "boljševizam privukao sebi najbolje elemente iz socijalističkih struja." Na koga se ovi redovi odnose, druže Džonston? Lijevim menjševicima i lijevim socijalrevolucionarima? Ali većina ovih elemenata je već raskrstila sa boljševizmom do 1918. Ovi redovi se odnose na Trockog i Mezrajonce. Poseban stav Lenjina prema Mezrajoncima je dokazan činjenicom da u vrijeme kada je zatezao kriterijume za ulazak u partiju, da bi se odbranio od nepouzanih elemenata, probni period je ukinut za Mezrajonce, koji su mogli računati da su članovi boljševičke partije od trenutka kada su se pridružili svojoj vlastitoj grupi.

Ovo je bilo ravno onom kad su se boljševici složili sa izjavom Trockog da ne postoje taktičke niti političke razlike između te dvije grupe. Na istom kongresu na kom su Mezrajonci ušli u partiju, "arogantni" Trocki je izabran u Centralni komitet i bio jedan od četiri imena (sa Lenjinom, Zinovjevom i Kamenjevom) koji su najavljeni nakon prebrojavanja najvećeg broja glasova (131 od 134).

Staljinova škola falsifikacije

"Neistorijski bi bilo da, u procjeni Trockog, ignorišemo njegovu borbu protiv boljševizma tokom prvih četrnaest godina njegovog postojanja – ili da smatramo slučaj zatvorenim citirajući napomenu u kojoj Lenjin spominje Trockijev autoritet – sve do 1917. (usred revolucije i kasnije je Trocki bio u partiji manje od 4 mjeseca) kada je shvatio da jedinstvo sa menjševicima nije moguće, "nije bilo boljeg boljševika od Trockog." (Kogito, str. 8)

Tako izgleda naklon muzi istorije sa kojom Monti Džonston završava prvi dio svog "dalekovidnog, komplikovanog ali istinski poučnog" analiziranja istorije boljševizma. Posebnost u upotrebi izvora druga Džonstona se ogleda u tome što odbija da prizna kao dokaz napomenu, "navodno" Lenjinovu, o "Trockijevom autoritetu". Koja je to napomena i zašto je nastala?

Na sastanku Petrogradskog komiteta 14. novembra 1917., Lenjin je govorio o opasnosti tendencija pomirenja unutar vodstva partije koje je predstavljalo opasnost i nakon Oktobarske revolucije. 14. novembra, jedanaest dana nakon uspješnog ustanka, tri člana Centralnog komiteta (Kamenjev, Zinovjev, Nogin) dali su ostavku kao znak protesta protiv politike partije, i kao ultimatum su istakli zahtjev za formiranjem koalicije sa menjševicima i eserima "u suprotnom jedini pravac koji preostaje je održavanje čisto boljševičke vlade metodom političkog terora". Potvrdili su svoju izjavu apelovanjem na radnike da se "momentalno pomire" na kontu njihovog slogana "Živjela vlada svih sovjetskih partija!" Ova kriza među funkcionerima se činila kao da će uništiti svu dobit Oktobra. U odgovor ovoj opasnoj situaciji, Lenjin je zagovarao izbacivanje jeretika među vodećima. U ovoj situaciji je Lenjin održao govor koji se završava sa: "Bez kompromisa! Za homogenu boljševičku vladu." U originalnom tekstu Lenjinovog govora nalaze se sljedeće riječi:

"Koaliciju ne mogu shvatiti ozbiljno. Trocki je davno rekao da ujedinjenje nije moguće. Trocki je ovo shvatio i od tada nije bilo boljeg boljševika."

Nakon Lenjinove smrti, vladajuća klika: Staljin, Kamenjev i Zinovjev su započeli sistematsku kampanju falsifikovanja, stvorenu tako da umanji ulogu Trockog u revoluciji a da uveća njihovu. Da bi ovo uradili, morali su smisliti legendu o "trockizmu", da bi povukli liniju između pozicije Trockog i Lenjina i "lenjinista" (odnosno njih samih). Plaćenički istoričari su kopali kroz smeće starih nesuglasica koje su odavno zaboravljene od strane onih koji su u njima učestvovali: zaboravljene, jer su sva pitanja koja su tad bila potegnuta riješena iskustvom Oktobra i zbog toga su samo ostali apstraktni, istorijski interesi. Ali ozbiljna prepreka na putu falsifikatora je bila sama Oktobarska revolucija. Ova prepreka je izbrisana slojevitim brisanjem imena Trockog iz istorijskih knjiga, ponovnim pisanjem istorije i konačno, potpuno potiskivanje svih, čak i najmanje štetnih, pominjanja uloge Trockog.

Monti Džonston i sam citira dobar primjer ovog: u izdanju iz 1934. godine Staljinove Oktobarske revolucije, pronalazimo sledeće izjave:

"Sav praktičan rad u vezi organizacije u ustankuje urađen po direktivama druga Trockog, predsjednika Petrogradskog sovjeta. Sa sigurnošću možemo reći da je partija dužna isključivo drugu Trockom za ubrzan prelazak vojnog garnizona na stranu sovjeta zbog čega je rad Vojnog revolucionarnog komiteta organizovan."

"Ovaj pasus", piše Monti Džonston, "je neoprostivo izbačen iz teksta u članku objavljenom u Staljinovim radovima, Moskva, 1953. IV, str. 157."

"Neoprostivo izbačen" je jezik čovjeka koji je iznenađen i isprovociran nekim sitnim i neočekivanim detaljima. Ali to ništa nije iznenađujuće, a zaprepašćenje druga Džonstona je potpuno lažno. On je dobro upoznat sa tim da su svi spisi sovjetske istorije do danas sastavljeni od ničega osim čistih laži i obmana na račun Ruske revolucije a pogotovo uloge Trockog u njoj. Sva izvrtanja činjenica 1924., iako su bila gruba, nisu bila ni do koljena vremenu Staljin jeumjesto navedenog pisao:

"Drug Trocki nije igrao nikakvu ulogu u partiji niti u oktobarskom ustanku, niti je mogao jer je bio nov član partije za vrijeme Oktobra." (Staljinovi radovi, Moskva, izdanje 1953.)

Ovo je bio još jedan korak napred u kompletnoj degeneraciji Staljinove birokratije koja je optužila ne samo Trockog, nego i cijelo vodstvo "starih boljševika", za kolaboraciju sa njemačkim fašizmom zbog rušenja Sovjetskog Saveza. Pored ostalih optužbi nastalih u vrijeme sramotne čistke tridesetih godina, Buharin, kojeg je Lenjin opisao u potisnutom testamentu kao "omiljenog partiji", je takođe optužen za kovanje zavjere za ubistvo Lenjina 1918.

Napomena u kojoj Lenjin spominje Trockijev autoritet je objavljena u originalnom izdanju zapisnika Petrogradskog komiteta, ali je taj govor naknadno potisnut pod izgovorom da je zapisničar pogrešno zapisao. Nedvojbeno, cijeli tekst, kao i mnogi Lenjinovi govori su loše uređeni, puni rupa i nepotpunih rečenica. Ali jedna stranica je obrisana – stranica koja sadrži Lenjinovu napomenu o Trockom. U svojoj knjizi, Staljinova škola falsifikacije, Trocki prilaže fotokopiju navedene stranice. Original se nalazi u Trockijevim arhivama, zajedno sa velikom količinom materijala koji je potisnut u Sovjetskom Savezu. Monti Džonston ne preispituje autentičnost materijala. On se ne usuđuje: dokazano je, ne samo od strane svakog ozbiljnog istoričara Ruske revolucije, nego je materijal objavila sovjetska birokratija nakon dvadesetog kongresa, uključujući Lenjinov potisnuti "testament", koji je objavila Lijeva opozicija u Rusiji i trockisti u inostrantstvu trideset godina prije nego što je tekst objavila sovjetska vladajuća klika. Očekivano, oni su objavili samo dio materijala, koji pokazuje Lenjinovo protivljenje Staljinu. Ali i dalje ogromna količina materijala ostaje zaključana, u "zatvorenoj" sekciji Lenjinove biblioteke, dostupne samo za partijske plaćenike "istoričare".

Autentičnost Lenjinove napomene može se prepoznati iz konteksta u kom je govorio. Na pitanje pomirenja, niko nije bio tako iskren kao Trocki prije rata. Trocki je vjerovao, na osnovama iskustva iz 1905., da bi novi revolucionarni talas pogurao najprogresivnije elemente među menjševicima prema lijevo i omogućio ujedinjenje sa boljševicima. Slijed događaja je dokazao netačnost njegovih stavova. Trocki je 1917. bez oklijevanja priznao svoju grešku i jednom za sva vremena odbacio ideju pomirenja sa menjševicima. Međutim frakcija "starih boljševika" se neprestano držala svojih iluzija o pomirenju čak i nakon preuzimanja vlasti. Ono što su oni tražili u novembru 1917. bila je restauraciju kapitalizma, ili kontrarevolucijapod plaštom demokratije. Pitajmo Montija Džonstona jedno direktno pitanje: ko je više djelovao kao boljševik 1917., Trocki ili samoprozvani "stari boljševici"? Neće odgovoriti. Nije trenutak za to. Lenjin je odgovorio na sastanku Petrogradskog komiteta novembra 1917.

Na 21. strani njegovog rada, Džonston citira iz Lenjinovog posljednjeg pisma kongresu – poznati potisnuti testament, koji je bio dostupan samo službenicima Komunističke partije nakon 20. kongresa. Džonstoun je citirao ono što je Lenjin rekao o Trockijevim ličnim karakteristikama, ali izostavlja jednu rečenicu koja je jako važna za njegov rad. Lenjin, u svojim posljednjim riječima ruskoj Komunističkoj partiji, upozorava na to da se Trockijeva "neboljševička" prošlost ne smije koristiti protiv njega.

Monti Džonston je pola svog rada posvetio iskopavanju smeća iz najopskurnije polemike iz perioda prije 1917. godine. Ali nije slučajno pogrešno citirao Lenjinove posljednje riječi o Trockom i njegovom odnosu sa boljševičkom partijom, prije 1917.

Za Lenjina, kao i za Trockog, 1917. godina je bila odlučujući preokret koji je sve stare polemike sa Trockim učinio nevažnim. Zato Lenjin nikad nije imao priliku da govori o njima nakon 1917. Zato je takođe Trocki, 1921. savjetovao Olminskog da bi objavljivanje njegovog pisma Čeidzeu bilo neumjesno. Monti Džonston nagovještava na osnovu ovog da je Trocki kriv za iste metode falsifikacije kao i Staljin!

"Kada ga je Olminski, predsjednik komisije za istoriju partije, pitao da li bi (pismo Čeidzeu) trebalo objaviti, on je odgovorio da bi ovo bilo "neumjesno" i dodaje: Čitalac to danas ne bi razumio, ne bi primjenio istorijske okolnosti i zbunio bi se. Upravo ovo je bila motivacija staljinistima za potiskivanje i falsifikaciju istorijskih dokumenata koje je kasnije Trocki sam raskrinkao." (Kogito, str. 7)

Jer Monti Džonston nije uložio ni najmanje napore da objasni istorijski kontekst ovog pisma -ili bilo kog drugog- njegov motiv da se njime koristi je sasvim jasan. Nadamo se da smo pružili ideju pravoj "motivaciji" Trockog u ovom periodu (1913), a to je njegova želja da ujedini marksistički pokret. U svojoj knjizi, U odbranu marksizma, Trocki objašnjava u potpunosti razloge za njegova stajališta. Monti Džonston citira iz njegovog rada – ali u običajenim selektivinim manirima, izlaže samo jednu frazu: "Nisam se oslobodio u tom periodu, posebno u organizacijskoj sferi, od repova sitnoburžoaskog revolucionara." Hajde da izložimo njegove riječi u cijelosti:

"Imam na umu takozvani avgustovski blok iz 1912. Aktivno sam sudjelovao u ovom bloku. Na neki način sam ga i stvorio. Politički sam se razlikovao od menjševika na svim fundamentalnim pitanjima. Takođe sam se razlikovao od ultra lijevih boljševika. U opštim političkim tendencijama sam bio daleko najbliži boljševicima. Ali bio sam protiv lenjinističkog režima jer još nisam bio naučio da za ostvarenje revolucionarnog cilja je potrebna snažna centralizovana partija. I tako sam formirao ovaj blok sačinjen od heterogenih elemenata koji su bili usmjereni protiv proleterskog krila partije."

"U avgustovskom bloku likvidatori su imali svoju frakciju, ultra lijevi boljševici takođe nešto što podsjeća na frakciju. Većinu dokumenata sam ja napisao i kroz izbjegavanje principijelnih grešaka imao sam za cilj da stvorim prividnu jednoglasnost oko konkretnih političkih pitanja. Ni riječi više o prošlosti! Lenjin je izložio avgustovski blok nemilosrdnim kritikama i najteži udarci su pali na moj račun. Lenjin je dokazao da iako se nisam slagao politički ni sa menjševicima ni ultra lijevim boljševicima, moja politika je bila avanturizam. Ovo je užasno ali istinito.

"Kao olakšavajuću okolnost dopustite mi da navedem činjenicu da sam postavio sebi za cilj ne da podržim desnu ili ultra lijevu frakciju protiv boljševika, nego da ujedinim partiju kao cjelinu. Boljševici su takođe bili pozvani na avgustovsku konferenciju. Ali je Lenjin izričito odbio da se ujedini sa menjševicima (u čemu je on bio potpuno u pravu), ja sam zbog toga ostao sam u neprirodnom bloku sa menjševicima i ultra liijevim boljševicima. Druga olakšavajuća okolnost je ova, da je sam fenomen boljševizma kao istinske revolucionarne partije bio u razvoju po prvi put – u praksi Druge Internacionale nije bilo takvog presedana. Ali ja ne pokušavam da tražim sitnice da bih se oslobodio krivice. Bez obzira na koncept permanentne revolucije, koji je nedvojbeno otkrio pravu perspektivu, ja se nisam u tom periodu oslobodio pogotovo u organizacijskoj sferi od osobina sitnoburžoaskog revolucionara. Bolovao sam od bolesti pomirenja sa menjševicima i od nepovjerenja prema Lenjinovom centralizmu. Odmah nakon avgustovske konferencije blok se počeo raspadati na dijelove koji su ga sačinjavali. Kroz par mjeseci bio sam ne samo u principima nego i organizacijski van bloka." (U odbranu marksizma, str. 141)

Odmah za tim, iskreno, Trocki otkriva i objašnjava svoje vlastite greške. Džonston, naravno, nema namjeru da pusti Trockog da govori za sebe, nego svoje citate sužava na izolovane fraze ("bolest pomirenja", "sitnoburžoaski revolucionar") koje koristi u svojim temeljito beskrupuloznim, temeljito staljinističkim manirima. On pokušava da stvori leguru (omiljeni instrument staljinističke falsifikacije) između Staljina i Trockog što je sramno i vrijedno prezira. Njegovi "motivi" su dvostruki: sa jedne strane da ocrni ime Trockog kao lažljivca i falsifikatora koji je namjerno sakrio svoju prošlost sa Lenjinom; a sa druge strane, još više kukavički, da uljepša krvave strahote staljinističkih optužbi, izgrađenih na kostima i nervnim sistemima ljudskih bića, postavljajući ih na isti nivo kao Trockijevo pismo Olminskom!

Monti Džonston se hvata ovog pisma da bi podvukao svoje argumente protiv Trockog kao "nasilnog opozicionara" Lenjinu. I neki od izraza koje je Trocki koristio mu pomažu u tome. Ali ipak namjena koju Džonston daje ovom pismu, u potpunosti iznosi sve što je Trocki pisao Olminskom – da čitalac neće razumjeti okolnosti pod kojima je ovo pismo napisano i da će izvući pogrešne zaključke – upravo te pogrešne zaključke na koje Monti Džonston poziva svoje čitaoce da izvuku danas.

Kada je Trocki napisao ovo pismo i zašto? Trocki sam objašnjava u knjizi Moj život:

"Moje pismo Čeidzeu protiv Lenjina je objavljeno tokom ovog perioda. Ova epizoda, počevši u aprilu 1913., izrasla je iz činjenice da je službeni boljševički list, tada objavljen u Sankt Petersburgu, prisvojio naslov mog bečkog izdanja, "Pravda - Radnički list". Ovo je dovelo do jednog od onih oštrih sukoba tako čestih u životima stranih izgnanika. U pismu Čeidzeu, koji je u jednom trenutku stajao između boljševika i menjševika, dao sam oduška svom revoltu prema boljševicima i Lenjinu. Dvije ili tri sedmice kasnije, ja bih nedvojbeno dao svoje pismo na striktnu reviziju cenzorima, a godinu ili dvije kasnije i dalje bi budilo radoznalost u mojim očima. Ali tom pismu je neobična sudbina. Presretnuto je na svom putu od strane policije. Počivalo je u policijskim arhivama do Oktobarske revolucije, kada je otišlo na institut istorije Komunističke partije. Lenjin je bio svjestan ovog pisma, u njegovim očima kao i mojim, ono je predstavljalo "lanjske snjegove" i ništa više. Dobar broj pisama različitih vrsta je napisan tokom godina egzila! 1924., podrivači su iskopali pismo iz arhiva i bacili ga u lice partiji, čije su tri četvrtine tada sačinjavali novi članovi. Nije bila slučajnost da se to uradi samo par mjeseci nakon Lenjinove smrti. Ovakvo stanje je bilo, suštinski, dvostruko. U prvom redu, Lenjin se nije više mogao dići i pozvati ovu gospodu njihovim imenima, a u drugom, mase su bile razorene bolom zbog smrti njihovog vođe. Bez znanja o prošlosti partije, ljudi su čitali Trockijevo pismo sa neprijateljskim naznakama o Lenjinu i bili su zapanjeni. Tačno je da su te naznake nastale dvanaest godina ranije, ali hronologija je zanemarena pred licem čistih citata. Namjena koju su podrivači dali mom pismu Čeidzeu je jedna od najvećih prevara u istoriji čovječanstva. Krivotvoreni dokumenti francuskih reakcionara u slučaju Drejfus su ništa u usporedbi sa političkim krivotvorenjem počinjenim od strane Staljina i njegovih najbližih." (Moj život, str. 515-6)

Namjena koju su staljinisti dali ovom pismu je samo jedan od bezbroj primjera odvratnih metoda za lažne optužbe, koje su na kraju razvili do nivoa umjetnosti. Možemo reći da mnogi izrazi korišćeni u tom pismu, i koje Monti Džonston objeručke grabi, dolaze iz usijane glave i pogrešni. Ali sva razlika ovog svijeta je između riječi izgovorenih u datom trenutku bijesa ili u žaru polemike, i između hladnih, svjesnih i zlonamjernih premazanih staljinista. Monti Džonston se pobožno i ogorčeno predao pred metodama lažnih optužbi staljinističke čistke. Ali on ne oklijeva ni da se povuče i pred ranijim falsifikacijama koje su skuvali Zinovjev, Kamenjem i Staljinova klika nakon Lenjinove smrti. Ponavljajući ove zlonamjerne laži i falsifikacije, Monti Džonston, daleko od toga da je raskrstio sa Staljinovim metodama, već ih ponovo podiže ali ovaj put "dostojnije" maskirane. Toliko da nikad slađe nisu zvučale.

Slučaj Montija Džonstona protiv Trockog nije ni nov niti originalan. To je povratak potpuno diskreditovane "Trocki-fašista" prljavštine iz tridesetih, na suptilnije pseudo-političke argumentacije prvog perioda uspona birokratije u Sovjetskom Savezu, 1924-29. U to vrijeme događaji iz oktobra 1917. su još uvijek bili previše svježi u glavama ljudi da bi odmah optužili Trockog da je agent njemačkog imperijalizma i Buharina za pokušaj ubistva Lenjina 1918. Umjesto toga, sovjetski plaćenici su ohrabreni da prekopaju arhive, da bi iskopali iste argumente protiv Trockijeve "nasilne opozicije" boljševičkoj partiji, koje Monti Džonston sada predstavlja kao svoj jedinstven doprinos istoriji. Baš zato što Monti Džonston nije dodao ništa na ove izmanipulisane licemjerne iskrivljenosti od prije četrdeset godina, bilo bi u redu da dopustimo Trockom da odgovori u svoju odbranu, baš kao što je to uradio u svom pismu Birou istorije partije 1924. godine:

"Kao što sam više puta izjavio, u mojim neslaganjima sa boljševicima vezano za suštinska pitanja, greška je bila moja. Da bi zaokružili otprilike u par riječi, prirodu tih prijašnjih neslaganja mene sa boljševizmom, rekao bih sledeće: Tokom perioda koji sam proveo van boljševičke partije, tokom tog perioda kada su moje razlike sa boljševicima dostigle najviši nivo, udaljenost između mojih i Lenjinovih stavova nikad nije bila velika kao udaljenost koja razdvaja sadašnju poziciju Staljina-Buharina od same suštine marksizma i lenjinizma."

Teorija permanentne revolucije

Monti Džonston posvećuje čak osam stranica svog rada (oko četvrtine cijelog djela) „razotkrivanju“ teorije permanentne revolucije Trockog, kojoj suprotstavlja Lenjinovu ideju „demokratske diktature proletarijata i seljaštva“. Ove teorije su prvi put izložene 1904-5., te su dobile upečatljivu potvrdu na osnovu revolucionarnog iskustva 1905. Već smo vidjeli značaj ideja u debatama ruskog marksizma prije 1914. Monti Džonston tome ne posvećuje nijednu rečenicu. On očigledno smatra da prosječni član Lige komunističke omladine „nije zainteresovan" za ideološke borbe u periodu formiranja boljševizma. U tome se mi razlikujemo od druga Džonstona. Mi ne ograničavamo svoju analizu na „izuzetno selektivne, izdvojene“ citate, izvučene iz konteksta, jer smo sigurni da svi ozbiljni članovi Lige komunističke omladine i Komunističke partije, i svi misleći članovi radničkog pokreta uopšte, žele znati istinu o ovim pitanjima. U čemu su onda te razlike?

Monti Džonston izlaže ovo pitanje kao da je glavna razlika postojala između pozicija Lenjina i Trockog. On letimice prelazi preko pozicije menjševika i stoga prikazuje cijelu diskusiju u potpuno pogrešnom svjetlu. Ovdje ćemo pregledati sve tri pozicije i kakav je njihov međusobni odnos.

Sve tri tendencije složile su se da će dolazeća revolucija biti buržoasko-demokratska, tj. revolucija iznikla iz proturječnosti između razvoja kapitalističke ekonomije i polufeudalne autokratske carističke države. Ali ovaj opšti stav o buržoaskom karakteru revolucije nije mogao odgovoriti na pitanje koja klasa će da predvodi revolucionarnu borbu protiv autokratije. Menjševici su, na osnovu poređenja sa prethodnim velikim buržoaskim revolucijama, pretpostavili da će revoluciju predvoditi buržoaske i sitnoburžoaske demokrate, koje bi dobile podršku od radničkog pokreta.

Sa druge strane, Lenjin je nemilosrdno kritikovao menjševike zbog suzbijanja nezavisnog radničkog pokreta i prezirno gledao na njihova nastojanja da se dodvore „progresivnoj“ buržoaziji. Već 1848., Marks je primjetio da njemačka buržoaska „revolucionarna demokratija“ nije u mogućnosti da odigra revolucionarnu ulogu protiv feudalizma, sa kojim je blisko sarađivala iz straha od revolucionarnog radničkog pokreta. U to vrijeme je Marks prvi put istakao slogan „permanentne revolucije“.

Idući Marksovim stopama, koji je opisao buržoasku „demokratsku partiju“ kao „mnogo opasniju za radnike nego raniji liberali“, Lenjin je objasnio da bi ruska buržoazija, koja je daleko od toga da bude saveznik radnicima, neizbježno stala na stranu kontrarevolucije.

„Buržoazija u masi“, napisao je 1905., „neizbježno će se okrenuti kontrarevoluciji, autokratiji, protiv revolucije i protiv naroda, čim se zadovolje njeni uski, sebični interesi, čim ustukne pred stvarnom demokratijom (a to se već dešava!)“ (Sabrana djela, tom 9, str. 98)

Koja klasa bi po Lenjinovom shvatanju mogla povesti buržoasko-demokratsku revoluciju?

„Ostaje samo 'narod', to jest proletarijat i seljaštvo. Na proletarijat se možemo osloniti da ide do kraja, jer ide mnogo dalje od demokratske revolucije. I zbog toga se proletarijat bori za republiku u prvim redovima i prezirno odbacuje glupave i besmislene savjete da uzme u obzir mogućnost protivljenja buržoazije.“

Kome su upućene ove riječi? Trockom i permanentnoj revoluciji? Da vidimo šta je Trocki pisao u isto vrijeme kada i Lenjin:

„To rezultira u činjenici da je borba u interesu cijele Rusije ostala na jedinoj jakoj klasi u državi, industrijskom proletarijatu. Iz tog razloga industrijski proletarijat ima ogroman politički značaj, i iz tog razloga je borba za oslobođenje Rusije iz košmara apsolutizma koji je guši postala borba između apsolutizma i industrijskog proletarijata, borba u kojoj seljaštvo može pružiti znatnu podršku ali ne može imati vodeću ulogu.“ (Dostignuća i perspektive, str. 198)

Opet:

„Naoružavanje revolucije u Rusiji prije svega znači naoružavanje radnika. Znajući to, i plašeći se toga, liberali izbjegavaju formiranje milicije. Čak i odstupaju bez borbe pred apsolutizmom kao što je buržuj Tjer ustupio Pariz i Francusku Bizmarku da bi izbjegao naoružavanje radnika.“ (ibid, str 193)

Po pitanju stava prema buržoaskim partijama (kao što smo već pokazali) ideje Lenjina i Trockog jednako su se odnosile prema menjševicima koji su se krili iza buržoaskog karaktera revolucije koji skriva podređenost radničke partije buržoaziji. Istupajući protiv klasne saradnje, i Lenjin i Trocki pokazali su da samo radnička klasa, u savezu sa seljačkim masama, može izvršiti zadatke buržoasko-demokratske revolucije.

Slijedeći potpuno pogrešan prikaz u Dojčerovom „Naoružanom proroku“, Monti Džonston ponavlja one stare besmislice o korijenima teorije permanentne revolucije kod Parvusa, poznatog njemačkog socijaldemokrate, čiji je slogan „Nećemo cara, već radničku vlast“ Lenjin kritikovao u nekoliko navrata. U to vrijeme Trocki nije istupao sa takvim sloganom, koji je više puta, prije i poslije 1905, isticao buržoasko-demokratski karakter revolucije.

Problematika debate u krugovima ruske socijaldemokratije nije bio karakter revolucije (to niko nije osporavao) već koja klasa će je predvoditi. Po tom pitanju, izdvojila su se dva jasno izdvojena pravca: s jedne strane, menjševici, koji su ponavljajući kao litanije da je revolucija buržoaska, te pokušali pronaći kompromis sa „liberalima“; sa druge strane stajali su oni koji su isticali slabosti, kukavičluk i izdaju buržoazije i zahtijevali nezavisno djelovanje masa, pod vodstvom jedine čvrste revolucionarne klase, proletarijata – ako treba i protiv buržoazije. To su famozne Dvije taktike socijaldemokratije kojima se Lenjin bavi u svom pamfletu, iz kojega Monti Džonston izvlači citate, i koje žestoko unakazuje.

Džonston grebe po samom dnu, kada izvlači staru laž da je Trocki u svojoj teoriji zanemario ulogu seljaštva u revoluciji. Džonston ponavlja Staljinovu laž da je Trocki 1905. „jednostavno zaboravio na seljaštvo kao revolucionarnu snagu, i isticao slogan 'Nećemo cara, već radničku vlast', što je slogan revolucije bez seljaštva.“ (Staljin, Djela, tom 4, str. 392)

Staljin, a sada i Monti Džonston, „potpuno su zaboravili“ slogan koji je Trocki zaista istakao 1905. Nećemo cara, ni zemce (liberale) već narod! tj. slogan koji okuplja radnike i seljake. Letak u kojem se to može naći, zajedno sa pozivima istom tom seljaštvu koje je Trocki „zaboravio“ nalazi se u Sabranim djelima Trockog (tom 2, str. 256) koja su štampana u Rusiji nakon Oktobarske revolucije.

Lenjinov internacionalizam

Koji je bio Lenjinov stav o seljaštvu u revoluciji? On je tvrdio da radnici trebaju pokrenuti seljake da bi uspješno izveli demokratske, antifeudalne zadatke. Onog trenutka kada su radnici krenuli u borbu za socijalizam, klasni antagonizmi počeli su se isticati, te bi reakcionarne bonapartističke tendencije među seljacima, na koje je Lenjin stalno upozoravao, bile uperene protiv proletarijata. U zemlji gdje je većinu stanovništva sačinjavalo seljaštvo, borba za socijalizam bi naišla na najozbiljniji i najžešći otpor kod bogatog sloja seljaka. No, prema Monti Džonstonu, Lenjin je već 1905 predvidio „prerastanje“ demokratske revolucije u Rusiji u socijalizam:

„Dok je u ovom periodu Lenjin govorio o početku borbe za socijalističku revoluciju nakon 'potpune pobjede' demokratske revolucije, 'ispunjenjem zahtjeva sadašnjeg seljaštva', i sigurno [!] nije očekivao da socijalistička revolucija uslijedi osam mjeseci nakon prethodne, on je za ključni faktor prelaska od jedne do druge smatrao 'stepen naše snage, suštinski [?] iskorak od carizma ka Oktobru, preskačući Februar. [!]" (Kogito, str. 13)

Monti Džonston je upao u zamku koju je napravio za Trockog! Tvrdnja da se teorija permanentne revolucije sastoji „u suštini“ od „iskoraka“ od carizma ka socijalističkoj revoluciji, bez ikakve faze između je obična besmislica koja dokazuje samo da Monti Džonston nije čak ni pročitao Trockog, ili da se vratio svojim starim „objektivnim, naučnim“ metodama. Htjeli bismo pitati Džonstona, prije svega ostalog, gdje je taj „permanentni“, „neisprekidani“ karakter revolucije ako je to samo bio… „iskorak“ od carizma ka socijalizmu?

Nezadovoljan iskrivljavanjem pozicije Trockog iz 1905, Monti Džonston pokušava isto i sa Lenjinom. On ga postavlja u potpunu suprotnost sa samim sobom, svodeći Oktobarsku revoluciju na lakrdiju. S jedne strane, Džonston konstantno ponavlja da je Lenjin smatrao revoluciju buržoaskom (bezuspješno, jer svi osim staljinističkih imitatora Lenjina se slažu po tom pitanju). Sa druge strane, on pripisuje Lenjinu ideju da će „demokratska diktatura proletarijata i seljaštva“ „prerasti“ u diktaturu proletarijata! Da vidimo šta je zaista Lenjin rekao o pitanju klasne prirode „demokratske diktature“:

„Naravno da će to biti demokratska, a ne socijalistička diktatura. I neće biti u mogućnosti (bez niza prelaznih faza revolucionarnog razvoja) da uzdrma temelje kapitalizma. U najboljem slučaju, dovešće do radikalne preraspodjele zemljišne svojine u korist seljaštva, uspostaviti dosljednu i punu demokratiju, uključujući uspostavljanje republike, istrijebiti sve ugnjetačke karakteristike azijatskog ropstva… položiti osnove za temeljno poboljšanje životnih uslova radnika i njihovog životnog standarda i – konačno – donijeti plamen revolucije u Evropu.“ (Sabrana djela, tom 9, str. 57)

Lenjinova pozicija je apsolutno jasna i nedvosmislena: dolazeća revolucija biće buržoaska, a predvodiće je proletarijat u savezu sa seljačkim masama. Najviše što se može očekivati od nje je izvršenje glavnih buržoasko-demokratskih zadataka: raspodjela zemlje seljacima, demokratska republika itd. To je nužno jer bi bilo kakav pokušaj da se „uzdrmaju temelji kapitalizma“ doveo proletarijat u sukob sa masama sitnih seljačkih vlasnika. Lenjin pogađa srž stvari: „Demokratska republika je po prirodi buržoaska. Slogan opšte raspodjele, 'zemlja i sloboda' je buržujski slogan.“ (Sabrana djela, tom 9, str. 112)

A za Lenjina, drugačiji rezultat nije moguć u zaostaloj, polufeudalnoj zemlji kao što je Rusija. Govoriti o prerastanju demokratske diktature u socijalističku revoluciju znači obesmisliti cijelu Lenjinovu analizu klasnih odnosa u revoluciji.

U kom smislu je Lenjin govorio o mogućnosti socijalističke revolucije u Rusiji? U gore navedenom odlomku iz Dvije taktike, Lenjin tvrdi da Ruska revolucija neće moći da uzdrma temelje kapitalizma „bez niza prelaznih faza revolucionarnog razvoja“. Monti Džonston brzo uskače da popuni prazninu za Lenjina: preduslov za prelaz od demokratske ka socijalističkoj revoluciji je: „stepen naše snage, snage klasno svjesnog i organizovanog proletarijata“, i dodaje da je istorija potvrdila Lenjinovu ispravnost. Istorija zaista jeste pokazala da je Lenjin bio u pravu, druže Džonston, ali ne zbog nečega što nije rekao. Zanemarimo sada tumačenja Monti Džonstona, i pogledajmo šta je Lenjin zaista rekao.

Lenjin na sljedeći način nastavlja gore navedeni citat; buržoasko-demokratska revolucija će:

„trajati ali neće donijeti revolucionarni žar Evropi. Takva pobjeda nipošto još neće pretvoriti buržoasku revoluciju u socijalističku; demokratska revolucija još uvijek neće prevazići granice buržoaskih društvenih i ekonomskih odnosa, međutim, značaj te pobjede za budući razvoj Rusije i cijelog svijeta biće ogroman. Ništa toliko neće podignuti revolucionarnu energiju svjetskog proletarijata, ništa neće u tolikoj mjeri skratiti put koji vodi ka njegovoj konačnoj pobjedi, kao ova odlučujuća pobjeda revolucije koja je sada počela u Rusiji (ibid, str 57)

Lenjinov internacionalizam se posebno ističe u svakoj rečenici. To je internacionalizam ne na riječima, već na djelu – potpuna suprotnost nakićenim govorima današnjih laburističkih i staljinističkih vođa. Za Lenjina, ruska revolucija nije samodovoljan čin, „ruski put ka socijalizmu“! Ona je početak svjetske proleterske revolucije. U ovoj činjenici leži mogućnost buduće transformacije buržoasko-demokratske revolucije u socijalističku revoluciju u Rusiji.

Ni Lenjin ni bilo koji drugi marksist nisu se zanosili idejom da je moguće izgraditi „socijalizam u jednoj zemlji“, posebno ne u zaostaloj, azijatskoj, seljačkoj zemlji kakva je Rusija. U drugim djelima Lenjin objašnjava, ono što bi bila abeceda za svakog marksistu, da uslovi za socijalističku transformaciju nisu postojali u Rusiji, iako su bili potpuno zreli u Zapadnoj Evropi. Polemišući sa menjševicima u Dvije taktike, Lenjin ponavlja klasičnu marksističku poziciju o međunarodnom značaju Ruske revolucije:

„Glavna ideja ovdje je ona koja je formulisana u Vperjodu prema kojoj se ne smijemo plašiti potpune pobjede socijaldemokratije u demokratskoj revoluciji, tj. revolucionarno-demokratske diktature proletarijata i seljaštva, jer će nam takva pobjeda omogućiti da podignemo Evropu na noge; nakon zbacivanja jarma buržoazije, socijalistički proletarijat u Evropi će nam zauzvrat pomoći da izvršimo socijalističku revoluciju.“ (ibid, str. 82, naš naglasak)

Ovo je srž Lenjinove prognoze dolazeće revolucije u Rusiji: revolucija može biti jedino buržoasko-demokratska (ne socijalistička), ali u isto vrijeme, pošto je buržoazija nesposobna da odigra revolucionarnu ulogu, nju može povesti jedino radnička klasa, vođena od strane socijaldemokratije, koja će privući seljake na njenu stranu. Zbacivanje carizma, iskorjenjivanje svih tragova feudalizma i stvaranje republike imaće izuzetno revolucionaran uticaj na proletarijat razvijenih zemalja Zapadne Evrope. Ali revolucija na Zapadu može biti jedino socijalistička revolucija, zbog ogromnog razvoja proizvodnih snaga pod kapitalizmom, i ogromne snage radničke klase i radničkog pokreta u ovim zemljama. Konačno, socijalistička revolucija na Zapadu će proizvesti nove preokrete u Rusiji, i uz pomoć socijalističkog proletarijata Evrope, ruski radnici će transformisati demokratsku revoluciju, uz sav otpor buržoazije i kontrarevolucionarnog seljaštva, u socijalističku revoluciju.

Drug Džonston bijesno odmahuje glavom. „To nije lenjinizam nego trockizam! Iskrivili ste Lenjinove stavove!“ Ne, druže Džonston. Oni su sasvim jasni. Sam Lenjin će nam pokazati:

„Dakle, u ovoj fazi, [nakon konačne pobjede „demokratske diktature] liberalna buržoazija sa srednjim seljaštvom organizovaće kontrarevoluciju. Ruski proletarijat zajedno sa evropskim pokrenuće revoluciju.

„U takvim uslovima ruski proletarijat može ostvariti drugu pobjedu. Naša borba više nije beznadežna. Druga pobjeda će biti evropska socijalistička revolucija.

„Evropski radnici će nam pokazati 'kako se to radi' i onda ćemo zajedno sa njima izvesti socijalističku revoluciju.“ (Sabrana djela, tom 10, str. 92)

Ovdje i u još nekoliko navrata Lenjin je sasvim jasno rekao da će pobjeda „naše velike buržoaske revolucije… pokrenuti period socijalističke revolucije na Zapadu.“ (Sabrana djela, tom 10, str. 276, naš naglasak) Bez obzira koliko izvrtao Lenjinove riječi, Monti Džonston ne može izmijeniti činjenicu da je 1905. Lenjin ne samo odbacio ideju „izgradnje socijalizma samo u Rusiji“ (sama ideja mu ne bi pala na pamet), već i mogućnost izgradnje diktature proletarijata u Rusiji prije socijalističke revolucije na Zapadu.

Lenjin i Trocki

Koja je razlika između ideja Lenjina i Trockog? Kao što smo vidjeli, obojica su se slagali o temeljnim pitanjima revolucije: kontrarevolucionarna uloga buržoazije; potreba da radnici i seljaci izvedu demokratsku revoluciju; internacionalni značaj revolucije i tako dalje. Razlika je nastajala u Lenjinovom opisu revolucionarno-demokratske vlade koja bi izvela zadatke revolucije u vidu „demokratske diktature proletarijata i seljaštva.“

Trocki je kritikovao ovu formulaciju zbog nedostatka jasnoće; zbog toga što nije pojašnjeno koja klasa bi vršila diktaturu. Lenjinova neodređenost je bila namjerna. On nije bio spreman unaprijed reći koju formu će dobiti revolucionarna diktatura. Čak nije isključio ni mogućnost da će seljački elementi preovladati u koaliciji. Stoga, na samom početku, formula „demokratske diktature proletarijata i seljaštva“ je imala algebarski karakter – sa brojem nepoznatih činilaca koje će istorija dopuniti. U Dvije taktike, Lenjin je objasnio da:

„Doći će vrijeme kada će borba protiv ruske autokratije završiti, te i period demokratske revolucije u Rusiji, i biće smješno govoriti o „jedinstvenoj volji“ proletarijata i seljaštva, o demokratskoj diktaturi itd. Kada dođe to vrijeme bavićemo se pitanjem socijalističke diktature proletarijata i govoriti detaljnije o njoj.“ (Sabrana djela, tom 9, str. 86)

Na ovu Lenjinovu ideju Trocki je odgovorio da seljaštvo nikada u istoriji nije igralo nezavisnu ulogu. Sudbina Ruske revolucije biće određena rezultatom borbe između proletarijata i buržoazije za vodstvo nad seljačkim masama. Seljaštvo može biti iskorišteno kao instrument revolucije ili reakcije. U svakom slučaju, jedini mogući rezultat revolucije je ili diktatura buržoazije, koja bi pala u zagrljaj carističke reakcije, ili diktatura proletarijata, u savezu sa siromašnim seljacima.

Revolucionarna vlada, u kojoj su preovladavali radnici pod zastavom marksizma, nije se mogla zaustaviti na pola puta, ograničiti se na buržoaske zadatke, već je nužno morala preći sa zadataka demokratske revolucije ka socijalističkim zadacima. Da bi opstala, revolucionarna diktatura morala bi povesti rat protiv reakcije unutar i izvan države. Stoga, Trocki se slagao sa Lenjinom u tome da bi Ruska revolucija stvorila ogroman podsticaj za socijalističku revoluciju na Zapadu, koja bi pritekla u pomoć ruskoj radničkoj državi i sprovela socijalističku transformaciju.

To je dakle bio strašni zločin Trockog i njegove teorije permanentne revolucije 1905! To je ono zbog čega je, prema Monti Džonstonu, „ostao izvan partije“… jer je predvidio šta će se desiti 1917: objasnio da će slijed događaja nužno dovesti radničku klasu na vlast! Čak ni Lenjin nije bio spreman da se bavi tim pitanjem 1905, kao što smo već pokazali.

Od svih marksista, samo je Trocki predvidio diktaturu proletarijata u Rusiji prije socijalističke revolucije na Zapadu:

„Moguće je da [pisao je Trocki 1905] radnici dođu na vlast u ekonomski zaostaloj zemlji prije nego u razvijenoj…Po našem shvatanju, Ruska revolucija stvoriće uslove u kojima će vlast doći u ruke radnika…a u slučaju pobjede revolucije to se mora desiti…prije nego što liberalni buržoaski političari dobiju šansu da do kraja pokažu svoje umijeće vladanja.” (Dostignuća i perspektive, str. 195)

Da li to znači, kao što Monti Džonston tvrdi, da je Trocki negirao buržoaski karakter revolucije? Trocki je sam objasnio:

„U revoluciji na početku dvadesetog vijeka, neposredni objektivni zadaci koji su takođe buržoaski [naš naglasak], neizbježno ili bar vjerovatno će biti ostvareni političkom dominacijom proletarijata. Sam proletarijat će se potruditi da ova dominacija ne bude samo prolazna 'epizoda', kao što se filistarski malograđani nadaju. Ali mi se moramo zapitati: da li je neizbježno da proleterska diktatura mora biti slomljena o zidove buržoaske revolucije? Ili je moguće da u postojećim svjetsko-istorijskim uslovima može otkriti mogućnost rušenja ovih barijera? Suočeni smo s pitanjem taktike: da li ćemo svjesno težiti ka radničkoj vlasti što se ta faza više približava razvojem revolucije, ili u tom momentu moramo smatrati politićku moć kao nevolju koju će buržoaska revolucija sručiti na radnike, i koju je bolje izbjegavati?“ (Dostignuća i perspektive, str. 199-200, naš naglasak)

Da li su ovi redovi usmjereni protiv Lenjina, druže Džonston? Ili su usmjereni ka „filistarskim realistima“, kao što je Plehanov, koji se plašio posljedica nezavisnog radničkog pokreta? I gdje je tu „iskorak“ od carizma ka socijalističkoj revoluciji koji, kako nas ubjeđuje drug Džonston, sačinjava srž teorije permanentne revolucije?

Prognoza koju Trocki iznosi 1905. sastoji se u sljedećem: buržoazija u Rusiji nesposobna je da odigra revolucionarnu ulogu. Neizbježno, razvoj revolucije mora, u određenoj fazi, rezultirati u radničkom osvajanju vlasti, uz podršku dijela seljaštva. Samo radnička i seljačka vlada može ispuniti istorijske zadatke buržoasko-demokratske revolucije. Ali kada dođe na vlast, proletarijat je neće predati buržoaziji, ili sitnim buržujima. Radnici moraju sačuvati vlast prelazom od buržoasko-demokratskih zadataka ka socijalističkim. Drugim riječima revolucionarna vlada, prema shvatanju Trockog, ne može imati drugačiju formu od diktature proletarijata. Ona mora voditi nemilosrdnu borbu protiv unutrašnje reakcije, i stoga mora pokrenuti socijalističke radnike na Zapadu da joj priteknu u pomoć. Trocki je, kao Lenjin, branio ideju marksističkog internacionalizma od parohijalnih menjševičkih argumenata. Nasuprot oportunističke teze da „uslovi za socijalizam nisu postojali u Rusiji i da je stogarevolucija morala biti ograničena na buržoaske granice“, Trocki i Lenjin su naglasili da su uslovi za socijalizam bili zreli na svjetskom nivou. Obojica ovih velikih marksista shvatali su Rusku revoluciju kao samo prvi čin internacionalne socijalističke revolucije.

Permanentna revolucija u praksi – Prvi dio

Sve teorije koje su izložili marksisti u vezi sa karakterom Ruske revolucije prije 1917. bile su u manjoj ili većoj mjeri opšteg i uslovnog karaktera. To nisu bili šematski prikazi niti astrološka predviđanja, već prognoze, čiji je cilj bio obezbjediti pokretu uputstvo za djelovanje, perspektivu, što je osnovni zadatak marksističke teorije.

Ispravnost, ili neispravnost ovih teorija može biti ocijenjena, ne kroz pregled polemika iz 1905, već u svjetlu stvarnih događaja. Engels je često koristio poslovicu, „Dokaz pudinga je u jedenju“, dok je Lenjin često citirao Getea: „Teorija je siva, druže, ali drvo života je uvijek zeleno“. Stoga za marksistu, dokaz bilo koje revolucionarne teorije može biti jedino samo revolucionarno iskustvo.

Iskustvo 1917. jasno potvrđuje prognoze Lenjina i Trockog o kukavičkoj, kontrarevolucionarnoj ulozi buržoazije, što se pokazuje u djelima Privremene vlade, koja je uzela vlast nakon Februarske revolucije. Karakteristika njihovog dubokog razumijevanja marksističke metode jeste u tome što su i Lenjin i Trocki, nezavisno jedan od drugog, momentalno razumjeli značaj režima Kerenskog i stava koji radnici trebaju zauzeti prema njemu. Lenjin u Švajcarskoj, i Trocki u Njujorku istovremeno su došli do istog zaključka, o potrebi neumoljivog protivljenja buržoaskoj Privremenoj vladi, i njenom svrgavanju od strane radničke klase.

Kakav je bio stav „starih boljševika“ koji su igrali tako „važnu ulogu“ 1917? Svi su se zalagali za podršku Privremenoj vladi. Od svih boljševičkih kadrova koji su se, prema Monti Džonstonu, „uklopili u organizaciju“ i „potčinili kolektivnoj disciplini“ cijeli jedan period, niko nije položio praktični test. Pitali bismo Monti Džonstona: Čemu toliko organizovanje u posljednjem periodu: Koja je poenta Lenjinove borbe od „trinaest ili četrnaest godina“ u izgradnji „stabilne disciplinovane marksističke partije“ ako nijedan od „starih boljševika“ nije djelovao u kritičnom momentu?

Već 1909, Trocki je napisao:

„Ako Menjševici, počinjajući s apstrakcijom „naša revolucija je buržoaska“ usvoje ideju prilagođavanja cjelokupne taktike proletarijata ponašanju liberalne buržoazije prije osvajanja državne vlasti, boljševici će isto tako, sa jednako ogoljenom apstrakcijom, „demokratska, ne socijalistička diktatura“, prihvatiti ideju buržoasko-demokratskog samoograničavanja proletarijata u čijim rukama je državna vlast. Tačno, postoji veoma značajna razlika između njih po tom pitanju: dok su kontrarevolucionarne strane menjševizma sada potpuno jasne, kontrarevolucionarne karakteristike boljševizma predstavljaju veliku opasnost samo u slučaju revolucionarnog trijumfa.“ (Trocki, 1905, str. 285)

Monti Džonston, nakon isjecanja dvije posljednje rečenice ovog odlomka, pokušava ih iskoristiti kao dokaz suprotstavljenosti Trockog Lenjinovom stavu. Zapravo, ovim riječima, Trocki je 1909. tačno predvidio krizu unutar Boljševičke partije 1917. koja je rezultat kontrarevolucionarne interpretacije Lenjinovog slogana „demokratska diktatura proletarijata i seljaštva“ od strane „starih boljševika“.

Kada je Lenjin predstavio svoje famozne Aprilske teze partiji, u kojima je pozvao na svrgavanje Privremene vlade, objavljene su samo pod njegovim imenom: nijedan od „vođa“ partije nije se usudio biti povezan sa pozicijom koja je bila suprotna svim izjavama, manifestima, člancima i govorima koje su objavili od početka Februarske revolucije. Sljedeći dan nakon objavljivanja Lenjinovih teza Kamenjev je napisao članak u Pravdi pod naslovom „Naše razlike“, u kojem je naglasio da teze predstavljaju isključivo Lenjinovo „lično shvatanje“. Članak završava sljedećim riječima:

„što se tiče Lenjinove opšte šeme, neprihvatljiva je, jer počinje pretpostavkom da je buržoaska revolucija završena i računa na momentalnu transformaciju revolucije u socijalističku.“

Zapamti dobro ove riječi, čitaoče: ovo nije Lenjinovo suprotstavljanje teoriji permanentne revolucije, već „stari boljševik“ Kamenjev koji optužuje Lenjina za užasni zločin trockizma! Argumenti Kamenjeva i ostalih 1917. čine se kao parodija onoga što je Plehanov rekao na Štokholmskom kongresu 1906: proletarijat će preuzeti vlast u proleterskoj revoluciji, ali revolucija je buržoaska i naša je dužnost nepreuzeti vlast! Točak se okrenuo za pun krug, i „zbunjenost“ takozvanih „starih boljševika“ pokazala se 1911. u povratku istrošenih reformističkih ideja menjševika. Lenjinova „algebarska jednačina“ otvorena je za takvu vrstu nerazumijevanja, dok je „aritmetička“ formula Trockog bila prilično precizna.

Marks je davno zapazio da se oportunizam često nastoji ogrnuti revolucionarnim sloganima, sloganima koji su nadživjeli svoji istorijsku korisnost. Tako je bilo 1917. sa „starim boljševicima“, koji su pokušali koristiti slogan „demokratske diktature proletarijata i seljaštva“ kao masku iza koje kriju svoj oportunizam. U tom kontekstu Lenjin je napisao da:

„Boljševički slogani i ideje uopšte potpuno su potvrđeni od strane istorije; ali zapravo, stvari su se odvijale drugačije nego što je iko mogao da predvidi: bile su originalnije, specifičnije, raznovrsnije… 'Revolucionarna diktatura proletarijata i seljaštva' već je postala stvarnost, u određenoj formi i do određene mjere, u Ruskoj revoluciji.“ (citirao Monti Džonston, str. 11, Lenjin, Sabrana djela, tom 6, str. 33)

Monti Džonston citira ovaj paragraf, ne objašnjavajući kontekst, da bi dokazao da je Lenjin nastavio da brani ideju „demokratske diktature“ 1917. Ali cijeli rad iz koga je citat preuzet – Pisma o taktikama – je polemika protiv Kamenjeva i kompanije koja treba dokazati potupno suprotno! Citat Monti Džonstona je netačan. On združuje dvije ideje, koje su izvorno odvojene čitavim jednim paragrafom, u kojem piše sljedeće:

„Da smo zaboravili ovu činjenicu, ličili bismo „starim boljševicima“ koji su više puta odigrali tako jadnu ulogu u istoriji naše partije ponavljanjem formule koju su naučili napamet umjesto proučavanjem specifične formule i stvarnih okolnosti“ (ibid, Lenjinov naglasak)

Ovaj kratki paragraf koji je Džonston „slučajno“ izostavio iz svog citata objašnjava nam cijelu stvar. Lenjin je pokušao objasniti „starim boljševicima“ da slogan „demokratske diktature“ nije neka „nadistorijska formula“ koja će se ponavljati u svakoj prilici, bez obzira na stvarni razvoj klasne borbe.

Lenjin je stalno naglašavao da ne postoji nikakva apstraktna istina, već samo konkretna. Pokušati se spasiti ponavljanjem slogana koji je nadživio svoju istorijsku ulogu znači odbaciti marksistički metod i odstupiti od nužnih zadataka revolucije u korist običnog učenjaštva. Konkretna realizacija „demokratske diktature“ koju je istorija nametnula bila je kapitalistička vlada koja je vodila imperijalistički rat za aneksaciju, i koja je nesposobna riješiti, ili čak ozbiljno postaviti bilo koji od ključnih zadataka demokratske revolucije. Algebarsku formulu „demokratske diktature“ istorija je ispunila negativnim sadržajem.

Kroz niz izvrnutih činjenica, Monti Džonston pokušava objasniti da je vlada Kerenskog predstavljala ostvarenje buržoasko-demokratske diktature, kao što je predvidio Lenjin 1905. Ali samo malo, druže Džonston! Koji su zadaci demokratske diktature iz Lenjinove Dvije taktike? Prije svega, to je radikalno rješenje agrarnog pitanja, na osnovu nacionalizacije zemlje; drugo, demokratska republika zasnovana na univerzalnom pravu glasa i Ustavotvornoj skupštini; zamjena stajaće vojske naoružanim narodom. Tome moramo dodati, u uslovima iz 1917., momentalno zaključivanje demokratskog mira. Zar nije tako, druže Džonston? Ali ako je vlada Kerenskog bila „demokratska diktatura proletarijata i seljaštva“ (tj. vlada buržoasko-demokratske revolucije), kako to da nijedan od osnovnih zadataka buržoasko-demokratske revolucije nije bio riješen, i nije mogao biti riješen?

Monti Džonston, zbunjujući i sebe i svoje čitaoce, tvrdi da je Februarska revolucija bila buržoasko-demokratska (i da „Trocki ne pokušava to da porekne“), ali da u isto vrijeme nije mogla riješiti nijedan od buržoasko-demokratskih zadataka. Zaista, druže Džonston. Trocki to ne bi pokušao poreći. I Lenjin i Trocki razumjeli su da se vlada Kerenskog nije mogla pozabaviti ovim problemima; ali upravo zbog toga je to bila buržoaska vlada, ne radnička i seljačka. Samo je diktatura proletarijata, u savezu sa siromašnim seljacima, mogla početi rješavanje zadataka buržoasko-demokratske revolucije u Rusiji.

Najčudnijim mogućim načinom razmišljanja (da upotrijebimo blaži izraz) Monti Džonston tvrdi da:

„Februarska revolucija 1917. nije bila borba proletera protiv buržoaske nacije kao što je predvidio Trocki, već zbacivanje carizma buržoaskom revolucijom na čelu sa radnicima i seljacima, kao što je predviđao Lenjin. Moć nije došla u ruke radničke vlade. Ona je podijeljena između radničkih sovjeta i vojnih deputata, koji predstavljaju demokratsku diktaturu proletarijata i seljaštva [!] (većina vojnika bili su seljaci) i kapitalističke Privremene vlade kojoj je dobrovoljno [!!] predala vlast.” (Kogito, str. 11)

Zaista lijepo! Februarska revolucija bila je buržoaska revolucija koju su izveli radnici i seljaci, koji su zatim „dobrovoljno“ predali vlastkapitalistima. Ali pitanje stoji: kako su radnici „dobrovoljno“ predali svoju vlast buržoaziji, koja je, „kako je predviđao Lenjin“, morala igrati, i jeste odigrala, kontrarevolucionarnu ulogu? Sam Lenjin je ponudio odgovor. Kao replika na sve one elemente koji su tvrdili da proletarijat mora poštovati „gvozdeni zakon istorijskih stupnjeva“, da ne mogu „preskočiti februar“, da moraju „proći kroz fazu buržoaske revolucije“, i koji stoga pokušavaju prikriti svoj kukavičluk, zbunjenost i nesposobnost pozivajući se na „objektivne činioce“, Lenjin je odgovorio s prezirom.

„Zašto ne preuzmu vlast? Steklov kaže: zbog tog i tog razloga. To je besmislica. Činjenica je da proletarijat nije dovoljno organizovan i klasno svjestan. To moramo priznati: materijalna nadmoć je u rukama proletarijata ali buržoazija je pokazala svoju spremnost i klasnu svijest. To je užasna činjenica, i moramo iskreno i otvoreno priznati i narod mora znati da nisu preuzeli vlast jer nisu bili dovoljno svjesni i organizovani.“ (Lenjin, Sabrana djela, tom 36, str. 437, naš naglasak)

Nije bilo objektivnog razloga zašto radnici – koji su imali moć u svojim rukama – nisu porazili buržoaziju u februaru 1917, nije bilo razloga osim nepripremljenosti, nedostatka organizacije i nedostatka svijesti. Ali to je, kao što je Lenjin objasnio, samo dodatni element kolosalne izdaje revolucije od strane svih takozvanih radničkih i seljačkih partija. Bez saglasnosti menjševika i esera u Sovjetima, Privremena vlada nije mogla trajati duže od jednog sata. Zbog toga je Lenjin rezervisao svoje najubojitije riječi za one dijelove boljševičkog vodstva koji su svrstali Boljševičku partiju zajedno sa menjševicima i eserima, koji su zbunili i dezorijentisali mase, i sklonili ih sa puta osvajanja vlasti.

U pokušaju da diskredituje poziciju Trockog, koja je već bila identična Lenjinovoj, Monti Džonston samo ponavlja one stare besmislice koje su Kamenjev i kompanija koristili protiv Lenjina1917. godine. Njegovo nastojanje da održi slogan „demokratske diktature“ kao suprotstavljanje permanentnoj revoluciji je tako jasno neiskren da je na ivici komedije. Stoga je i rad iz kojeg pokušava izvući citate u odbranu ovog slogana – Pisma o taktikama – upravo onaj u kojem se Lenjin toga odrekao jednom za svagda:

„Ko god sada govori o 'revolucionarno-demokratskoj diktaturi proletarijata i seljaštva' kasni za svojim vremenom, na strani sitne buržoazije i protiv proleterske klasne borbe. On zaslužuje da bude poslat u arhivu „boljševičkih“ prerevolucionarnih antikviteta (koja se može nazvati arhivom 'starih boljševika').“ (Lenjin, Pisma o taktikama, Sabrana djela, tom 6, str. 34)

Govoreći o moći radničke klase i nesposobnosti Privremene vlade, Lenjin je naglasio:

„Ova činjenica ne uklapa se u staru šemu. Moramo znati kako da prilagođavamo planove činjenicama, umjesto da ponavljamo fraze o 'diktaturi proletarijata i seljaštva'… uopštenim riječima koje su postale besmislene.“ (Lenjin, Sabrana djela, tom 7, str. 35)

Opet:

„Da li je stvarnost skrivena staroboljševičkom formulom druga Kamenjeva, koji proglašava da buržoasko-demokratska revolucija nije završena? Ne, ta formula je zastarila. Ona je bezvrijedna. Ona je mrtva. I svi pokušaji da se ona oživi biće uzalud.“ (ibid, str. 40)

Svi napori Monti Džonstona su uzaludni. Sam Lenjin je potpuno odbacio slogan „demokratske diktature“ u aprilu 1917. Oni koji su ga se držali uradili su to s namjerom, ne odbrane „lenjinizma“ od „trockizma“, već da bi prikrili svoju sramotnu kapitulaciju pred menjševičkim reformizmom. I ako je 1917. Lenjin toliko prezrivo gledao na one koji su pokušali da ožive „mrtvu…besmislenu…zastarjelu“ formulu „demokratske diktature proletarijata i seljaštva“, šta možemo reći o Monti Džonstonu i vođama takozvanih Komunističkih partija, koji su 50 godina kasnije nastavili da koriste i zloupotrebljavaju taj slogan za svoje cinične i antirevolucionarne svrhe?

Permanentna revolucija u praksi – drugi dio

Ako je malo pominjanja teorije o permanentnoj revoluciji u Lenjinovim radovima prije 1917., pominjanja poslije toga su nepostojeća. Trockijeva knjiga o permanentnoj revoluciji objavljena je u Rusiji i prevedena na mnoge jezike (uključujući engleski) od strane Komunističke internacionale dok je Lenjin još bio živ, bez da su Lenjin ili mitska „Većina Centralnog komiteta“ uputili i jednu riječ protesta ili kritike. Međutim, u Kompletnoj zbirci radova Lenjina, koju je nakon revolucije objavila sovjetska vlada, ima jedna bilješka o Trockom u kojoj je sljedeći pasus:

„Prije revolucije 1905. godine, zagovarao je svoju jedinstvenu i sada čuvenu teoriju o permanentnoj revoluciji, koja tvrdi da bi buržoaska revolucija iz 1905. godine direktno prešla u socijalističku revoluciju, što bi bila prva u nizu nacionalnih revolucija“.

Ovdje je, bez ikakvih Džonstonovih izvrtanja, teorija o permanentnoj revoluciji je prilično precizno opisana. Postala je „posebno čuvena“ nakon Oktobarske revolucije jer su u njoj unaprijed precizno predviđeni događaji iz 1917. godine.

Na stranama 14 i 15 svog članka, Monti Džonston pokušava da omalovaži teoriju o permanentnoj revoluciji svojim uobičajenim metodom „izbalansiranih“ isječaka citata:

„Za divno čudo, nigdje u Lenjinovim spisima i govorima od aprila 1917. godine do njegove smrti (zauzimaju 23 od 55 tomova novog ruskog izdanja) nije bilo moguće naći čak ni najmanji znak da je Lenjin bio svjestan svog „preobraćanja“ i prihvatanja mišljenja Trockog o permanentnoj revoluciji – a Lenjin se nikad nije plašio da prizna svoje greške iz prošlosti. S druge strane, u više navrata vidimo kako Trocki priznaje da je bilo suprotnih stavova. Stoga Platforma lijeve opozicije iz 1917. godine prikazuje izjavu Trockog i njegovih poznanika upućenu Komunističkoj internacionali 15. decembra 1926. godine: Trocki je Internacionali rekao da je po pitanjima načelima oko kojih se raspravljao sa Lenjinom, Lenjin u pravu – a posebno po pitanju permanentne revolucije i seljaštva“. U jednom pismu je starom „lijevom opozicionaru Preobraženskom“, koji nije prihvatao njegovu teoriju, Trocki je priznao: „Do februara 1917. godine, slogan demokratske diktature proletarijata i seljaštva je istorijski bio progresivan“. I čak je i u Lekcijama o Oktobru napisao da svojom formulom demokratske diktature proletarijata i seljaštva Lenjin napadao pitanje napretka prema socijalističkoj diktaturi proletarijata, podržanu od strane seljaka na „silovit i krajnje revolucionaran način“ – potpuna kontradikcija na njegovi izjavu iz 1909. godine da: „antirevolucionarne karakteristike boljševizma mogle da postanu velika opasnost...u slučaju pobjede revolucije“.“ (Kogito, str. 14-15)

Džonstonov argument koji se tiče nedostatka komentara u Lenjinovim djelima nakon 1917. godine, po pitanju permanentne revolucije sam sebe osuđuje. Lenjin je uvijek bio oprezan po pitanju teorije. Nikad ne bi dozvolio da neko teorijsko pitanje o bilo kojoj važnoj temi ostane nerazrješeno. Ako nije pisao nikakve polemike protiv teorije permanentne revolucije nakon 1917. godine, ako je odobrio objavljivanje djela Trockog po ovim pitanju bez komentara, i odobrio bilješku u službenom izdanju njegovih Sabranih djela gdje se slaže sa ovom teorijom, to može biti jedino zbog toga što se, nakon što su nesuglasice riješile nakon Oktobarske revolucije, potpuno slagao sa Trockim po tom pitanju. Nije riječ o tome da li je Trocki „preobratio“ Lenjina, kao što smo već objasnili. Nakon 1917. godine, prethodne razlike između njih u procjeni ruske revolucije (razlike koje su, u svakom slučaju, bile sasvim sporedne) nisu imale skoro nikakvog značaja, osim istorijskog. Što se tiče njegovih navodnih „pogrešaka“, Trocki je uvijek bio spreman, ne samo da prizna svoje greške, nego da ih i objasni (što se nikako ne može reći za današnje lidere Komunističke partije!). Već smo pokazali kako je Trocki objasnio svoju grešku po pitanju boljševičke partije. Ali zasad, što se tiče teorije permanentne revolucije, jedini „zločin“ Trockoga koji mu staljinisti nikako ne mogu oprostiti – je taj što je njegovu teoriju potvrdio dalji razvoj događaja.

Zapravo, ono što Monti Džonston i drugi „teoretičari“ Komunističke partije napadaju, pod maskom kritike teorije permanentne revolucije, je revolucionarna suština i metod samog boljševizma. 1924. godine, Kamenjev, Zinovjev i Staljin su cinično izmislili „trockizam“ da služi interesima njihove borbe protiv Trockog. Ovim su dobili moćnu podršku državne i partijske birokratije, koja je u ovom vidjela kraj nemira revolucije i početak perioda mira i „reda“ u kojem može uživati privilegije koje su krišom sticali. Staljinovo zagovaranje „teorije“ o socijalizmu u jednoj državi je bilo nešto što Kamenjev i Zinovjev, koji su obrazovani u duhu Lenjinovog internacionalizma, nisu mogli zamisliti. Raskrstili su sa Staljinom, ali velika šteta je već bila učinjena. Birokratija je sve više podržavala Staljinovu frakciju i „teoriju“ o socijalizmu u jednoj državi. Njihovi ozlojeđeni i zlobni napadi na „trockizam“ i „permanentnu revoluciju“ bili su samo odraz njihovog prezira prema boljševičkim revolucionarnim tradicijama koje su bile u sukobu sa njihovim materijalnim interesima.

Što se tiče citata iz Platforme Lijeve opozicije – Džonston zna da ovaj dokument nije lični iskaz Trockijevog mišljenja, nego čitave Lijeve opozicije – uključujući i Kamenjeva i Zinovjeva. Iako je bilo slaganja što se tiče temeljnih pitanja u borbi protiv Staljina – industrijalizacije, kolektivizacije, radničke demokratije, internacionalizma, itd. – po nekim drugim pitanjima, Kamenjev i Zinovjev su i dalje imali drugačije mišljenje. Pasus o permanentnoj revoluciji kojeg je citirao Monti Džonston, jedan je od nekoliko ideja koje Trocki nije odobravao, ali je bio nadglasan u opoziciji od strane Kamenjeva i Zinovjeva. Zarad jedinstva po pitanju temeljne platforme protiv Staljina, Trocki se pomirio sa tim. Njegovi vlastiti spisi pružaju konzistentnu odbranu ove teorije, koju Kamenjev i Zinovjev nisu htjeli prihvatiti, djelomično zbog uloge koju su imali u Oktobarskoj revoluciji po pitanju „demokratske diktature proletarijata i seljaštva“.

Što se tiče citata iz pisma Preobraženskom, čitalac će vidjeti da nema nikakve kontradikcije između stava koji se zagovara u ovom pismu i teorije o permanentnoj revoluciji. Trocki je uvijek Lenjinov stav smatrao progresivnim, i sličnim njegovom vlastitom stavu, nasuprot stava menjševika. Ovo je veoma jasno izraženo u Lekcijama o Oktobarskoj revoluciji: Monti Džonston uzima citate iz (sa svojom uobičajenom „preciznošću“) iz ovog pamfleta, ali ne objašnjava zaštoje on napisan, kada je napisan, ili šta se u njemu nalazi. Djelo je napisano 1923. godine, nakon poraza revolucionarnog pokreta u Njemačkoj, najviše zbog nesposobnosti Staljina i Zinovjeva.

Trocki u ovom pamfletu objašnjava neizbježnost krize rukovodstva u revolucionarnoj situaciji zbog ogromnog pritiska buržoaskog „javnog mnjenja“ čak i na najtvrdokornije revolucionarno rukovodstvo. Engels je već objasnio da je ponekad potrebno više decenija da se izgradi revolucionarni pokret, a onda se dvije ili tri decenije mogu sažeti u svega nekoliko dana; ako revolucionarno rukovodstvo ne uspije da iskoristi situaciju, onda će možda morati da čeka još jedno 10-20 godina da se pojavi slična situacija. Nedavna istorija je puna takvih primjera, iako se tako ne može naslutiti iz djela Montija Džonstona ili predanja komunističkih partija koje su čak otkrile i zastupale „menjševički put ka socijalizmu“.

Trocki objašnjava ponašanje rukovodstva Komunističke partije Njemačke i ponašanje Staljina i Zinovjeva kao zamjenu menjševizma za boljševizam, kao u februaru 1917. godine. I kao i 1917. godine, oportunisti opravdavaju svoj stav praznim obećavanjem zastarjelih teorija – uključujući i „demokratsku diktaturu proletarijata i seljaštva“. Oportunistima nikad ne fali prikladnih „teorija“ kao izgovora za njihov kukavičluk: stoga „teoretičari“ Komunističke partije, da bi objasnili svoju izdaju u maju 1968. godine, oslanjaju se na izvrtanje Engelsovog Uvoda u klasnu borbu u Francuskoj, kojeg su socijaldemokratski revizionisti 8 godina koristili da diskredituju revolucionizam!

Da bismo posebno naglasili nametljive karakteristike neustrašive „objektivnosti“ druga Džonstona, citirajmo u potpunosti ono što je Trocki rekao o „demokratskoj diktaturi proletarijata i seljaštva“ u Lekcijama o Oktobarskoj revoluciji:

„Lenjin je, čak i prije 1905. godine, izrazio je čudnovati karakter ruske revolucije u formuli: „demokratska diktatura proletarijata i seljaštva“. Ova formula sama po sebi, kako je dalji razvoj događaja pokazao, mogla je označavati samo fazu na putu ka socijalističkoj diktaturi proletarijata podržanu od strane seljaštva. Lenjinovo formulisanje ovog problema, koje je potpuno revolucionarno dinamično, je u potpunosti i nepomirljivo suprotstavljeno menjševičkom obrascu prema kojem se Rusija mogla samo pretendovati za ponavljanje istorije naprednih zemalja, sa buržoazijom na vlasti i socijaldemokratima u opoziciji. Međutim, neki krugovi unutar naše partije ne naglašavaju diktaturu proletarijata i seljaštva u Lenjinovoj formuli, nego njen demokratski karakter nasuprot njenom socijalističkom karakteru. I opet, to u nazadnoj zemlji kao što je Rusija može značiti da je jedino demokratska revolucija moguća. Na zapadu je trebala započeti socijalistička revolucija, a putem ka socijalizmu smo mogli poći tek nakon Engleske, Francuske i Njemačke. Ali takvo formulisanje ovog pitanja neizbježno je upalo u menjševizam, a to je potpuno razotkriveno 1917. godine, kada su pred nas stavljeni zadaci revolucije koji su od nas nisu zahtijevali nikakvu prognozu, nego odlučno djelovanje“.

„Imati stav, pod pravim uslovima revolucije, podrške demokratiji dovedenoj do svog logičkog zaključka opozicije socijalizmu, tj da je ona preuranjena, u politici je značilo promjenu iz proleterskog stava u sitnoburžoaski. Značilo je prelaženje na poziciju lijevog krila nacionalne revolucije“. (Suština Trockog, str. 122)

Šta se dogodilo u Rusiji 1917. godine? Prema Montiju Džonstonu, Februarska revolucija označila je kraj faze buržoaske demokratije u revoluciji. Oktobarska revolucija označila je socijalističku fazu. Ali, s jedne strane, Februarska revolucija nije riješila nijedan zadatak iz faze buržoaske demokratije. S druge strane, socijalistička revolucija je prva počela sa mjerama buržoaske demokratije, pogotovo agrarna revolucija. Monti Džonston skriva vlastitu zbunjenost (i povećava zbunjenost svojih čitalaca) tako što očajnički prisvaja Lenjinove citate – proizvoljno i prilično neprecizno stavljajući odlomke iz Lenjinovih spisa iz 1905. godine jedne do drugih, sa svojom polemikom protiv „Starih boljševika“ u 1917. godini! Pitali bismo druga Džonstona: kako buržoasko-demokratska revolucija može biti završena, kad se nije bavila najvažnijim pitanjima prije nje?

Kako su boljševici mogli mobilisati podršku socijalističkoj revoluciji na osnovu buržoasko-demokratskih slogana: („Mir, Hljeb, Zemlja“)?

Na vrhuncu ogorčenja, Džonston brblja:

„Bila je potrebna Oktobarska revolucija, koja je uspostavila diktaturu proletarijata, da sprovede te buržoasko-demokratske zadatke, kojima se niko između februara i okrobra nije bavio ili ih rješavao“. (Kogito, str. 12)

Zaista je bila potrebna, druže Džonston! Ali to je upravo pokvarena teorija permanentne revolucije. U Oktobarskoj revoluciji, proletarijat je, u savezu sa siromašnim seljacima, riješio osnovne probleme buržoasko-demokratske revolucije, a zatim nastavio da sprovodi socijalističke mjere. U tom leži „permanentna“, neprekidna priroda ruske revolucije.

Takođe bismo Montija Džonstona mogli pitati kojim se to zadacima „niko nije bavio ili ih rješavao između februara i oktobra“? Nije distribucija zemlje seljacima. Nije uspostavljanje demokratskog mira. Nije čak ni uspostavljanje pravog demokratskog sistema upravljanja! Ukidanje monarhije? Ali čak je i to bilo samo privremeno: prvobitna namjera junaka ruske „demokratije“ bila je da se stvori ustavna monarhija.

Buržoasko-demokratski „saveznici“ radničke klase, pred čijim „dostignućima“ Monti Džonston religiozno stoji u strahopoštovanju su iznova razotkriveni od strane Lenjina, koji je otvoreno ismijavao njihovu nesposobnost:

„Ti poltroni, blebetala, hvalisavi narcisi i šarlatani mahali su svojim drvenim mačevima – ali nisu čak ni uništili monarhiju! Mi smo očistili svu tu monarhističku prljavštinu kao niko prije nas. Nismo ostavili ni kamen, ni ciglu te drevne građevine, staleškog sistema (čak i najrazvijenije države, kao što su Britanija, Francuska i Njemačka, nisu potpuno eliminisale ostatke tog sistema do danas!). Iščupali smo svaki duboki korijen sistema staleža, naime, ostatke feudalizma i kmetstva u sistemu zemljoposjedništva. 'Dalo bi se raspravljati' (postoji mnogo piskarala, kadeta, menjševika i esera koji će počinjati te rasprave) o tome koji će biti rezultat agrarne reforme 'na duže staze' sprovedene Velikom Oktobarskom revolucijom. Mi ne želimo sada trošiti vrijeme na ove polemike, jer mi o tome odlučujemo borbom, kao i o još mnoštvu srodnih polemika. Ali ne možemo poreći činjenicu da su sitnoburžoaski demokrati 'sarađivali' sa zemljoposjednicima, čuvarima tradicije kmetstva, cijelih 8 mjeseci, dok smo mi u potpunosti uklonili zemljoposjednike i sve njihove tradicije sa ruskog tla za par sedmica.“ (Lenjin, Sabrana djela, tom 33, str. 52-3)

Demokratska prava koja su radnici osvojili 1917. bila su rezultat njihove sopstvene borbe, a ne „poklona“ šarlatana buržoaskog parlamentarizma! Zapravo, pod maskom „demokratije“ Privremene vlade (kao i kasnijih narodnofrontovskih vlada u Francuskoj i Španiji) reakcija je pripremala krvav otpor masama koje su otišle „predaleko“. Pokušaj kontrarevolucionarnog puča pod vodstvom Kornilova u avgustu-septembru 1917., uz podršku i ohrabrivanje od strane buržoazije, pokazao je bankrotstvo cijelog trulog sistema buržoaske demokratije u Rusiji. Da bi odlučno porazili snage reakcije i izvršili zadatke buržoasko-demokratske revolucije, radnici i seljaci morali su oteti v izlast ruku izdajničkih i kolebljivih „demokrata“. Ovo je lekcija koju „komunističke“ vođe danas tvrdoglavo odbijaju naučiti: njihova ideologija narodnog fronta u Grčkoj, Španiji, Francuskoj i drugdje otvoriće put novim, krvavim porazima radničke klase ukoliko se odlučno ne raskine sa propalom politikom menjševičkog klasnog kolaboracionizma.

U Februarskoj revoluciji, carizam je svrgnut upravo od strane radničkog pokreta u gradovima, kojima su se onda pridružili seljaci u uniformi. Što se tiče buržoazije i njenih stranaka „liberalne demokratije“ – ona nije igrala nikakvu ulogu. Stvarna moć je bila u rukama radničkih i vojničkih sovjeta. Privremena Vlada je visila u zraku, lišena bilo kakve čvrste podrške, osim one koju su pristalice menjševika i esera bili spremni „dobrovoljno predati“! Ono što je bilo nužno, a što su Lenjin i Trocki jasno razumjeli, jeste da se radnici i seljaci moraju organizovati da pretvore ovo dvovlašće (podbačaj koji je rezultirao u izdaji menjševika i esera) u stvarnu radničku vlast.

Marks i Engels su prikazali kukavičku, kontrarevolucionarnu ulogu njemačke buržoazije 1848. objašnjavanjem njenog straha od radničkog pokreta koji je prijeteći stajao iza nje u borbi protiv feudalizma i autokratije. Ruska buržoazija je, šezdeset godina kasnije, u još većoj mjeri bila nesposobna imitirati herojstvo svoje klasne braće iz 1789. U Istoriji ruske revolucije, Trocki objašnjava da je zakašnjenje kapitalističkog razvoja u Rusiji spriječilo mogućnost da ruska buržoazija odigra revolucionarnu ulogu. S jedne strane, prednost učenja od zapadnog kapitalizma, ruska industrija je imala izrazito koncentrisan karakter sa ogromnim brojem radnika skupljenih zajedno, u lošim uslovima, u nekoliko gradova, progoneći buržoaziju baukom nove Pariške komune u slučaju masovnog revolucionarnog uspona.

Sa druge strane, ulaganja i krediti ruske buržoazije su u velikoj mjeri zavisili od međunarodnog kapitala:

„Društveni karakter ruske buržoazije i njena politička fizionomija bili su određeni uslovima porijekla i strukture ruske industrije. Ekstremna koncentracija same te industrije značila je da između kapitalista i narodnih masa nije bilo hijerarhije ni prelaznih slojeva. Tome moramo dodati da su vlasnici najvećih industrijskih, bankarskih i transportnih preduzeća bili stranci, koji su pravili ulaganja ne samo od profita u Rusiji, već i političkog uticaja u stranim parlamentima, a to ne samo da nije unaprijedilo borbu za ruski parlamentarizam, već je često i bilo prepreka: dovoljno je prisjetiti se sramotne uloge koju je igrala zvanična Francuska. To su elementarni i neuklonjivi uzroci političke izolacije i antinarodnog karaktera ruske buržoazije. Dok je u začetku njene istorije bilo prerano da se izvrši reformacija, kada je došlo vrijeme za revoluciju, uslovi su bili prezreli.“ (Trocki, Istorija ruske revolucije, tom prvi, str. 32)

Ove osobine uopšte nisu strane ruskoj buržoaziji: uz manje razlike, to je tačan prikaz „nacionalnih“ buržoazija svake zaostale, polukolonijalne zemlje. Lenjin je s prezirom osuđivao menjševike zbog njihovog klasnog kolaboracionizma – njihovog „narodnog frontizma“ (jer to je prikladan naziv, iako ga menjševici nisu koristili) – njihovih pokušaja da se dodvore partijama takozvane „liberalne, buržoaske demokratije“, uz izgovor da je buržoazija „progresivna“ snaga u borbi protiv autokratije. A šta bi on rekao kada bi vidio još otvoreniji kolaboracionizam komunističkih partija širom svijeta danas: u Grčkoj, Španiji, Indoneziji, Indiji? „Demokratska“ buržoazija nigdje nije igrala nikakvu drugu ulogu osim najkorumpiranije i kontrarevolucionarne uloge. Međutim, danas ni vodstva komunističkih partija ne vode nezavisnu lenjinističku klasnu politiku nasuprot buržoasko-demokratskih političara.

Staljinistička „teorija“ „stupnjeva“, koju monotono ponavljaju „teoretičari“ komunističkih partija, uključujući Monti Džonstona, je kruta i mehanička karikatura Lenjinovih ideja. Šta Monti Džonston ima reći o Njemačkoj revoluciji 1918. ili italijanskom generalnom štrajku 1920.? U prvom slučaju, njemački radnici su zauzeli vlast revolucijom bez krvi, da bi ih kasnije izdale njihove socijaldemokratske „vođe“ koje su, krijući se iza „buržoasko-demokratskog“ karaktera revolucije, „dobrovoljno predali“ (!) vlast buržoaziji! Da li je ovo, kao što socijaldemokrate tvrde, bila „demokratska faza“ njemačke revolucije, druže Džonston? Ako jeste, zašto je Lenjin osuđivao socijaldemokratske vođe za izdaju revolucije?

Slično se dogodilo u Italiji 1920., gdje je masovni talas štrajkova stvorio revolucionarnu situaciju: neuspjeh socijalističkih vođa da jasno iznesu revolucionarni put naprijed doveo je do poraza italijanskih radnika i direktno do uspona Musolinija. Kao i njemačko socijaldemokratsko vodstvo, pravdali su se da mase „nisu bile spremne“ za socijalističku revoluciju. Ali ako je Lenjin mogao oštro napasti italijanske socijalističke vođe zbog neuspjeha da realizuju revolucionarni program, šta bi onda imao reći o „vodstvu“ francuske Komunističke partije tokom generalnog štrajka u maju 1968. koji je bio daleko dublji i širi nego pokret u Italiji 1920.?

Oportunisti svih vrsta su uvijek prebacivali odgovornost na mase koje su navodno „nespremne“ za socijalizam. Ali istorija posljednjih pedeset godina iznova pokazuje spremnost radničke klase na borbu i herojske žrtve da bi se postigao društveni preobražaj. „Zašto se uvijek okrivljuju vođe?“, pitaju se „teoretičari“ komunističkih partija 1968., ponavljajući ogorčene riječi Kauckija, Šajdemana i Seratisa od 1918-1920. Gubeći vjeru u sposobnost radničke klase da promijeni društvo, oholi birokrata ne može da razumije vezu između parlamentarnog kretenizma i neuspjeha masa, bez svjesnog revolucionarnog vodstva, da izvede njihov pokret do pobjede.

Koje lekcije su naučile vođe komunističkih partije? Monti Džonston izvlači citate iz nekoliko Lenjinovih polemika. Ali on ne uzima citate iz brojnih Lenjinovih polemika protiv menjševika, koji su pokušali povezati ruski proletarijat sa „progresivnom“, „liberalnom“ buržoazijom. Zašto ne citira Lenjinove brojne napade na klasni kolaboracionizam, njegovo insistiranje na tome da su revolucionarni radnici i seljaci jedine klase sposobne da izvrše demokratsku revoluciju?

Očigledno, od svih Lenjinovih spisa, Monti Džonston vidi samo jednu dugačku osudu jeresi permanentne revolucije. Za njega nema ničeg relevantnog u krajnje menjševičkoj politici Staljina u Kini između 1925-1927. On ne vidi nikakvu vezu sa kubanskom Komunističkom partijom koja je podržala Batistu kao „progresivnu antiameričku snagu“ tokom tridesetih, i koja je odbacila Kastra kao „sitnoburžoaskog avanturistu“, sa KP Iraka koja je slavila Kasima kao Velikog oslobodioca, dok nije počeo da ih ubija i tjera u podzemlje! Sovjetski drugovi vode politiku dobrog susjeda sa „progresivnim“ šahom Persije, što uključuje predaju političkih izgnanika streljačkom vodu. Indonezijski drugovi, sa svojom „lenjinističkom“ politikom bloka „radnika, seljaka, inteligencije, nacionalne buržoazije, progresivnih aristokrata i svih patriotskih elemenata“ puzali su pred „progresivnim“ diktatorom Sukarnom te je rezultat toga bio masakr pola miliona komunista bez otpora. Kina i Rusija takmičile su se u podršci „hrabrom antiimperijalističkom borcu“ Ajub Kanu, dok ga nisu zbacili pakistanski radnici i seljaci.

Ovo su samo neki od primjera „lenjinističke“ orijentacije vodstva „komunističkih“ partija danas. Pod izgovorom vjernosti sloganu „demokratske diktature radnika i seljaka“, oni svugdje vode politiku klasne kolaboracije koju je Trocki nazvao „zlobnom karikaturom menjševizma“.

Mentalna gimnastika Monti Džonstona o permanentnoj revoluciji zbuniće mnoge drugove u Komunističkoj partiji i Ligi komunističke omladine. Nadamo se da su neki problemi ovdje razjašnjeni. Teorija permanentne revolucije nije komplikovano, suvoparno teoretsko pitanje kakvim ga Džonston prikazuje, već ono što sumira cjelokupno iskustvo revolucionarnog pokreta u Rusiji kroz Oktobarsku revoluciju.Bez jasnog razumijevanja ovih pitanja, nijedan marksista ne može pronaći svoj položaj u sadašnjoj situaciji. Tragedije Indonezije, Grčke, Pakistana će se ponoviti. Zadatak svakog ozbiljnog socijaliste je da uči iz lekcija ovih događaja i da se teorijski pripremi za buduću ulogu koju moraju igrati u Britaniji i širom svijeta.

Trocki i sporazum u Brest-Litovsku

"Iako je Trocki podržavao Lenjina protiv opozicije Kamenjeva i Zinovjeva što se tiče potrebe da se organizuje pobuna u oktobru 1917. godine, posvađao se sa njim početkom 1918. pri potpisivanju mirovnog sporazuma sa Njemačkom. Način na koji postupio po ovom pitanju naglašava i njegovu snagu i njegovu slabost." (Kogito, strana 17)

Ovo je prva i posljednja referenca u Džonstonovom članku o Lenjinovoj borbi protiv "Starih boljševika" 1917. Činjenica da se pojavila u zavisnoj rečenici ukazuje na njeno mjesto u Monti Džonstonovom poretku stvari. Naravno, Trocki je "sasvim slučajno" bio na istoj poziciji kao i Lenjin što se tiče "malog" pitanja o Oktobarskoj revoluciji, nasuprot opozicije u vidu Kamenjeva, Staljina i Zinovjeva, ali na drugim "fundamentalnim" pitanjima ponovo bi se našao na "pogrešnoj strani".

Monti Džonston ovdje pokušava da upotrijebi isti trik kao i u odlomku o "Permanentnoj revoluciji". U tom dijelu gdje "zaboravlja"poziciju menjševika, preuveličava izvan svih razmjera razlike između Lenjina i Trockog. Što se tiče Sporazuma u Brest-Litovsku, Džonston ponovo zna samo za dvije pozicije: Lenjinova (tj. momentalno prihvatanje zahtjeva Njemačke) i pozicija Trockog (koju karakteriše kao “ni mir, ni rat”). Ali Monti Džonston savršeno dobro zna da po ovom pitanju nisu bile samo dvije pozicije, nego tri: pozicije Lenjina, Trockog i Buharina, koji se zalagao ne samo za odbijanje uslova Njemačke, nego i za revolucionarni rat protiv Njemačke. Takođe zaboravlja spomenuti malu poentu da je Buharinova pozicija prvobitno bila ista poput pozicije većine Partije u vrijeme pregovora u Brest-Litovsku.

Kakav je bio stav boljševika prema ratu? 1915. godine, razmatrajući mogućnost da boljševici dođu na vlast u Rusiji, Lenjin je napisao članak u svom dnevniku Socijal-Demokrata pod naslovom Neke teze:

"Na pitanje šta bi partija proletarijata uradila ako bi je revolucija postavila na vlast, odgovorićemo: trebali bismo predložiti mir svim zaraćenim stranama pod uslovom da oslobode svoje kolonije i sve zavisne i potlačene narode koji ne uživaju svoja puna prava. Ni Njemačka ni Engleska ni Francuska ne bi prihvatile ove uslove s obzirom na trenutnu vladu u tim državama. Onda bismo se trebali pripremiti za revolucionarni rat, tj. ne bismo trebali u potpunosti i odlučnim mjerama sprovoditi u djelo naš minimalni program, nego bismo trebali i sistematski poticati na ustanak sve narode sada potlačene od strane Velikorusa, sve kolonije i države koje zavise od drugih u Aziji (Indija, Kina, Iran, itd.) i takođe – najprije od svega – poticati proletarijat na ustanak protiv svojih vlada i u inat prema svojim društvenim šovinistima." (Sabrana djela, knjiga 21, strana 403)

Takva je bila hrabra, revolucionarna strategija koju je unaprijed smislio Lenjin za rusku revoluciju. Nema ništa zajedničko sa licemjernim pacifizmom kojeg parosi iz Komunističke Partije danas propovijedaju, i kojeg pokušavaju podmetnuti vođi Oktobarske revolucije. Lenjin i boljševici su se, prije 1917. godine, zalagali za revolucionarni rat: rat usmjeren od strane Oktobarske revolucije protiv imperijalizma, i koji bi spojio oružanu borbu Crvene armije sa pobunom radnika iz Evrope i naroda potlačenih nacija.

U periodu agitacije i pripreme prije Oktobarske revolucije, boljševici su konstantno naglašavali da se zalažu za “mir bez aneksija i odšteta”, da bi takav mir ponudili imperijalistima, i, u slučaju da oni odbiju, boljševici bi pokrenuli revolucionarni rat protiv njih. Stoga, Lenjin je napisao krajem septembra, 1917. godine:

"Ako se ono najmanje vjerovatno ipak desi, tj. ako nijedna zaraćena država ne prihvati ni primirje, onda bi rat sa naše strane bio neophodan, pravedan i odbrambeni. Sama činjenica da će proletarijat i najsiromašnije seljaštvo biti svjesni toga će učiniti Rusiju mnogo jačom u pogledu vojske, posebno nakon potpunog raskida sa kapitalistima koji potkradaju narod, a da ne spominjem da bi tada rat sa naše strane bio, ne u riječima, nego u činjenicama, rat u savezništvu sa potlačenim narodima iz čitavog svijeta". (Sabrana djela, knjiga 26, strana 63)

Ideja o revolucionarnom ratu je prihvaćena bez pogovora, kao dio osnovne strategije Partije. Stoga, kad su Kamenjev i Zinovjev napisali svoje otvoreno pismo u kojem se protive Oktobarskoj revoluciji, jedan od njihovih ključnih argumentata je bio kako bi izgledao revolucionarni rat, s čim su pokušali da uplaše radnike:

"Mase vojnika nas podržavaju jer koristimo slogan koji ne potiče rat, nego mir...Ako preuzmemo vlast sada sami i ako nas zadesi da nas situacija u čitavom svijetu natjera da učestvujemo u revolucionarnom ratu, mase vojnika će nas napustiti."

Ovo je bio dobar argument za potpisivanje Sporazuma u Brest-Litovsku, i to mjesecima unaprijed. Ali to je bio dokaz, ne istorijskog predviđanja Kamenjeva i Zinovjeva, nego samo toga da imaju slabe živce i oportunistička kolebanja. Njihova kasnija podrška potpisivanju sporazuma je bila samo druga strana njihove opozicije prema Oktobarskoj revoluciji: ovo dvoje se ne mogu razdvojiti. Za marksistu, nije važno samo ono što je rečeno, nego i ko je to rekao i zbog kojih razloga.

Kakav je bio stav boljševika prema sporazumu u Brest-Litovsku? Armija koju su naslijedili od carske autokratije se potpuno raspala; čitave jedinice su demobilisane; disciplina se urušila; oficiri su prešli u reakcionare. Ova konkretna situacija, a ne neka fundamentalna teoretska razmatranja, je odredila akcije boljševika. Prikazivanje neslaganja u Partiji kao bilo čega većeg od običnih taktičkih razlika, je potpuna lakrdija istine. Pod drugim okolnostima – ako su, npr. imali vremena da okupe Crvenu armiju – ovo pitanje bi bilo postavljeno na potpuno drugačiji način, kao što se pokazalu u ratu sa Poljskom 1920. godine.

Prva mjera koju su boljševici poduzeli je odgađanje pregovora što je duže moguće, u nadi da će revolucionarni pokret na zapadu doći u pomoć revoluciji. Ova ideja, koju buržoaski “realisti” danas nazivaju “trockizmom” je izražena u nekoliko navrata ne samo od strane Lenjina nego i od svih boljševičkih vođa, uključujući i Lenjina. Kamenjev, na primjer, koji je kasnije podržao Lenjina po pitanju potpisivanja Sporazuma, je pričao o propagandi koja se sprovodi u Brest-Litovsk da će “naše riječi doći do njemačkog naroda preko glava njemačkih generala, da će naše riječi napasti iz ruku njemačkih generala oružjem kojim oni zavaravaju narod”. Događaji su se odigrali drugačije od onoga što je Kamenjev očekivao, ali on je tada govorio u ime čitave boljševičke partije.

Glavne zasluge za uspješno sprovođenje propagande u Brest-Litovsku pripadaju Trockom. Pretvorio je konferenciju u platformu za objašnjavanje ideja o revoluciji ratom izmučenim radnicima Evrope. Govori Trockog su kasnije prikupljeni i objavljeni u nekoliko izdanja i na mnogo jezika od strane Komunističke Internacionale za Lenjinova života. Tek nakon 1924. godine su staljinisti u njima otkrili "revolucionarnu frazu" kojom su opravdali njihovo potiskivanje.

Odlaganje revolucije na Zapadu, i vojna slabost Ruske revolucije, proizvelo je razliku u mišljenjima unutar rukovodstva Partije, razliku zbog koje je Lenjin bio u manjini. Prvi put kada su ove razlike izražene je bio 21. januar 1917. godine – kada su se pregovori bližili kraju. Zbog straha od nove ofanzive ako bi boljševici odbili njemački ultimatum, Lenjin je predložio da se odmah potpiše sporazum, čak i pod katastrofalnim uslovima koje je njemačka postavila. Trocki se složio da je bilo nemoguće nastaviti rat, ali je mislio da su pregovori trebali biti obustavljeni i da boljševici treba da kapituliraju samo u slučaju novog napada. Buharin je zathjevao da se pokrene revolucionarni rat.

Daleko od lažne slike o Lenjinu koju su prikazivali staljinisti od 1924. pa nadalje i toga da boljševicima prkosi nedisciplinovani i ultra-lijevi Trocki, i Lenjin i Trocki su činili “umjerenu” manjinu u rukovodstvu po ovom pitanju. A ono što je bilo istinito o rukovodstvu je bilo još istinitije za obične službenike. Velika većina radnika se protivila potpisivanju sporazuma. Kada je rukovodstvo pozvalo sovjete da iskažu svoje mišljenje o sporazumu u Brest-Litovsku, preko dvije stotine njih je odgovorilo: od ovoga, samo dva velika velika sovjeta (Petrograd i Sevastopolj – ovaj drugi sa rezervom), su podržali mir. Svi ostali veliki radnički centri, Moskva, Jekaterinburg, Harkov, Jekaterinoslav, Ivanovo-Voznesenjsk, itd., su glasali velikom većinom za prekidanje pregovora.

Na sastanku Centralnog komiteta 24. januara 1918., donesena je konačna odluka koju Trocki treba da usvoji u Brest-Litovsku. Prije sastanka, Trocki zapisuje svoj razgovor sa Lenjinom u kom se on slaže sa planom Trockog da odbiju potpisati sporazum ali da na kraju proglase neprijateljstvo, a ukoliko bi Njemci ponovo napali, Trocki bi podržao momentalno potpisivanje sporazuma i nikako ne bi podržao prijedlog o “revolucionarnom ratu”. Trocki se sa ovim složio.(1) Ovdje Lenjin nije iznio svoj zahtjev za momentalno potpisivanje sporazuma, nego je samo dao prijedlog, koji je usvojen, Trockom da odugovlači pregovore što je duže moguće. Zatim se glasalo za prijedlog Trockog da se rat zaustavi ali da se ne potpiše sporazum, što je takođe usvojeno.

Kako kaže Monti Džonston: "suočen sa teškim uslovima koji su Nijemci postavili, precjenjenost neposrednih revolucionarnih perspektiva zasjenilo je njegovo (Trockovo) uvažavanje realnosti ove situacije i dovela ga do toga da je odbio potpisati taj sporazum". (Kogito, strana 17)

Već smo vidjeli šta je “dovelo Trockog da odbije potpisati taj sporazum”, u gore navedenom iskazu o neslaganjima u Partiji. Monti Džonston, ovdje kao i svugdje, ograničava svoju "analizu" na par odlomaka citata koji se ne bave nijednim fundamentalnim pitanjem, nego samo polemičkim odgovorima učesnika, i koji stvara utisak da je stav Trockog stvar njegovog ličnog hira a ne stav Partije. Džonston dalje kaže:

"Lenjin je, s druge strane, naglašavao da Njemačka drži bič u ruci i da ratom izmučene, loše opremljene i gladne ruske trupe nisu mogle odolijevati napadima njihove moćne vojne mašine. On je, stoga pozivao na što brže prihvatanje njemačkih uslova, koliko kod da su oni ponižavajući, čim Nijemci postave ultimatum, upozoravajući na to da će alternativa biti to da će Nijemci napadati još dublje u sovjetsku teritoriju i nametnuti još gore uslove." (Kogito, strana 17)

Monti Džonston prikazuje čitav ovaj događaj kao antagonizam između Trockog i Lenjina. Odlučan je u namjeri da promoviše sliku Lenjina samodopadnog, buržoaskog “realiste”, koji se protivio Trockijevim revolucionarnim “snovima”. Navodi izolovane Lenjinove citate bez konteksta da je svjetska revolucija “dobra bajka”, bez da navede razloge za Lenjinov stav prema sporazumu u Brest-Litovsku, koje je Lenjin naveo, razloge koji proističu iz beskompromisnog revolucionarnog socijalističkog internacionalizma.

U toku diskusije, Lenjin je bio "podržan" od strane Zinovjeva i Staljina. Staljin je rekao da "na zapadu nema revolucionarnog napada, nema nikakvih činjenica o tome, samo mogućnost”. Zinovjev je izjavio da iako bismo “pomirenjem ojačali šovinizam u Njemačkoj i za određeno vrijeme oslabili pokret na zapadu", to je bilo bolje nego “propast socijalističke republike”. Lenjin je morao javno da odbaci ovu podršku zasnovanu na argumentima ovih “realista” čije sitničarenje Monti Džonston želi da pripiše Lenjinu.

U odgovoru Zinovjevu, Lenjin je kategorički istakao da "ako je njemački pokret sposoban da se odjednom razvije u slučaju mirovnih pregovora...moramo se žrtvovati jer će njemačka revolucija biti daleko moćnija nego naša". Upravo da bi se zaštitio od ovakve vrste oportunizma, Lenjin je naglašavao da:

"Nema ni najmanje sumnje da će posljednja pobjeda naše revolucije, ako bude jedina, ako ne bude bilo revolucionarnih pokreta u drugim zemljama, biti beznadežna...Naše spasenje od svih ovih poteškoća je, ponavljam, revolucija u čitavoj Evropi".

Nakon 1924., izmišljena je legenda o tome kako se Trocki tvrdoglavo protivio Lenjinu i rukovodstvu tako što je odbio da potpiše sporazum za kojim su svi žudili. 14. februara, nakon što je Trocki obavijestio Centralni izvršni komitet o akciji koju je poduzeo, Sverdlov je donio odluku, u ime boljševičke frakcije da: "Pošto je čuo i potpuno razmotrio izvještaj o mirovnoj delegaciji, Centralni izvršni komitet odobrava u potpunosti akciju koju su izvršili njegovi predstavnici u Brest-Litovsku." Tek u martu 1918. je Zinovjev rekao na partijskom kongresu da je "Trocki u pravu kad kaže da je postupio u skladu sa odlukom većine Centralnog komiteta." Niko to nije pokušao osporiti.

Trocki, kao i Lenjin, nije bio u iluziji da bi “ratom izmučene, loše opremljene i gladne ruske trupe” mogle da izdrže sljedeći napad, a kamoli da pokrenu revolucionarni rat. Ali s jedne strane, raspoloženje mase radnika, kao i većine partijskog rukovodstva bilo je usmjereno ka odbacivanju uslova sporazuma koji ne samo da su bili "ponižavajući", nego i su predstavljali katastrofu za mladu sovjetsku državu. S druge strane, nova njemača ofanziva bi uvjerila mase iz Zapadne Evrope da boljševici pristaju na aneksijski sporazum samo pod prisilom. Ovo je bio važan politički motiv, s obzirom na podmuklu kampanju pokrenutu od strane “Savezničkih vlada” (Britanije i Francuske), da su boljševici zapravo njemački agenti, koje Kajzer plaća da ukloni Rusiju iz rata. U Rusiji je postojala jaka slutnja da je ovo uvod u pregovore sa Njemačkom za mirno rješenje i to o trošku Rusije. (Istorija je pokazala da su takvu politiku razmatrali vladini krugovi Britanije i Francuske)

Nakon obnove njemačkog ultimatuma, Lenjin se ponovo zalagao za momentalno potpisivanje sporazuma, ali je bio poražen od strane tijesne većine u Centralnom komitetu. Trocki je i dalje glasao protiv, pošto ofanziva još nije bila počela. Lenjin je zatim preformulisao pitanje na sljedeći način: "Ako njemačka ofanziva počne, a u Njemačkoj ne bude revolucionarnog prevrata, zar ni tada nećemo potpisati sporazum?" Na ovo su "lijevi" komunisti (Buharin i pristalice revolucionarnog rata), ostali suzdržani. Trocki je glasao za, što je u skladu sa dogovorom koji je prethodno sklopio sa Lenjinom. Kada su sljedećeg dana boljševici dobili dokaze o napadu Njemačke, Trocki je prešao na Lenjinovu stranu i time mu dao većinu u Centralnom komitetu.

21. februara, novi i još teži uslovi su najavljeni od strane generala Hofmana, sa jasnom namjerom da se potpisivanje sporazuma napravi nemogućim. Njemački štab iscenirao je provokaciju u Finskoj, gdje su srušili tamošnji radnički pokret. Ovo je izazvalo strahove boljševika da su Saveznici sklopili dogovor sa njemačkim imperijalizmom da sruše Sovjetsku Republiku. Postojala je ozbiljna mogućnost da, iako bi boljševici potpisali sporazum, Njemci bi svejedno izvršili napad. Trocki je u početku ovo smatrao, ali kad je Lenjin ponovio svoj stav, uprkos obnovljenoj opoziciji “ljevičara”, Trocki nije stao na stranu sa pristalicama revolucionarnog rata, nego ostao suzdržan, da bi dao Lenjinu većinu.

Čini se čudno da bi neko ko je očaran tom "revolucionarnom frazom" na dva odlučna glasanja u Centralnom komitetu, mogao glasati da bi Lenjinu dao većinu! Ali pošto se bavimo "revolucionarnom frazom”, hajde da pogledamo Lenjinov pamflet pod tim imenom, odakle Džonston tako često uzima citate.

Revolucionarna fraza je objavljena u obliku članka za Pravdu 21. februara 1918. godine, kao početak javne kampanje u korist potpisivanja sporazuma. Džonston nekoliko puta uzima citate iz ovog članka kao da su usmjereni protiv Trockog. Zapravo, ime Trocki se ne pojavljuje nigdje u članku. Protiv koga je onda usmjeren? Odgovor se nalazi u prvoj rečenici:

"Kada sam na sastanku Partije rekao da revolucionarna fraza za revolucionarni rat može upropastiti našu revoluciju, bio sam prekoren zbog jačine svoje polemike."(Sabrana djela, knjiga 27, strana 19, naš naglasak)

Bilo ko da čita ovaj članak može prilično jasno vidjeti da je upućen onima koji se zalažu za rat protiv Njemačke, uprkos vojnoj slabosti Sovjetske Republike: tj. Buharinovoj “lijevoj” komunističkoj grupi. Zato se Lenjin u svim svojim polemikama, usmjerava 99% svojih napada ka Buharinovoj grupi, a Trocki ako se i spomene to je nešto usput i na relativno blag način. Ovo izobličavanje se još više čini grubim i nespretnim kad se prisjetimo da je Lenjinov članak objavljen 21. februara, tri dana nakon što je Trocki glasao za Lenjinov prijedlog na sjednici Centralnog komiteta. Potpuno je nepoštenje s Džonstonove strane da odštampa riječi koje je Lenjin uputio ultra-lijevom Buharinu, na takav način da sugeriše da su upućene Trockom. Ovo izobličavanje je omogućila činjenica da Džonston uopšte ne pominje Buharina, i stoga stvara potpuno preuveličan, lažan i nepošten utisak o razlikama između Lenjina i Trockog.

E. H. Kar, slavni buržoaski istoričar, za koga Džonston nikako ne bi mogao reći da je ili trockista ili "neistoričan", ovako komentariše razlike između Lenjina i Trockog po pitanju sporazuma u Brest-Litovsku:

"Lenjinova neslaganja sa Trockim po pitanju Brest-Litovska su manja od onih koji su ga odvojili od Buharinovih pristalica. Trockijevjak karakter i njegova dramatična uloga u Brest-Litovsku dao im je veću praktičnu važnost i veću istaknutost u očima njihovih savremenika kao i budućih pokoljenja. Ali popularna slika Trockog, pobornika svjetske revolucije, kako se sudara sa Lenjinom, šampionom nacionalne bezbjednosti ili socijalizma u jednoj zemlji, je tako izobličena da je potpuno netačna." (Boljševička revolucija, knjiga 3, strana 54, naš naglasak)

Ako je suditi po Monti Džonstonovom "veoma selektivnoj, kratkoj istoriji", čitava istorija boljševizma i sovjetske vlasti (sa nekoliko malih izuzetaka, kao što je Oktobarska revolucija, kojoj drug Džonston velikodušno posvećuje jedan pasus) sastojala se od sukoba između Lenjina i Trockog! To je taj čudesni "balans" i "objektivni" rad kojeg nam je drug Džonston obećao u svom uvodu.

Neće biti zgoreg da prikažemo potpunu jednostranost Džonstonove "objektivnosti", tako što ćemo navesti još dva incidenta vezana za odnos između Sovjetske Republike i kapitalističkog svijeta i stavova Lenjina i Trockog. Odmah nakon rasprave u Brest-Litovsku, Trocki se posvađao sa važnim dijelom rukovodstva po pitanju prihvatanja pomoći od Britanije i Francuske. Prijedlog o prihvatanju je dao Trocki, a protivili su mu se Buharin i “ljevičari”, zajedno sa Sverdlovim. Lenjin nije bio prisutan na ovom sastanku, ali u zabilješkama se nalazi jedna njegova izjava, koja glasi:

"Zahtijevam da uračunate i moj glas za prihvatanje krompira i municije od anglo-francuskih imperijalističkih pljačkaša."

Dvije godine nakon potpisivanja Sporazuma u Brest-Litovsku, desio se sličan raskol u rukovodstvu po pitanju rata sa Poljskom. Trocki se protivio bilo kakvom pokušaju da se rat prebaci u Poljsku nakon što su se odbranili od napada Pilsudskog, iz vojnih i političkih razloga. Lenjin je bio za napad, zbog toga što bi varšavski radnici i radnici iz drugih gradova bili ohrabreni ovim revolucionarnim ratom da ustanu protiv Pilsudskog i pokrenu revoluciju. Crvena Armija, nakon sjajnog napada, poražena je na ulazu u Varšavu, i prisiljena da se povuče preko Kurzonove linije na poziciju iza linije koju su bili okupirali na početku rata. U mirovnom sporazumu koji je uslijedio, boljševici su bili primorani da ustupe veliko područje Bjelorusije Poljskoj, što je odvojilio Njemačku i Litvaniju od Sovjetske Republike.

Da li je Lenjin 1920. godine bio očaran "revolucionarnom frazom?“ Da li je kriv što se prepustio "bajci" o svjetskoj revoluciji i "pustim željama?" Samo bi se buržuji usudili to reći. Lenjin je bio revolucionar i internacionalista. Njegovi postupci su, prije svega, određeni interesima svjetske proleterske revolucije.

Lenjin u Brest-Litovsku se nije zalagao za mir koliko se zalagao za predah, koji bi iskoristio za obnavljanje razjedinjene vojske Rusije, da stvori Crvenu Armiju za odbranu kao i za napad, kao sredstvo za pomoć revoluciji na Zapadu: istovremeno dok se zalagao za mir, Lenjin je dodao da je "neophodno pripremiti se za revolucionarni rat".

Lenjinova karakterizacija njegovog vlastitog stava po pitanju Brest-Litovska je dovoljan protivotrov poziciji pacifizma, "miroljubivom suživotu" i društvenom patriotizmu, kojeg su mu staljinisti pokušali pripisati:

"U Brest-Litovsku smo se morali suočiti sa patriotizmom. Rekli smo: ako si socijalista, moraš žrtvovati svoje patriotske osjećaje u ime internacionalne revolucije, koja dolazi, koja još nije došla, ali u koju moraš vjerovati ako si internacionalista". (Sabrana djela, knjiga 28, novembar/decembar 1918.)

Lenjin je bio vrhovni politički realista. Uvijek je svoje postupke zasnivao na temeljnom ispitivanju svih elemenata koji sačinjavaju internacionalnu ravnotežu klasnih sila. Ali uspjeh u revoluciji nije zagarantovan. Ako to pomislite, to je kao da ste pridružili onim "objektivnim" buržujima, koji imaju čudnovati talenat da budu u pravu – nakon nekog događaja. Međutim, razlozi zbog kojih je Lenjin bio za potpisivanje sporazuma u Brest-Litovsku, nemaju ništa zajedničko sa onima koje navode Džonston i rukovodstvo Komunističke Partije, s ciljem ne da objasne Lenjinov stav prema Brest-Litovsku, nego da zataškaju svoju današnju kukavičku i antilenjinističku politiku.

Uspon staljinizma

Monti Džonston ne traći vrijeme svojih čitalaca uvodeći u svoju "uravnoteženu procjenu" Trockijeve karijere, detalje o ključnoj ulozi za koju priznaje da je Trocki igrao u građanskom ratu, kojem posvećuje jedan pasus. Možda bi narušilo čitaočev osjećaj za objektivnost ako bi oktrio npr, da je Lenjin Trockom dao prazne listove papira na koje je dodan Lenjinov potpis, što daje ovlaštenje za svaki postupak koji je ovaj "revolucionarni trgovac frazama" smatrao adekvatnim!

Umanjujući značaj ovog događaja u građanskom ratu, Džonston nas upućuje na svog starog prijatelja Isaka Dojčera, u čijem je Naoružanom proroku priča o "Trockijevim greškama (nekada ozbiljnim) kao i njegovim postignućima (koji su daleko prevagnuli nad greškama)", "dirljivo ispričana". I to je razlog zašto je Monti Džonston previše zabrinut oko građanskog rata. Pošto je potrošio prvi dio svog djela pokušavajući da naslika sliku o Trockom kao nekog sitnoburžoaskog individualiste, bez organizacijskih sposobnosti, dalje nastavlja, bez trunke srama, da citira riječi Gorkog:

"Pokaži mi drugog čovjeka", rekao je on (Lenjin), udarivši od sto, "koji je sposoban da za jednu godinu organizuje gotovo primjernu armiju, i štaviše da zaradi poštovanje od vojnih stručnjaka." (Kogito, strana 17)

U strahu da bi "ravnoteža" ove procjene mogla biti narušena svim ovim, Monti Džonston žuri da doda još jedan citat Gorkog, gdje je Lenjin navodno za Trockog rekao sljedeće:

"On nije jedan od nas. Sa nama je, ali ne naš. Ambiciozan je. Pomalo je kao Lasal, što nije dobro."

Džonstonovu skrupuloznu upotrebu citata smo već prokomentarisali. Ovo je još jedan dobar primjer. Drugi citat se ne pojavljuje nigdje u originalnom izdanju "Sjećanja na Lenjina" od Maksima Gorkog, napisano 1924. To je prerano da bi bilo moguće ubaciti tako očiglednu laž. Ali Gorki je bio primoran da preinači svoje memoare 1930. Po Staljinovom naređenju, dijelovi pamćenja Maksima Gorkog su izblijedili, dok su druga "sjećanja" prvi put isplivala na površinu: među njima, jedna posebna laž koju je citirao Monti Džonston. A pošto je drug Džonston zainteresovan za izjavu Maksima Gorkog o Lenjinovom stavu prema Trockom, hajde da ubacimo još jedan citat iz pravih, originalnih memoara gdje Lenjin napada klevetnike koji pokušavaju da zavade njega i Trockog: "Da, da, znam da mnogo lažu o mom odnosu sa njim."

Spor oko sindikata

"U prvoj velikoj partijskoj raspravi nakon revolucije, o problemu birokratije, Trocki se suprotstavio većini boljševičkog Centralnog komiteta. Lenjin je oštro kritikovao njegovu politiku birokratskog prigovaranju sindikatu da ističe "ono najgore u vojnom iskustvu" i da sadrži "veliki broj grešaka povezanih sa samom suštinom diktature proletarijata". (Kogito, strana 19)

Još jednom, čitalac bi trebao obratiti pažnju na metodu Džonstonove "analize", koja se sastoji od izolovanih odlomaka, izvučenih iz konteksta, bez indikacije na porijeklo, na same argumente, ili čak na datume! Marksisti, počev od Marksa, su oduvijek insistirali na tim sitnicama kao što su datumi, precizni i potpuni citati, teorijskim analizama, i ostalom. Istorijska pitanja se mogu objasniti isključivo poštenim pristupom.

Spor oko sindikata je bio samo jedan slučaj u čitavoj krizi političkog i ekonomskog načina organizacije znanog kao ratni komunizam, i ne može se posmatrati odvojeno od ovog pitanja. Lenjin je opisao ratni komunizam kao "komunizam u tvrđavi pod opsadom". Ovaj sistem, zasnovan na strogoj centralizaciji i uvođenju kvazi-vojnih mjera u svim aspektima života, koje proističu iz poteškoća revolucije izolovane u nazadnoj, ratom uzdrmanoj državi, pod uslovima građanskog rata i stranih intervencija. A opet, Monti Džonston postavlja ovo pitanje kao da je samo Trocki imao ovaj stav o "militarizaciji rada". Prvih godina sovjetske vlasti karakterisale su velike ekonomske poteškoće, koje su dijelom posljedica svjetskog rata i građanskog rata, dijelom posljedica nedostatka materijala i stručne radne snage i dijelom posljedica opozicije malih seljačkih zemljoposjednika prema socijalističkim mjerama boljševika.

1920. godine proizvodnja rude gvožđa i livenog gvožđa spala je na 1,6% i 2,4% od njihovih procenata iz 1913. godine. Najbolji rekord je za naftu, čija je proizvodnja iznosila 41% od svog procenta iz 1913. godine. Ugalj je dostigao 17%. Generalna proizvodnja industrijske robe 1920. godine iznosila je 12,9% vrijednosti iz 1913. godine. Poljoprivredna proizvodnja je u zadnje dvije godine (1917-19) opala za 16%, od čega su najveći gubitak pretrpjeli proizvodi koji se izvoze iz sela u grad: konoplja je opala za 26%, lan za 32%, a krmno bilje za 40%. Zbog uslova građanskog rata, kao i hronične inflacije iz tog perioda, razmjena između grada i sela skoro je u potpunosti obustavljena.

Užasni radni uslovi u gradu doveli su do masovnog egzodusa iz industrije prema zemljoradnji. Do 1919., broj radnika u industriji spao je na 76% od svog procenta iz 1917. godine, dok je broj građevinskih radnika spao na 66%, a broj radnika željeznice na 63%. Do 1920. godine, broj radnika u industriji generalno je opao sa tri miliona u 1917., na 1.240.000 – tj., na manje od pola. U dvije godine, radničko stanovništvo Petrograda je prepolovljeno. Čak ni ove brojke ne pokazuju kolika je zapravo ta katastrofa, pošto ne uzimaju u obzir pad u produktivnosti rada onih dronjavih napola izgladnjelih radnika koji su ostali u fabrikama.

Ozbiljnija od ekonomskih posljedica, iz ugla boljševika, bila je brza erozija klasne osnove revolucije koju je slikovito opisao Rudzutak na drugom Sveruskom kongresu sindikata 1919. godine:

"U velikom broju industrijskih centara vidimo da su radnici, zahvaljujući smanjenju proizvodnje u fabrikama, apsorbovani u seljačku masu, i umjesto populacije radnika, dobijamo polu seljačku ili ponekad potpuno seljačku populaciju."

Da bi se zaustavio ovaj katastrofalni pad, preduzete su drastične mjere da se pokrene industrija, da se nahrane gladni radnici i da se zaustavi prelazak populacije iz grada u selo. To je bilo suštinsko značenje "ratnog komunizma". Sedmi partijski kongres u martu 1918. godine zahtijevao je najenergičnije, nepoštedno odlučujuće, drakonske mjere da se podigne samodisciplina i disciplina radnika i seljaka". Na žalbe menjševika, Lenjin je odgovorio da:

"Nismo smiješni utopisti da mislimo da se ovakav zadatak može obaviti dan nakon pada buržoazije, tj. u prvoj fazi tranzicije iz kapitalizma u socijalizam, ili bez prisile."

Argumenti menjševika i "ljevičara" zasnovani na karikaturi buržoaskih argumenata o "slobodi rada" odražavaju se na sve veće razočarenje u diktaturu proletarijata među nazadnim i sitnoburžoaskim slojevima, naročito među seljaštvom koje je najviše ispaštalo zbog politike ratnog komunizma.

Lenjin je još 1905. godine vidio da će seljaštvo podržati revoluciju ukoliko im ona da zemlju, ali da će bogati slojevi neizbježno preći u opoziciju čim revolucija krene da napada temelje privatnog vlasništva. Moglo bi doći do opasne situacije ako bi revolucija ostala izolovana. Proletarijat je manjina u moru seljačkih zemljoposjednika. Bez stalnih zaliha sirovine i hrane iz sela, rad industrije će stagnirati. Ali, s obzirom na razoreno stanje industrije, nije bilo moguće da se odmah uspostave uslovi za zdravu razmjenu između grada i sela, da se seljaci snabdijevaju sa proizvedenim dobrima koja su im potrebna u zamjenu za njihove proizvode. Na devetom partijskom kongresu, Lenjin je ukratko objasnio o čemu se ovdje radi:

"Ako bismo im sutra mogli dati 100.000 prvoklasnih traktora, benzin, mehaničare (vrlo dobro znate da je ovo trenutno samo maštanje), srednji seljak bi rekao: "Ja sam za komunizam". Ali da bismo ovo uradili, prvo je neophodno da pobijedimo međunarodnu buržoaziju, da ih prisilimo da nam daju te traktore."

Lenjin je iznova i iznova objašnjavao da je jedino pravo rješenje problema sa kojima se revolucija suočava, pobjeda socijalističke revolucije u jednoj ili više naprednijih zemalja. U međuvremenu, drastične mjere se moraju preduzeti protiv ekonomske krize. Čak i nakon građanskog rata, Lenjin je dao govor na Sveruskom kongresu sovjeta 1920. godine, u kojem je objasnio da "U zemlji sitnih seljaka, naš glavni i osnovni zadatak je da otkrijemo kako dostići državnu prisilu da bismo povećali proizvodnju među seljaštvom". (naš naglasak)

Da bi se spriječio protok radnika iz grada u selo, uvedene su drakonske mjere protiv "napuštanja rada". 1920. godine radnik u Kolomenski radionicama rekao je britanskoj delegaciji rada, koja je bila u posjeti, da su "napuštanja radnih mjesta česta i da oni koji napuste radno mjesto bivaju uhapšeni od strane vojnika i vraćaju ih sa sela." Službeni proglas, donesen nakon devetog partijskog kongresa (mart 1920) propisao je strogu kaznu za "napuštanje rada" u vidu napornog rada. Rad je stavljen u vojnu osnovu. "Ratni komunizam" značio je privremenu "militarizaciju rada".

Svi oni koji Lenjina i Trockog trpaju u isti koš sa Staljinovim i režimom njegovih nasljednika, koristeći argumente Kauckog i menjševika o "režimu prisile", ignorišu razlike u vremenu, mjestu, metodama i uslovima. Čak i u najdemokratskijim buržoaskim državama, kao što je Britanija, u ratnim uslovima poduzimale su se mjere kojima se zabranjuje slobodno kretanje rada, promjena posla, itd., kao "vanredne mjere". Boljševici su bili suočeni sa građanskim ratom koji je došao ubrzo nakon četiri godine katastrofalnog imperijalističkog rata. Država je uništena pljačkama bjelogardejaca i strane intervencije. Pod takvim uslovima, drastične mjere bile su apsolutno neophodne. Ali kao što je to uvijek slučaj sa Lenjinom i Trockim, sloboda rasprave i kriticizma od strane radnika i seljaka, naročito unutar same boljševičke partije, je bila zaštićena. Čak i u kapitalističkoj Britaniji, tokom rata, radnici su bili spremni da prihvate "vanredne" mjere, za koje su mislili da su neophodne za odbranu njihovih prava. U Rusiji, sa radničkom i seljačkom vladom, radnici su bili spremni da privremeno prihvate stroge mjere koje su bile neophodne da bi se očuvala revolucija.

Trocki – "arhi-birokrata"?

Monti Džonston je svjestan činjenice da su, nakon Lenjinove smrti, borbu protiv birokratske nazadnosti i staljinizma vodili Trocki i Lijeva opozicija. On se stoga muči kako bi dao "argument" da je sam Trocki bio „arhi-birokrata“, neprijatelj radničke demokratije i slobodnih sindikata. Stvara potpuno lažan utisak da je "militarizacija rada" samo stajalište Trockog i nikog više i, kroz svoj uobičajeni impresionizam, aludira na to da je Trocki sprovodio "svoju" politiku protiv većine Centralnog komiteta! Kako je ovo tačno postignuto, Džonston nije objasnio. Ne može to objasniti jer je to čista laž.

15. januara 1920. godine, jedan dekret iz vlade transformisao je armiju Urala u prvu "revolucionarnu armiju rada". Noviji dekret povjerio je revolucionarnom sovjetu prve radničke armije "opšte upute za rad na obnavljanju i jačanju normalnog ekonomskog i vojnog života na Uralu". Slična ovlašćenja data su sovjetima radničkih armija Kavkaza i Ukrajine. Jedna armija je poslana da pomogne u izgradnji željeznice u Turkestanu, a druga je radila u rudnicima uglja u Donjecku. Dok su crveni vojnici pomagali u vođenju industrije, oni radnici koji nisu pozvani da odsluže vojni rok su regrutovani za "Front rada", kako je gore objašnjeno.

Da li je sve ovo djelo arhi-birokrate, Trockog? 12. januara 1920. godine, Lenjin i Trocki govorili su na zajedničkoj bini na sastanku boljševičkih vođa sindikata. Cilj sastanka je bio da ih se nagovori da prihvate politiku "militarizacije rada". Prijedlog o prihvatanju, podnesen u ime Lenjina i Trockog, nije prošao, jer su bila samo dva glasa "za" – samo Lenjin i Trocki. Zamislite da se takav incident desio u vrijeme Staljina ili danas!

Ovo nije jedini takav slučaj. Po svakom od glavnih političkih i ekonomskih pitanja tada, Lenjin i Trocki su bili potpuno saglasni jedan sa drugim. Oko kontroverznog pitanja o zaposlenju buržoaskih stručnjaka u vojsci ili industriji, Lenjin i Trocki su se žestoko borili da ostatak rukovodstva boljševičke partije prihvati njihove prijedloge. Slično, po pitanju jednočlanog rukovodstva i agrarne politike, mišljenja su bila potpuno ista. Monti Džonston ni riječi nije rekao o svemu ovome. Takve informacije bi samo narušilo "ravnotežu" njegove analize.

Još jednom, spor oko sindikata

"1920. godine, pored svog posla komesara, on (Trocki) preuzeo je Ministarstvo prevoza, što je bilo od značajne ekonomske i vojne važnosti. Postavivši željezničare i radnike na željezničkim servisima pod vanredno stanje, naišao je na primjedbe sindikata željezničara zato što je smijenio njegove vođe i na njihovo mjesto postavio one poslušnije. Isto je uradio i sa sindikatima radnika u drugim vrstama prevoza. Njegovi napori su urodili plodom: željeznice su bile obnovljenje brže nego što je bilo predviđeno." (Kogito, strana 19)

Upravo pomoću ove insinuacije, koja se nije trebala pojaviti u njegovom djelu, Džonston pokušava da stvori utisak kako Trocki, arhi-birokrata, uperenim pištoljem "preuzima" željeznice na vlastitu inicijativu, i ugnjetava radnike na pravi staljinistički način. Koje su činjenice?

Uništenje ogromnih željezničkih mreža Rusije je bio jedan od jačih udaraca ekonomiji od strane građanskog rata. Od 70.000 pruga, samo je 15.000 ostalo neoštećeno. Više od 60% lokomotiva nije bilo ispravno. Dislokacija ekonomije prouzrokovana prekidom komunikacijskih mreža dostigla je kritičnu tačku 1920. godine, kad je čitava ruska industrija pretrpjela nepovratnu katastrofu, što se ne bi desilo da je preduzeta neka drastična mjera. Pošto je tad bio vrhunac rata sa Poljskom, to je značilo da je sudbina revolucije uravnotežena.

Na devetom partijskom kongresu su, u posebnoj odluci, izjavili da je glavni problem kada je riječ o savladavanju krize na željeznicama, željeznički sindikat. To je bio sindikat starog kova, tradicionalno menjševički, koji se već sukobljavao sa boljševičkom vladom po pitanju kontrole nad željeznicama. Deveti partijski kongres koji je dao Trockom odgovornost za posao obnavljanja željeznica, takođe mu je dao ovlašćenje da u sindikat regrutuje sposobne i odane radnike, da pokrenu njegov rad. Kad su činovnici sindikata odbili da se povinuju novim propisima, ne Trocki, nego Centralni komitetpartije je odlučio da zamijeni stare činovnike novim komitetom sačinjenim od predanih komunista: samo jedan je bio protiv, onaj od „desnog“ komuniste i lidera sindikata, Tomskog. Ostali, uključujući Lenjina, Zinovjeva i Staljina, su svi glasali za.

Džonston predstavlja Trockog kao "zlog genija" koji stoji iza "militarizacije rada" i ratnog komunizma. Prikladno zaboravlja je Trocki bio prvi boljševički vođa koji je zagovarao napuštanje ratnog komunizma, još u februaru 1920. godine. U to vrijeme, Trocki je Centralnom komitetu dostavio komplet teza koje su ukazivale na neprestani poremećaj ekonomije, slabljenje proletarijata, i sve veći jaz između grada i sela. Zagovarao je da se prisilno oduzimanje žita zamjeni porezom u žitu, i mjere usmjerene na djelimičnu obnovu razorene tržišne ekonomije. U suštini, ova nova politika je naknadno usvojena u okviru Nove ekonomske politike.

Prijedlozi od strane Trockog, kojima se Lenjin protivio, nisu usvojeni u Centralnom komitetu, koji je bio naklonjen nastavku sprovođenja politike ratnog komunizma. Prihvativši činjenicu da će se "ratne" metode upražnjavati do daljnjeg, nasuprot njegovog vlastitog mišljenja, Trocki je pokušao učiniti da sistem radi dobro, koliko je to moguće. Zbog ovog zločina je Monti Džonston, koji se "pravi lud“ kad je riječ o Trockijevom negodovanju same osnove ratnog komunizma, Trockog stavio na stub srama.

Džonston prikazuje Trockog kao diktatorskog "arhi-birokratu" na osnovu par odlomaka govora u kojem je Trocki kritikovao liberalnu idealizaciju "slobodnog rada" u sažetku, i naglasio da i prisilni rad može biti produktivan. Komentar da je robovlasništvo, u svoje doba, bilo progresivno, neosporan iz marksističke perspektive, je izvađen iz konteksta i zlokobno izopačen od strane Montija Džonstona (nastavljajući stopama Dojčera). Avaj! Govor kojeg je drug Džonston tako pohlepno oteo iz Dojčerovih ruku, dat je ne na devetom partijskom kongresu, nego na trećem Sveruskom kongresu sindikata, gdje je Trocki, kao boljševički glasnogovornik, pričao ne protiv Lenjina, nego protiv menjševika, čija tužna preklinjanja za uspostavljanje "slobode rada" Džonston sada tako dirljivo ponavlja.

Menjševici su, da bi diskreditovali boljševičku vladu, koristili mjere koje su bile nametnute Sovjetskoj Republici uslovima građanskog rata i intervencijom na jedan potpuno nepošten i beskrupulozan način. Što se tiče "demokratije" i "slobodnog rada", njihovi argumenti su bili ravni karikaturama. Boljševici su zagovarali najpotpuniju slobodu – uključujući i slobodu za buržoaske partije – ukoliko neće pokušavati nikakvu oružanu pobunu protiv sovjetske vlasti. Ali pod okolnostima kada je "liberalna" buržoazija prešla u bjelogardejski kamp, ovakva priča je bila jednaka zahtjevima da se revolucija ne bi trebala braniti protiv bjelogardejske reakcije. Alternativa diktaturi proletarijata nije bila, kako su mnogi menjševici tvrdili, neka vrsta vajmarske demokratije nego krvava vladavina reakcije. Socijaldemokratski kritičari boljševizma bili su oni ljudi koji su bili prilično spremni da budu saučesnici imperijalizma u krvavom i odvratnom svjetskom ratu, ali koji su dizali ruke u strahu od "okrutnih" mjera Lenjina i Trockog. A opet je upravo njihova izdaja revolucionarnih pokreta 1911-21 prokrčila put nacizmu i drugom svjetskom ratu koji je bio još više varvarski.

Razlike između boljševika po pitanju sindikata nisu bile, kako bi nekao mogao pretpostaviti po Monti Džonstonovom vulgarnom prikazu, razlike između "arhi-birokrate" Trockog i Lenjina, "branitelja slobodnog rada", nego odraz krize unutar Partije do koje je doveo ćorsokak ratnog komunizma. Prvobitne razlike su, kako je Lenjin objasnio, bile beznačajne. Ali mala neslaganja u rukovodstvu, pod određenim uslovima, dovodile su do niza podjela unutar Partije; nekad bi se organizovale ne dvije nego čak i pet platformi.

Lenjinova glavna briga u to vrijeme bila je da spriječi raskol u rukovodstvu i da očuva slabu nit koja povezuje proletarijat i njegovu avangardu sa "ne-proletarijatom" i polu-proleterskim masama. Pod prevladavajućim uslovima ekonomske krize, masovne nepismenosti, brojčano oslabljene i sve više demoralisane radničke klase, i iznad svega, velike nadmoći sitnoburžoaskih seljačkih masa, boljševička partija je bila pod sve većim pritiskom neprijateljskih klasnih sila. Činjenica da su boljševici bili prisiljeni, što je suprotno od njihovih namjera, da zabrane opozicione partije, značilo je da će ovi pritisci neizbježno pokušati da budu vidljivi u samoj boljševičkoj partiji. Ono čega se Lenjin najviše plašio je raskol unutar Partije po klasnoj liniji. Ovo je bilo u samim temeljima Lenjinove opozicije prvobitnom Trockijevom prijedlogu da se "uzdrmaju" službenici sindikata i da se moraju uskladiti sa centralizovanim planiranjem, što je izazvalo nesuglasice sa vođom sindikata, Tomskim.

Monti Džonston počinje svoj izvještaj o sporu oko sindikata citatom iz Lenjinovog članka Partijska kriza. Lenjin je pokušao da zadrži razlike unutar rukovodstva tako što je osnovao komisiju za istraživanje sindikata. U toku rasprave u Centralnom komitetu, Lenjin je, svojim riječima izvršio niz očigledno preuveličanih i stoga pogrešnih "napada" što je još dodatno pojačalo sukob. Trocki je odbio da se pridruži komisiji. Monti Džonston citira Lenjinove riječi kritike:

"Samo ovaj korak je dovoljan da prvobitna greška druga Trockog postane uvećana i da dovede do frakcionaštva."

Ali ovo je jedan od Džonstonovih polu-citata. Hajde da vidimo šta je Lenjin dodao već u sljedećoj rečenici:

"Bez ovog koraka, njegova pogreška (što je iznio netačne teze) je ostala veoma mala, kakvu je svaki član Centralnog komiteta, bez izuzetka, imao priliku da napravi". (Sabrana djela, knjiga 32, strana 45)

Džonstonovim čitaocima je dozvoljeno čitati tek onoliko o Lenjinu koliko on misli da je dobro za njih. Citirajući samo polemičke odgovore Monti Džonston "pomaže" Lenjinu tako što u njegovu korist "zaoštrava" njegovu borbu protiv Trockog. Negdje drugdje u ovom dijelu on u više navrata predstavlja argumente koje su Lenjin i sve vođe boljševizma uporno iznosili i branili kao Trockijevo stanovište. Parafrazirajući i "poboljšavajući" argumente Trockog, Džonston piše:

"Rusija je, on (Trocki) opet tvrdi, patila ne od viška nego od manjka efikasne birokratije, (?) kojoj je on (?) želio dati određene ograničene ustupke. Prenoseći ovo, Dojčer komentariše: 'Stoga on sebe naziva glasnogovornikom upravljačkih grupa.'" (Kogito, strana 20)

Džonstonovo "prizivanje" Dojčera nimalo ne pridonosi "svetosti" njegovih argumenata. Svako ko je čitao Dojčera zna da on ne napada samo "diktatorske" ideje Trockog, nego i Lenjina, i zapravo ne pravi razliku između te dvojice. Njegovo sitničavo mišljenje o Trockom i identični brat blizanac njegovom mišljenju o Lenjinu, i o revolucionarima uopšte.

Argumenti koje Monti Džonston stavlja u usta Trockome tačno odgovaraju mišljenjima o potrebi za efikasnosti, koje je Lenjin stotinu puta iznosio, mišljenja o stručnjacima kojima je Lenjin htio "dati određene ograničene ustupke", ne nečuvene "ustupke" koje danas izvlači parazitska staljinistička birokratija u Rusiji i Istočnoj Evropi, nego jednostavno i samo da bi se ponovo pokrenula uništena ekonomija, da bi se omogućilo da revolucija preživi dok joj revolucionarni proletarijat Evrope ne dođe u pomoć. Još jednom, Džonston predstavlja kao "trockizam" Lenjinove ideje, ideje Boljševičke partije, ideje samog marksizma. Ali ovo samo ističe taj veliki jaz koji dijeli sve ideologe staljinizma od ideja i tradicija boljševizma. Izvrćući argumente, Džonston stavlja Lenjinove riječi u usta Trockome; a u Lenjinova usta stavlja argumente upravo onih pravih branitelja karikatura slobodnog rada – menjševika.

Lenjin o sindikatima

"U praksi, kaže Lenjin, sovjetska država je bila radnička 'država sa birokratskim izobličenjima'. Dugo vremena će se, govorio je, sindikati morati 'boriti protiv birokratskih izobličenja u sovjetskom državnom aparatu'. i za 'zaštitu materijalnih i duhovnih interesa masa radnika na načine koje ovaj aparat ne može primijeniti'." (Kogito, strana 21)

Kakvo je značenje ovog citata? Ne da se Lenjin razlikovao od Trockog glede procjene državnog aparata i njegovih birokratskih deformacija. Sporno pitanje je neposredna politika koja se mora usvojiti ako se želi održati sistem ratnog komunizma. Međutim, ono što je stvarno zanimljivo i značajno je činjenica da kroz čitav ovaj isječak njegovo djela, Monti Džonston nije razjasnio niti jedan Lenjinov argument po pitanju sindikata. I to nije slučajno tako.

Lenjin je govorio, dijalektički, da sindikati u radničkoj državi moraju biti nezavisni, da bi se radnička klasa mogla odbraniti od države, a potom odbraniti i samu radničku državu. Lenjin je ovu poentu posebno naglasio, jer je uvidio opasnost u tome da bi se država mogla podići iznad radničke klase i odvojiti se od nje. Radnici, sami kroz svoje organizacije, mogu izvršiti provjeru državnog aparata i birokratije.

Ironično je čitati Džonstonove zamjerke Trockijevim navodnim "birokratskim tendencijama", s obzirom na ono što se dogodilo "nezavisnosti sindikata" u Rusiji pod Staljinom i današnjoj poziciji. Očigledno, kad je Trocki bio "na vlasti", bio je birokrata; kad je Staljin bio na vlasti, i on je nažalost podlegao "kultu ličnosti". Sve je to pitanje "ličnosti"! Ovo je metod, ne marksizma, nego srednjeklasnih prostaka, za koje je politika kad se individualisti "prodaju" čim dođu na vlast. A opet, uprkos ovom izuzetno "kritičkom" pristupu, Džonstonove kritičke sposobnosti naprosto ispare kad dođemo do čuvenog "Dvadesetog kongresa":

"Trockog predstavljaju njegove pristalice (!) kao nekakvog prvaka u borbi protiv birokratije u Sovjetskom Savezu. Pošto je Trocki u zadnjih sedamnaest godina svog života bio neumoran u potkazivanju raznih aspekata (?) Staljinovog birokratskog režima kojeg je sovjetska Komunistička Partija trebala raskrinkati (?) 1956. godine, tvrdnja Trockog djeluje kao prihvatljiva. Međutim, kao što ćemo vidjeti, istina je mnogo komplikovanija." (Kogito, strana 19)

Zaista, istina je "mnogo komplikovanija"! Kakvo "raskrinkavanje" su vršili Hruščev i ostali 1956. godine? Toga da je Staljin tiranin, koljač, masovni ubica, ludak, itd.? Da su Hruščev, Brežnjev, Kosigin i drugi drhtali pred diktaturom (kako je sovjetska "Komunistička" Partija navodno otkrila tek 1956. godine!), ali za marksiste problem ovdje tek počinje. Ono što je važnije jesu društveni odnosi koji mogu proizvesti takvu nakaznost. A ključno pitanje u vezi sa Dvadesetim kongresom je: Šta se promijenilo od 1956. godine?

Još 1920. godine, Lenjin je vidio procese koji su se odvijali u sovjetskom državnom aparatu. U svim njegovim djellima o sindikatima, kojima se Monti Džonston ne bavi, radi se o ideji o radnicima i njihovima organizacijama kao onima koji kontrolišu birokratiju, njene akumulativne sklonosti, korupciju, trošenje i loše upravljanje. Lenjin je vidio razvoj zdrave radničke demokratije i postepenog umiranja države kao nephodnim za pokret ka socijalizmu.

Za Montija Džonstona, ako je suditi po njegovom beskrajnom divljenju Hruščovljevim aktivnostima "raskrinkavanja", Rusija i Istočna Evropa su sada zdrave socijalističke države, koje neumorno eliminišu svaki trag birokratizma, kulta ličnosti i staljinizma uopšteno – izuzev niza "nemilih" (i čini se neobjašnjivih) događaja, kao što je invazija na Čehoslovačku i namještena suđenja piscima, koji očigledno nemaju nikakve veze sa opštim stanjem stvari!

Džonstonovo citiranje Lenjina po pitanju birokratizacije države i uloge sindikata mora da je ironično.

Od 1956. godine, ruska birokratija prisiljena je da ukloni mnoge varvarske prakse Staljinovog režima – prakse, koje su pod kapitalizmom, moguće samo u fašističkoj državi – kao što je robovski rad, itd. Ali bez obzira na sve to, policijska država i teror su i dalje prisutni; samo su se promijenila imena. Položaj sindikata u Rusiji pokazuje potpunu netačnost tvrdnje da se birokratija reformiše. Pitamo Montija Džonstona: Gdje su ti nezavisni sindikati u Sovjetskom Savezu, trinaest godina nakon Dvadesetog kongresa?

Pod Staljinom, oduzeta su osnovna prava sovjetske radničke klase. Danas, pod njegovim nasljednicima, Brežnjevim i Kosiginom, nema prava na štrajk, na kolektivno pregovaranje putem sindikata, na biranje demokratskog odbora u fabrikama (prava koja su postojala pod Lenjinom i Trockim, čak i u najmračnijem periodu građanskog rata). Sindikati u Rusiji i Istočnoj Evropi su šala: kaiš za prenos naredbi birokratskih moćnika na radničku klasu. Monstruozna korupcija, trošenje, i loše upravljanje koje je Lenjin želio držati pod nadzorom pomoću radničkih organizacija, danas su dostigli razmjere koje prijete da potkopaju napore od strane sovjetske radničke klase, u čijoj je osnovi planska ekonomija.

Velika je kontradikcija, što će svaki pametni član Omladinske komunističke lige ili Komunističke Partije lako uvidjeti, da je slabi, zaraćeni Sovjetski Savez u vrijeme Lenjina i Trockog, uprkos birokratskim deformacijama koje Lenjin spominje, garantovao slobodu i nezavisnost kako sindikata tako i Partije. Članovi Omladinske komunističke lige bi trebalo da se potrude i pročitaju materijal Desetog partijskog kongresa u Lenjinovim Djelima i da se iskreno zapitaju: zar se takva jedna slobodna diskusija može voditi u bilo kojoj od današnjih komunističkih partija?

Nasuprot periodu građanskog rata i Nove ekonomske politike, kad su boljševici zbog slabosti sovjetske vlasti i prijetnje obnove kapitalizma morali ograničiniti određena demokratska prava, što je bila privremena, hitna mjera, Sovjetski Savez je danas druga po redu industrijska država na svijetu. A opet, birokratija se plaši dati čak i ona najosnovnija demokratska prava sovjetskim radnicima. Tako je u Čehoslovačkoj, relativna nezavisnost sindikata kojeg su radnici istrgnuli od birokratije nakon pada Novotnog, izazvala dizanje ruske reakcije. Tako su se i Brežnjev i Kosigin plašili kako bi to uticalo na sovjetsku radničku klasu!

Pokušaji Montija Džonstona da se predstavi kao prijatelj "slobode rada" protiv "arhi-birokrate" Trockog zvuči sve više i više šuplja kad se uporedi situacija u Sovjetskom Savezu danas sa Frankovom Španijom. I tamo su takođe radničkoj klasi dati određeni "ustupci", zbog straha od revolucije. Razlika je u tome što iako su u Španiji sindikati zabranjeni zakonom, radnici su uspostavili pravu organizaciju – ilegalnu "Radničku komisiju" koja sprovodi štrajkove i borbu u ime radničke klase i čak pregovara sa šefovima, a u "socijalističkoj" Rusiji svako ko bi pokušao da se na ovakav način organizuje, ubrzo bi se našao iza rešetaka.

U stvarnosti, koja se odražava pitanjem sindikata je čitavo pitanje društvenih odnosa u Sovjetskom Savezu i drugim birokratski deformisanim radničkim državama. Napredak ka socijalizmu (ili "komunizmu") podrazumijeva potpuni, slobodni razvoj radničke klase kao vladajuće klase u društvu, koja kontroliše, provjerava i vrši obračune. Podrazumijeva uključivanje čitavog društva u planiranje i upravljanje industrijom i državom, zajedno s popratnim nestajanjem birokratije. Jedino ovo može garantovati tranziciju u besklasno društvo. Socijalističkom planiranju treba provjera radničke demokratije kao što ljudskom tijelu treba kiseonik.

Birokratski, totalitarni režim u SSSR-u nije samo tlačiteljski prema sovjetskoj radničkoj klasi i odbojan radnicima na Zapadu. Takođe sve više postaje prepreka slobodnom i skladnom razvoju proizvodnih snaga u Sovjetskom Savezu. To je velika osuda karikature socijalizma da, pedeset godina nakon Oktobarske revolucije, radnici nemaju ni one osnovne elemente demokratije koji su prisutni u naprednim kapitalističkim državama. Dok se birokratija hvali "građenjem komunizma", ponovo je uvedena smrtna kazna – za ekonomske prestupe – takve su mjere do kojih idu prevare, korupcija i krađa koji kvare sovjetsku ekonomiju – čvrst dokaz da je režim bankrotirao i da je potrebna radnička demokratija. Sovjetski radnici će neizbježno shvatiti da je jedini način da se ovoga oslobode Lenjinov i Trockijev program. Kada to shvate, a shvatiće, dani birokratije će biti odbrojani.

Deseti partijski kongres i NEP

Deseti partijski kongres održan je u kriznoj atmosferi; period "ratnog komunizma" ušao je u svoju posljednju, grčevitu fazu. Ustanci naoružanih seljaka podigniti su u brojnim provincijama, što je završilo ozbiljnom pobunom u Tambovu. Nezadovoljstvo se proširilo i u gladne gradove. U februaru 1921. godine, izbili su brojni štrajkovi u Petrogradu usljed nestašice hljeba. Menjševički elementi su iskoristili nemir da proklamuju kontrarevolucionarni slogan "Sovjeti bez komunista".

U ovom kontekstu, kako je Lenjin rekao, rasprava o sindikatima je bila "nedopustivi luksuz", koji je "u prvi plan gurao pitanje kojem zbog objektivnih razloga tu nije mjesto". Prava poenta nije bila neposredno pitanje sindikata – nego je ovo služilo kao katalizator koji je kristalizovao veliki broj jasno definisanih tendencija unutar partije.

Kraj građanskog rata, i posebno demobilizacija Crvene Armije, produbili su krizu i nezadovoljstvo seljačkih masa. Lenjin je objasnio da su određene opozicijske struje u partiji bile "blisko povezane sa ogromnom nadmoći seljaka u državi, sa njihovim nezadovoljstvom sa diktaturom proleterijata". Pitanje sindikata izgubilo je na značaju prije ovih problema koji su se desili usred kongresa u Kronštatskom ustanku.

Kronštatski ustanak se bez sumnje odražavao u sve većem razočarenju ratnog komunizma među masama, prije svega, nazadnim i seljačkim elementima, ali i sve više među radnicima čiji je moral potkopavan godinama rata, građanskog rata i glađu. Suočena sa neumoljivom opozicijom seljačkih masa, revolucija je bila prisiljena da se povuče. Oduzimanje žitarica je ukinuto i zamijenjeno porezom, a preduzete su i mjere da se obnovi tržišna ekonomija, da se podstaknu mjere privatne trgovine. Određene industrije su čak denacionalizovane, ali glavne poluge ekonomije, banke, osiguravajuća društva, krupna industrija, zajedno sa monopolom nad vanjskom trgovinom, ostali su u rukama države.

Ovi ustupci buržoaskoj ideji "slobode" nisu date tek tako kao pobjeda nad "arhi-birokratijom" ratnog komunizma, nego kao povlačenje pod pritiskom, kao privremeni ustupci dati sitnoburžoaskim masama da bi se spriječio raskol između radnika i seljaka što bi dovelo do pada Sovjetskog Saveza.

Braneći ove ustupke na Desetom kongresu, Lenjin je opisao ogromni pritisak seljačkih masa na radničku klasu kao "mnogo veću opasnost od Denikina, Kolčaka i Judeniča zajedno". "Bilo bi pogubno", nastavio je dalje, "da po ovom pitanju ostanemo u zabludi! Poteškoće koje proizilaze iz sitnoburžoaskih elemenata su ogromne, i ako želimo da ih prevaziđemo, moramo imati veću uniju, i pod tim ne mislim nešto slično uniji. Moramo se svi zajedno okupiti kao jedan, jer u seljačkoj državi, samo volja mase proletera može omogućiti proletarijatu da obavi veliki zadatak svog rukovodstva i diktature. Pomoć stiže iz zemalja Zapadne Evrope, ali ne stiže dovoljno brzo. Ali ipak dolazi i sve je veća." (Sabrana djela, knjiga 32, strana 179)

Lenjin je, kao i uvijek, jasno i pošteno postavio stvar. Povlačenje sa NEP-om se desilo zbog ogromnog pritiska seljaštva na radničku državu, izolovane odgađanjem socijalističke revolucije na zapadu. Lenjin je o ovom uvijek pričao kao o privremenom stanju stvari, kao o nekakvom "predahu", prije narednih dramatičnih razvoja internacionalne socijalističke revolucije. Ali takođe je bio i iznimno svjestan opasnosti koje se nalaze na tom putu, posebno opasnosti oživljavanja buržoaskih i sitnoburžoaskih elemenata, s obzirom na porast tržišne ekonomije:

"Ova opasnost – razvoj male proizvodnje i sitne buržoazije u ruralnim sredinama – je ekstremno ozbiljna", upozoravao je Lenjin na Desetom kongresu. Kao odgovor onima koji su skloni samodopadnosti, Lenjin je naglasio svoju poentu: "Imamo li klase? Imamo. Imamo li klasnu borbu? Imamo i to veoma žestoku!"(Sabrana djela, knjiga 32, strana 212)

Monti Džonston daje potpuno jednostrani prikaz Desetog kongresa, pri čemu naglašava pitanje sindikata, i izostavlja sva pominjanja glavnih pitanja, i bavi se pitanjem sindikata jednostrano – predstavljajući još jednom ovo pitanje kao "žestoku nesuglasicu" između Lenjina i Trockog, pri čemu nije pomenuo druga izložena stajališta – Buharinova, tzv. "Radničke opozicije" i "Demokratskih centralista". Pa opet, ova izostavljanja omogućavaju Montiju Džonstonu da stvori potpuno lažan utisak. Potpuni cinizam u njegovom pristupu se najbolje može vidjeti iz njegovog pokušaja da poistovjeti Trockijevo stajalište po pitanju sindikata sa odlukom kongresa da se zabrane frakcije unutar Partije:

"Organizovanje frakcije oko ideje izražene u njegovom pamfletu...on (Trocki) je pokrenuo raspravu u Partiji, što se na Desetom kongresu u martu 1921. godine završilo njegovim ubjedljivim porazom i odlukom da se zabrane frakcije u Partiji." (Kogito, strana 20)

Ovo su zaista novosti! Niko na Desetom kongresu nije optužio Trockog za "organizovanje frakcije" oko ičega. Konkretno ovaj primjer džonstonovske aluzije ima očigledno za cilj da se poveže sa Lenjinovim polemičkim odgovorom na prijašnje Trockijevo "frakcionaštvo" (odnosno na to što je odbio da se pridruži komitetu u istraživanju sindikata). Džonston vrlo dobro zna da je odluka da se zabrane frakcije donijeta iz razloga koji nisu povezani ni sa raspravom o sindikatima ni sa Trockijevom ulogom u toj raspravi.

Razlozi su navedeni u pasusu iznad gdje se citira Lenjin, i gdje je jasno objašnjeno da je ova izvanredna mjera preduzeta zbog opasnosti od pritisaka neprijateljske klase izraženih kroz grupe unutar Partije. U neposrednom kontekstu Desetog kongresa, ova mjera je usmjerena ne protiv Trockog, nego izričito protiv tzv. "Radničke opozicije", kvazi-sindikalističke grupe koju su vodili Šljapikov i Kolontaj, a koja je formalno ukinuta od strane kongresa. Ova odluka jasno objašnjava razloge za ove mjere:

"Navedeno odstupanje se desilo djelom zbog priliva bivših menjševika u Partiju, a takođe i radnika i seljaka koji još nisu usvojili komunistički pogled na svijet. Većim dijelo se, međutim, ovo odstupanje desilo zbog uticaja kojeg na proletarijat i rusku Komunističku partiju imaju sitnoburžoaski elementi, koji su izuzetno jaki u našoj državi, i koji neizbježno izazivaju naginjanje ka anarhizmu, pogotovo u periodu kad se stanje masa pogoršalo, što je rezultat slabih usjeva i razarajućih posljedica rata, i kad demobilizacija armije koja broji milione vojnika otpusti hiljade seljaka i radnika, koji ne mogu odmah da nađu osnovna sredstva za život." (Sabrana djela, knjiga 32, strana 245)

Upravo u raspravi o "Radničkoj opoziciji", Lenjin je dao izjavu koja potpuno opovrgava Džonstonove aluzije o Trockijevim navodnim idejama o "frakcionaštvu":

"Radnička opozicija kaže: "Lenjin i Trocki će se ujediniti". Trocki je izašao i rekao: "Oni koji ne mogu razumijeti da je ujedinjenje neophodno su protiv Partije; naravno da ćemo se ujediniti jer mi smo partijski ljudi". Podržao sam ga. Naravno, drug Trocki i ja smo se razlikovali; i kad se pojave više ili manje slične grupe unutar Centralnog komiteta, Partija će donijeti sud, na način da će nas natjerati da se ujedinimo u skladu sa voljom i uputama Partije“. (Sabrana djela, knjiga 32, strana 204)

Lenjinova borba protiv birokratije

„U posljednjem periodu svog života, Lenjin je bio očajnički zabrinut zbog porasta birokratije u sovjetskoj državi i unutar Partije“. (Kogito, strana 22)

Monti Džonston, nakon što je posvetio jedan pasus ruskoj revoluciji, i jedan pasus građanskom ratu, zadržava svoj "balans" tako što posvećuje jednaku količinu prostora Lenjinovoj borbi protiv snaga unutrašnje reakcije u sovjetskoj državi i Partiji.

Kako se Lenjin bavio pitanjem sovjetske birokratije? Da li je prosto ostao "očajnički zabrinut" ili je pokušao da uradi nešto što naši današnji "teoretičari" Komunističke partije uporno izbjegavaju, odnosno analizirati uzrok birokratizacije da bi se protiv nje vodila neumoljiva borba?

Monti Džonston govori o "birokratiji" kao da je u pitanju prosto "birokratsko ponašanje", previše birokrata, činovnika itd. Takav pristup nema nikakve veze sa marksističkim metodom, koji birokratiju objašnjava kao društvenu pojavu, koja nastaje iz određenih razloga. Lenjin, koji ovo pitanje posmatra kao marksista, je objasnio uspon birokratije kao jedno parazitsko, kapitalističko rastenje u organizmu radničke države, koje je nastalo iz izolacije od revolucije u državi nazadnih i nepismenih seljaka.

U jednom od njegovih posljednjih članaka, Bolje manje, ali bolje, Lenjin je napisao:

"Naš državni aparat je toliko bijedan, da ne kažem jadan, da prvo moramo veoma pažljivo razmotriti kako da se borimo i prevaziđemo njegove mane, imajući na umu da su ove mane ukorijenjene u prošlosti, koja iako je svrgnuta, još uvijek nije prevaziđena, još nije došla do faze kulture koja je ostala u prošlosti". (Sabrana djela,knjiga 33, strana 487)

Oktobarska revolucija zbacila je stari poredak, nemilosrdno potisnula i "pročistila" carističku državu; ali u uslovima hronične ekonomske i kulturološke nazadnosti, elementi starog poretka su se svuda polako vraćali na pozicije privilegije i moći u mjeri u kojoj se revolucionarni talas povukao porazom međunarodne revolucije. Engels je objasnio da u svakom društvu gdje su umjetnost, nauka i vladavina isključivo privilegija manjine, ta manjina će uvijek koristiti i zloupotrebljavati svoje pozicije u vlastitu korist. A ovakvo stanje stvari je neizbježno, dok god je velika većina ljudi prisiljena da naporno radi veliki broj sati u industriji i poljoprivredi za osnovne životne potrepštine.

Nakon revolucije, zbog lošeg stanja industrije, radni dan se nije skratio, već produžio. Radnici su dnevno naporno radili po deset, dvanaest i više sati sa egzistencijalnim minimumom; mnogi su dobrovoljno radili vikendom i to neplaćeno. Ali, kako je Trocki objasnio, mase mogu žrtvovati svoje "danas" za svoje "sutra" samo do određene granice. Neizbježno, pritisak rata, revolucije, četiri godine krvavog građanskog rata, gladi zbog koje je umrlo pet miliona ljudi, služe da potkopaju radničku klasu i brojčano i moralno.

NEP je stabilizovao ekonomiju, ali i stvorio nove opasnosti potičući porast malog kapitalizma, pogotvo na selima, gdje su bogati "kulaci" dobili zemlju nauštrb siromašnih seljaka. Industrija je oživjela, ali pošto je bila vezana za potražnju seljaštva, pogotovo bogatih seljaka, to oživljavanje je bilo gotovo potpuno ograničeno na laku industriju (roba široke potrošnje). Teška industrija, koja je ključ socijalističke konstrukcije, je stagnirala. Do 1922. godine, u gradovima je bilo 2 miliona nezaposlenih. Na Devetom kongresu sovjeta u decembru 1921. godine, Lenjin je rekao:

"Izvinite, ali šta je to proletarijat? Radnička klasa zaposlena u velikoj industriji. Ali gdje je ta velika industrija? Kakav je to proletarijat? Gdje je vaša industrija? Zašto ništa ne proizvodi?" (Sabrana djela, knjiga 33, strana 174)

U jednom govoru na Jedanaestom partijskom kongresu u martu 1922. godine, Lenjin je istakao da je klasna priroda mnogih koji su tada radili u fabrikama bila neproleterska; da mnogi nisu odslužili vojni rok, da su seljaci i deklasirani elementi.

"Tokom rata ljudi koji ni na koji način nisu bili proleteri su išli u fabrike; išli su u fabrike da izbjegnu rat. A da li su današnji društveno-politički uslovi u našoj zemlji takvi da potiču prave proletere da idu u fabrike? Nisu. To bi po Marksu bilo tačno; ali Marks nije pisao o Rusiji; on je pisao o kapitalizmu uopšteno, počevši od 15. vijeka. To je vrijedilo nekih 600 godina, ali ne vrijedi za današnju Rusiju. Vrlo je često da oni koji idu u fabrike nisu proleteri; oni su kauzalni elementi svih mogućih vrsta". (Sabrana djela, knjiga 33, strana 299)

Raspadanje radničke klase, gubitak mnogih najnaprednijih klasnih elemenata u građanskom ratu, priliv nazadnih elemenata sa sela, i demoralizacija i umor masa je jedna strana slike. Na drugoj strani, reakcionarne snage, oni sitnoburžoaski i buržoaski elementi koji su bili privremeno demoralisani i otjerani pod zemlju uspjehom revolucije u Rusiji, svugdje su počele da se oporavljaju, progurale se naprijed, iskoristili situaciju da se uvuku u svaki kutak i svaku rupu vladajućih tijela u industriji, državi, čak i Partiji.

Odmah nakon preuzimanja vlasti, jedina politička partija potisnuta od strane boljševika bila je fašistička partija Crne stotine. Čak i buržoaska Kadetska partija nije odmah bila zabranjena. Sama vlada bila je koalicija između boljševika i Lijevih socijal-revolucionara. Ali pod pritiskom građanskog rata, desila se oštra podjela klasnih snaga u kojoj su menjševici, socijal- revolucionari i "Lijevi socijal-revolucionari" stali na stranu kontrarevolucije. Suprotno njihovim vlastitim namjerama, boljševici su prisiljeni da uvedu monopol nad političkom moći. Ovaj monopol, koji se smatrao vanrednim i privremenim stanjem stvari, stvorio je ogromne opasnosti u situaciji gdje je proleterska avangarda bila pod sve većim pritiskom neprijateljske klase.

U februaru 1917., boljševička partija nije imala više od 23.000 članova u čitavoj Rusiji. Na vrhuncu građanskog rata, kad je bilo rizično biti član partije, činovi su prepušteni radnicima, koji su članstvo nagurali na brojku od 200.000. Ali kako se bližio kraj rata, broj članova u partiji se utrostručio zbog priliva karijerista i elemenata iz neprijateljskih klasa i partija.

Lenjin je tada iznova i iznova naglašavao opasnost da Partija padne pod pritiskom i raspoloženjem sitnoburžoaskih masa; da je glavni neprijatelj revolucije bila:

"svakodnevna ekonomija u malim seljačkim državama sa uništenom velikom industrijom. Ona je taj sitnoburžoaski element koji nas okružuje poput vazduha, i prodire duboko u redove proletarijata. A proletarijat je deklasiran, tj udaljen od svoje klasne svijesti. Fabrike i mlinovi ne rade – proletarijat je slab, raštrkan, oronuo. S druge strane, sitnoburžoaske elemente unutar države podržava čitava međunarodna buržoazija, koja zadržava svoju moć širom svijeta". (Sabrana djela, knjiga 33, strana 23)

"Pročišćavanje" koje je Lenjin započeo 1921. godine nema nikakve veza sa Staljinovim monstruoznim namještenim suđenjima; nije bilo policije, nije bilo suđenja, nije bilo zatvorskih kampova; samo nemilosrdno odstranjivanje sitnoburžoaskih i menjševičkih elemenata iz partijskih redova, da bi se sačuvale ideje i tradicije Oktobarske revolucije od otrovnih uticaja sitnoburžoaske reakcije. Do početka 1922. godine izbačeno je nekih 200.000 članova (trećina ukupnog članstva).

Lenjinove prepiske i spisi iz ovog perioda, kada ga je bolest sve više i više sprječavala da se uključi u borbu, očigledno pokazuju njegovu zabrinutost zbog prodiranja sovjetske birokratije, drskih skorojevića u svakom ćošku državnog aparata. Stoga, u pismu Šajnmanu, iz februara 1922., stoji:

"Državna banka je trenutno birokratska igra moći. To vam je istina, ako ne želite da slušate slatke laži komunističkih službenika (koje vam stalno plasiraju), nego pravu istinu. A ako ovu istinu ne želite sagledati otvorenih očiju, kroz sve komunističko laganje onda ste čovjek koji je u najboljim godinama potonuo u močvari službeničkih laži. To je neprijatna istina, ali je istina." (Sabrana djela, knjiga 36, strana 567)

Uporedite ovu Lenjinovu neustrašivu iskrenost sa svim slatkorječivim lažima o Sovjetskom Savezu koje su čitavo rukovodstvo Komunističke partije i „teoretičari“ generacijama servirali međunarodnom komunističkom pokretu, i sami prosudite dubinu do koje su samoprozvani "prijatelji Sovjetskog Saveza" potisnuli Lenjinove ideje i tradicije! Opet, u pismu od 12. aprila, 1922. godine stoji:

"Što se više ovakvog posla obavi, što dublje ulazimo u životne navike, skrećemo svoju i pažnju svojih čitalaca sa smrdljive birokratske i intelektualne (i, uopšteno, sovjetske buržoazije) atmosfere u Moskvi, to će naš uspjeh u poboljšavanju i naše štampe i čitavog našeg konstruktivnog rada biti veći." (Sabrana djela, knjiga 36, strana 579)

Na Jedanaestom kongresu, Lenjin je pred članove Partije iznio žestoku optužnicu protiv birokratizacije državnog aparata:

„Uzmimo na primjer Moskvu“, rekao je, „koja ima 4.700 komunista na odgovornim pozicijama i ako u obzir uzmemo ogromnu birokratsku mašinu, tu ogromnu hrpu, moramo se zapitati: ko tu koga usmjerava? Čisto sumnjam da se iskreno može reći da komunisti usmjeravaju tu hrpu. Zapravo, oni ne usmjeravaju, nego njih neko usmjerava.“ (Sabrana djela, knjiga 33, strana 288, naš naglasak)

Da bi obavio posao iskorjenjivanja birokratije i karijerista iz državnog i partijskog aparata, Lenjin je pokrenuo osnivanje RABKRIN-a (Radničiki i seljački inspektorat) sa Staljinom na čelu. Lenjin je uvidio potrebu za jakog organizatora da se pobrine da se posao temeljito obavi; Staljinovo iskustvo kao partijskog organizatora ga je očigledno kvalifikovalo za ovu poziciju. U prvih nekoliko godina, Staljin je zauzeo većinu organizcijskih pozicija u Partiji: šef RABKRIN-a, član Centralnog komiteta i Politbiroa, Orgbiroa i Sekretarijata. Ali Staljinov uskogrudni organizacijski pristup i lična ambicija za kratko vrijeme je dovela do toga da je zauzeo poziciju glavnog glasnogovornika birokratije u partijskom rukovodstvu, a ne poziciju njenog protivnika.

Još 1920. godine, Trocki je kritikovao rad RABKRIN-a, koji se iz alata borbe protiv birokratije pretvorio u leglo birokratije. U početku, Lenjin je branio RABKRIN od Trockog. Njegova bolest ga je spriječila da shvati šta se zapravo dešavalo u državi i partiji iza njegovih leđa. Staljin je koristio svoju poziciju, koja mu je omogućila da bira kadrove za rukovodeće pozicije u državi i partiji i polako oko sebe okupi blok saveznika i ulizica, političkih beznačajnika koji su mu bili zahvalni za njihovo unapređenje. U njegovim rukama, RABKRIN je postao instrument za izgrađivanje njegove vlastite pozicije i eliminisanje njegovih političkih rivala.

Lenjin je tek postao svjestan ove grozne situacije kad je otkrio istinu o Staljinovom rješavanju odnosa u Gruziji. Bez znanja Lenjina i Politbiroa, Staljin je zajedno sa svojim pomoćnicima, Dzeržinskim i Ordžonikidzeom sproveo državni udar u Gruziji. Najbolji kadrovi gruzijskog boljševizma su uklonjeni, a rukovodioci partije su zabranili pristup Lenjinu, kojem je Staljin servirao brojne laži. Kad je konačno saznao šta se događalo, Lenjin je pobjesnio. Kasne 1922. godine, Lenjin je iz svog bolesničkog kreveta svom stenografu diktirao niz bilješki o "zloglasnom pitanju autonomizacije, koje je, kako se čini, službeno riješilo pitanje Sovjetskog Saveza Socijalističkih Republika".

Lenjinove bilješke su žestoko osuđivanje birokratske i šovinističke arogancije Staljina i njegove družine. Ali Lenjin ovo ne tretira kao slučajnost – kao žalosnu grešku, kao što je invazija na Čehoslovačku, ili kao "tragediju", kao gušenje mađarske radničke komune, nego kaoodraz trulog, reakcionarnog nacionalizma sovjetske birokratije. Lenjinove riječi o državnom aparatu je vrijedno citirati u potpunosti.

"Kažu da je potreban jedinstveni državni aparat. Odakle takvo uvjerenje? Zar to ne dolazi iz onog istog ruskog državnog aparata kojeg smo, kao što sam već istakao u jednom od prethodnih dijelova svog dnevnika, preuzeli od carizma i malo ga premazali sovjetskim uljem?"

"Nema sumnje da je ta mjera trebalo da je odložena, dok nismo mogli garantovati da je naš aparat zaista naš. Ali sad moramo, najiskrenije, da priznamo da je zapravo suprotno; državni aparat kojeg nazivamo našim je zapravo još uvijek otuđen od nas; on pripada buržoaziji i kojekakvim caristima i posljednjih pet godina nije bilo nikakve mogućnosti da ga se riješimo bez pomoći drugih država i zato što smo većinu vremena bili "zauzeti" vojnim anagažmanima i borbom protiv gladi".

"Potpuno je prirodno da će pod takvim okolnostima "sloboda da se napusti sindikat" kojom se pravdamo, biti samo mrtvo slovo na papiru, nemoćno da odbrani one koji nisu Rusi od napada onog pravog Rusa, velikoruskog šoviniste, u biti, nitkova i tiranina kakav je tipični ruski birokrata. Nema sumnje da će se beskonačno veliki procenat sovjetskih i sovjetizovanih radnika ugušiti u toj plimi šovinističkog velikoruskog smeća kao muva u mlijeku." (Sabrana djela, knjiga 36, strana 605, naš naglasak)

Nakon gruzijskog slučaja, Lenjin je upotrijebio sav svoj autoritet i stao iza borbe da se Staljin ukoni sa pozicije generalnog sekretara partije koju je zauzeo 1922. godine, nakon smrti Sverdlova. Međutim, Lenjin se sada više nego ikad bojao da bi otvoreni raskol unutar rukovodstva, pod prevladavajućim uslovima, mogao dovesti do raspada partije po klasnoj liniji. Stoga je pokušao da ograniči borbu na rukovodstvo, i bilješke i drugi materijali nisu objavljivani. Lenjin je u tajnosti pisao sa gruzijskim boljševicima-lenjinistima (slao je kopije Trockom i Kamenjevu) i od njih preuzeo borbu protiv Staljina, kako kaže "svim svojim srcem". Pošto nije bio u stanju da lično nastavi borbu, pisao je Trockom i tražio od njega da preuzme odbranu Gruzijaca u Centralnom komitetu.

Naravno, dokumentovani dokazi Lenjinove borbe protiv Staljina i birokratije su decenijama bili sakriveni. Lenjinovi posljednji spisi bili su skriveni od običnih članova Komunističke partije u Rusiji i u svijetu. Lenjinovo posljednje pismo partijskom kongresu, uprkos prosvjedima njegove udovice, nije pročitano na kongresu i ostalo je pod ključem sve dok ga 1956. Hruščev i njegovi ljudi nisu objavili zajedno sa još nekim spisima (uključujući i pisma o Gruziji) kao dio njihove kampanje da se Staljin okrivi za sve što se dešavalo posljednjih 30 godina.

Monti Džonston i njemu slični podruguju se Lenjinovim materijalima – pismima, zabilješkama, itd. – potisnutim od strane sovjetske birokratije i objavljenim na Zapadu "uz odobrenje Trockog". Isti ti staljinistički jezuiti su odbacili kao krivotvorine Lenjinov testament i posljednja pisma, koji su objavljeni od strane trockista, ne nakon Dvadesetog kongresa (pokoj mu duši) nego trideset godina prije nego što su lideri Komunističke partije priznali da taj testament i ta pisma uopšte postoje. Članovi Komunističke partije i Lige komunističke omladine moraju se iskreno zapitati kome će radije vjerovati: Trockom i njegovim sljedbenicima, koji su rekli istinu o Lenjinovoj borbi protiv staljinističke birokratije i objavili djela za koje KP nije rekla svojim običnim članovima čitav jedan istorijski period, ili Montiju Džonstonu i njegovim prijateljima čija čitava politička prošlost pokazuje potpuno nepoštenje po pitanju Lenjinovog nasljeđa i istorije ruske revolucije.

Monti Džonston citira čudne pasuse iz Lenjinovog potisnutog testamenta, ali nigdje nije razjasnio kakav je sadržaj pisma. Lenjin je upozoravao na opasnost od raskola unutar Partije jer "naša partija počiva na dvije klase, i iz tog razloga je moguća njena nestabilnost..." Lenjin nije smatrao slučajnim spor između Trockog i Staljina, niti je smatrao da on proističe iz njihovih "ličnosti" (iako je ponudio niz kratkih pregleda ličnih karakteristika rukovodećih članova Partije).

Lenjinovo posljednje pismo mora se posmatrati u kontekstu njegovih drugih spisa od nekoliko prethodnih mjeseci, njegovih napada na birokratiju i bloka kojeg je formirao sa Trockim protiv Staljina. Lenjin je pažljivo sročio svoje pismo (prvobitno je namjeravao da bude prisutan na kongresu, za koji je, kako kaže njegova stenografkinja Fotijeva, "pripremio bombe za Staljina"). Za svakog od rukovodećih članova navodi i pozitivne i negativne karakteristike njihove ličnosti: u slučaju Trockog, Lenjin priča o njegovim "iznimnim sposobnostima" ("trenutno najsposobniji čovjek u Centralnom komitetu") ali ga kritikuje zbog njegovog "dalekovidnog samopouzdanja" i "tendencije da ga privlači administrativna strana posla" – što su greške koje, koliko god da su same po sebi ozbiljne, nemaju nikakve veze sa Permanentnom Revolucijom, "Socijalizmom u jednoj zemlji", ili bilo kojom drugom staljinističkom izmišljotinom.

Što se tiče Staljina, Lenjin piše da "pošto je drug Staljin postao generalni sekretar, stekao je ogromnu moć, i nisam siguran da uvijek zna kako da koristi tu moć uz dovoljno opreza."

Već je to političko pitanje, i u vezi Lenjinove borbe protiv birokratije unutar Partije. U članku Bolje manje, ali bolje kojeg je napisao nedugo zatim, Lenjin komentariše: "Neka se u zagradi navede da imamo birokrate u našim partijskim kancelarijma kao i u sovjetskim kancelarijama." U istom djelu, oštro je kritikovao RABKRIN, što se očigledno odnosilo na Staljina:

"Iskreno, Narodni komesarijat Radničkog i seljačkog inspektorata trenutno nema nikakav autoritet. Svi znaju da nema institucije koja je gore organizovana od Radničkog i seljačkog inspektorata i da se pod sadašnjim uslovima ništa ne može očekivati od ovog narodnog komesarijata." (Sabrana djela, knjiga 33, strana 490)

U dodatku pismu, Lenjin se zalagao za uklanjanje Staljina sa pozicije generalnog sekretara, navodno na osnovu "grubosti" – ali da se on zamijeni čovjekom "koji je u svakom pogledu superiorniji od Staljina – naime, odaniji, pristojniji, i obraća više pažnje na drugove, manje hirovit, itd." Diplomatski način izražavanja ne skriva indirektno optuživanje, veoma je jasno, uzevši u obzir događaje u Gruziji, Staljinovu grubost, hirovitost i nelojalnost.

Prezentujući Lenjinov testament kao dokument koji se samo tiče "ličnosti" rukovodećih članova, "teoretičari" KP-a potpuno vulgarno i lažno predstavljaju Lenjina. Iako je "testament" možda dvosmislen (nije, osim za one koji ne razmišljaju), cjelina Lenjinovih posljednjih spisa pruža jasan programski iskaz njegove pozicije, koji ne može biti izobličen.

U više navrata, Lenjin opisuje birokratiju kao parazitsku, buržoasku izraslinu na radničkoj državi, i kao odraz sitnoburžoaskog mentaliteta – koji prodiru u državu, pa čak i u Partiju.

Bilo je sve teže boriti se protiv sitnoburžoaske reakcije protiv Oktobarske revolucije, jer je proletarijat bio izmoren, a njegovi dijelovi su postajali demoralisani. Ipak, Lenjin i Trocki su radničku klasu posmatrali kao jedinu osnovu borbe protiv birokratije, i na održavanje zdrave radničke demokratije kao jedine koja se za to može pobrinuti. Stoga, u Pročišćavanju Partije Lenjin piše:

"Naravno, nećemo se pokoriti svemu što mase kažu, zato što i mase ponekad – posebno u vrijeme iznimne umorenosti od ogromnih poteškoća i patnje – podlegnu osjećanjima koja ni u kom slučaju nisu progresivna. Ali kad je riječ o procjeni ljudi, o negativnom stavu prema onima koji su se za nas zakačili iz svojih sebičnih interesa, prema onima koji su postali "uobraženi komesari" i "birokrate", prijedlozi onih nepartijskih proleterskih masa i, u mnogim slučajevima, nepartijskih seljačkih masa, su veoma značajni." (Sabrana djela, knjiga 33, strana 39)

Lenjin je uspon birokratije shvatao kao produkt ekonomske i kulturološke nazadnosti koja je bila rezultat izolovanosti revolucije. Načini borbe protiv ovoga su bili povezani, s jedne strane, sa borbom za ekonomski napredak i postepeno uklanjanje nepismenosti, koja je bila nerazdvojno povezana sa borbom da se radničke mase uključe u upravljanje industrijom i državom. Lenjin i Trocki su se uvijek oslanjali na mase u borbi protiv "uobraženih komesara". Prelazak u socijalizam se može osigurati samo svjesnim samodjelovanjem radnih ljudi.

S druge strane, Lenjin je u više navrata objasnio da je ogromni pritisak koji je na radničku klasu stvorila izolacija od revolucije u nazadnoj državi, stvorio mnoge prepreke na putu do stvaranja zaista obrazovanog, i skladnog besklasnog društva. Lenjin je iznova i iznova naglašavao probleme koji proističu iz izolacije revolucije. Monti Džonston tvrdi da je Lenjin, na kraju svog života, prihvatio poziciju "socijalizma u jednoj državi", i kao dokaz navodi citat iz Lenjinovog djela O saradnji, da će se NEP pretvoriti u socijalističku Rusiju" jer posjeduje "sve što je neophodno i dovoljno" da bi se izgradilo socijalističko društvo. (Kogito, strana 29)

Drug Džonston, nakon očajničke potrage kroz Lenjinova Izabrana djela, može pronaći samo jedan citat koji se jedva može protumačiti u smislu da prihvata ideje "socijalizma u jednoj državi". Avaj! I to što se jedva može tako protumačiti lako se može odbaciti čak i letimičnim pogledom na tekst ovog grubog, neispravljenog dokumenta kojeg su staljinisti nakon Lenjinove smrti pokušali prizvati sebi u pomoć. Ono o čemu Lenjin priča u ovom članku nije "građenje socijalizma" unutar granica carstva, nego društvenih oblika koji su neophodni da bi se postepeno eliminisali elementi "državnog kapitalizma" (NEP), i o tome da se počne sa zadatkom socijalističke izgradnje (elektrifikacija, industrijalizacija, itd.). Lenjinove pažljive kvalifikacije, koje naglašavaju odsustvo materijalne osnove socijalizma, ne ostavljaju mjesta sumnji o njegovoj poziciji. Stoga, pričajući o potrebi za "kulturnom revolucijom“ da bi se prevazišla materijalna nazadnost (i sa tim, klasni sukobi u društvu), Lenjin piše:

"Ta kulturna revolucija će zasad biti dovoljna da se od naše zemlje napravi prava socijalistička zemlja; ali to predstavlja ogromne poteškoće za potpuno kulturološki (jer smo nepismeni) i materijalni karakter (jer da bi smo bili obrazovani, moramo dostići određeni razvoj materijalnih načina proizvodnje, moramo imati određenu materijalnu osnovu)." (O saradnji, Sabrana djela, knjiga 33, strana 475)

Da bi se zaštitio od mogućih lažnih interpretacija, Lenjin, u svakom slučaju, objašnjava da se bavi pitanjem obrazovanja u apstrakciji od problema internacionalne pozicije revolucije:

"Trebao bih reći da je naglasak prešao na obrazovni rad...da se ne moramo boriti za našu poziciju na svjetskom nivou. Međutim, ako to ostavimo po strani i ograničimo se na unutrašnje ekonomske odnose, naglasak prelazi na obrazovanje." (ibid. strana 474)

Daleko od toga da je Lenjin "u posljednjem periodu svog radnog života" usvojio perspektivu socijalizma u jednoj zemlji. Odlučno je objasnio da se razlike u revoluciji: problemi nazadnosti, nepismenosti, birokratije, mogu jedino konačno prevazići pobjedom socijalističke revolucije u jednoj ili više naprednih zemalja. Ova perspektiva, koju je Lenjin temeljito razjasnio više puta od 1904. godine pa nadalje, prihvatana je kao istina od strane čitave Boljševiške partije do 1924. godine. U posljednjim mjesecima svog života, Lenjin nikad nije ovu činjenicu gubio iz vida. Među njegovima posljednjim spisima nalazi se nekoliko bilješki koje su potpuno razjasnile njegov stav:

"Stvorili smo sovjetsku državu", napisao je, "i tim smo započeli novu eru u svjetskoj istoriji, eru političke vladavine proletarijata, koja treba da smijeni eru buržoaske vladavine. Ni to nam niko ne može uskratiti, iako će izgradnja sovjetske država biti privedena kraju samo uz pomoć praktičnog iskustva radničke klase nekoliko zemalja".

"Ali nismo još završili ni sa izgradnjom temelja socijalističke ekonomije i to nam neprijateljske sile umirućeg kapitalizma još uvijek mogu uskratiti. Ovo moramo cijeniti i iskreno priznati; jer ništa nije opasnije od iluzija (i vrtoglavice, pogotovo na velikim nadmorskim visinama). A apsolutno nema ništa loše, ništa što opravdava nekakvu utučenost, u tome da se ova gorka istina prihvati; uvijek smo zagovarali i ponavljali osnovnu istinu marksizma – da je za pobjedu socijalizma potreban zajednički napori radnika nekoliko naprednijih zemalja." (Sabrana djela, knjiga 33, strana 206, naš naglasak)

U ovim riječima nema ni zrna "pesimizma" ili "podcjenjivanja" kreativnih mogućnosti sovjetske radničke klase. U svim Lenjinovim spisima, a pogotovo onima iz ovog perioda, postoji goruća vjera u sposobnost radnih ljudi da promjene društvo i neustrašiva iskrenost u suočavanju sa poteškoćama. Razlika u stavovima staljinizma i lenjinizma prema radničkoj klasi leži upravo u tome: staljinizam teži da obmani mase "službeničkim“ lažima i samodopadnim iluzijama o "građenju socijalizma u jednoj zemlji" da ih navedu da pasivno prihvate rukovodstvo birokratije, dok lenjinizam teži da razvije svijest radničke klase, nikad joj s visoka ne govori laži i bajke, nego otkriva neprijatne istine, s punim pouzdanjem u to da će ih radnička klasa razumijeti i prihvatiti potrebu za najvećim žrtvama, pod uslovom da su razlozi za tim žrtvama iskreno i istinito objašnjeni.

Lenjinovi argumenti su smišljeni ne da omame sovjetske radnike "socijalističkim opijumom", nego da ih očeliči za buduće borbe – za borbu protiv nazadnosti i birokratije u Rusiji i borbu protiv kapitalizma, a za socijalističku revoluciju na svjetskom nivou. Simpatije radnih ljudi u svijetu je, Lenjin objašnjava, ono što je spriječilo imperijaliste da uguše rusku revoluciju 1917-20. godine. Ali jedina prava zaštita budućnosti Sovjetske republike je proširenje revolucije na kapitalističe zemlje Zapada.

Na Jedanaestom kongresu ruske Komunističke partije – posljednji na kojem je Lenjin bio prisutan – naglašavao je iznova i iznova opasnosti za državu i Partiju koje proizilaze iz pritisaka nazadnosti i birokratije. Komentarišući usmjeravanje države, Lenjin upozorava:

"Eto, proživjeli smo godinu dana, država je u našim rukama, ali da li je primjenjivala Novu ekonomsku politiku onako kako smo željeli? Nije. Ali odbijamo priznati da nije funkcionisala onako kako smo željeli. Kako je funkcionisala? Mašina je odbila da sluša ruku koja ju je vodila. Kao auto koje ne ide u onom smjeru kojem vozač želi, nego u onom smjeru koji neko drugi želi; kao da ga vozi neka misteriozna, ruka bezakonja, pitaj boga čija, možda nekog profitera ili kapitaliste ili obojice. Bilo kako bilo, auto ne ide u onom smjeru kojem čovjek za volanom želi, i često ide u potpuno suprotnom smjeru." (Sabrana djela, knjiga 33, strana 179, naš naglasak)

Na istom kongresu, Lenjin je objasnio veoma jasnim i nedvosmislenim jezikom, mogućnost degeneracije revolucije kao posljedice pritiska neprijateljskih klasa. Najdalekovidniji dijelovi emigrantske buržoazije, Ustrijalova grupa Smena Vek, su se već otvoreno nadali da će se birokratsko-buržoaske tendencije manifestovati u sovjetskom društvu, kao korak u smjeru obnove kapitalizma. Ista ta grupa je kasnije aplaudirala i ohrabrivala staljiniste u njihovoj borbi protiv "trockizma". Grupa Smena Vek, kojoj je Lenjin odao priznanje za uviđanje klasnog pitanja, dobro je shvatila Staljinovu borbu protiv Trockog, ne što se tiče "ličnosti", nego kao klasno pitanje kao korak nazad od revolucionarnih tradicija Oktobarske revolucije.

"Mašina više nije slušala vozača" – država više nije bila pod kontrolom komunista, radnika, nego se sve više i više uzdizala iznad društva. Pozivajući se na poglede Smene Vek, Lenjin je rekao:

"Moramo priznati da su stvari o kojima Ustrijalov govori moguće, istorija poznaje razna preobraženja. Oslanjanje na čvrstinu ubjeđenja, odanosti, i drugih sjajnih moralnih osobina nije ozbiljan stav u politici. Nekolicini ljudi su možda podarene sjajne moralne osobine, ali istorijska pitanja rješavaju ogromne mase, koje će ih, ako im ta nekolicina nije po volji, tretirati ne baš pristojno."

U ovim Lenjinovim riječima vidimo unaprijed opisan poraz Lijeve opozicije milion puta jasnije od teoretisanja pretencioznih "intelektualaca" o relativnim psihološkim, moralnim i ličnim osobinama Trockog i Staljina. Državna moć izmicala je iz ruku komunista, ne zbog njihovih ličnih neuspjeha ili psiholoških karakternih crta, nego zbog ogromnih pritisaka nazadnosti, birokratije, snaga neprijateljske klase, koji su se svom težinom okomili na šačicu naprednih socijalističkih radnika i zdrobili ih.

Lenjin je upoređivao odnos sovjetskih radnika i njihove avangarde sa birokratijom, a sitnoburžoaske i kapitalističke elemente sa elementima osvajanja i pokorene nacije. Istorija je pokazala nekoliko puta da ako jedna nacija snagom oružja porazi drugu, to samo po sebi nije dovoljna garancija za pobjedu. U slučaju da je kulturni nivo pobjednika niži od kulturnog nivoa pobjeđenih, ovi pobjeđeni će nametnuti svoju kulturu pobjednicima. S obzirom na nizak kulturni nivo slabe sovjetske radničke klase, koja se nalazi u moru malih zemljoposjednika, pritisci su bili ogromni. Odražavali su se ne samo u državi, nego i u samoj Partiji, koja je postala centar borbe sukobljenih klasnih interesa.

Samo ako uzmemo sve ovo u obzir, možemo razumijeti Lenjinovu poziciju u borbi protiv birokratije, njegov stav prema Staljinu, i sadržaj njegovog Testamenta. Taj dokument izražava njegovo ubjeđenje da borba protiv Trockog i Staljina "ne leži u detaljima, niti je detalj taj koji može dobiti na značaju", s obzirom na činjenicu da je "Naša partija zasnovana na dvije klase." U pismu napisanom neposredno prije Jedanaestog partijskog kongresa, Lenjin je objasnio o značaju sukoba i raskola u rukovodstvu u ovim riječima:

"Ako ne zatvorimo oči pred činjenicama, moramo priznati da proletersku politiku Partije trenutno ne određuje karakter njenog članstva, nego ogromni prestiž koji uživaju male grupe koje se mogu zvati Stara garda Partije. Mali sukob unutar ove grupe će biti dovoljan, možda ne da uništi ovaj prestiž, ali u svakom slučaju da oslabi grupu do tog nivoa na kojem mu može oduzeti moć da određuje politiku." (Sabrana djela, knjiga 33, strana 257)

Ono što je odredilo Lenjinovu ogorčenu borbu protiv Staljina nisu njegove lične slabosti ("grubost") nego uloga koju je igrao u uvođenju metoda i ideologije neprijateljskih klasa i slojeva u samo rukovodstvo Partije, koja treba da je bastion borbe protiv takvih stvari. Posljednjih mjeseci svog života, Lenjin, oslabljen bolešću, se sve češće i češće obraćao Trockom, radi podrške u njegovoj borbi protiv birokratije i njene kreature, Staljina. Po pitanju monopola nad vanjskom trgovinom, po pitanju Gruzije, i konačno, u borbi da se Staljin izbaci iz rukovodstva, Lenjin je oformio blok sa Trockim, jedinim čovjekom u rukovodstvu kojem je mogao vjerovati.

Tokom čitavog ovog posljednjeg perioda života, u brojnim člancima, govorima, i nadasve pismima, Lenjin je iznova i iznova izražavao svoju solidarnost sa Trockim. Po svim važnim pitanjima koje smo spomenuli, upravo je Trockog izabrao da brani njegov stav u rukovodećim tijelima partije. Lenjinova procjena Trockog u Testamentu može se jedino shvatiti kad se sve ove činjenice uzmu u obzir. Naravno, svi dokazi o postojanju ovog bloka između Lenjina i Trockog protiv Staljina i njegove družine su mnogo godina držani pod ključem. Ali istina će izaći na vidjelo. Pisma Trockom, objavljena u knjizi 54, najnovijeg ruskog izdanja Lenjinovih Sabranih djela, iako ni sad nisu potpuna, nepobitan su dokaz da je postojao blok između Lenjina i Trockog.

Upravo ta pisma, zajedno sa drugim djelima, je Trocki davno objavio na Zapadu – još 1928. godine u Pravoj situaciji u Rusiji. Čak se ni sada birokrati ne usuđuju da objave sva djela u njihovom posjedu. Da bi zaustavili sve veću sumnju običnih članova KP-a u inostranstvu, koriste usluge Montija Džonstona i njegovo podrugivanje Lenjinovim spisima objavljenim "po naređenju Trockog". Trebaće im takvi prijatelji, upravo zbog toga što njihov vlastiti "autoritet" brzo opada u očima poštenih boraca Komunističke partije svuda u svijetu.

Trocki i borba protiv birokratije

"1923. godine, dok je on (Lenjin) onesposobljeno ležao na samrti, o ovom pitanju se raspravljalo u partijskom rukovodstvu koje je, uz učešće Trockoga, donijelo odluku – jednoglasno usvojenu 5. decembra 1923. godine – koja je u središte pažnje dovela birokratizaciju partijskog aparata i opasnosti koje proizilaze iz odvajanja masa od Partije, i koja je pozivala na razvoj slobode otvorenih rasprava i diskusija unutar Partije." (Kogito, strana 22)

Drug Džonston postavlja ovo pitanje kao da je partijsko rukovodstvo jednoglasno prihvatilo Lenjinov stav po pitanju birokratije – u kojem slučaju je teško vidjeti razliku između Trockog i Staljina-Zinovjeva-Kamenjeva, vodećeg "trijumvirata". Avaj! Borba protiv birokratije se ne sastoji od jedne odluke. Staljin je svojevremeno takođe često osuđivao "zla birokratije". Hruščev, Kosigin i drugi su pokrotivelji velikog broja odluka po ovom pitanju. Za marksistu, međutim, odluka je samo vodič za akciju; ali za ciničnog birokratu, nema ništa bolje od "jednoglasne", "anti-birokratske" proklamacije da baci prašinu u oči masa.

Džonstonovo spominjanje ove odluke zvuči utoliko više šuplje kad se uzme u obzir sve što se dešavalo nakon toga. Kako se desila tranzicija iz "jednoglasnih" i "anti-birokratskih" odluka u policijski teror, koncentracione logore i ostale strahote staljinističkog totalitarizma, Džonston nije objasnio.

Ponašanje glavne frakcije, Staljina-Zinovjeva-Kamenjeva, u Centralnom komitetu je čudan način da se pokaže njihova odanost Lenjinu. Uprkos prosvjedima Krupskaje, Lenjinov testament je zatajen. Uprkos njegovoj jasnoj direktivi, Staljin nije uklonjen. Lenjinov savjet o povećanju sastava radničke klase u partiji i njenim organizacijama je cinično iskorištena da se opravda regrutovanje velikog broja neiskusnih i politički nazadnih elemenata u partiju, kojima upravljaju ljudi u državnom aparatu, lično odabrani od strane Staljinove mašine.

Istovremeno, otvorena je kampanja kleveta i falsifikovanja protiv Trockog. U to je vrijeme vladajuća klika povukla sve one mrlje iz njegove neboljševičke prošlosti (koje je Lenjin izostavio u svom "testamentu"), o "Permanentnoj revoluciji", Brest-Litovsku, i dr., da bi ocrnili Trockog i izbacili ga iz rukovodstva. Zinovjev, kada je kasnije napustio Staljina i prešao u opoziciju, je kasnije priznao da je mit o "trockizmu" namjerno tada izmišljen.

Kamenjev, Zinovjev i Staljin tada nisu svjesno shvatali procese koji su se dešavali u sovjetskoj državi, a koje su nesvjesno poticali. Nisu shvatali u kom pravcu će ih odvesti njihov napad na Trockog i "trockizam". Ali u pokušaju da stvore razdor između "trockizma" i lenjinizma, pokrenuli su mašineriju istorijske falsifikacije i birokratskih uznemiravanja koji su činili prvi korak nazad od ideja i tradicija Oktobarske revolucije, a korak naprijed prema Staljinovoj i Brežnjevljevoj monstruoznoj policijskoj državi.

Pozivajući se na Trockijevu kritiku birokratije u Novom kursu, Monti Džonston navodi:

"Iako je cjelokupan taj pristup prilično negativan, ima mnogo toga u čemu je djelo u pravu, npr. u napadima na rast i moć partijskog aparata pod Staljinovom kontrolom, posebno sa onim što sad znamo o odvratnim zloupotrebama, što krši samu suštinu socijalističke demokratije i zakonitosti kojom je ovo trebalo završiti... Novi kurs ...sadrži oštru marksističku kritiku metoda Staljinove birokratije..." (Kogito, strana 22)

Čitalac će sigurno primijetiti ovo novo, iznenadno "priznanje" od strane druga Džonstona. Svom mudrošću naknadnog uviđanja, i pravim učiteljskim pristupom, Monti Džonston stavlja kvačicu pored Trockijeve analize Staljinove birokratije – sa smanjenom ocjenom zbog "prilično negativnog“ cjelokupnog pristupa. U međuvremenu, skrivene iza nebulozne formule "kršenja socijalističke demokratije" nalaze se godine krvave reakcije protiv Oktobarske revolucije; istrebljivanja čitavog starog boljševičkog rukovodstva; likvidiranja čitavih sovjetskih naroda; ubijanja miliona u radnim logorima i gušenja revolucija u inostranstvu. Ove male "epizode" se ne nalaze u Džonstonovoj "objektivnoj" analizi. Ne, bolje ih je izostaviti kao "greške" iz prošlosti, koje tek "trebaju biti analizirane". Monti Džonston koji se pokazuje kao marljiv istraživač detalja iz arhive boljševizma, skromno odbija preuzeti zadatak analiziranja i objašnjavanja krvavih staljinističkih zločina proteklih 30-40 godina.

Marksizam je prije svega, metod istorijske analize, koji pruža avangardi radničke klase perspektivu koja je osnovni preduslov uspješne borbe za vlast. Marksisti ne bauljaju naokolo slijepo kad je riječ o istorijskim procesima, ne mumljaju o "greškama" i "slučajnostima" i ne prolivaju suze zbog "tragedija". Zadatak marksiste je da unaprijed analizira i razumije opšte tendencije i procese u društvu. Naravno, takva analiza ne može ponuditi nacrt koji će precizno predvidjeti svaki detalj. To je nepotrebno. Dovoljno je da se razumije opšti proces, da nas istorija ne bi iznenadila.

Trocki je unaprijed objasnio razvoj staljinizma kao odraz sitnoburžoaske reakcije protiv Oktobarske revolucije. Objasnio je, kao što je i Lenjin, ogromnu prijetnju unutrašnje degeneracije Partije u kojoj je birokratija – kasta službenika skorojevića koji su dobro profitirali od revolucije i nisu imali potrebe da napuštaju svoj kancelarijski komfor da bi nastavili revolucionarnu borbu – bi služila kao transportna traka koja po Partiji širi sitnoburžoasko reakcionarno raspoloženje i očaj.

Drug Džonston je Novi kurs opisao kao djelo koje sadrži "oštru marksističku kritiku" birokratije. Čitaocu se može oprostiti ako se malo zbuni. Znamo da iz se odvratnih čaura razvijaju prelijepi leptiri. Ali kako se Trocki iz prirodnog ultra-ljevičara, revolucionarnog trgovca frazama, sitnoburžoaskog individualiste od prije par stranica, mogao pretvoriti u "oštrog marksističkog kritičara"? Da li je slučajnost, druže Džonston, da su Trocki i Lijeva opozicija, poslije Lenjinove smrti mogli sami proizvesti takvu "oštru marksističku kritiku" staljinističke birokratije? Gdje su tada bile kritike Polita, Data, Hruščeva i Kosigina? Zar je osnovno načelo marksističko-lenjinističkog stava da "oštra marksistička kritika" dolazi tek nakon nekog događaja?

Čak i ovdje, Monti Džonston izobličava Trockijev stav opisujući ga kao kritiku metoda staljinstičke birokratije. To uopšte nije bio Trockijev stav. To je upravo ona vrsta "anti-birokratizma" kojeg su imali Staljin, Kosigin, Brežnjev, Golan i drugi. U Novom kursu, Trocki se ne bavi manirizmom, već društvenim klasama i slojevima. Vođe birokratije su uvijek bili spremni da kritikuju "birokratske metode", "birokratske činovnike", itd. Ali takav pristup, kao što Trocki objašnjava, nema nikakve veze sa marksizmom:

"Marksista ne smije smatrati da je birokratizam jedina loša navika službenika. Birokratizam je društvena pojava u smislu da je to određeni sistem upravljanja ljudima i stvarima. Najdublji uzrok birokratizma je raznovrsnost društva, razlika između svakodnevnih interesa i osnovnih interesa različitih grupa stanovništva." (Novi kurs, strana 41)

Pošto nije smatrao da je ideja birokratije "stanje uma" ili samo ostatak kapitalizma koji automatski "odumire" pristupom višeg reda socijalizma, Trocki je upozoravao da je pojava privilegovanog sloja službenika neizbježna pod prevladavajućim uslovima ekonomske i kulturološke nazadnosti u Rusiji, i da će stvoriti ogromne opasnosti po samu revoluciju. Pod određenim uslovima (raskol unutar partije, kombinacija seljaštva, sitnih kapitalista i dijela birokratije na reakcionarnoj sceni) moguća je prava kontrarevolucija, kao što je Lenjin iznova i iznova upozoravao.

Trocki je naveo primjer degeneracije njemačke socijaldemokratije, koja je do 1914. godine smatrana vodećim tijelom svjetskog marksističkog pokreta. Ovu degeneraciju su opisali Lenjin i Trocki, ali ne ličnim neuspjesima ili izdajom pojedinih vođa (iako je i to igralo fatalnu ulogu), nego prije svega objektivnim uslovima pod kojima je njemačka partija funkcionisala prije rata; nedostatak velikih društvenih preokreta i revolucionarnih borbi, neaktivni skupštinski milje koji je stvorio "generaciju birokrata, licemjera, neznalica čija je prava politička agenda potpuno razotkrivena u prvim trenucima imperijalističkog rata."

U godinama nakon građanskog rata, sačinjen je novi društveni sloj sovjetskih službenika, djelom od carističke birokratije, a djelom od buržoaskih stručnjaka i takođe bivših radnika i komunista koji su se priključili mašineriji države i partije i izgubili dodir s masama. Upravo je od tog sloja konzervativnih birokrata, samozadovoljnih i uskogrudnih umišljenika, Staljinova frakcija u Partiji dobijala podršku. To su bili ti elementi koji su nakon 1920. godine najglasnije vikali protiv "Permanentne revolucije" i "trockizma". Pod tim nisu podrazumijevali Trockijeve spise iz 1905. godine, zatajene polemike iz prošlosti, nego oluju i stres koji su prouzrokovali Oktobarska revolucija i građanski rat. Birokrata ne želi ništa drugo do mir i tišinu da može nastaviti sa svojim poštenim poslom organizovanja onih "ispod" njega. Slogane koje gura Staljinova i Buharinova klika "socijalizam puževim tempom", i "socijalizam u jednoj zemlji" su upravo ono što je birokratija željela čuti.

Godine revolucije i građanskog rata izmorile su mase i djelimično oslabile njihov moral. Poraz niza revolucija u svijetu oslabio je uticaj boljševičkih ideja među onim nazadnijim i sitnoburžoaskim slojevima. Od samog početka se boljševičko-lenjinistička manjina, prevođena Trockim, borila protiv ove političke struje. S druge strane, birokrati početnici su svakim korakom unazad koji bi se nametnuo revoluciji u Rusiji i svijetu, postajali sve više uobraženi. Oslanjajući se na najnazadnije klase i slojeve u društvu, kulake, špekulante NEP-a i male kapitaliste, Staljinova i Buharinova klika udarila je u samu osnovu Oktobarske revolucije. Pored prihvatanja kapitalističkih elemenata unutar Rusije, desna politika rukovodstva dovela je do niza novih preokreta na internacionalnom nivou, što je završilo u groznom pokolju u Kineskoj revoluciji 1927. godine.

Ovdje nije moguće ulaziti u međunarodne događaje tog vremena. Dovoljno je reći da je u Kini, u periodu između 1925. i 1927. godine, Staljinova i Buharinova klika sprovela razbijanje kineske Komunističke partije u Kuomintang. Čang Kaj Šek, koljač kineskih radnika, pozdravljan je kao veliki vođa kineske revolucije. Kuomintang je upisan kao dobronamjerna sekcija Komunističke Internacionale – sa samo jednim glasom protiv – glasom Lava Trockog. Tokom ovog perioda, Trocki i Lijeva opozicija borili su se protiv katastrofalne staljinističke politike: za radničku demokratiju, petogodišnje planove, i kolektivizaciju kao primjer; protiv neprincipijelnih dogovora sa stranim "demokratama" iz Čang Kaj Šekovog kampa; za stalnu podršku revolucionarnim pokretima radničke klase širom svijeta, kao jedinoj garanciji za budućnost sovjetske države. O svemu ovome, Monti Džonston ništa nije rekao, osim tvrdnje da su Staljinovi klevetnički napadi na Trockog "bili poznati" radničkoj klasi i da je Lijeva opozicija poražena sa 724.000 naprema 4.000 glasova "nakon opštenarodne partijske diskusije".

"Opštenarodna partijska diskusija" o kojoj govori drug Džonston sastojala se od tako prijateljskih načina nagovaranja kao što su otpuštanje opozicionih radnika, prekidanje sastanaka od strane staljinističkih huligana, okrutna kampanja laži i kleveta u zvaničnoj štampi, kazneno gonjenje Trockijevih prijatelja i pristaša, što je dovelo do smrti mnogih istaknutih boljševika kao što su Glazman (koji je ucjenom natjeran na samoubistvo) i Žofe, poznati sovjetski diplomata (kojem je odbijena mogućnost liječenja, i zbog toga je počinio samoubistvo).

Na partijskim sastancima, opozicioni govornici podvrgnuti su sistematskom huliganstvu od strane bandi kvazi-fašističkih razbojnika, organizovanih od strane staljinističkog aparata da zaplaše opoziciju. Francuske komunističke novine, Centre Le Courant 1920-ih godina izvještava o metodama kojima su staljinisti sprovodili njihove "opštenarodne partijske diskusije":

"Birokrati ruske partije oformili su širom zemlje bande zviždača. Svaki put kad radnik koji pripada opoziciji treba preuzeti riječ, oko sale postave pravi okvir ljudi naoružanih policijskim zviždaljkama. Čim bi opozicioni govornik progovorio, čule bi se zviždaljke. Ta buka bi trajala dok opozicioni govornik ne prepusti riječ drugome." (Prava situacija u Rusiji, strana 14, fusnota)

Džonston smatra da nije potrebno pažljivo pogledati uslove pod kojima se desila konačna "rasprava" na partijskom kongresu iz 1927. godine, kad su Staljinovi pomoćnici koji su sastavili publiku, spriječili da se čuje šta opozicija govori. Uporedimo ovaj primitivni gangsterizam sa metodama koje je usvojio Lenjin u odnosima prema političkim protivnicima, i vidjećemo do koje je mjere staljinistička reakcija, do 1921. godine, iskorijenila posljednje tragove boljševičkih tradicija.

Monti Džonston kaska kroz istoriju Lijeve opozicije poput umornog učitelja istorije koji se razbacuje datumima i "činjenicama". Njegovu smirenost nije poremetio čak ni posljednji "detalj" kojeg je "uzgred" spomenuo:

"U sljedećim mjesta gdje je bio prognan – Turskoj, Norveškoj, Francuskoj i na kraju, Meksiku, gdje 1940. godine ubijen – Trocki je napisao mnogo knjiga, pamfleta i članaka i nastavio da gradi Lijevu opoziciju protiv Staljina."

Ali čekajte, gospodine Učitelju, kako mirna, drugarska "opštenarodna diskusija" može dovesti do progonstva i ubistva opozicionih vođa? Trockijevo ubistvo, i ubistvo stotina hiljada opozicionara u Rusiji, zar to izgleda kao rezultat jedne racionalne "rasprave" i političkog argumenta kojeg predstavljate? Učitelj oprezno preokreće ovo pitanje:

"Dokazi", piše Džonston u uobičajeno "izbalansiranoj" fusnoti, „"upućuje na ubicu, Merkadera ili "Džeksona", koji se pretvarao da je zaluđeni pratilac Trockog, a zapravo je djelovao u ime Staljina i GPU-a. Nakon odsluživanja zatvorske kazne od 20 godina napustio je Meksiko čehoslovačkim avionom (!) i otišao na nepoznatu (!) lokaciju. (Kogito, strana 94)

I još jedan besplatan "ustupak" od strane druga Džonstona! Svi su ovih dana itekako svjesni da krvave prošlosti Staljinovog GPU-a. Svaki član Komunističke partije vrlo dobro zna da su ovi plaćeni ubice odgovorni za ubistvo Trockog i mnogih drugih revolucionara u Rusiji, Španiji i drugdje. Drug Džonston velikodušno priznaje ono što naprosto ne može poreći – i to samo ono što ne može poreći! Ali nije dovoljno samo "priznati" da se desio neki zločin. Od marksiste se očekuje objašnjenje.

Monti Džonston pokušava prikazati razlike između staljinizma i trockizma kao "političke", kao "rasprave", kao "argumente", itd. Ali ruska birokratija više voli da se raspravlja elokventnim jezikom metaka, koncentracionih logora, ili, u slučaju Čehoslovačke i Mađarske, tenkova, aviona i raketa. Lenjin je "ubijao" svoje suparnike u polemikama, ali ne hladnokrvno. Pa se opet, Monti Džonston pravi nevinašce i pretvara se da je sve ovo "greška". Ubica Trockog je odletio čehoslovačkim avionom "na nepoznatu destinaciju". Birokratija ne zaboravlja svoje stare prijatelje, čini se, čak ni nakon Dvadesetog kongresa.

Socijalizam u jednoj zemlji

Naslov poglavlja „Rasprava o Socijalizmu u jednoj zemlji“ unaprijed upozorava čitaoca kakav pristup ovom pitanju ima Monti Džonston. On počinje sa ozbiljnim upozorenjem:

„Velika istorijska kontroverza o izgradnji socijalizma u Rusiji je i dan-danas zamagljena na obje strane decenijama starim izvrtanjima i pogrešnim iznošenjem. Na jednoj strani trockisti tvrde da je Staljin od 1924., kada je prvi put formulisao svoju teoriju, suprotstavio "Socijalizam u jednoj zemlji" širenju revolucije u drugim zemljama. S druge strane, zvanična sovjetska istorija prikazuje suprotstavljenost Trockog Staljinovoj teoriji kao suprotstavljanje socijalističkoj industrijalizaciji Sovjetskog Saveza u korist izvoza revolucije oružanom silom. Obje verzije su jednako pogrešne.“ (Kogito, stranica 74)

Nakon što je stvorio i uspješno se rješio ovih dvaju bauka, Monti Džonston može zauzeti uobičajeno udobno mjesto na pola puta „između dva ekstrema“. (Takva udobna „objektivnost“ treba da bude suština marksističke teorije!) Monti Džonston sada nastavlja svoje izlaganje:

„Staljinov argument je bio da je širenje revolucije na zapad očigledno najpoželjnija stvar, ali da zbog kašnjenja Rusija nema drugu alternativu nego da postavi cilj izgradnje socijalizma u vjerovanju da ima sve što je potrebno da obavi taj zadatak.“

Dodajući nekoliko Staljinovih citata, Džonston pobjednički zaključuje:

"Smjer revolucije u svijetu u kojem danas vidimo rastući socijalistički kamp kako se suprotstavlja imperijalističkom je potvrdilo Staljinovu širu perspektivu:"

Kako je Staljin razradio svoju „široku perspektivu“ koju je istorija tako trijumfalno dokazala? U februaru 1924., u njegovim Osnovama lenjinizma, Staljin je sumirao Lenjinov stav o izgradnji socijalizma sljedećim riječima:

„Svrgavanje vlasti buržoazije i uspostavljanje proleterske vlasti u jednoj zemlji još uvijek ne garantuje potpunu pobjedu socijalizma. Glavni zadatak socijalizma – organizovanje socijalističke proizvodnje – ostaje pred nama. Može li ovaj zadatak biti izvršen, može li konačna pobjeda socijalizma u jednoj zemlji biti ostvarena, bez zajedničkog napora proletarijata nekoliko naprednih zemalja? Ne, to je nemoguće. Za svrgavanje buržoazije dovoljna je borba u jednoj zemlji – istorija naše revolucije to pokazuje. Za konačnu pobjedu socijalizma, za organizovanje socijalističke proizvodnje, borba jedne zemlje, posebno seljačke zemlje kakva je Rusija, je nedovoljna. Za ovo su potrebni napori proletarijata nekoliko naprednih zemalja.

To su, u cjelini, glavne karakteristike lenjinističke teorije proleterske revolucije.“

O tome da su ovo bile „glavne karakteristike lenjinističke teorije proleterske revolucije“ nije bilo rasprave do prvog dijela 1924. Ponavljane su iznova u stotinama Lenjinovih govora, članaka i dokumenata. Već smo naveli dovoljno primjera; možemo ih još mnogo iznijeti po potrebi. Ali prije kraja 1924., Staljinova knjiga je izmijenjena, i potpuna suprotnost je zauzela njeno mjesto. Već u novembru 1926., Staljin je bez srama mogao tvrditi:

„Partija je uvijek kao polaznu tačku uzimala ideju da je moguća pobjeda socijalizma u jednoj zemlji, i da je taj zadatak moguće izvršiti snagama jedne zemlje.“

Izgubljen u divljenju Staljinovim „širokim perspektivama“ koje je istorija „u cjelini“ potvrdila, Monti Džonston vidi samo izopačenost i „podcijenjivanje unutrašnjih snaga ruskog socijalizma“ u trockističkom suprotstavljanju „teoriji“ socijalizma u jednoj zemlji. Ova „dogmatski floskula“ Trockog, kako objašnjava Monti Džonston:

„proističe iz njegove teorije 'permanentne revolucije' koju smo ranije diskutovali. To je u suštini njegov izraz nepovjerenja u mogućnost Sovjetskog Saveza da opstane kao radnička država bez širenja revolucije u razvijenije zemlje“ (Kogito, stranica 26)

Trocki je 1906. napisao da „bez direktne državne podrške evropskog proletarijata radnička klasa Rusije ne može pretvoriti svoju privremenu vlast u trajnu socijalističku diktaturu. O tome ne može biti nikakve sumnje. Prepuštena sopstvenim mogućnostima, radnička klasa Rusije će neizbježno biti smrskana kontrarevolucijom čim joj seljaštvo okrene leđa.“

Da li je ovo predviđanje proisteklo samo iz teorije permanentne revolucije? Lenjin, koji kao što smo pokazali nije u to vrijeme imao iste stavove kao Trocki, napisao je 1905:

„Proletarijat se već bori da očuva demokratska dostignuća radi socijalističke revolucije. Ova borba bi bila skoro beznadežna za sam ruski proletarijat i njegov poraz bio bi neizbježan… ako evropski socijalistički proletarijat ne pomogne ruskom proletarijatu… Na tom stupnju imućna liberalna buržoazija (sa dijelom srednjeg seljaštva) organizovaće kontrarevoluciju. Ruski proletarijat zajedno sa evropskim proletarijatom organizovaće revoluciju. U ovim okolnostima ruski proletarijat može izvojevati drugu pobjedu. Onda nije sve izgubljeno. Druga pobjeda biće socijalistička revolucija u Evropi. Evropski proleteri će pokazati 'kako se to radi'.“

Lenjinova pozicija koja uopšte nije „proistekla iz teorije permanentne revolucije“ je prilično jasna. Ipak, citiraćemo drugi izvor koji može razjasniti ovaj problem. Na konferenciji održanoj u maju 1905., sljedeći stav je odobren:

„Samo u jednom slučaju socijaldemokratija može na svoju ruku usmjeriti napore ka osvajanju moći i održavanju iste što je duže moguće – u slučaju širenja revolucije ka razvijenim zemljama Zapadne Evrope, gdje su uslovi za uspostavljanje socijalizma već dostigli određenu zrelost. U tom slučaju ograničena istorijska dostignuća Ruske revolucije mogu biti znatno proširena, i otvorila bi se mogućnost napretka na putu ka socijalističkoj transformaciji.“

Pomenutu konferenciju održali su ruski menjševici, čije su tendencije bile najdalje od permanentne revolucije!

Tako čitalac može da vidi, bez obzira na razlike po drugim pitanjima, da su se svi pravci ruskog marksizma slagali oko jedne stvari: nemogućnosti sprovođenja socijalističke transformacije u Rusiji bez socijalističke revolucije na zapadu. Po tom pitanju, Lenjin je bio odlučniji od Trockog. Dok je Trocki 1905. predviđao mogućnost diktature proletarijata u Rusiji prije radničkih revolucija na zapadu, Lenjin je zasnivao svoj pogled na socijalističkoj revoluciji u Rusiji koja bi slijedila nakon revolucije u Zapadnoj Evropi.

Monti Džonston vuče na sve strane. Prvo posveti polovinu svog rada „dokazujući“ Lenjinovo neumoljivo neprijateljstvo prema teoriji permanentne revolucije, dok u drugoj polovini „dokazuje“ da je pozicija koju su svi pravci ruskog marksizma prihvatili bez pogovora „proistekla iz teorije permanentne revolucije“! Zapravo, stav Trockog, boljševika i menjševika prema nemogućnosti izgradnje socijalizma samo u Rusiji (niko se nije usudio da postavi to pitanje do 1924.) proističe, ne iz teorije permanentne revolucije, nego iz temeljnih ideja marksizma.

Marks i Engels su objasnili da je osnovni faktor kapitalističkog razvoja stalno rastuća koncentracija sredstava za proizvodnju, koja prevazilazi uske granice kapitalizma; sa jedne strane privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, sa druge, nacionalne granice su pretvorene od progresivnih pojava koje stimulišu ekonomski rast, u reakcionarne okove proizvodnih snaga. Danas su ovi procesi, teoretski izloženi u Komunističkom manifestu, postali dominantni faktor modernog života. Sa jedne strane, kapitalizam je ujedinio cijelu planetu u jedinstvenu, međusobno povezanu, međuzavisnu cjelinu. Bankrot „nacionalnog kapitalizma“ je upadljivo otkriven situacijom gdje jedna američka kompanija, Dženeral Motors, na raspolaganju ima višak kapitala jednak državnom budžetu Belgije, gdje su kapitalističke klase Zapadne Evrope prinuđene da se drže zajedno u Zajedničkom tržištu, u očajničkom pokušaju da opstanu. Stoga čak i buržoazija, mada neadekvatno, pokušava prevazići ograničenja nacionalnog tržišta.

Dva katastrofalna svjetska rata trebali su usaditi u najtvrđe glave nezaobilaznu činjenicu o konfliktu između postojanja zastarjelih nacionalnih država i razvoja planetarnih proizvodnih snaga, koji zahtijeva najpotpuniju i najslobodniju upotrebu resursa svih zemalja. Razvoj gigantskih internacionalnih korporacija koje se protežu kontinentima čine zajedničkog neprijatelja radnika raznih zemalja. Sada se, više nego ikada, internacionalizam Komunističkog manifesta predstavlja kao jedini put naprijed za čovječanstvo i jedini program za jedan istinski socijalistički pokret. Socijalistički internacionalizam ne zasniva se na utopizmu ili sentimentalnosti nego na razvoju kapitalističke proizvodnje na svjetskom nivou.

Monti Džonston pokušava prikazati borbu Lijeve opozicije protiv staljinističke platforme „socijalizma u jednoj zemlji“ kao skolastičku debatu bez praktičnog značaja. Da bi ovoj tvrdnji dodao prizvuk svečanog autoriteta, Džonston se okreće klasičnom dojčerizmu: rasprava o „socijalizmu u jednoj zemlji“ je kao „rasprava o tome da li bi bilo moguće napraviti krov na građevini kada su obje strane spremne za početak rada, saglasne po pitanju oblika i materijala za upotrebu.“

Bilo bi teško, čak i u gomili teoretskih vulgarnosti i poluistina kojih kod Dojčera ima u izobilju, pronaći neupućeniji prikaz. Razlike između Lijeve opozicije i staljinističke birokratije uopšte nisu bile u vezi sa potrebom razvoja ekonomije Sovjetskog Saveza na socijalistički način. Zapravo, kada je već o tome riječ, upravo opozicija se borila za program planske ekonomije i industrijalizacije, dok su se pristalice „socijalizma u jednoj zemlji“ tome protivile, do 1929., oslanjanjući se na podršku kulaka i nepmana. Upravo je opozicija bila neumoljiva u podršci internacionalističkoj perspektivi boljševizma, koja je takođe bila čvrsto opredijeljena za socijalističku izgradnju u Rusiji. I to nije bila slučajnost.

Konflikti koji su započeli u to vrijeme u Rusiji nemaju nikakvu sličnost sa akademskim „debatama“, nego su zaokupljeni ključnim problemima vezanim za život i dobrobit ruske radničke klase, budućnosti ruske i internacionalne revolucije. Već smo iznijeli kratak pregled procesa koji su se odvijali u Rusiji u to vrijeme. Pokazali smo da je ideja „socijalizma samo u Rusiji“ izražavala reakcionarno i cinično raspoloženje društvenog sloja čiji se položaj poboljšao revolucijom i koji je htio zakočiti procese koje je pokrenuo Oktobar, da bi uspostavili „ravnotežu“. Borba Lijeve opozicije protiv ove „teorije“ je bila dio borbe boljševizma-lenjinizma za opstanak u zubima sitnoburžujske i birokratske reakcije protiv Oktobra.

Korijene staljinističke birokratije nalazimo u ekonomskoj i kulturnoj zaostalosti koju je revolucija naslijedila od carizma. Hranila se svakim porazom internacionalnog proletarijata, čija je pobjeda jedina mogla obezbjediti sovjetskoj državi resurse da prebrodi hronične probleme zaostalosti i izvede kompletan preobražaj društva socijalističkim putem. Birokratija se oslanjala na najnazadnije, antisocijalističke elemente u Rusiji (bogate seljake i NEP špekulante) da nanese udarce proletarijatu i njegovoj prethodnici – Lijevoj opoziciji. S druge strane, bez povjerenja u sposobnost radnika na zapadu da izvrše revoluciju, kočila je razvoj mladih, nezrelih partija komunističke Internacionale.

Duh revolucionarnog optimizma kojim su prožeta djela Lenjina i Trockog bio je odraz njihove vjere u sposobnost radničke klase da promjeni društvo. Stvaranje Treće (komunističke) Internacionale, nakon osvajanja vlasti u Rusiji, bilo je vrhovni izraz boljševičkog shvatanja revolucije, ne kao nacionalne pojave, važeće samo unutar granica nekadašnjeg Ruskog carstva, nego kao internacionalnog događaja. Od samog početka, Lenjin i boljševici shvatali su Oktobar kao početak svjetske revolucije. Bez takve perspektive, socijalistička revolucija u Rusiji bila je avantura, kako su je menjševici nazivali. U novembru 1918. Lenjin je odgovorio na ove kritike:

„Istorijske činjenice su dokazale onim ruskim patriotama koji ne žele nizašta da čuju osim za trenutne interese njihove zemlje zamišljene na stari način, da transformacija naše ruske revolucije u socijalističku revoluciju nije bila avantura nego nužnost jer nije bilo drugog izbora; anglo-francuski i američki imperijalizam će neizbježno ugušiti nezavisnost i slobodu Rusije ako svjetska socijalistička revolucija i međunarodni boljševizam ne trijumfuju.“

Po mišljenju Monti Džonstona, Trocki je „precijenio“ izglede za internacionalnu socijalističku revoluciju i „podcijenio“ mogućnosti izgradnje socijalizma samo u Rusiji. Mudrost Dojčera i Džonstona, isto kao i „realizam“ reformističkih političara, sastoji se u ropskom služenju uvreženom mišljenju: „Lenjin i Trocki predviđali su svjetsku revoluciju. To se nije ostvarilo. Lenjin i Trocki rekli su da bez svjetske revolucije socijalizam ne može da se izgradi samo u Rusiji. Ali to se desilo. Stoga, boljševizam je samo izmaštana utopija, a staljinizam je opravdan.“ To je filozofija dojčerizma, lišena stilske uglađenosti. Monti Džonston ne dodaje ništa shvatanjima svog mentora, samo briše Lenjinovo ime iz silogizma.

Mudrost akademskih krugova ne uspijeva odgovoriti na ključno pitanje: zašto „nije bilo revolucije“ u Evropi? Tačnije: zašto niz revolucionarnih pokreta u Evropi od 1918 do 1923. nije rezultirao u osvajanju moći od strane radničke klase. Od Monti Džonstona i Dojčera dobijamo „činjenice“: revolucija je propala. Ali za marksistu to nije kraj priče. Ako smo zainteresovani, ne za upadljive učenjačke stavove, nego za stvarno mijenjanje društva, moramo razumijeti istorijske lekcije, posebno lekcije velikih revolucionarnih pokreta. To je uvijek bio metod boljševika, metod Lenjina i Trockog: jer onaj koji ne uči iz učinjenih grešaka je osuđen da ih ponavlja.

Revolucionarni pokret koji se širio Evropom 1918-1920 poražen je zbog izdaje socijaldemokratskog vodstva. Isti oni izdajnici koji su se prodali 1914., koji su bili direktno odgovorni za masakr nad milionima radnika u uniformama tokom rata, ustuknuli su u strahu pred mogućnošću „krvavog građanskog rata“. U jednoj zemlji za drugom: u Njemačkoj, Austriji, Britaniji, Francuskoj, Italiji mase su krenule u revolucionarnom pravcu, da bi na kraju bili spriječeni zbog kukavičluka i nevještosti njihovih „vođa“. Tako su 1918. u Njemačkoj, gdje je revolucijom mirno predata vlast u ruke radnika, vođe socijaldemokrata „dobrovoljno predale“ moć buržoaziji. Sama njihova pokvarenost je spriječila njemačke radnike u ostvarivanju plodova njihove pobjede i slanju pomoći opkoljenoj sovjetskoj republici.

Kada su Lenjin i Trocki objasnili da bi, bez socijalističke revolucije na zapadu, rusku radničku državu srušila reakcija ili imperijalistički rat, to nije bilo, kako Džonston tvrdi, ispoljavanje „defetizma“, nego ekstreman revolucionarni realizam. Sami marksizam je materijalistička (te stoga duboko realistička) filozofija, potpuno prožeta revolucionarnim optimizmom. On je neuskladiv sa samodopadnim, „realističkim“ sitničarenjem koje je suština svih vrsta reformizma.

Lenjin i Trocki su uvijek bili iskreni i realistični u procjenjivanju mogućnosti revolucije u Rusiji i u svijetu. Razumjeli su da je jedini stvarni garant budućnosti sovjetske republike socijalistička revolucija na zapadu. Oni nisu smirivali radnike slatkim iluzijama o „mirnoj koegzistenciji“ već nemilosrdno isticali činjenicu da će bez socijalističke transformacije na svjetskom nivou, novi imperijalistički svjetski ratovi – drugi, treći, deseti svjetski rat – biti neizbježni.

Optimizam Lenjina i Trockog po pitanju mogućnosti internacionalne socijalističke revolucije bio je potpuno opravdan veličanstvenim pokretima radnika nakon Prvog svjetskog rata. Ali ni Lenjin, ni Trocki, ni bilo ko drugi ne može garantovati uspjeh revolucionarnog pokreta. To zavisi od većeg broja faktora: zastoj kapitalističkog sistema, kriza u vladi, pokret radnih masa, nezadovoljstvo srednjih društvenih slojeva. Ali jedan od najodlučnijih faktora je prisustvo vodstva radničke klase dostojnog svog imena. Odsustvo takvog vodstva u Zapadnoj Evropi odvelo je radnički pokret u niz poraza, otvarajući put pobjedi fašističke reakcije i novom, još strašnijem svjetskom ratu. 27 miliona mrtvih Rusa i uništenje velikog dijela industrije mučno izgrađene herojskim žrtvama sovjetskih radnika bili su bolna potvrda realističnih predviđanja Lenjina i Trockog.

Ovdje je nemoguće ići u detalje o internacionalnoj politici staljinizma. O tome će biti riječi u budućnosti. Dovoljno je napomenuti da je politika „socijalizma u jednoj zemlji“ dovela do postepene transformacije sovjetske spoljne politike od revolucionarne strategije, koja počiva na radničkoj klasi svih zemalja, i kojom se nastoje, kroz Treću Internacionalu, izgraditi funkcionalne komunističke partije kao revolucionarna vodstva u raznim zemljama, do politike manevara i „dogovora“ sa buržoaskim vladama, sindikalnim birokratama i kolonijalnim „demokratama“ tipa Čang Kaj-Šeka.

Uzrok i posljedica ne stoje na stalno fiksiranim antipodima već često mjenjaju mjesta, jedno prelazi u drugo. Uspon sovjetske birokratije je imalo za pretpostavku izolaciju revolucije u zaostaloj zemlji. Strašni porazi radničke klase u Njemačkoj i Bugarskoj 1923., u Britaniji 1926., i iznad svega u Kini 1927., što je slijedilo iz katastrofalne politike rukovodstva Staljin-Buharin, osnažili su poziciju birokratije i pristalica „socijalizma u jednoj zemlji“, i osudili boljševičko-lenjinističku opoziciju na poraz. Isključenje Lijeve opozicije 1927. omogućilo je novo i još reakcionarnije skretanje Rusije u periodu staljinističke konsolidacije. Budućnost revolucije u Rusiji i širom svijeta, mada nisu mehanički odvojene „faze“, sa internacionalnom revolucijom kao poželjnim, ali ne nužnim dodatkom (krov na kući, vila na božićnom drvetu), neraskidivo su povezane i međusobno uslovljene.

Trocki i petogodišnji planovi

Monti Džonston je najčudnijom mentalnom gimnastikom pripisao Trockom „defetistički“ stav prema socijalističkom planiranju u Sovjetskom Savezu. Gdje leži navodni „defetizam“ Trockog?

Kao što smo mogli vidjeti, Trocki i Lijeva opozicija borili su se kroz cijeli period 1923-1927. za ideju razvoja industrije posredstvom Petogodišnjih planova, izloženi protivljenju i podsmijehu staljinista. Nakon isključenja Lijeve opozicije (1927), Staljinova frakcija otpočela je borbu protiv „desne devijacije“ Buharina i, da bi zadala udarac ovoj grupi, u iskarikiranoj verziji preuzela određene aspekte programa Lijeve opozicije.

Dok su ignorisali dijelove koji govore o potrebi za radničkom demokratijom, staljinisti su prisvojili ideju industrijalizacije i petogodišnjih planova. Opasnost od obnove kapitalizma, na koju su upozoravali iz Lijeve opozicije, i koju su staljinisti konstantno poricali u prijašnjem periodu, sada je iskorištena kao palica za udaranje nekadašnjih buharinovih pristalica.

Baveći se ovim manevrom staljinizma, Monti Džonston piše:

„Jedan od vulgarnih trockističkih mitova je da je Staljinova implementacija dugoročnijih planova nakon 1928. koje je predložila Opozicija dokazuje ispravnost njihove pozicije. Kao što Moris Dob piše: „Ne znači da je ono što je bilo izvodljivo 1928-9 nužno bilo izvodljivo ranijih godina kada su i industrija i poljoprivreda bile slabije.“ Međutim, ja prihvatam argument po kojem bi, da je Partija ranije slušala upozorenja Opozicije protiv opasnog rasta moći kulaka [bogatih seljaka] na selu, kolektivizacija 1929-30 bila manje nasilna [!]. Protivno tome, trockistička ekonomska politika favorizovala je eksploataciju sela od strane grada kroz sistem razlika u cjenama koji bi održao cijenu industrijskih proizvoda na račun poljoprivrednih cijena, no teorijski je predviđala pristup seljaštvu koji je nakon 1929. Staljin sprovodio u praksi.“ (Kogito, stranica 25, fusnota)

O Staljinovim „dugoročnim planovima“ reći ćemo nešto više kasnije. Prvo ćemo se pozabaviti „crvenim profesorom“, Moris Dobom. Da li je tačno da je lakše bilo pokrenuti politiku industrijalizacije i Petogodišnjih planova 1928-9. nego u ranijem periodu? Monti Džonston sam je odgovorio na ovu besmislicu kada je govorio o upozorenjima opozicije o opasnosti kulaka.

Kao što su se protivili Staljinovoj i Buharinovoj politici ustupaka kulacima i špekulatorima (nepmeni) na račun siromašnih seljaka i industrijskih radnika, Opozicija je zagovarala oporezivanje bogatih seljaka, da bi omogućili potrebna sredstva za ulaganje u industrijalizaciju; na osnovu same industrijalizacije, selu nisu pružena sredstva za prevazilaženje vjekovne zaostalosti ruske poljoprivrede. Samo na bazi mehanizacije poljoprivrede bi mogla biti sprovedena kolektivizacija. Opisati udarac ove politike na kulake kao „eksploataciju sela od strane grada“ je samo ponavljanje kleveta izrečenih od strane staljinista na račun Lijeve opozicije – prije nego što su započeli ludačku politiku prisilne kolektivizacije!

Kada su, nakon isključenja Lijeve opozicije, staljinisti bili primorani da se okrenu protiv „desnice“ – iza koje je stajala rastuća prijetnja kulaka – stanje na selu je bilo očajno, dok je teška industrija, neophodna osnova socijalističke izgradnje, stagnirala na određeni period. Jednostavno je laž tvrditi da je protivljenje staljinista industrijalizaciji 1923-1927. bilo uslovljeno njihovim namjerama izgradnje industrije i poljoprivrede. Upravo suprotno: oni su favorizovali one elemente sovjetske ekonomije koji su se pokazali kao kamen spoticanja u razvoju proizvodnje u periodu prvog petogodišnjeg plana.

Sa svojom uobičajenom velikodušnošću, Monti Džonston zaključuje da, u slučaju da je Partija slušala upozorenja Opozicije o opasnosti od kulaka „proces kolektivizacije 1929-30. mogao je biti manje nasilan“. A koliko „nasilan“ je bio ovaj „proces“ kolektivizacije, druže Džonston? 1930., ukupna žetva žita iznosila je 835 miliona centa. U naredne dvije godine pala je na 200 miliona; i to u vrijeme kada je količina proizvodnje žita bila jedva dovoljna da nahrani populaciju. Rezultat je bila glad za milione radnika i seljaka. Proizvodnja šećera u istom periodu pala je sa 109 miliona puda na 48 miliona.

Gubici stoke su bili još strašniji. Luđački tempo kolektivizacije, i užasne metode koje su korištene isprovocirale su seljaštvo da pruži očajnički otpor, koji je gurnuo selo u novi krvavi građanski rat. Bijesni seljaci poubijali su svoje konje i stoku kao znak protesta. Broj konja je pao sa 34.9 miliona 1929. na 15.6 miliona 1934.; tj. pad od 55%. Broj rogate stoke pao je sa 30.7 miliona na 19.5 miliona: pad od 40%. Broj svinja za 55%, ovaca 66%. Sovjetska poljoprivreda se do danas nije oporavila od udarca nanesenog prisilnom kolektivizacijom. Ali najjezivija statistika su milioni seljaka stradalih u tom periodu – od gladi, hladnoće, bolesti, u borbama sa Crvenom armijom ili u radnim logorima nakon toga; brojku od 10 miliona istrijebljenih Staljin nije porekao; 4 miliona je najniža procjena. To je ono „malo nasilja“ o kome Monti Džonston stidljivo govori u napomeni.

Staljinov plan kolektivizacije je sigurno otišao „mnogo dalje“ od prijedloga Opozicije! Trocki je to osudio kao avanturu, zbog materijalne zaostalosti ruske poljoprivrede. Staljinova „široka perspektiva“ predstavljala je katastrofu za rusku poljoprivredu. Ali šta je sa industrijom? Zar nije uspjeh Staljinovih planova koji su išli „mnogo dalje“ od perspektive Lijeve opozicije pokazao koliko je Trocki bio „pesimističan“?

Kada se, nakon zloglasnog, montiranog Moskovskog procesa, Trocki svojom voljom pojavio pred Djui komisijom, koja je istražila optužbe protiv njega i opozicije, odgovorio je, između ostalog, mnoštvo pitanja vezanih sa neslaganja sa staljinistima po pitanju industrijalizacije 1923-9. Doslovno prenosimo riječi iz njegovog svjedočenja:

„Goldman: G-dine Trocki, koji je bio Vaš stav po pitanju industrijalizacije Sovjetskog Saveza prije izgnanstva?

Trocki: Tokom perioda od 1922. do 1929. zalagao sam se za nužnost ubrzane industrijalizacije. Početkom 1925. napisao sam knjigu u kojoj sam pokušao dokazati da je planiranjem i usmjeravanjem industrije moguće ostvariti rast godišnjeg koeficijenta industrijalizacije za 20. U to vrijeme kritikovan sam kao čudak, super-industrijalizator. To je bio zvanični naziv za trockiste tog vremena: super-industrijalizatori.

Goldman: Kako se zove knjiga koju ste napisali?

Trocki: Kuda ide Rusija, prema kapitalizmu ili socijalizmu?

Goldman: Objavljena je na engleskom, siguran sam pod nazivom „Kuda ide Rusija, prema kapitalizmu ili socijalizmu?“

Trocki: Razvoj događaja je pokazao da sam bio previše oprezan pri procjeni mogućnosti planske ekonomije – ne previše hrabar. To je bila moja borba između 1922. i 1925., i takođe borba za prvi Petogodišnji plan. To je počelo 1923., kada je lijeva opozicija pokrenula borbu za sprovođenje Petogodišnjeg plana.

Goldman: I Staljin Vas je u to vrijeme nazivao „super-industrijalizatorom“?

Trocki: Da.

Goldman: Protivio se brzoj industrijalizaciji zemlje.

Trocki: Dozvolite mi da kažem da je 1927., kada sam predsjedavao Komisijom u Dnjeprostroju za hidroelektranu, električnu centralu, na sastanku Centralnog Komiteta insistirao sam na neophodnosti izgradnje ove centrale. Staljin je odgovorio, i to je kasnije objavljeno: „Izgradnja Dnjeprostroj centrale je isto kao da seljak kupi gramofon umjesto krave“ (Slučaj Lava Trockog, stranica 245)

Toliki je bio opseg Staljinove „široke perspektive“ 1927! U to vrijeme, optužbe upućene opoziciji od strane staljinista nisu bile zbog toga što su bili „pesimisti“ nego „super-industrijalizatori“! A šta sa tvrdnjom da su planovi koje je kasnije sproveo Staljin otišli „mnogo dalje“ od onoga što je predlagao Trocki?

Godine 1925-27. bile su ispunjene borbom Opozicije protiv ekonomskog kukavičluka rukovodstva Staljin-Buharin. Staljinisti su prvo 1926. predložili „plan“ koji bi počeo za koeficijentom rasta koji bi iznosio devet u prvoj godini, osam u drugoj, postepeno se smanjujući na četiri – opadajuća stopa rasta! Trocki, kojeg je vladajuća klika nazivala „superindustrijalizatorom“ opisao je ovu propast od plana kao „sabotažu industrije“ (ne u doslovnom smislu, naravno). Kasnije, plan je izmijenjen da bi se dobio koeficijent od devet za svih pet godina. Trocki se zalagao za koeficijent od 18-20. Istakao je da stopa rasta, čak i u kapitalizmu, iznosi šest! Vladajuća klika nije obraćala pažnju na opoziciju i nastavila je sa svojim malodušnim planom. Umjesto mizernih devet odsto planiranim „širokim perspektivama“ vodstva Staljin-Buharin, rezultati prvog petogodišnjeg plana potpuno su potvrdili stavove Opozicije i pokazali kompletnu neadekvatnost koeficijenata koje su predviđali Staljin i kompanija. Kao rezultat toga, naredne godine su uskočili u katastrofalnu avanturu „petogodišnjeg plana“ u četiri godine. Uzalud je Trocki upozoravao protiv ove luđačke ideje, koja je potpuno narušila balans. Birokratskim ukazima vodstvo je proglasilo koeficijent od 30-35%! Slom industrije u ovom periodu, za koji su okrivljene nesretne žrtve „suđenja za sabotažu“ je zapravo bio rezultat avanturizma staljinista, čija je potraga za himerom „socijalizma u jednoj zemlji“ i „petogodišnjeg plana u četiri godine“ dovela do zastoja u ekonomiji i neopisivim poteškoćama za sovjetsku radničku klasu.

Kao odgovor na sve dezinformacije i poluistine koje iznosi Monti Džonston u vezi sa stavom Trockog o Petogodišnjim planovima, da vidimo šta je Trocki lično rekao ispred Djui Komisije:

„Trocki: Moj stav o ekonomskom razvoju Sovjetskog Saveza je sljedeći: ja branim sovjetsku ekonomiju od kapitalističkih kritičara i socijaldemokratskih reformističkih kritičara, i ja takođe kritikujem birokratske metode rukovodstva. Moji zaključci su vrlo jednostavni. Zasnovani su na samoj sovjetskoj štampi. Postoji određena sloboda od birokratske hipnoze. Bilo je potpuno moguće vidjeti sve ove opasnosti iz same sovjetske štampe.

Goldman: Možete li nam uopšteno reći o uspjesima industrijalizacije u Sovjetskom Savezu?

Trocki: Uspjesi su veoma važni, i ja sam to potvrdio svaki put. Ostvareni su zbog ukidanja privatne svojine i mogućnostima koje postoje u planskoj ekonomiji. Ali oni su – ne mogu reći tačno – ali reći ću da su dva ili tri puta manji nego što bi mogli biti u režimu sovjetske demokratije.

Goldman: Znači napredak je stvaran, uprkos birokratskoj kontroli i metodama?

Trocki: To je zbog mogućnosti koje otvara podruštvljavanje proizvodnih snaga. (Slučaj Lava Trockog, stranica 249)

Tražeći dodatne dokaze „pesimizma“ Trockog, Džonston citira iz Treće Internacionale nakon Lenjina:

„Do one mjere u kojoj se produktivnost rada i produktivnost društvenog sistema kao cjeline mjere na tržištu međuodnosom cijena, vojna intervencija nije najveća neposredna prijetnja sovjetskoj ekonomiji koliko je to intervencija jeftine kapitalističke robe.“

Ovi redovi napisani su 1928., u vrijeme kada su kapitalističke tržišne snage vraćale u sovjetsku ekonomiju pod NEP-om, kada su kulaci (bogati seljaci) slušali Buharinov savjet: „Obogatite se!“ i kad je opasnost aktuelne restauracije kapitalizma na koju je upozoravala Lijeva opozicija, bila stvarna.

Komentarišući riječi Trockog bez objašnjavanja konteksta Džonston piše:

„Monopol na spoljnu trgovinu, koji su Staljin i partijska većina ispravno smatrali sredstvom zaštite Sovjetskog Saveza od ekonomske subverzije, postao je dokaz za Trockog o ozbiljnosti situacije i opasnom karakteru naše zavisnosti.“ (Kogito, stranica 267)

Pamćenje Monti Džonstona je prikladno kratko. Jer isti taj „Staljin i partijska većina“ (tj. Buharin) pet godina ranije zalagali su se za ukidanje državnog monopola na spoljnu trgovinu, i zapravo donijeli rezoluciju Centralnog Komiteta 12. oktobra 1922. – ukidajući monopol. Lenjinova Sabrana djela sadrže čitav niz Lenjinovih pisama u kojima poziva Trockog da sa njim formira blok radi borbe za očuvanje monopola na spoljnu trgovinu. Stoga, 13. decembra 1922., Lenjin je pisao Trockom:

„U svakom slučaju, zamolio bih te da preuzmeš na sebe na predstojećem plenumu, zadatak odbrane našeg zajedničkog gledišta o bezuslovnoj nužnosti očuvanja i jačanja monopola na spoljnu trgovinu.“ (Lenjin, Sabrana djela, rusko izdanje, 54, stranica 324)

Šta je Trocki mislio pod izjavom da „jeftina strana roba“ predstavlja prijetnju po Sovjetsku vlast? 1917. godine, izvršena je proleterska revolucija, ne kako su Marks i Engels predvidjeli, u razvijenoj kapitalističkoj zemlji, nego u zaostaloj, polufeudalnoj seljačkoj ekonomiji. Ovo se desilo, ne zato što su „svi potrebni uslovi za izgradnju socijalizma“ bili prisutni u Rusiji, već zbog potpune nemogućnosti ruske buržoazije da izvrši ijedan od svojih istorijskih zadataka, unutar kapitalističkog sistema. Rusija se pokrenula ka proleterskoj revoluciji, ne zato što je bila najnaprednija, već upravo zato što je bila najzaostalija među evropskim silama. Kao što je Lenjin objasnio, prekinula se najslabija karika kapitalizma.

Pobjeda ruske radničke klase u Oktobarskoj revoluciji bila je preduslov za početak transformacije ruskog društva. Istorijski zadaci buržoaske revolucije u Rusiji mogli su biti izvršeni jedino u diktaturi proletarijata. To je suštinsko značenje teorije permanentne revolucije koju je Trocki razradio 1905. Nacionalizacija industrije, državno planiranje, monopol na spoljnu trgovinu bila su sredstva kojima je ruska radnička klasa izvukla Rusiju iz kaljuge vjekovne zaostalosti. Istorijski uspjesi petogodišnjih planova u Sovjetskom Savezu su, sami po sebi, dovoljno opravdanje Oktobarske revolucije. Kao što je Trocki napisao u Izdanoj revoluciji:

„Socijalizam je pokazao svoje pravo na pobjedu, ne na stranicama Kapitala, već u industrijskoj oblasti koja čini jednu šestinu zemljine površine – ne jezikom dijalektike, već jezikom čelika, cementa i struje.“

Međutim, pitanje istorijske sudbine SSSR-a ne može biti riješeno samo nabrajanjem uspjeha Petogodišnjih planova. Ranije je Lenjin postavio ključno pitanje žestokom frazom: „Ko će prevladati?“. Sovjetski Savez nije pusto ostrvo, nego dio svjetskog ekonomskog i političkog sistema, gdje sudbina bilo koje zemlje ne može biti izolovana od cjeline. Sovjetski Savez, uprkos ogromnim uspjesima u industriji, i dalje je morao omjeriti snage sa imperijalističkim snagama na zapadu.

Kapitalistički sistem, koji je već pokazivao sve simptome propadanja na svjetskom nivou, počeo je sa nebrojenim prednostima nad Sovjetskim Savezom. Otpočetka su boljševici morali da se bore protiv preovladavajuće niskog nivoa kulture masa, nedostatka kvalifikovane radne snage, jednostavnije rečeno, niske produktivnosti rada. Ovaj faktor, a ne opseg proizvodnje u apsolutnom smislu, je pravo mjerilo ekonomskog uspjeha i društvenog napretka. Na ovom odlučujućem polju, nakon 50 godina sovjetske vlasti, Sovjetski Savez i dalje zaostaje daleko iza SAD-a.

Zvanična sovjetska statistika pokazuje da je industrijska proizvodnja SSSR-a po glavi stanovnika samo 50-60% američke. Sa većom radničkom klasom, sa dvostruko više tehničara i inženjera, trenutni učinak ruske industrije je samo 65% američke. Indeks proizvodnje u teškoj industriji je najdramatičniji. Proizvodnja čelika u SSSR-u porasla je od 4.3 miliona tona 1928. na 107 miliona tona 1968. – samo 18 miliona tona manje od Amerike (ne računajući 24 miliona uvezena u SAD). Ali s jedne strane, proizvodnja čelika u SAD po glavi stanovnika je viša nego u SSSR-u. S druge strane, harmonični razvoj ljudskog života i kultura se ne odražavaju samo u ekonomiji, količinom proizvodnje čelika, već tačnije razvojem potrošačkih i dobara visokog kvaliteta za mnoštvo ljudi. U tom polju, koje utiče na životni standard radnika, SSSR i dalje zaostaje za kapitalističkim zemljama.

Horde špekulatora, probisvijeta i crnoberzijanaca u Moskvi, koji žive od oduzimanja zapadnih dobara i valuta od turista, koje prodaju za dobar profit sovjetskim radnicima su jasan pokazatelj da „prijetnja strane robe“ čak ni danas nije nestala. Drakonske kazne (do, i uključujući smrtnu kaznu) stvorene za borbu protiv špekulacije nisu imale efekta u borbi protiv ove društvene kuge čiji su korijeni, ne u „ostacima kapitalizma“ ili izopačenosti ljudske prirode, nego u objektivnim odnosima unutar Sovjetskog saveza i svjetske ekonomije, koje nikakva arogantna birokratska „teorija“ ne može ukinuti.

Kao što je Marks objasnio u Njemačkoj ideologiji: „Gdje nužnost postaje opšta, svo staro smeće će oživjeti“. Višegodišnje nestašice, visoke cijene i nizak kvalitet potrošačkih dobara (ne samo automobila i tehničke robe, nego i odjeće i namirnica) su glavne životne činjenice za sovjetsku radničku klasu. To ne znači da luksuzna dobra ne postoje. Privilegovani sloj birokrata, menadžera fabrika, oficira itd. posjeduje u izobilju stvari o kojima sovjetski radnik ne može ni sanjati: skupa odijela, uglađena kola, luksuzne stanove, vile na selu itd. Dok radničke porodice u Moskvi i drugim sovjetskim gradovima žive u uslovima hronične pretrpanosti, mnogi članovi gornjih slojeva imaju u posjedu više od jednog letnjikovca (dača) pored stanova u gradu. Luksuzni stil života birokratije je stalna uvreda na račun većine sovjetskog naroda. Tako je, nakon Drugog svjetskog rata, kada su sovjetski radnici i seljaci patili u strašnim poteškoćama, feldmaršal Montgomeri koji je dolazio u posjetu dobio od svojih „bratskih“ sovjetskih oficira poklon – krzneni kaput sovjetskog maršala sa medaljama, dijamantima itd. koji je koštao 5000 funti!

U vrijeme Lenjina i Trockog, pravilo „Partmaksimuma“ značilo je da član partije nije mogao biti plaćen više od običnog radnika, čak i ako je prema sposobnostima trebao dobiti više. Jedan od uslova za nastanak radničke države, kao što piše u Lenjinovoj Državi i revoluciji bilo je pravilo da nijedan zvaničnik ne može dobiti veću platu od kvalifikovanog radnika. Jednim od prvih dekreta nakon revolucije razlika između plate radnika i stručnjaka postavljena je u odnos 1:4, a to je Lenjin otvoreno opisao kao „kapitalistički diferencijal“, koji će se postepeno smanjivati. Ovaj zakon bio je na snazi do 1931., kada ga je Staljin formalno ukinuo.

"Izdana revolucija"

Na stranicama 32-33 Džonston piše:

„Dogmatske floskule Trockog o nemogućnosti izgradnje socijalizma u jednoj zemlji dovele su ga dotle da podcijenjuje koliko je čvrst i otporan socijalistički sistem u Rusiji, uprkos razaranjima tokom Staljinovih čistki. Bez revolucije na zapadu u slučaju rata, tvrdio je, 'društvena osnova Sovjetskog Saveza mora se srušiti, ne samo u slučaju poraza, nego i u slučaju pobjede!'

„Izvan dodira sa sovjetskom stvarnošću, napisao je da je „sovjetska birokratija skrenula ka pripremanju buržoaske restauracije,' i, 'u budućnosti nesumnjivo mora tražiti oslonac u vlasničkim odnosima' da izvrši 'njeno pretvaranje u novu posjedničku klasu.“ (Kogito)

Da li je Trocki ovo stvarno rekao? Prikazaćemo cijeli pasus iz Izdane revolucije iz koje je Džonston izvukao najnoviji „balansirani“ mini citat. Na stranici 251-2 Trocki piše:

„Kao svjesna politička snaga, birokratija je izdala revoluciju. Ali na sreću pobjednička revolucija nije samo program, zastava ili skup političkih ustanova, to je takođe i, prije svega, sistem društvenih odnosa. Nju nije dovoljno izdati, potrebno ju je srušiti. Birokratski rukovodioci izdali su Oktobarsku revoluciju, ali je još nisu srušili. Revolucija ima veliku otpornu snagu koja proizlazi iz novih vlasničkih odnosa, iz nepresušne snage proletarijata, iz svijesti najboljih elemenata, iz bezizlaznog položaja svjetskog kapitalizma, iz nužnosti svjetske revolucije.“

U ovim riječima Trockog, koje Džonston očigledno „nije primjetio“, ne postoji trag podcjenjivanja otpornosti glavnih socijalnih dostignuća Oktobarske revolucije, ni bilo kakvog fatalizma zbog pobjede buržoaske kontrarevolucije. Ali moramo ići dalje. Sljedeći odjeljak iz djela Trockog („Istorija još nije dala sud o društvenom značaju SSSR-a“) prenosimo u cjelosti, da bismo bolje ilustrovali kako u praksi funkcioniše Džonstonov metod „balansiranja“. Nastavljajući gore navedeni argument, Trocki piše:

„Kako bismo bolje razumjeli socijalni značaj današnjeg SSSR-a, pokušat ćemo zamisliti budućnost u obliku dviju hipoteza. Prvo, pretpostavimo da će sovjetsku birokratiju srušiti s vlasti jedna revolucionarna partija koja ima sve kvalitete starog boljševizma i koja je uz to obogaćena svjetskim iskustvima posljednjih godina. Prvi korak te partije bio bi uspostavljanje demokratije u sindikatima i sovjetima. Ona bi mogla i morala obnoviti slobodu sovjetskih partija. Na čelu masa i zajedno s njima provela bi bespoštedno čišćenje u državnim službama. Ukinula bi činove, odlikovanja i povlastice, a u nagrađivanju rada tolerisala bi nejednakost samo ako bi to tražile potrebe ekonomije i države. Mladima bi omogućila slobodno misliti, učiti i iznositi kritička mišljenja, ukratko formirati se. Unijela bi korjenite izmjene u raspodjelu nacionalnog dohotka u skladu s voljom radničkih i seljačkih masa. U vlasničkim odnosima ne bi morala primijeniti revolucionarne mjere, nego bi nastavila i produbijivala iskustvo planske ekonomije. Nakon političke revolucije, nakon obaranja birokratije, proletarijatu ne bi bilo potrebno provoditi novu socijalnu revoluciju, ali bi zato morao pristupiti važnim reformama u ekonomiji.

Kad bi naprotiv jedna buržoaska stranka srušila vodeću sovjetsku kastu, našla bi priličan broj slugu među današnjim birokratima, tehničarima, direktorima, partijskim sekretarima, riječju među današnjim rukovodiocima. I u tom slučaju bila bi nužna čistka u državnim službama, ali obnovljeni buržoaski poredak sigurno ne bi morao izbaciti onoliko ljudi koliko revolucionarna partija. Glavni cilj nove vlasti sastojao bi se u ponovnom uspostavljanju privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Najprije bi se u slabim kolhozima moralo omogućiti stvaranje krupnih farmera, a bogate kolhoze moralo bi se pretvoriti u zadruge buržoaskog tipa ili u dioničarska društva. U industriji bi denacionalizacija obuhvatila najprije laku i prehrambenu industriju. Plan bi se u prvo vrijeme sveo na kompromis između vlasti i »korporacija«, odnosno vođa sovjetske industrije, njenih mogućih vlasnika, bivših izbjeglih vlasnika, te stranih kapitalista. Iako je sovjetska birokratija mnogo učinila za ponovnu uspostavu buržoazije, novi bi poredak, uprkos tome, morao u vlasničkim odnosima i u načinu proizvodnje provesti ne samo reformu, nego pravu revoluciju.

Pretpostavimo međutim da vlast ne preuzme ni revolucionarna ni kontrarevolucionarna partija, nego da birokratija ostane na državnom kormilu. Evolucija društvenih odnosa nastaviće se i dalje. Teško je pretpostaviti da će se birokratija zarad socijalne jednakosti odreći vlasti. Ona je već sada usprkos očiglednoj štetnosti takvog postupka morala ponovno uvesti činove i odlikovanja iz čega slijedi da će kasnije nužno morati tražiti oslonac u vlasničkim odnosima. Neko će možda primietiti da za visokog funkcionera nisu važni vlasnički odnosi iz kojih izvlači svoje dohotke. To bi značilo ne poznavati nestalnost prava birokratije i problema njezinih potomaka. Novi kult sovjetske porodice nije se rodio bez razloga. Povlastice koje se ne mogu prenijeti na djecu, gube polovinu svoje vrijednosti. A pravo nasljedstva neodvojivo je od ostalih imovinskih prava. Nije dovoljno biti direktor trusta, treba biti dioničar. Pobjeda birokratije na tom odlučnom sektoru stvorila bi novu posjedničku klasu. Naprotiv, pobjeda proletarijata nad birokratijom označila bi preporod socijalističke revolucije. Tako nas treća pretpostavka opet dovodi do dviju prvih kojima smo zbog veće jasnoće i jednostavnosti započeli ovog izlaganje.” (Izdana revolucija, stranica 252-254)

Na ovaj način Monti Džonston primjenjuje svoj „marksistički“ metod. Kao shvatanje Trockog, on predstavlja mnoštvo argumenata, izvučenih iz konteksta i vještački pripojenih, koji se u radu iz kojeg su izvučeni navode kao dio hipoteze (jedne od tri!) i koje su uslovljene čitavim nizom ograđivanja i objašnjenja koji jednostavno nisu navedeni nigdje u „objektivnom“ Džonstonovom prikazu Trockijevih argumenata.

„Trocki je predvidio neizbježnu restauraciju kapitalizma u Rusiji.“ To je srž „balansiranih“ argumenata Monti Džonstona. Ali svako ko pročita gore navedeni odlomak iz Izdane revolucije ne može doći do tog zaključka. Naprotiv, Trocki stalno naglašava da, dok bi politička (antibirokratska revolucija) imala relativno lak zadatak, svaki pokušaj partijske birokratije da obnovi kapitalističke vlasničke odnose naišao bi na žestok optor dijela sovjetskih radnika i mogao bi jedino uspjeti nakon krvave borbe i građanskog rata.

Daleko od toga da predviđa skorašnju obnovu kapitalizma u Sovjetskom Savezu, Izdana revolucija objašnjava da je birokratija prinuđena da štiti državno vlasništvo na kojem počiva i iz kojeg crpi svu svoju moć i privilegije. Protiveći se onima koji su opisali birokratiju kao vladajuću klasu i Sovjetski Savez kao „državni kapitalizam“, Trocki objašnjava:

„Sovjetska birokratija politički je izvlastila proletarijat kako bi vlastitim metodama branila društvene tekovine proletarijata. Ali upravo to što je prisvojila vlast u zemlji gdje je najvažnija sredstva za proizvodnju pripadaju državi, stvara između nje i bogatstva nacije potpuno nove odnose. Sredstva za proizvodnju pripadaju državi. Država donekle »pripada« birokratiji. Ako se ti još potpuno novi odnosi ustale, ozakone i uđu u praksu bez otpora ili uprkos otporu radnika, to će uzrokovati potpunu likvidaciju tekovina proleterske revolucije. No, takva pretpostavka još je preuranjena. Proletarijat još nije rekao svoju posljednju riječ. Birokratija nije stvorila društveni temelj u obliku posebnih uvjeta vlasništva koji bi omogućili njezinu vladavinu. Ona mora braniti državno vlasništvo kao izvor svoje vlasti i svojih dohodaka. Po tom aspektu svoje djelatnosti ona je još sredstvo diktature proletarijata.“

Suočen s ovim, kako je moguće da Monti Džonston nastoji dokazati da je Trocki tvrdio da se u Sovjetskom Savezu razvija restauracija kapitalizma? Ili nije pročitao knjigu koju pokušava analizirati, ili nije razumio to što je pročitao. Postoji još jedna mogućnost, ali nećemo skretati pažnji čitalaca na to. Dovoljno je napomenuti članovima Lige komunističke omladine da ako žele razumjeti šta je Trocki napisao vezano za Rusiju, trebali bi proučiti njegove radove, umjesto oslanjati se na nepristrasnost njihovih „teoretičara“.

„Ali Trocki je predviđao poraz Sovjetskog Saveza i pobjedu kapitalističke kontrarevolucije poslije rata!“, upada Monti Džonston. (Kogito, stranica 33)

Na strani 227 Izdane revolucije, Trocki piše:

„Možemo li se nadati da će SSSR iz sljedećeg rata izaći neporažen? Pokušajmo jasno odgovoriti na to jasno postavljeno pitanje: Kad bi rat bio samo rat, poraz SSSR-a bio bi nužan. U tehnici, ekonomiji i vojnom umijeću imperijalizam je mnogo jači od SSSR-a, pa ako ne bude paralizovan revolucijom na Zapadu, srušiće poredak rođen u Oktobarskoj revoluciji.“

Trocki dalje nastavlja sa jasnom analizom klasnih odnosa na međunarodnom nivou zaključujući u sljedećim redovima:

„Opasnost od rata i poraza SSSR-a je stvarnost, ali takođe je i revolucija stvarnost. Ako revolucija ne spriječi rat, onda će možda rat spriječiti revoluciju. Drugi porod obično je lakši od prvoga. U budućem ratu na prvu pobunu neće se čekati dvije i po godine! I kad jednom padnu, revolucije se neće zaustaviti na pola puta. O sudbini SSSR-a neće se odlučivati na štapskim kartama nego u borbi klasa. Samo nepomirljivom borbom protiv svoje buržoazije u koju valja ubrojiti i njene »prijatelje mira«, evropski će proletarijat moći zapriječiti poraz SSSR-a ili odbiti izdajnički udarac koji bi mu mogli s leđa zadati njegovi »saveznici«. No, i sam poraz SSSR-a bio bi kratkotrajna epizoda kad bi u ostalim zemljama proletarijat iznio pobjedu. Nasuprot tome, nikakva vojna pobjeda neće spasiti naslijeđe Oktobarske revolucije ako se u drugim dijelovima svijeta održi imperijalizam.“

U kakvoj situaciji se našao SSSR na kraju Drugog svjetskog rata? 1945. Rusija je imala katastrofalni broj od 27 miliona mrtvih. Proizvodnja čelika stajala je na 8 miliona tona, u poređenju sa 120 miliona proizvedenih u Americi i 25 miliona u Britaniji. Štaviše, armije anglo-američkih imperijalističkih sila ostale su netaknute – rat u Evropi uglavnom je bio homerska borba između Sovjetskog Saveza i nacističke Njemačke. Atomska bomba bila je u rukama američkog imperijalizma, ali ne i Rusije.

Sve kalkulacije anglo-američkog imperijalizma zasnivale su se na predviđanju takve situacije. Njihova politika bila je slabljenje njemačkog imperijalizma i sovjetskog saveza, te da im ruke budu slobodne da uguše SSSR ako uspije poraziti Hitlera. Zašto taj plan nije uspio? Koja sila je zaustavila ruke britanskog i američkog imperijalizma 1945? Crvena Armija, kao što je Trocki objasnio u Izdanoj revoluciji, bila je moćan faktor odbrane oktobarskih dostignuća; ali u suočavanju sa izuzetno nepovoljnim odnosom snaga, čak i herojstvo Crvene armije ne bi bilo dovoljno.

Sovjetski Savez je spašen zahvaljujući revolucionarnom raspoloženju unutar „savezničkih“ trupa i tadašnjim revolucionarnim pokretima u Evropi. Svaki pokušaj napada, nakon Hitlerovog poraza, na Sovjetski Savez izazvao bi pobune u svim vojskama britanskog i američkog imperijalizma. Trocki je to predvidio, i događaji su pokazali da je bio apsolutno u pravu.

Tragedija Drugog svjetskog rata, za koji su radnici Sovjetskog Saveza platili stravičnu cijeni, rezultat je kriminalne politike Staljina i birokratije u periodu prije samog rata. Ne samo da su Staljinovi potezi na međunarodnom planu demoralisali radnike Njemačke i Španije i doveli do pobjede fašizma u tim zemljama. Čistke su dovele do urušavanja sovjetske armije i ekonomije, erozije odbrambenih snaga SSSR-a, što je ohrabrilo naciste da napadnu i čiji je rezultat bio niz stravičnih poraza u prvim danima rata kada su se milioni sovjetskih trupa predali nacistima bez borbe. To nije bilo pitanje vojne inferiornosti (oružana moć Crvene armije bila je već od Rajhsvera) već desetkovanja vodstva Crvene armije čistkama i kratkovidnom arogancijom Staljina i birokratije, koji su, histerično odbacijući „pesimizam“ Trockog, ostavili Sovjetski Savez u stanju potpune nepripremljenosti za fašistički napad.

Režim proleterskog bonapartizma

Monti Džonston ima malo za reći o korijenima staljinizma. Tu i tamo on ubaci neku čudnu frazu o kršenju sovjetske legalnosti. Ali uprkos svim bombastičnim frazama o „marksističkoj metodi kritičke i samokritičke analize“, u čitavom njegovom radu nema ni mrvice analize. Monti Džonston traži propuste u ovoj ili onoj frazi Trockog, izvučene iz konteksta i vještački pridodate odlomcima iz različitih radova. Tako se on, s jedne strane, protivi Trockom kao „vrhovnom birokrati“ opsjednutom centralnom planiranju; s druge strane on pripisuje Trockom „defetistički“ stav po pitanju socijalističkog planiranja!

Na čemu se zasnivalo Lenjinovo protivljenje staljinističkoj birokratiji? Lenjin se pribojavao da taj sloj može ugušiti revoluciju i pripremiti tlo za obnovu kapitalizma. To se nije desilo, što Monti Džonston rado ističe govoreći o Trockom, koji je takođe na početku predvidio mogućnost restauracije. Ali, kao što je Lenjin objasnio, istorija poznaje razne vrste društvenih transformacija; ne samo socijalne revolucije i kontrarevolucije, već i političke revolucije i kontrarevolucije.

Čitaocu Džonstonovog članka činilo bi se neobjašnjivim kako je, cijeli jedan istorijski period, „socijalizam“ postojao kao diktatura jednog čovjeka! U stvarnosti, istorija buržoaskih revolucija daje nam mnogo primjera sličnih procesa. Engleska buržoaska revolucija manifestovala se kroz Kromvelov protektorat. Velika Francuska revolucija prošla je kroz mnogo faza, i na kraju podlegla Napoleonovoj političkoj kontrarevoluciji . Reakcija u Francuskoj predstavljala je ne restauraciju feudalizma, nego bonapartistički kontrarevolucionarni režim koji je ipak stajao na osnovi novih vlasničkih odnosa uspostavljenih revolucijom.

Naravno, bilo bi monstruozno pretpostaviti da je takva diktatura kompatibilna sa socijalizmom, u bilo kom smislu riječi prema shvatanju Marksa, Engelsa, Lenjina ili Trockog. Ali ono što je postojalo u Rusiji nije bio „socijalizam“, nego diktatura proletarijata; štaviše, diktatura je postojala pod neobičnim istorijskim okolnostima: izolovana, u zaostaloj zemlji, izložena ogromnom pritisku stranih klasnih snaga. Smatrati da, pod takvim okolnostima, diktatura proletarijata ne može proći kroz niz unutrašnjih promjena, već da uvijek mora ostati u stanju netaknute čistoće znači smatrati da je moguće apstrahovati revoluciju od procesa koji se odvijaju u društvu – potpuna suprotnost marksizmu. Proletarijat nije „sveta krava“ koja je nekako imuna na pritiske klasnog društva.

U pokušaju da oslobodi sovjetski državni aparat od prijetnje birokratije, Lenjin nikada nije gajio iluziju da se taj problem može riješiti bez pomoći internacionalne socijalističke revolucije. I to je imao za pravo. Neuspjeh revolucija na zapadu nije vodio ka kapitalističkoj kontrarevoluciji, što su Lenjin i Trocki smatrali da je moguće. Ali oni društveni procesi stvoreni izolacijom revolucije u Rusiji uticali su na transformaciju radničke države u totalitarno bonapartističko čudovište koje je ova država bila pod Staljinom, i što se nastavilo, bez nekih najružnijih deformacija, pod Brežnjevom i Kosiginom. Država se izdigla iznad naroda, uzurpirajući klasnu vlast radnika, uništila posljednje tragove radničke demokratije i zapečatila svoju pobjedu fizičkim istrebljenjem čitavog „starog boljševičkog“ vodstva.

Kada čitamo Lenjinova djela, zapanjujuće je primjetiti potpuno odsustvo nadmenog, hvalisavog jezika staljinista. Lenjin je uvijek bio iskren, realističan i otvoren u onom što je pisao o sovjetskoj državi. Ono što je postojalo u to vrijeme, nije bio „socijalizam“, niti „komunizam“, nego radnička država i Lenjin se nije bojao da doda „sa birokratskim deformacijama“. Razlika je u tome što se u to vrijeme sovjetska država kretala u pravcu socijalizma. Nejednakosti su postojale, ali svjesni napori su bili usmjereni ka jednakosti, kao smanjivanju moći i privilegija zvaničnika, kao uključenju radnika u vođenju sopstvenih života, i upravljanju državom i industrijom. A šta danas? Jedina stvar koja izdvaja Sovjetski Savez kao radničku državu je nacionalizovana ekonomija i planiranje; ovo su jedina dostignuća Oktobarske revolucije koja su preživjela. Same ove stvari čine ogroman korak naprijed, ali ni one ne mogu garantovati uspješan prelaz na socijalizam.

Daleko od toga da je napredak postignut planskom ekonomijom doveo do veće jednakosti i slobode za radni narod, nečuvena korupcija i privilegije rastu među gornjim slojevima, nesputani kontrolom radničke demokratije.

„Reforme“ sa vrha, kao i pod carevima, diktirane su strahom od revolucije odozdo. One ne dotiču osnovu privilegija i moći birokratije. A i te mrvice se daju u jednom momentu, da bi u sljedećem bile oduzete.

Hoće li birokratija „odumrijeti“?

„Ono što [Trocki] nije razumio.. je da je moguće imati u jednom dužem periodu, nelagodan i antagonistički suživot socijalističke ekonomije i nedemokratske, nesocijalističke nadgradnje. Prije ili kasnije razvoj ovog prvog nastojaće da [?] usmjeri društvo (krivudavo, nejednako i nipošto ne 'automatski') ka reformi nadgradnje [?] i njenom stavljanju u sklad [?] sa ekonomskom bazom i željama razvijenijih i obrazovanijih dijelova radničke klase i inteligencije.” (Kogito, stranica 30)

Uspon staljinističke birokratije do moći imao je korijene u zaostalosti ruskog društva, ali banalna bi bila greška, karakteristično za liberalni „gradualistički“ mentalitet, pretpostaviti da će birokratija jednostavno „odumrijeti“ sa napretkom ekonomije. To bi bio slučaj kada je u pitanju relativno zdrava radnička država sa sekundarnim birokratskim deformacijama, kao što je Rusija bila u vrijeme Lenjina i Trockog. Ali suština koju Monti Džonston nastoji zaobići je činjenica da sada sovjetska birokratija čini posebnu privilegovanu kastu, novu aristokratiju, koja je navikla da decenijama vlada ostatkom društva. Ona ima apsolutni monopol nad političkom moći, državnim aparatom, masovnim medijima, policijom i oružanim snagama. Decenijama je pokazivala, i još uvijek pokazuje da je sposobna krajnje nemilosrdno i varvarski potisnuti čak i najblažu opoziciju.

Marksistička teorija države objašnjava na koji način nadgradnja države izniče iz klasnih protivrječnosti u društvu. Ali jednom uspostavljena, država uvijek teži da ostvari određenu nezavisnost i sopstveni pravac. U tom smislu su Marks i Lenjin govorili o državnoj moći koja „stoji 'iznad' društva i konstantno se otuđuje od njega“. Mjere koje su boljševici preduzeli nakon revolucije usmjerene su ka sprečavanju razvoja takvih tendencija u sovjetskom državnom aparatu, podređujući ga neposrednoj provjeri, nadzoru i kontroli radničke klase. Ali kada je staljinistička birokratija uspjela (što je Džonston morao priznati) da se izdigne iznad ostatka društva kao posebna, privilegovana kasta, onda je problem borbe protiv birokratije dobio potpuno drugačiji aspekt. Stečeni interesi birokratije, njeno kompletno otuđenje od radničke klase u čije ime tvrdi da vlada, znači da će nova revolucionarna borba biti potrebna – politička revolucija – da se zbaci jaram birokratske policijske vlasti.

Ali zašto se birokratija tako čvrsto drži moći? Da li je to neka čudna osobina u njihovom mentalnom sklopu? Da li je to pitanje „ličnosti“? Naravno da ne. Kao i sve druge vladajuće klase, kaste i grupe u istoriji, sovjetska birokratija koristi državnu moć da brani svoju privilegovanu poziciju u društvu. Ne postoje znaci da želi da „odumre“ više nego što bi kapitalistička klasa na zapadu učtivo predala svoju vlast i bogatstvo radničkoj klasi.

Monti Džonston kritikuje Trockog za „cjepidlačku i nesmotrenu“ kritiku Staljinovog ustava iz 1936., koji je ukinuo sovjetski izborni sistem i zamjenio ga ustavom koji (na papiru) liči na ustave buržoaskih demokratija, „slabost koja se nalazi ne u izuzetno demokratskim odredbama, nego u njihovoj beznačajnosti za realnu situaciju u Sovjetskom savezu u vrijeme kada ga je Staljin mogao pokaziti, i gazio ga je. (Kogito, stranica 32)

Monti Džonston osuđuje sopstvene argumente. Kakav je to „ustav“ kada ne može biti sproveden? I kako je bilo moguće da ga jedan čovjek „zgazi“? Je li to bio samo Staljinov hir? Ili snaga njegove „ličnosti“? Kao što smo ranije rekli, i sada ponavljamo: da bi ideja dobila masovnu podršku i postala značajna društvena snaga, ona mora izražavati interese klase ili grupe. „Teorija“ „kulta ličnosti“ ne objašnjava ništa o Staljinovoj Rusiji. Mi moramo postaviti pitanje: ko je prosperirao od mjera koje je sprovodio Staljin? Koja društvena grupa je napredovala gušenjem radničke demokratije, ućutkivanjem sindikata, ukidanjem maksimalnog legalnog prihoda, ponovnim uvođenjem činova, salutiranja i tjelohranitelja. Interesi oličeni u antiradničkoj klasnoj politici staljinizma bili su interesi upravo one birokratije protiv koje se Lenjin borio – milioni službenika u državi, Partiji, armiji, kolektivnim farmama, sindikatima.

„Šta je sad ovo?“ uzvikuje Monti Džonston, kasta koju čine milioni ljudi! Vaša birokratija uključuje „cijelu Partiju, Ligu komunističke omladine, državu, direktore zadruga i kolhoza, zvaničnike, menadžere, tehničare, nadzornike i njihove porodice koje čine najnaprednije dijelove radničke klase i seljaštva, u vrijeme Staljinove smrti nekih 22 miliona ljudi.“ (Kogito, stranica 33)

Monti Džonston odbacuje argument prezirnim odmahivanjem ruke, vladajuća kasta od 22 miliona ljudi? Ko je ikada čuo za tako nešto? Ono što Džonston ne objašnjava jeste da birokratija, kao što je Trocki istakao, nije homogeni sloj već se sastoji od niza različitih slojeva. Trocki nije izjednačavao lokalnog partijskog sekretara sa Staljinom i Brežnjevom, kao što ni mi ne izjednačavamo sitnog trgovca na uglu ulice sa Rokfelerom i Getijem.

Da je jedan procenat monopolističkih kapitalista u samom vrhu jedina potpora kapitalizmu na zapadu, sistem bi se srušio za dan. Ali buržoazija održava klasnu vladavinu putem čitavog niza posredujućih slojeva pod-eksploatatora i pod-pod-ekspolatatora. Slično je i sa staljinističkim birokratijama na istoku. Staljinova klika je došla na vlast preko leđa više miliona zvaničnika. To nije spriječilo Staljina da pošalje hiljade nižih (i ne samo nižih) zvaničnika u užase koncentracionih logora. Kao u Osmanskom carstvu, i svakoj despotskoj državi, lokalni zvaničnici postali su žrtveni jarci za zločine čitave birokratije.

U čistkama, Staljin je povukao krvavu liniju između Oktobarske revolucije i novog režima proleterskog bonapartizma. Plašeći se ideja Oktobra, sa duhom radničke demokratije i socijalističkog internacionalizma, masakrirao je čitavo „staro boljševičko“ vodstvo, i primjenio isti tretman za svakoga ko je, uključujući sopstvene pristalice, i dalje održavao vezu sa starim nasljeđem boljševizma i Oktobra. Čistke su, kao što je Trocki objasnio, bile jednostrani građanski rat koji je vodila birokratija protiv boljševizma. „Vođe“ sovjetske države nemaju ništa zajedničko s Oktobrom. Hruščovi, Brežnjevi, Kosigini su svi pripadnici generacije gangstera i lakeja koji su se uspeli do moći 30-ih godina gazeći preko krvavog trupla boljševizma.

U današnje vrijeme, unutrašnje proturječnosti sovjetskog bonapartističkog režima se sve jasnije prikazuju. Revolt među intelektualcima je nagovještaj onoga što tek slijedi. Marksisti razumiju da inteligencija nije klasa kao takva, ali je društveni sloj koji je najosjetljiviji na pritiske i pokrete u društvu. Tako je pokret intelektualaca 1956 (Klub krivog kola, Kružok Petofi u Mađarskoj) prethodio revolucionarnom pokretu radničke klase.

Važno je da su neki od istaknutih protivnika režima u Sovjetskom Savezu i sami bili pripadnici birokratije – kao na primjer „penzionisani“ general koji se nedavno počeo zanimati za slučaj krimskih Tatara. Pod pritiskom radničke klase, birokratija koja je prožeta unutrašnjim protivrječnostima neizbježno se mora srušiti. Niži slojevi, koji su u dodiru sa radničkom klasom – lokalni zvaničnici, obični službenici Komunističke partije, niži rangovi i funkcioneri – stajaće uz radnike, kao što su stajali u Mađarskoj 1956., kada je vrh birokratije ostao da visi u zraku. Jedini otpor mađarskim radnicima postojao je među ostacima lumpen-proletarijata organizovanog u AVO – omraženu političku miliciju, koja je skončala u krvi od strane proletarijata koji je strahovito patio zbog njihovih zločina.

Suprotno „gradualističkim“ iluzijama Monti Džonstona, ne postoji mogućnost napretka Sovjetskog Saveza ka socijalizmu dok vlast birokrata nije okončana novom političkom revolucijom u Rusiji i drugim deformisanim radničkim državama. To neće biti socijalna revolucija usmjerena ka promjeni postojećih svojinskih odnosa. Sovjetska radnička klasa ne želi povratak u kapitalizam, već kretanje naprijed na osnovu dostignuća industrije i nauke prema višem nivou radničke demokratije nego u vrijeme Lenjina i Trockog, a onda ka socijalizmu.

Anti-birokratska revolucija biće revolucija za oduzimanje kontrole nad državom, sindikatima, industrijom iz ruku privilegovanih parazita i za ponovno uspostavljanje zdrave radničke demokratije koja bi bila primjer i svetionik za radnike u ostalim dijelovima svijeta, a ne groteskne karikature koja je nanijela neizrecivu štetu ugledu marksizma-lenjinizma u očima radnika cijelog svijeta. A ono što smo rekli za Rusiju jednako važi za druge države gdje su kapitalizam i zemljposjedništvo zbačeni: Istočna Evropa, Kina, Kuba, Sjeverni Vijetnam i Koreja, Sirija i Burma.

Kakav socijalizam?

„Ako bismo htjeli napraviti smislenu procjenu političke pozicije Trockog,“ piše Monti Džonston, „moramo izbjeći proizvoljne definicije koje izvlače probleme iz istorijskog konteksta i izazivaju besmislene semantičke polemike.“ (Kogito, stranica 28)

Ako tražimo smislenu procjenu političke pozicije Trockog, onda moramo tražiti drugdje. U cijelom članku Monti Džonston nigdje ne objašnjava šta je Trocki zaista napisao o staljinizmu i Sovjetskom Savezu. On se ograničava na izolovane fragmente citata, čija svrha nije da čitaocu pojasni poziciju Trockog, već da ga predstavi kao budalu. Bilo bi jednostavno isto uraditi sa Marksom, Engelsom ili Lenjinom, koristeći isti „metod“ – a buržujski profesori su to često radili! Ono što Monti Džonston ne može ili ne želi da razumije je da se ista pojava može manifestovati u drugačijem vidu pod različitim okolnostima, i s kojom se potrebno nositi na drugačiji način. Tako su po pitanju obnove kapitalizma u Rusiji i Lenjin i Trocki izvorno smatrali da je to neizbježno, osim ako bi se socijalistička revolucija odigrala na zapadu. To je zapravo bilo moguće do 1927-31. Ali u svom posljednjem djelu, Staljin, Trocki je već došao do zaključka da bi, iz niza razloga, staljinistički režim u Rusiji mogao potrajati decenijama u svom trenutnom obliku.

Što se tiče „proizvoljnih definicija“, čitalac može primjetiti da drug Džonston ne poriče da i sam uskače u takve proizvoljne rasprave. Da li je socijalizam „društvo bez klasa, robe, novca i države“? Ili je možda „pretvaranje sredstava za proizvodnju u zajedničku svojinu cijelog društva“? Džonston se na kraju odlučuje za „masovnu zadružnu proizvodnju“ – i onda trijumfalno zaključuje da je socijalizam dostignut, ne samo u Sovjetskom Savezu, nego i u trinaest drugih zemalja!

Zasad nećemo prigovarati „definiciji“ druga Džonstona. „Masovna kolektivna proizvodnja“ je nesumnjivo ključni element socijalizma. No da li je samo to socijalizam? Čak ni Monti Džonston se ne bi usudio da to kaže. Na 30. stranici piše:

„Ono što je postignuto tridesetih po pitanju socijalističke ekonomije je naravno samo skelet socijalizma koji zahtijeva još nekoliko decenija rasta dok ne uspije prevazići užasno naslijeđe ruske zaostalosti i postane potpuno razvijeno, napredno, harmonično i kulturno socijalističko društvo.“

U očima Monti Džonstona, stvari nisu baš dobro stajale u Staljinovoj Rusiji. Ali tada su imali samo „skelet“ socijalizma, a sad… pa, druže Džonston, šta sad? Ti vidiš sovjetsko društvo kao „razvijeno, napredno, harmonično i kulturno socijalističko društvo“. U redu, ali šta sa vijestima o korupciji, lošem upravljanju i nepotizmu kojim vrvi sovjetska štampa? Sovjetske vođe tvrde da „grade komunizam“ – najviši, kulturno najnapredniji oblik ljudskog društva – a i dalje im je potrebna smrtna kazna za ekonomske prekršaje. Prije dvije godine Morning star izvjestio je da je upravnik lake industrije u Moskovskoj regiji strijeljan zbog pronevjere. Korupcija je takođe „dobro razvijena“ u Sovjetskom Savezu. A šta sa nejednakostima u platama, postojanje 500 rubaljskih milionera, koji su sigurno „bogati“. A šta može biti „harmoničnije“ od veze između ruske i češke birokratije? Ili možda ta riječ treba da opiše stanje u društvu gdje je sva opozicija nemilosrdno ugušena? Što se tiče „kulturnih“ standarda – oni se održavaju slanjem pisaca u „popravne“ logore za zločin zahtjevanja primjene sovjetskog ustava!

1935. Staljin se hvalio kako je izgradnja socijalizma u SSSR-u „završena“. U to vrijeme smrtna kazna primjenjivala se za djecu od dvanaest godina! Zapravo, u propagandi sovjetske birokratije „socijalizam“ je „dovršavan“ svakih nekoliko godina: toliko često je socijalizam „dovršavan“ da je postao šala među sovjetskim radnicima, i nakon Staljinove smrti birokratija je morala zamjeniti još stravičnijom šalom: nije više izgrađivan „socijalizam“, nego „komunizam“ – i to u dvadeset godina!

Naravno, što je bliži kraj dvadesetogodišnjeg perioda, manje možemo pročitati u partijskoj štampi o „dostizanju komunizma“ u Rusiji! Tako na 30 stranici, Džonston piše:

„Sada je očigledno da priča iz Staljinovog i Hruščovljevog perioda o prelasku na komunizam u skoroj budućnosti sadrže mnogo bombastičnih i pretjeranih tvrdnji.“

Zaista, druže Džonston. Ali šta si govorio čitaocima komunističke štampe o ovim „bombastičnim i pretjeranim tvrdnjama“ u vrijeme 22. Kongresa? U to vrijeme bio si zauzet prodajući tu frazu članstvu partije. Sada se čini da je fraza opet promijenjena – bez riječi objašnjenja. Ove zaokrete jednostavno opisuješ kao „opšte“ – što je formula koja služi da prikrije sramotu jadnih „teoretičara“ koji su juče bili puni hvale za Hruščova, prije toga za Staljina, i koji su uvijek spremni promijeniti svoje ideje i principe kao što bogataš mijenja košulje.

Prvo pitanje koje bi postavio svaki misleći član Komunističke partije je: ako je socijalizam izgrađen u Sovjetskom Savezu, ako je buržoazija konačno likvidirana i klasna borba završena, zašto radnicima nisu data demokratska prava? Mi smatramo da ne postoji mogućnost obnove kapitalizma u Rusiji i bilo kojoj drugoj radničkoj državi. Zašto onda zabraniti izražavanje suprotstavljenih stavova, stvaranja različitih radničkih partija? Sovjetski Savez nema čega da se plaši ako je socijalizam stvarno izgrađen. Čak i buržoaske partije bi bile dozvoljene ako ne bi vršile teror ili sabotažu. Veoma lako možete dozvoliti bivšim eksploatatorima da objavljuju listove koji pozivaju na povratak „starih dobrih vremena“ šefova milionera, kozačke policije i masovne nepismenosti. Radnici bi ih tretirali kao ludake, kao što je i Česterton tretiran od strane engleske buržujske „javnosti“ kada je pozivao na povratak feudalne Engleske.

Možemo postaviti ovo pitanje na drugi način: ako je tačno da je socijalizam (pod tim se podrazumijeva ne samo nacionalizovana planska ekonomija nego i „planska i skladna proizvodnja dobara radi zadovoljenja ljudskih potreba) izgrađen u Rusiji, onda je ruka reakcije, unutrašnje i spoljne, paralizovana. Slika istinski „razvijenog, bogatog, harmoničnog i kultivisanog sovjetskog društva“ bi ostavila dubok utisak na srca i umove radnika u kapitalističkim zemljama zapada. Impulsu ka socijalističkoj transformaciji ne bi se moglo odoljeti. Ali kako stvarnost odgovara „bajnoj formuli“ Monti Džonstona? Daleko od toga da život u Sovjetskom Savezu inspiriše radničku klasu na zapadu da napravi korak ka socijalizmu, ona je nemjerljivo ojačala buržoaziju, koja upire prstom ka strašnim deformacijama totalitarizma u Rusiji i Istočnoj Evropi i Kini da bi preplašila radnike svojih zemalja. „Da li želite komunizam?“ uzvikuju, „Evo! To je komunizam! Berlinski zid je komunizam! Mađarska 1956. je komunizam! Radni logori su komunizam!“ Apologete „komunističkih“ partija nastoje da uljepšaju odvratnu fizionomiju totalitarizma dodajući joj etiketu „socijalizma“ ili „komunizma“. Nisu uspjeli zataškati zločine ruske birokratije – ali su diskreditovali samu ideju socijalizma u očima radnika.

Monti Džonston pristupa pitanju o izgradnji "Socijalizma u jednoj zemlji", ne kao marksist, već kao sofist i (loš) formalni logičar. Za marskistu, pitanje se ne može odgovoriti logikom definicije već dijalektikom istorije. Monti Džonston citira „definiciju“ iz Lenjinove Države i revolucije ali ne objašnjava analizu sadržanu u tom radu, analizu procesa kretanja radničke države prema socijalizmu. U Državi i revoluciji, Lenjin postavlja sljedeće uslove za radničku državu, za diktaturu proletarijata u nastanku:

• Slobodni i demokratski izbori sa pravom opoziva svih zvaničnika.
• Nijedan zvaničnik neće dobiti veću platu od kvalifikovanog radnika.
• Neće biti stajaće vojske i policije, samo naoružani narod.
• Postepeno, sve administrativne poslove će obavljati svi – svaki kuvar da može vršiti funkciju premijera – „Kada je svako birokrata, niko ne može biti birokrata.“

Ovo su uslovi koje je Lenjin naveo, ne za „socijalizam“, ne za „komunizam“, nego za prvi period radničke države – period prelaska sa kapitalizma na socijalizam. Lenjin se nije poigravao sa definicijama „socijalizma“. Uslovi za radničku državu nisu izašli iz Lenjinovog malog prsta. Oni čine generalizaciju istorijskog iskustva radničke klase. Oni su pročišćena suština iskustva Pariske komune 1870-72, na kojoj je Marks zasnovao svoj koncept diktature proletarijata, i koju je Lenjin sjajno analizirao u Državi i revoluciji.

Prelaz ka socijalizmu jedino može biti ostvaren aktivnim i svjesnim učešćem radničke klase u vođenju društva, industrije i države. To nije nešto što će im rado predati „komunistički“ zvaničnici. Čitavi koncepti Marksa, Engelsa, Lenjin i Trockog zasnivaju se na toj činjenici. Suprotno zbunjenim idejama anarhista, Marks je smatrao da radnicima treba država da bi savladali otpor ugnjetačkih klasa. Ali taj Marksov argument su izobličili i reformisti i staljinisti, da bi mogli opravdati, sa jedne strane, reformizam, a sa druge totalitarnu karikaturu „socijalizma“ koji je navodno izgrađen u SSSR-u. Ali, kao što Lenjin naglašava, proletarijat treba državu koja je „izgrađena tako da će odmah početi odumirati i moraće da odumre“ ili da upotrijebimo Marksov termin, „poludržava“.

Pod Lenjinom i Trockim, sovjetska država bila je tako konstruisana da olakšava radnicima ušešće u kontroli i rukovođenju, da osigura nesmetani napredak redukovanja „specijalnih funkcija“ zvaničnika i moći države. Stroga ograničenja stavljena su na plate, moć i privilegije zvaničnika da bi se spriječilo stvaranje privilegovane kaste. Zbog preovlađujuće zaostalosti, i nedostatka kvalifikovane radne snage, razlika u platama je postavljena u odnos 1:4. 1919, Narodni komesar (ekvivalent ministra) primao je istu platu kao i radnik. Buržujski stručnjaci dobijali su više – ali član partije koji je takođe bio specijalist primao je radničku platu.

1931, Staljin je ukinuo zakon o maksimalnoj legalnoj plati. Prosječna mjesečna zarada radnika u Rusiji danas je 80-90 rubalja (otprilike 25 funti, ili po zvaničnom deviznom kursu, najviše 40 funti). Ali ministrima se isplaćuje 5000 rubalja mjesečno (1250 do 2000 funti) uz brojne dodatne privilegije, kao tajne račune, privatna lječilišta, privatni teatri, vile, barovi itd.. Kada je Trocki izgradio Crvenu armiju, ona se zasnivala na istom konceptu radničke demokratije kao i država; stare carističke tradicije klasnih razlika u uniformi, rangu, medaljama itd. bile su ukinute. Nije bilo privilegovane oficirske kaste; oficiri Crvene armije mijenjali su se na pozicijama. Pod Staljinom, stare besmislice su obnovljene; oficirski rangovi su iznikli u vizantijskom stilu: rangovi, činovi, salutiranje i tjelohranitelji– ulagivanje i zanesenost kastom i činovima uskrsnuto je tridesetih. Danas, u Rusiji i Istočnoj Evropi, vojna služba predstavlja naporan dvogodišnji rad, sa malim platama, dok generali i maršali gospodare. U Bugarskoj, na primjer, prosječna mjesečna plata radnika je oko 100 leva, vojnik dobija 150 leva, nuži oficir 200 leva. A za marksistu vojska otkriva u jasnijoj formi sve društvene proturječnosti.

Naravno, nijedan marksist ne smatra da društvo odmah može preskočiti iz kapitalizma u socijalizam bez prolaska kroz među-faze, posebno u zaostalim zemljama. Ali suština prelaznog perioda je, kao što je Lenjin objasnio, postepena redukcija ovlasti države, sa ušešćem većine populacije u planiranju upravljanja društva. Marksist će se uvijek zapitati, zavisno od datog društva, ne samo šta jeste, već i u kom pravcu se kreće? Pod Lenjinom i Trockim, sovjetska republika bila je diktatura proletarijata koja se kretala ka socijalizmu. Pod Staljinom, Hruščovom i Brežnjevom, to je strašno deformisana radnička država – država u kojoj nacionalizovana sredstva za proizvodnju i planiranje ostaju, ali pod kontrolom totalitarne jednopartijske države koja se kreće ne u pravcu socijalizma, već suprotno, prema većem bogatstvu, privilegijama i moći za parazitsku vladajuću kastu.

Slijepa uvjerenost Monti Džonstona da je „socijalizam“ izgrađen u Sovjetskom Savezu strašno je klevetanje ideja Marksa i Lenjina. On vjeruje u sva obećanja i objave sadašnje vladajuće klike, uprkos činjenici da su opovrgnuti krvavim gušenjem ustanka mađarskih radnika 1956., stalnim postojanjem privilegija, korupcije i represije u Rusiji, invazijom u Čehoslovačkoj, lažnim optužbama pisaca, stalnim potiskivanjem djela Trockog i „starih boljševika“, tretman nad manjinama kao što su Ukrajinci i krimski Tatari, blatantnim falsifikovanjem „zvanične“ istorije, antisemitizmom, itd. vladavina sovjetske birokratije je pokvarila riječ socijalizam. A to je, druže Džonston, najveći zločin staljinizma i rukovodstva komunističkih partija na međunarodnom planu.

Nacionalistička degeneracija komunističkih partija

„Fundamentalna marksistička kritika staljinizma, koju tek treba stvoriti, neće proisteći iz Trockijevih premisa, iako se njegova djela trebaju prostudirati zbog mnogih korisnih lekcija – pozitivnih i negativnih. No čak i kada sadrže sjajne povremene uvide, to je u okviru suštinski pogrešnog modela, koji ga je spriječavao da razumije zakonitosti razvoja sovjetskog društva ili (doduše nov i bez presedana) fenomen staljinizma u svoj kompleksnosti i mnogostranosti. Zbog toga je istorija tako tretirala njegova predviđanja koja smo citirali u ovom članku.“ (Kogito, stranica 33)

Već smo prokomentarisali na koji način je, ne istorija, nego Monti Džonston „tretirao „predviđanja“ Trockog. Šteta je što se nije bavio Staljinovim „predviđanjima“ , ili predviđanjima vođa komunističkih partija na zapadu posljednjih nekoliko decenija. Ne usuđuje se citirati ih. Uopšte ne bi morao da ih iskrivljuje da bi izgledalo kao da su izvan dodira sa stvarnošću!

Nadamo se da smo u ovom članku pokazali, bar okvirno, kako je Trocki stvorio marksističku analizu „novog i do sada nezabilježenog“ fenomena staljinizma. Što se tiče „sjajnih, kompleksnih i mnogostranih analiza“ Brežnjeva i Kosigina, Duta i Klugmana, još uvijek ih tražimo. Istorija ih nije lijepo tretirala – jer nikad nisu postojale!

Kako se istorija „neljubazno“ nosila sa najvažnijom prognozom Trockog? 1928, u Kritici nacrta programa Komunističke Internacionale, Trocki je napisao da će „teorija socijalizma u jednoj zemlji“, ako bude usvojena od strane Internacionale, neizbježno dovesti do nacionalističke degeneracije Komunističke Internacionale:

„Revolucionarni patriotizam može imati samo klasni karakter. On počinje kao patriotizam partijske organizacije, sindikata, i uspinje se do državnog patriotizma kada proletarijat osvoji vlast. Kada je moć u rukama radnika, patriotizam je revolucionarna dužnost. Ali ovaj patriotizam mora biti neodvojivi dio revolucionarnog internacionalizma. Marksizam je uvijek učio radnike da čak i njihova borba za veće plate i kraće radne sate ne može biti uspješna osim kao dio internacionalne borbe. A sada se iznenada čini da ideal socijalističkog društva može biti dostignut samim nacionalnim snagama. Ovo je smrtni udarac za Internacionalu.

Neoborivo uvjerenje da fundamentalni klasni cilj, čak i više nego pojedinačni ciljevi, ne može biti ostvaren nacionalnim sredstvima i u nacionalnim granicama sačinjava samu srž revolucionarnog internacionalizma. Ako je ipak moguće ostvariti krajnji cilj u nacionalnim granicama naporima nacionalnog proletarijata, onda je slomljena kičma internacionalizma. Teorija po kojoj je moguće ostvariti socijalizam u jednoj zemlji uništava unutrašnju vezu između patriotizma trijumfalnog proletarijata i defetizma proletarijata u buržoaskim zemljama. Proletarijat naprednih kapitalističkih zemalja i dalje je na putu ka osvajanju moći. Kako, i na koji način se kreće u tom pravcu zavisi od toga da li svojim zadatkom smatra izgradnju nacionalnog ili internacionalnog socijalističkog društva.

Ako je uopšte moguće ostvariti socijalizam u jedno zemlji onda se u tu teoriju vjeruje ne samo poslije nego i prije osvajanja vlasti. Ako se socijalizam može ostvariti u nacionalnim granicama zaostale Rusije onda ima razloga vjerovati da je isto moguće u naprednoj Njemačkoj. Sutra će vođe Komunističke partije Njemačke predložiti ovu teoriju. Nacrt programa im to omogućava. Prekosutra će to isto uraditi Partija u Francuskoj. Biće to početak dezintegracije Kominterne po linijama socijal-patriotizma. (Treća internacionala nakon Lenjina, stranica 71-71)

U ovim redovima, Trocki je majstorski predvidio slom Treće Internacionale i nacionalističku degeneraciju „komunističkih“ partija, decenijama unaprijed. Nakon ciničkog korištenja Kominterne kao čuvara granica Sovjetskog Saveza, Staljin ju je prezrivo raspustio 1943, kao gest „dobre volje“ svojim imperijalističkim saveznicima. U isto vrijeme kada su se, suočeni s ratom, milioni radnika u Italiji, Grčkoj, Kini, Istočnoj Evropi, Britaniji kretali prema revoluciji, Treća Internacionala je poslata na smetlište istorije.

Tačno je da je, zbog niza razloga, staljinizam izašao iz Drugog svjetskog rata privremeno ojačan. To je bilo uglavnom zbog potpunog bankrota kapitalizma na svjetskom nivou; njegove nemoći da intervenište protiv Rusije na kraju rata. Revolucionarni pokret radničke klase u Britaniji, Francuskoj, Italiji, uz raspoloženje „savezničkih“ radnika u uniformama, paralizovao je ruku imperijalizma.

Nemogućnost imperijalizma da interveniše u Istočnoj Evropi i Kini, zajedno sa trulošću kapitalizma u tim dijelovima svijeta, vodili su do ubrzanog zbacivanja kapitalizma i zemljopsjedništva što, prema Monti Džonstonu, nepobitno ukazuje na netačnost optužbi Trockog o kontrarevolucionarnoj prirodi staljinizma. On ne spominje situaciju u Francuskoj, gdje je Komunistička partija koja je uživala masovnu podršku zbog herojske uloge koju je njeno članstvo igralo u Pokretu otpora, ušla u koalicionu vladu sa De Golom; ili u Italiji, gdje je Staljin naredio Komunističkoj partiji da podržava „bivšeg fašistu“ Badolja; u Grčkoj, gdje je gerila predvođena Komunističkom partijom sa 200,000 članova morala položiti oružje i „čekati izbore“, dok su Grivasove bande ubijali komuniste na ulici; ili u Britaniji, gdje je Komunistička partija bila za vladu „Nacionalnog fronta“ – uključujući i Čerčila!

Slom zemljoposjedništva i kapitalizma u Kini i Istočnoj Evropi i njegova zamjena nacionalizovanim planskim ekonomijama bila je težak udarac imperijalizmu na svjetskom nivou. Posebno pobjeda Kineske narodne armije 1949., što je drugi najveći događaj 20. vijeka, nakon Oktobarske revolucije 1917. Tim događajem, višemilionske seljačke mase Kine prvi put stupaju na pozornicu istorije.

Ovakav razvoj događaja pozdravili su britanski marksisti, koji nikad nisu sumnjali da će omogućiti ovim zaostalim zemljama da prevaziđu probleme preostale iz polu-feudalne prošlosti. Ali mi takođe jasno razumijemo implicitne proturječnosti u „revolucijama“ koje su se dogodile u Kini i Istočnoj Evropi. Mi razumijemo da su ih izveli staljinistički lideri na bonapartistički način. Koristeći Crvenu armiju kao opsadnog ovna, ruska birokratija zgazila je slabu, nesposobnu buržoaziju i postavila sopstvene kreature na njihovo mjesto. Balansirajući između klasa, stvorili su državu prema viziji Moskve. Vlast radničkih savjeta zamjenjena je „nacionalnim“ varijantama ruskog modela staljinizma, sa svim užasnim deformacijama jednopartijske totalitarne policijske države. Kineska i istočnoevropske „revolucije“ počele su gdje je Ruska revolucija stala; grotesktno deformisani režimi proleterskog bonapartizma.

Od početka Drugog svjetskog rata, potvrđena je istinitost Trockijeve analize „socijalizma u jednoj zemlji“ na najupečatljiviji način. Umjesto ujedinjenog, „harmoničnog“ socijalističkog bloka o kome govori Monti Džonston, dobili smo odvratni spektakl tlačenja i pljačkanja Istočne Evrope od strane ruske birokratije poslije rata, i onda potpuni raspad staljinističkog „bloka“ po nacionalnim linijama, počevši od jugoslovenskog debakla, koji kulminira u graničnim sukobima tenkovima, avionima i puškama između vojske ruskog i kineskog „socijalizma“.

Oktobarska revolucija privukla je radnike naprednih kapitalističkih zemalja pozivom na socijalistički internacionalizam. Boljševički apel na „mir bez teritorijalnih pripajanja i odštete“ dobio je odgovor u srcima miliona radnika umornih od rata u svim zaraćenim nacijama, uključujući Njemačku. Propaganda i zbližavanje na klasnim osnovama uzrokovala je potpuno nezadovoljstvo u redovima njemačke vojske, a kasnije i među stranim intervencionim snagama.

Tokom Drugog svjetskog rata ruska birokratija uključila je besramne šovinističke predrasude u svoju propagandu. Umjesto proleterskog internacionalizma, tvrdili su da je „jedini dobar Nijemac mrtav Nijemac“ u slabo prikrivenoj formi. I ovaj anti-njemački element i dalje prožima staljinističku propagandu. Politika ruske birokratije bila je: neka njemačka radnička klasa, čija je pobjeda onemogućena kriminalnim djelima njemačkih socijaldemokratskih vođa s jedne strane, i Staljina i rukovodstva njemačke Komunističke partije sa druge strane, plati za Hitlerove zločine. Deset miliona Njemaca nasilno su protjerani iz Istočne Evrope poslije rata, od čega je do dva miliona umrlo u bijegu u nečovječnim uslovima.

U poslijeratnim godinama, ruska birokratija pljačkala je Istočnu Evropu; Istočna Njemačka morala je platiti odštetu od 16 milijardi dolara, Rumunija i Mađarska platile su redom 570 miliona i 400 miliona. Ne samo „neprijatelj“, nego su i druge istočnoevropske zemlje sistematski lišavane industrije, vozila itd. koje su prebacivane u Rusiju. Dakle, zločini staljinističkih šovinista poslije rata su uticali na uspon reakcionarnim pokretima među protjeranom populacijom u Zapadnoj Njemačkoj, i zgadili riječ „komunizam“ njemačkoj radničkoj klasi, koja je prije rata bila „najcrvenija u Evropi“.

Prije rata, Istočna Evropa bila je ozloglašena zbog nacionalnih podjela. Kapitalizam i buržoaska nacionalna država pokazali su se nesposobnim da se mirno i racionalno nose sa problemima koji prostiču iz ovog kompleksnog mozaika nacionalnosti i jezika. Ove nacionalne podjele bile su prokletstvo Istočne Evrope, ogroman faktor u opstajanju zaostalosti regiona, bijede i patnje među masama, i brutalnog ugnjetavanja nacionalnih manjina. Da su staljinisti zadržali bar zrno tradicije boljševičkog internacionalizma, stali bi za slogan Socijalističke Federacije Istočne Evrope, zasnovane na zajedničkom ekonomskom planu i povezane sa ogromnim resursima i potencijalom SSSR-a.

„Balkanizacija“ Istočne Evrope, svjesno nametnuta od strane ruskih staljinista poslije rata neizbježno je morala stvoriti sadašnju situaciju. Kao što je predvidio Trocki, svaka nacionalna birokratska klika čuva „svoje“ granice! I to u vrijeme kada se čak i na zapadu buržoazija suočava sa proturječnostima između uskih granica nacionalnog tržišta i zahtjeva moderne ekonomije. Iako, naravno, sa privatnom svojinom nad sredstvima za proizvodnju, nema rješenja ovoj protivrječnosti.

Rezultati ovog nacionalnog „socijalizma“ su strašni. Trenutno u Jugoslaviji ima oko 300,000 nezaposlenih i još 400,000 onih koji ne mogu naći posla u svojoj „socijalističkoj“ domovini pa su prinuđeni da rade na zapadu. Preko granice u „socijalističkoj“ Bugarskoj? Gdje govore sličnim jezikom, postoje preduzeća čiji kapaciteti rade na 45-50% zbog nedostatka polukvalifikovanih tehničara. (Ekonomist, 2. januar,1968.) Čehoslovačka i Istočna Njemačka takođe pate od nestašice radne snage uglavnom zahvaljujući protjerivanju Sudetskih Njemaca i masovnom egzodusu iz odvratnog Ulbrihtovog staljinističkog režima.

Najkriminalnija manifestacija „socijalizma u jednoj zemlji“ je ipak kinesko-sovjetski sukob. Monti Džonston ukazuje na pobjedu Kineske crvene armije 1949. kao „dokaz“ da je „socijalizam u jednoj zemlji“ uskladiv sa revolucionarnim socijalističkim internacionalizmom. Ali kineski staljinisti preuzeli su vlast uprkos „bratskom“ savjetu svojih sovjetskih „drugova“. Staljin se zalagao podjelu Kine ili koalicionu vladu sa Čang Kaj-Šekom!

Bilo bi zanimljivo pročitati Džonstonovu analizu kinesko-sovjetskog sukoba, koji ne spominje nijednom u svom članku! Kako to objašnjavaš, druže Džonston? Je li to još jedna „tragična greška“? Ili je to rezultat Maovog „kulta ličnosti“? Ako je Staljinova „ličnost“ mogla održavati teror nad cijelim ruskim narodom, onda Mao svojom po svoj prilici može manipulisati 700 miliona Kineza! Ustvari, Monti Džonston i „teoretičari“ staljinizma nemaju objašnjenje kinesko-sovjetskog razlaza. I ne može biti objašnjenja ako prihvatimo da su i Rusija i Kina „socijalističke zemlje“.

Kinesko-sovjetski sukob (koji su britanski marksisti, na osnovu prognoze Trockog prema kome se istorija navodno odnosila „neljubazno“ predvidjeli čak i prije uspona Maovih snaga na vlast) nema nikakve veze sa pitanjem teorije i ideologije. To je rezultat sukoba interesa između dvije rivalske nacionalne birokratije. Kao dvije rivalske čikaške bande Al Kaponea, ruska i kineska birokratija nisu spremne dijeliti svoju moć i bogatstvo sa bilo kim, i ljubomorno čuvaju „svoju teritoriju“ od upada svoje „braće“.

Iz marksističke perspektive kinesko-sovjetski sukob je užasna pojava do koje ne bi moglo doći između dvije zdrave radničke države. To je zločin koji je učinio neizrecivu štetu socijalizmu na svjetskom nivou, i takođe stoji u suštinskoj suprotnosti sa interesima radnika i seljaka Kine i Rusije.

Elementarni zahtjev koji bi davno postavila istinska marksističko-lenjinistička partija jeste: Socijalistička Federacija Rusije i Kine. Ruska birokratija pokušavala je da otvori široka prostranstva sovjetske Azije, koja sadrži nebrojena mineralna bogatstva, čija bi eksploatacija mogla transformisati način života sovjetskih naroda. Glavna prepreka je nedostatak radne snage; sovjetski radnici nerado napuštaju Moskvu i Lenjingrad da bi otišli u Centralnu Aziju. S druge strane, velika kineska populacija čini veliku potencijalnu radnu snagu za ovaj istorijski zadatak. Ali kada Kinezi pređu „granicu“, proizvoljnu, beznačajnu liniju koja presjeca prirodne cjeline, silom bivaju izbačeni od strane jedinica Crvene Armije. U isto vrijeme, ruska birokratija aktivno pregovara sa japanskim krupnim biznisom o otvaranju Sibira!

Uz svo njihovo hvalisanje o proleterskom internacionalizmu, ni kineska ni ruska birokratija nisu unaprijedile istinski internacionalistički program za povezivanje dvaju ekonomskih giganata Rusije i Kine radi interesa ovih naroda. Umjesto toga, svjedočili smo spektaklu graničnih sukoba, ubistvima ruskih i kineskih radnika u uniformama, još kriminalnijoj i svirepijoj propagandi ruskih i kineskih staljinista, koja nije samo šovinistička, već ima i rasistički prizvuk.

Ovo je stvarnost Džonstonovih „trinaest socijalističkih zemalja“, trinaest totalitarnih država kojima vlada trinaest nacionalnih birokratija, koje međusobno komuniciraju bratskim jezikom mitraljeza i raketa!

Ali prognoza Trockog značajna je po još jednom pitanju. U Kritici nacrta programa Komunističke Internacionale, Trocki ističe da „teorija“ „socijalizma u jednoj zemlji“ nagovještava opasnost nacionalističke degeneracije, ne samo poslije, nego i prije osvajanja vlasti. A koja je to pozicija partija bivše Komunističke Internacionale danas? Svugdje, nebitno da li na vlasti ili ne, takozvane „komunističke“ partije pokazuju sve odvratne osobine nacionalističke degeneracije.

Decenijama, „rukovodstva“ komunističkih partija širom svijeta prezirno su se pokoravala diktatu ruske staljinističke birokratije. Njihova politika sastojala se od proturječnih zaokreta, u skladu sa posljednjim Staljinovim manevrima; odbacujući socijaldemokratske radnike kao štrajkbrehere i protofašiste; onda pozivajući na ujedinjenje sa buržujskim takozvanim liberalnim partijama; sada se protiveći ratu sa Njemačkom na osnovu mira pod Hitlerovim uslovima; sada preuzimajući ulogu najgorih štrajkbrehera „u nacionalnom interesu“ poslije 1941.

Monti Džonston, manipulišući citatima, pokušava „dokazati“ nedosljednost Trockijeve analize Sovjetskog Saveza. Ali serija političkih zaokreta njegovih drugova Polita, Duta, Golana, Kembela oskudno su opisane. Takvi potezi nemaju nikakve veze sa marksizmom i marksističkom metodom – to je samo dokaz krajnje neprincipijelnog pristupa vođa svih komunističkih partija.

U posljednje dvije decenije, staljinistički „monolit“ primio je niz strašnih udaraca: raskid sa Jugoslavijom, događaji u Poljskoj i Mađarska revolucija 1956., i posebno kinesko-sovjetski sukob, oslabili su gvozdeni stisak ruske birokratije na internacionalnom pokretu. Ali kakva alternativa su lideri „progresivnih“ ili „lijevih“ komunističkih partija „moskovskoj liniji“? Povratak Lenjinovim idejama? Daleko od toga.

Vođe komunističkih partija svudgje su iskoristili situaciju da potvrde pravo svake nacionalne birokratije da vlada u svom toru. „Britanski put ka socijalizmu“, „Poljski put ka socijalizmu“ – su svi manifestacije uskog, nacionalnog mentaliteta vođstva komunističke partije i njihove odlučnosti u odbrani svoje vodeće pozicije u „sopstvenoj“ zemlji, bez ikakvog „miješanja“ izvana.

Stav koji je zauzelo nekoliko komunističkih partija po pitanju Čehoslovačke to dokazuju. Oni nisu htjeli snositi odgovornost za djela ruske birokratije kao što su to uradili, sa užasnim rezultatima, 1956. Golan, Dut, Džonston i ostali nisu ni pokušali da analiziraju ili objasne invaziju Čehoslovačke. „Zar nije dovoljno što se partijsko vodstvo ogradilo od invazije? Zašto se žalite?“ Da, drugovi, ali marksistu ne interesuju lijepi gestovi (i desničarske laburističke vođe su se „ogradili“ od invazije Čehoslovačke!) nego objašnjenje.

Stvarni razlog zašto su Brežnjev i kompanija odlučili da napadnu Čehoslovačku je strahovanje od efekta koji bi imali i najmanji demokratski ustupci Čehoslovačkoj na ruske radnike. Njihova akcija bila je dokaz uznemirenosti, ne samopouzdanja i snage. Ali Golani i Džonstoni i dalje nastavljaju govoriti kao da je u pitanju „tragična greška“ sovjetske birokratije.

„Nezavisni“ stav vodstva komunističkih partija na zapadu je samo jedna strana medalje. S druge strane, imamo stalne napore Golana i Valdek Rošea da se dodvoravaju „svojem“ nacionalnom buržujskom „javnom mnjenju“. „Novi izgled“ staljinista je još odvratniji od starog. To je karikatura bijednog reformizma socijaldemokratskih vođa. Tako Daily Worker postaje Morning Star, vođe komunističkih partija ističu nerevolucionarni, buržujski ugled Partije, duboki patriotizam koji Britaniju želi ponovo učiniti velikom. Očigledno, komunističke vođe žele dokazati da mogu pjevati nacionalnu himnu glasnije od torijevaca ili desničarskih laburističkih vođa! Britanska zastava pojavljuje se na svakoj većoj demonstraciji Komunističke partije: ipak je to „naša“ zastava…!

Značajno je napomenuti da su isti „teoretičari“ Komunističke partije koji su kritikovali invaziju na Čehoslovačku najglasnije podržali užasnu ulogu koju je odigralo vođstvo KP Francuske i Generalne konfederacije rada tokom i poslije događaja u maju prošle godine.

Zaključak

Lakše je izvrtati činjenice nego odgovarati na njih. U ovom radu, bavili smo se samo najočiglednijim lažima i falsifikacijama. Ali zapravo, čitav metod članka u Kogitu Monti Džonstona je stran marksizmu. On nije osmišljen da pojasni poziciju Trockog da bi odgovorio na nju. On falsifikuje ideje Trockog da bi ih potajno ismijavao. Takav pristup nema nikakve veze sa metodama Marksa, Engelsa, Lenjina i Trockog, koji su uvijek iznosili jasan i istinit prikaz ideja svojih protivnika, da bi mogli dati odgovor na njih.

Ali konačni bankrot pozicije Monti Džonstona otkriva se u frazi koja mu se omakla skoro neopaženo:

„Fundamentalna marksistička kritika staljinizma“ piše na 33. strani, „koju tek treba stvoriti, neće proisteći iz Trockijevih premisa…“

Eto ga sad! „Tresla se gora, rodio se miš!“ Šesnaest godina nakon Staljinove smrti, trinaest godina nakon 20. Kongresa, i Monti Džonstonova „fundamentalna kritika staljinizma“ tek treba da se napiše!

To je nevjerovatni zaključak koji komunistička omladina i članovi Komunističke partije treba da preuzme od „teoretičara“ svog pokreta. Trockijev „model“ je „suštinski pogrešan“, ali što se tiče našeg modela – pa, još uvijek čekamo da nastane!

Mi pozivamo članove Komunističke Partije i Lige komunističke omladine da izvuku sopstvene zaključke iz Džonstonovih neubjedljivih izgovora. Postavite pitanje rukovodstvu: zašto ne možete iznijeti analizu i objašnjenje staljinizma? Zašto sovjetski lideri ne napišu analizu? Avaj! Nikakvog odgovora neće biti. U ovom trenutku, sovjetski „drugovi“ užurbano uskrsavaju Staljina i otimaju čak i one sitnice koje su uzete iz njihovog stiska pedesetih. Naravno, sutra će Brežnjev biti smijenjen i neki „progresivni“ birokrata će opet pružati ustupke, da bi spriječio stupanje radnika u borbu. Zapravo, birokrate će uraditi sve za radnike, sve, samo se neće skinuti s njihove grbače!

Jasno je da rukovodstvo Komunističke partije izbjegava ovu diskusiju. Pokušavali su je odgoditi što je duže moguće. Ali pošto je njihov novi, „nezavisni“, „demokratski“, „cijenjeni“ imidž doveden u pitanje, nisu se usuđivali zabraniti. Događaji koji su potresli svjetski staljinizam posljednjih godina otvorili su široke raprave u redovima komunističkih partija. Svaki pokušaj birokratije da suzbije, na primjer, diskusiju o Čehoslovačkoj, vodio bi do debakla slično 1956. Njihova djela diktirali su događaji.

Izdaja francuskog radničkog pokreta od strane staljinističkog rukovodstva dovela je do masovnog protesta i protivljenja među članstvom Komunističke partije koje, za razliku od vodstva, nije izgubilo klasnu svijest i želju da promijene društvo. Isto tako u Britaniji, događaji u Francuskoj i Čehoslovačkoj podstakli su najosvještenije članove Lige komunističke omladine i Komunističke partije da razmisle o ključnim pitanjima sa kojima se pokret suočava. Sličan razvoj situacije sigurno se dešava i u italijanskoj i drugim komunističkim partijama.

Juče je staljinizam potresen događajima u Mađarskoj i Čehoslovačkoj, Francuskoj i kinesko-sovjetskim sukobom? Šta će biti sutra? Nastupajući period otvara mogućnost novih i strahovitih klasnih borbi na međunarodnom nivou. Pod maskom poslijeratnog razvoja, nove, svježe snage su spremne, neokaljane očajem i cinizmom stare generacije. Veličanstvena borba italijanske i francuske radničke klase daju nam uvid u ono što tek slijedi. Pitanje je šta će doći prvo – socijalistička revolucija na zapadu, ili politička revolucija na istoku?

U vrenju velikih događaja, nove snage revolucije će biti stvorene i testirane. Veliki dio ovih snaga, posebno u Francuskoj i Italiji, ali takođe u Britaniji, doći će iz komunističkih partija i liga komunističke omladine. Dužnost svih drugova u ovim organizacijama jeste da se pripreme teoretski za velike zadatke pred nama. Teorija nije nešto što partijski „intelektualci“ donose na pladnju. Svi istinski marksisti moraju se vježbati i edukovati o osnovnim idejama, metodama i tradicijama marksizma. Djela Marksa, Engelsa, Lenjina i Trockog nisu suvoparna, akademska i beznačajna, već sadrže stvarne lekcije iskustva radničkog pokreta svih zemalja tokom više od vijeka i po. Ako članovi Komunističke partije i Lige komunističke omladine žele igrati ulogu u pokretu koji će promijeniti društvo po socijalističkim principima, moraju ozbiljno shvatiti ovaj zadatak.

Na osnovu ovih događaja, stvaranje marksističkih, boljševičkih kadrova koji će učestvovati u neizbježnom pokretu radničke klase u Britaniji i širom svijeta, pobjeda je, u krajnjoj analizi osigurana u borbi za ujedinjenu, harmoničnu Socijalističku svjetsku federaciju. Noćna mora staljinizma i kapitalizma postaće loša sjećanja iz prošlosti, i procvat proizvodnih snaga planete, integrisanih u sistem demokratske kontrole i planiranja, omogućiće uspon umjetnosti, kulture i nauke do nezapamćenih nivoa. Po prvi put, čovjek će biti u mogućnosti da se uzdigne do zasluženog nivoa u svijetu slobodnom od rata, siromaštva i ugnjetavanja.

Avgust/oktobar 1969. godine