Evro kriza: početak kraja?

25 godina od osnivanja, Evropska Unija izgleda kao da se raspada pod težinom svojih proturječnosti. Gdje god pogledamo, glavne partije dolaze pod pojačan pritisak zbog klasne borbe kao rezultata desetogodišnje krize. Ovo znači da vladajuća klasa više ne može vladati na stari način. U Njemačkoj su godine mjera štednje i neravnomjerna raspodjela slabog oporavka izazvale široko odbacivanje glavnih partija. Ovo gura Hrišćansko-demokratsku uniju (CDU) ka demagoškom jeziku čineći ih manje vjernim predstavnikom vladajuće klase. U Italiji, vladajuća klasa je potpuno izgubila kontrolu nad vladom koja je na kursu sukoba sa EU oko duga. U Francuskoj, Makron, takozvani "spasilac" liberalne demokratije, je doživio pad u anketama popularnosti i čini se paralizovan u pokušaju provođenja mjera štednje koje kapitalizam zahtjeva. U Britaniji je vladajuća klasa izgubila kontrolu nad svojom tradicionalnom partijom i potpuno je kapitulirala pred Bregzitom koji je protiv njenih interesa. I sam Bregzit bi bio dovoljno izazovan, ali uz njega se pojavljuju nove krize od koje svaka može biti posljednja kap koja će izazvati raspad EU.

[Source]

Njemačka: od "stuba stabilnosti" do faktora destabilizacije

Prije dvije godine, nakon izbora Donalda Trampa za predsjednika, Njujork Tajms je pisao da Angela Merkel "ostaje kao posljednji moćni branilac Evrope i transatlantske alijanse". Sajmon Tilford, zamjenik direktora Evropskog centra za reforme, je citiran kako govori da je "srećan da Njemačku vodi Merkelova jer sada postoji šansa da će ona uraditi ono što Evropi treba". Međutim, od "stuba stabilnosti", Angela Merkel je sada postala još jedan faktor destabilizacije Evrope i čitave situacije u Njemačkoj.

U skorom periodu njemačka ekonomija je radila dobro i barem na površini zemlja je izgledala kao siguran brod u turbulentnoj svjetskoj situaciji. Vlada je za 2018. godinu predviđala ekonomski rast od 2,3% a rast se držao na oko 2% od 2014. godine. Njemačka je najjača ekonomija EU i bila je pošteđena provođenja brutalnih mjera štednje koje smo vidjeli u drugim zemljama. Na primjer, britanski Sindikalni centar (TUC) pokazuje da su u periodu od 2007. do 2015. godine stvarne plate u Njemačkoj porasle za 14%, dok su u Britaniji pale za više od 10%.

I dok ove brojke prikazuju lijepu sliku života u Njemačkoj, stvarnost je mnogo drugačija. Kao što smo objasnili ranije, njemački radnici su iskusili mjere štednje prije početka ekonomske krize. "Agenda 2010", koju je provela Šrederova socijaldemokratsko-zelena vlada u prvoj polovini 2000-ih je uključivala smanjivanje poreza za bogate uz rezove u penzijama i nadoknadama za nezaposlene. To je značilo da do 2008. godine nacionalni dohodak u platama padne za 64,5%, najmanji nivo u posljednjih 50 godina. Cijena rada je spuštena uz kombinaciju subvenciranih investicija u industriju tako da je Njemačka od "evropskog bolesnika" pretvorena u vrlo konkurentnu naciju na svjetskom tržištu. Čak štaviše, boljitak od uspona njemačkog kapitalizma nisu svi osjetili. Oko 40% populacije ima manju kupovnu moć i niži životni standard nego prije 20 godina, nejednakost u bogatstvu je na najvećem nivou od 1913. godine i preko 15 milona ljudi su pod rizikom siromaštva ili socijalne isključenosti, skoro petina populacije.

Ovaj pritisak na životni standard njemačke radničke i srednje klase se izražava kroz nezadovoljstvo glavnim političkim partijama. Posljednje INSA/YouGov istraživanje pokazuje podršku velikoj koaliciji nešto iznad 40%. Podrška Socijaldemokratskoj partiji (SPD) pala je na 14%, te su u mnogim istraživanjima pozicionirani iza desničarske Alternative za Njemačku (AfD). Kada ovo stavimo u kontekst, SPD je dobila podršku oko 20,5% na zadnjim federalnim izborima, što je bio najlošiji rezultat partije u postratnoj njemačkoj istoriji. U isto vrijeme, Unija (koalicija Hrišćansko-socijalne unije CSU i CDU) je pala na oko 25%. Ovo je veliki pad sa 33% koji je Unija dobila na prošlim federalnim izborima i njen najgori rezultat još od 1949. godine.

Polarizacija u Njemačkoj

Ono što vidimo u Njemačkoj su isti procesi koji se događaju širom svijeta: polarizacija prema desno i prema lijevo što rezultira širokim odbacivanjem svega što se percipira djelom "establišmenta" otežavajući vladajućoj klasi da vlada na stari način.

CDU je tradicionalni predstavnik njemačke vladajuće klase. Međutim, vladajuća klasa čini manjinu njemačkog društva što ih prisiljava da se oslanjaju na različite slojeve društva, posebno na sitnu buržoaziju i zaostalije dijelove radničke klase. Problem je što kapitalistička kriza tjera različite klase u sukob. Njemačka vladajuća klasa prihvata izbjeglice ne iz humanitarnih razloga već zato što želi priliv jeftine radne snage i smanji tenzije u EU. Oni žele biti u EU, ne iz internacionalističkih razloga, već zato što im tržište EU omogućava izvoz roba. Nažalost za vladajuću klasu, i zbog nedostka prave alternative sa ljevice, argument AfD da je imigracija razlog pada životnog standarda može se učiniti razumnom. Ako se ovome doda da AfD govori o brizi za "malog čovjeka" govoreći o povećanju minimalne plate i smanjivanju poreza na porodice sa djecom, nije iznenađujuće da se neki radnici sa prekarnim zaposlenjem okreću ovoj partiji. Sitnoburžoaski slojevi koji takođe čine bazu CDU su pritisnuti pojačanom konkurencijom na svjetskom tržištu. U ovom kontekstu, evroskeptična pozicija AfD i njeno odbacivanje TTIP sporazuma je privuklo određenu podršku.

Popularnost AfD je natjerala CDU da pokuša da se pomjeri ka desnici kako bi zadržala podršku, što opet dovodi da CDU ne može izvršavati vjernu lutku vladajuće klase. Ovo objašnjava "čvršći govor" Merkelove i Sihofera o imigraciji posljednjih nekoliko mjeseci. Međutim, podgrijavanje antiimigrantske retorike u pokušaju pridobijanja glasača koji prilaze AfD je odbilo neke pristalice tako da je CDU izgubila skoro isti broj glasača koji su prišli liberalnim Zelenima. Partije vladajuće klase gube svoju tradicionalnu bazu podrške što otvara pukotine između različitih predstavnika vladajuće klase.

Ostavku Angele Merkel i Horsta Sihofera treba razumjeti u ovome kontekstu. Za sada postoje tri kandidata za zamjenu Merkelove na čelu CDU: Anegret Kramp-Karenbauer, Fridrih Merc i Jens Špan. Anegret Kramp-Karenbauer, poznata kao AKK, je politički najbliža Merkelovoj (za vrijeme prevoda ovog teksta održani su unutarstranački izbori CDU-a u kojima je pobijedila AKK, op.prev.). Ona je podržala imigracijsku politiku Merkelove i takođe je organizovala kampanju za partijske izbore prošle godine. Fridrih Merc je napustio visoku politiku 2009. godine nakon sukoba sa Merkelovom. On predstavlja desno krilo partije, sa reakcionarnim i konzervativnim pogledom na društvena pitanja i sa ekstremno liberalnim stavovima po ekonomskim pitanjima. Postoje spekulacije da bi on mogao zastupati veću EU integraciju. Jens Špan je trenutni ministar zdravstva i kritičar politike Merkelove, suprotstavljajući se reformama Evrozone.

Ko god zamjeni Merkelovu, jasno je da će se nevolje za partiju nastaviti. Zaista, sva tri potencijalna lidera se pokušavaju distancirati od Merkelove. Čak je i AKK opisala izvedbu Merkelove kao kancelarke posljednjih mjeseci kao "olovnu". U budućnosti može doći do sukoba između Angele Merkel, koja je rekla da ostaje kancelarka, i novih lidera CDU kako različiti interesi vladajuće klase budu tražili lidere koji zastupaju njihove interese.

Još nestabilnosti

Pritisak društva na glavne partije će se samo povećati. Njemačka ekonomija je bila relativno snažna posljednjih nekoliko godina zbog snage izvoza. Međutim, ovaj sektor je posebno ranjiv zbog trgovinskog rata između SAD-a i Kine iz razloga što ove zemlje igraju veliku ulogu u snabdijevanju industrijskog lanca. Kao i Kinu, Donald Tramp je izdvojio Njemačku kao zemlju koja ima trgovinski višak sa SAD. On je zaprijetio carinama na njemačke robe što bi jako pogodilo njemačku automobilsku industriju.

Ove nesigurnosti već imaju efekta. Godišnji izvještaj njemačkog Savjeta ekonomskih stručnjaka je upozorio da ekonomski rast može usporiti na 1,6% sa prošlogodišnjih 2,2%. U izvještaju se ističe da je razlog tome "tinjajući svjetski trgovinski sukob". Čak štaviše, njemačka ekonomija je usporila prvi put u posljednje tri godine zbog pada u izvozu. Ovo usporavanje je najvećim djelom rezultat smanjivanja proizvodnje automobila glavnih njemačkih kompanija, dok su u isto vrijeme morali proizvodnju prilagoditi EU emisionim standardima. Međutim, Jerg Kremer, glavni ekonomista Komerc banke je objasnio za Fajnenšel Tajms: "čak i bez ovoga, njemačka ekonomija bi teško porasla zbog smanjenja potražnje u Kini". Jasno je da nesigurnost oko globalne trgovine može izazvati recesiju u Njemačkoj i cijeloj Evrozoni.

Stoga je očigledno da su kriza društva i pad životnog standarda ono što je dovelo do diskreditacije glavnih partija na ljevici i desnici.

Italijanska dužnička kriza

Kao što kriza u Njemačkoj znači da zemlja ne može uticati značajno na događaje u cijeloj Evropi, italijanska vlada je trenutno u neriješenoj poziciji sa Evropskom komisijom. Nesporazumi se vrte oko državnog duga i kako ga je najbolje riješiti. Italija ima treći najveći javni dug u svijetu i drugi najveći u Evrozoni na osnovu BDP-a. Takođe, Italija je treća najveća ekonomija u Evrozoni što znači da nestabilnost u Italiji prijeti finansijskoj stabilnosti cijele Evrope.

Italijanski državni dug svakako nije zbog rasipnosti prethodne vlade. Zaista, sav novi dug od 2002. godine je nastao zbog plaćanja kamata, ne trošenja. Fajnenšel Tajms ističe da italijanska vlada ima primarne fiskalne viškove neprekidno još od 1992. godine. Ovo znači da, ako izuzmeno novac koja vlada daje na otplaćivanje duga, je budžet u plusu. Italijanska radnička klasa je jedina pritisnuta na otplaćivanje dugova.

Kao što smo ranije objasnili, glavni uzrok problema u Italiji je nizak nivo produktivnosti. U uslovima krize, gdje je tržište pritisnuto i konkurencija je nemilosrdnija, slabost postaje ozbiljan problem. Od uvođenja evra, radnički troškovi u Italiji su porasli za 20% u poređenju sa Njemačkom i 10% u poređenju sa cijelom Evrozonom. Ova slabost je praćena činjenicom da je Italija članica Evrozone što je spriječava u devalvaciji valute kao što je radila u prošlosti. Devalvacija valute bi učinila italijanski izvoz jeftinijim i više konkurentnijim. Fajnanšel Tajms takođe ističe i nedostatak modernizacije u zemlji, sa velikim brojem malih porodičnih firmi koje su manje produktivne. Zaista, 95% italijanskih firmi ima manje od 10 zaposlenih.

Italijanski Nacionalni institut za statistiku je skoro izvijestio da 17,5 miliona ljudi sada živi ispod linije siromaštva, što čini trećinu cjelokupne populacije. Ovome broju treba dodati i ukupno 4,74 miliona koji se klasificiraju kao "apsolutno siromašni", što znači da ovi ljudi sebi ne mogu priuštiti osnovne robe i usluge. Ovaj broj se povećao sa 1,7 miliona od 2006. godine. Broj nezaposlenih je 9,7%, što je povećanje za 3% od 2008. godine. Nezaposlenost omladine je 31,6%. Prethodne italijanske vlade su malo uradile da poprave položaj omladine, sa samo 4% socijalne potrošnje koja pomaže ljudima ispod 40 godina. Kombinacija visoke nezaposlenosti omladine sa malo državne pomoći je natjeralo neke porodice da žive od penzije samo jednog člana porodice. Rojters je intervjuisao jednog čovjeka čija se porodica izdržava na 800 evra penzije jednog člana porodice. Ova penzija treba da pokriva troškove penzionera, njenog sina i unuka.

Rastuća radikalizacija

Ovakva situacija je radikalizovala populaciju, izazivajući opšte nepovjerenje u establišment. Fajnanšel Tajms je intervjuisao Simona Ćantezea, nezaposlenog stanovnika Napulja, koji je rekao "vjerovali smo u toliko stvari tako dugo i uvijek smo bili razočarani". Ova radikalizacija objašnjava zašto su glavne partije tako jasno odbačene na posljednjim izborima. Demokratska partija (PD) je osvojila 18,76% glasova što je pad sa 25,43% na prošlim opštim izborima 2013. godine, dok je Pokret 5 zvjezdica (M5S), osnovan 2009. godine, osvojio 32,68% glasova. Desničarska Liga je osvojila 17,35% glasova.

Nije iznenađenje da su ove dvije partije dobro prošle na izborima. Program M5S uključuje "građanski dohodak" od 780 evra mjesečno (što bi utrostručilo prihod porodice koju je intervjuisao Rojters), kraj povremenim poslovima i ukidanje kontra reformi penzionog sistema koju je uradila PD vlada. Salvinijevi stalni napadi na "spekulatore" i pozivi na jednak porez su privukli mnoge pripadnike pritisnute sitne buržoazije (opet zbog nedostatka lijevog vodstva). Takođe, raspirivanje antiimigrantske histerije je privuklo određenu podršku.

Postoji velika nada među Italijanima da će ove dvije partije sprovesti svoje programe. Vladajuće partije su u zamci. Ako izdaju svoje programe, podrška će lako nestati. Međutim, u okvirima kapitalizma, ovaj program se ne može sprovesti. Vlada planira da poveća potrošnju i smanji oporezivanje, dok je javni dug već visok a svijet je na rubu nove recesije. Niko neće biti spreman posuditi vladi novac da sprovede ovaj program.

Vjerovatno je da će ovo natjerati vladu da nešto izmisli: da ponudi neke reforme kako bi zadovoljila bazu. Sukob oko italijanskog budžeta se vrti da ili ne dodati 0,8% na deficit sljedeće godine. Ovo nije ni blizu da pokrije troškove predloženog "građanskog dohotka" i već sada predstavlja kompromis. Čak i ovo skromno povećanje deficita je bilo previše za Evropsku komisiju. Žan-Klod Junker, predsjednik Komisije, istakao je da je budžet italijanske vlade neprihvatljiv "jer je njihov nivo javnog duga visok...tako da prijedlog budžeta ne uzima u obzir preporuke ministara Evrozone".

Otplata duga

Sukob je uplašio investitore u italijanski dug koji su zabrinuti da nova vlada neće sprovesti “osjetljivu” politiku štednji. Otkada je vlada došla na vlast sredinom maja, onlajn prodaja italijanske imovine je dostigla 17 milijardi evra mjesečno. Ovo je povećalo cijenu italijanskog duga, sa razlikom između italijanskih desetogodišnjih obveznica i njemačkih obveznica istog trajanja da se povećaju do 3,15% sredinom novembra sa 1,3% u odnosu na sredinu maja. Ovo znači da će italijanska vlada morati platiti 3% veće kamate na svoj dug nego njemačka vlada. Iako vlada neće osjetiti povećanje troškova dok ne emituje nove obveznice kako bi finansirala stare obveznice, povećanje kamatne stope će neizbježno dovesti do povećanja deficita. Zbog veličine italijanskog duga ovo može postati problem i dovesti državu u kašnjenje sa otplatom, što bi bila katastrofa za Evrozonu. Brige oko sposobnosti italijanske vlade da otplaćuje svoj dug je dovelo da agencija Mudis spusti kreditni rejting na jedno mjesto iznad “otpad”. Rejting “otpad” bi bio katalizator za bijeg kapitala iz italijanskog duga i spriječio bi Evropsku banku, koja već drži oko 15% ukupnopg italijanskog duga, da kupuje još obveznica. Ovo bi mogao biti okidač za neizmiravanje novčanih obaveza.

Evropska banka dodatno dolazi pod pritisak da poveća kamatne stope. Mnogi komentatori su zabrinuti da sa novom krizom i kamatnim stopama na nuli daje vrlo malo prostora za manevrisanje. Uz ovo dolazi zabrinutost da neke ekonomije posustaju, sa niskim nivoima nezaposlenosti i pritiskom povećanja plata. U normalnim vremenima, ovo bi bio znak da kamatne stope treba povećati.

Međutim, povećanje kamatnih stopa od strane EB, uz vladino pojačano puštanje obveznica može situaciju vrlo brzo rasplesti. Goldman Saks već predviđa da otplata italijanskih kamata može porasti za 4,6% BDP-a u 2018. godini. Ovo utiče na razmišljanje zvaničnika EB o povećanju kamatnih stopa.

Situacija u Italiji, kao i u drugim zemljama širom svijeta, pokazuje da pod pritiskom krize, čak i ako kapitalistička klasa pokuša da povrati ravnotežu na ekonomskom planu, može dovesti do uništenja ravnoteže na socijalnom i političkom planu. Gurajući životni standard italijanske radničke klase dolje kako bi platili kamate bankama je izazvalo ogromnu nestabilnost i dovelo je do toga da italijanska vladajuća klasa više nema kontrolu nad vladom. Fajnanšel Tajms sumira ovaj osjećaj vladajuće klase kada se žali da “u vremenu društvenih mreža i lažnih vijesti, parlamentarci nisu dovoljni da zaštite sadašnje i buduće generacije od kratkoročnih i neodgovornih politika vođenih prema izbornim uspjesima a ne razboritim ekonomskim i finansijskim razmišljanjem”. Naravno, iz svog ugla gledanja oni kažu da se pod pojačanim udarima klasne borbe tope sve stare izvjesnosti. Uvijek je bilo “lažnih vijesti”, sada se samo manje vjeruje lažima vladajuće klase.

Spasilac Emanuel Makron?

Sa Njemačkom usred političke krize i Italijom u riziku kolapsa, vladajuće klase Evrope su se za vodstvo okrenule Makronu, predsjedniku Francuske. U aprilu prošle godine, francuska vladajuća klasa je bila u pobjedničkom zanosu kada je Makron pobijedio 2017. na predsjedničkim izborima sa 66% osvojenih glasova. Makron, samoproglašeni “jupiteranski” vođa, je pokušao napraviti “planetu ponovo velikom” sa novom Francuskom i cijelom Evropom. “Populizam” je navodno pobijeđen. Međutim, samo za godinu i po dana Makronov lični rejting je pao na nešto iznad 20% i navodno je bio prisiljen da uzme godišnji odmor zbog nervnog sloma.

Makron se svakako u Evropi namjeravao boriti protiv centrifugalnih sila koje rasturaju EU. On se zalagao za stvaranje zajedničkog fonda novca za jedinstvenu valutu, koji bi bio finansiran kroz nacionalne dorinose i nove EU poreze. Ovaj novac bi onda bio korišten za ekonomski rast i stabilizaciju zemalja koje su u ekonomskoj krizi. Ovaj vrlo ambiciozan plan bi bio jednak procentu BDP-a Evrozone. On se zalagao i za veći finansijski oporavak banaka u krizi. Ovo se zaista čini dobrim, posmatrajući krizu u Italiji. U teoriji, zajednički fond EU novca bio mogao pogurati italijansku ekonomiju i omogućio bi oporavak banaka.

Ali provesti ove reforme je bio sizifovski posao za Makrona. On se nadao pomoći od Angele Merkel. Njemačka ekonomija i njen izvoz zavisi od evropskog tržišta i ne smije dozvoliti raspadanje EU. Odlazak Merkelove sa čela CDU i politička kriza u Njemačkoj to sad otežavaju. Tačno je da Fridrih Merc i Zeleni žele više EU integracija nego Merkelova, ali politička situacija čini nemogućom provedbu ovih reformi. Ovo objašnjava zašto je dogovor Makrona i Merkelove sada manje ambiciozan. Bez spominjanja brojki, budžet Evrozone neće biti korišten za kontramjere, ali će biti tu za moguće smanjivanje u potrošnji i razvoju sa kojim će zemlje u krizi biti pogođene. U stvarnosti, ovo je samo pokušaj spašavanja Makrona.

Makron takođe mora uvjeriti vođe sjevernih evropskih nacija koji su odgovorili Makronu sa većom nacionalnom odgovornošću u javnim finansijama i manje podrške EU fondova. Jedan od načina da ih uvjeri je kroz ubrzavanje provođenja ovih reformi u Francuskoj. Francuski deficit je 2,8% BDP-a, što je povećanje sa 2,6% od prošle godine. Djelomična rezervisanost nekih nacija prema Makronovim prijedlozima može biti iz razloga da se izbjegnu “osjetljive” mjere štednje. Makronu će zato biti puno teže uvjeriti ostale lidere Evrope u svoje reforme ako u Francuskoj ne uspije savladati deficit u budžetu.

Može li Makron ubrzati provođenje svojih reformi?

Makron je već napadnut od strane svoje baze jer nije dovoljno brzo krenuo sa svojim reformama. Na primjer, Žofri Ro de Bezju, predsjednik najveće francuske federacije poslodavaca, ga je pozvao na “ubrzavanje” reformi. Međutim, on takođe razumije da to neće biti nimalo lako, priznajući “da sada postaje teže ubrzati reforme, ako se uzme u obzir javno mnjenje i ankete”. Makronova popularnost je pala ispod popularnosti Olanda u ovom djelu obnašanja predsjedničke funkcije, a tek treba pokušati provesti reforme penzionog i zdravstvenog sistema, centralne javne administracije i lokalnih vlada. Makron je dobio izbore bez značajne baze, osvojivši 24% glasova u prvom krugu, i ova je brojka sad pala. Njega su pogodile i ostavke pojedinih ministara, uključujući Žerara Koloma, koji ga je optužio za “oholost”, dodajući “da smo u palati Republike izgubili mogućnost povezivanja i slušanja stanovništva”.

Makron je obećao da će njegove bolne reforme dovesti do smanjenja nezaposlenosti i povećati ekonomski rast. Međutim, postotak nezaposlenosti se nije promjenio otkad je Makron došao na vlast i čak sadašnja brojka maskira stvarnu situaciju. Došlo je do eksplozije ljudi koji rade samo mali broj sati svake nedjelje i dalje moraju primati socijalnu pomoć. Ovaj broj se udvostručio od 2008. za 2,2 miliona ljudi. U avgustu je premijer na ovo morao smanjiti pretpostavljeni ekonomski rast od 1,9% na 1,7%.

Ako Makron nastavi gurati svoje reforme, vrlo je vjerovatno da će to izazvati veliku socijalnu eksploziju. Ovog mjeseca već vidimo masovni pokret “žutih prsluka” protiv predloženog povećanja poreza na naftu i benzin.

Kada je Makron došao na vlast, na površini je izgledalo da je francuska vladajuća klasa u vrlo jakoj poziciji. Ispod površine nalazi se isto tinjajuće nezadovoljstvo kao u ostatku Evrope. Kolaps Socijalističke partije Francuske i Republikanaca, i njihova zamjena Makronovim En Maršom!, je bio znak slabosti a ne snage. Sa nastavkom diskreditacije Makrona, vakuum koji se razvija mora se nekako ispuniti.

Bregzit kriza

Kao da ovi problemi nisu dovoljni, EU se mora nositi sa izlaskom po veličini svoje druge ekonomije. Trocki je jednom rekao “da britanski imperijalisti razmišljaju u pojmovima vijekova i kontinenata”. Međutim, danas bi se bez pretjerivanja moglo reći da je britanska vladajuća klasa izgubila kontrolu nad situacijom. Ona više ne može planirati šta će se dogoditi sljedeće sedmice, a ne sljedećeg vijeka. Poseban kolaps britanskog kapitalizma će biti ubrzan haotičnim izlaskom iz EU, i čini se da vladajuća klasa tu ne može puno učiniti.

Bregzit nije rezultat “lažnih vijesti”, ruskih podvala ili Džeremi Korbina. Bregzit je rezultat deset godina mjera štednje i pada životnog standarda koji su stvorili veliko nezadovoljstvo u društvu. Vladajuća klasa i njeni predstavnici u vladi su se pobrinuli da radnička klasa plati najveći teret ekonomske krize iz 2008. godine. Deset godina nakon početka krize, radnici su vidjeli pad dohotka za prosječno 800 funti godišnje. UN izvještaj pokazuje da trenutno 14 miliona ljudi u Britaniji živi u siromaštvu i 1,5 miliona ljudi u potpunom siromaštvu što znači da ne mogu priuštiti čak ni osnovne namirnice. Ovo je kod velikog broja ljudi izazvalo ogorčenu mržnju prema establišmentu i statusu quo.

U ovom kontekstu Bregzit možemo razumjeti kao glas onog djela populacije koji je najviše pogođen mjerama štednje koji su za to optužili establišment. Ankete glasanja zaista pokazuju da su za “izlazak” glasali ljudi koji žive u zajednicama koje su najteže pogođene mjerama štednje. Mnogi radnici su glasali za Bregzit iz gađenja na sadašnju situaciju. Bregzit je za mnoge predstavljao neku vrstu promjene.

Međutim, situacija za vladajuću klasu je košmarna. Britaniji je EU glavni trgovinski partner, sa 44% izvoza roba i usluga u 2017. godini. Mnoge kompanije u Velikoj Britaniji rade na principu proizvodnje “na vrijeme”, što znači da svako kašnjenje ili dodatno vrijeme znači porast troškova u prolasku roba preko granica dodajući tako značajan porast troškova u proizvodnji ovih roba. Vladajuća klasa zato pokušava dogovoriti što mekši Bregzit. Ovo objašnjava mlak prijem izvještaja o dogovoru Tereze Mej sa EU na novembarskoj konferenciji Britanske industrijske konfederacije. Iako je istina da postoje pojedini kapitalisti koji su za Bregzit, ipak je većina britanske vladajuće klase za ostanak u EU.

Vladajuća klasa je izgubila kontrolu

Nevolja za britansku vladajuću klasu je gubitak kontole nad Konzervativcima, svojom tradicionalnom partijom. Partija je polako gubila svoju bazu podrške. Kao i mnoge druge partije vladajuće klase širom svijeta, oni su pokušali da to riješe raspirivanjem rasističkog i nacionalističkog raspoloženja među određenim dijelovima sitne buržoazije i radničke klase. Nažalost po njih, sve im se to obilo o glavu. Neki slojevi su uvjereni ovom političkom linijom, i sad je dovode do njenog logičkog završetka. Zaista nema načina kontrolisanja imigracije unutar EU, i jedini način da se to riješi je njeno napuštanje.

Opadanje britanske vladajuće klase se odražava na mnogo načina i jedan od njih je degeneracija Torijevske partije. U prošlosti, ova partija je izazivala zavist vladajućih klasa u svijetu. Danas, nju razvaljuju centrifugalne sile. Na jednoj strani postoji jako moćna tendencija onih koji još uvijek vjeruju da Britanija može povratiti svoj status svjetske sile, a ne da bude trećerazredna zemlja kao što je sada. Savršen predstavnik ove tendencije, miljenik članstva partije, je Džejkob Ris-Mog. Na drugoj strani, umjesto aristokratskih državnika koji su nekad vodili torijevce u interesu britanskog kapitalizma, partijom sada dominiraju karijeristi sa kratkoročnim interesima. Na primjer, Dejvid Kameron, u pokušaju da umiri desno krilo partije, je pokušao kratkoročno kockanje sa referendumom o statusu u EU. Naravno on je izgubio ovaj referendum, i ostavio je torijevce u unutrašnjem sukobu.

U normalna vremena, iako ne bi bilo idealno, opšti izbori bi se mogli održati. Vođe Laburističke partije su tradicionalno pozivane kada je trebalo formirati vlade, provesti interese vladajuće klase, usput se diskreditujući i prepuštajući vlast nazad Konzervativnoj partiji kada se ova pregrupiše. Danas, Laburistička partija je takođe preuzeta. Stotine hiljada radikalizovanih ljudi je ušlo u partiju kako bi se borili protiv mjera štednje. Zato se Laburističkoj partiji sada ne može vjerovati. Ne zbog Džeremi Korbina, već zbog stotina hiljada radikalizovanih pripadnika radničke klase i omladine koja je ulaskom u partiju stavila pod ogromni pritisak buduću laburističku vladu. Laburistička vlada bi mogla podići nade radnih ljudi u zemlji, a to se mora izbjeći po svaku cijenu.

I dok veliki dio vladajuće klase želi izbjeći Bregzit, za to imaju vrlo malo mogućnosti. Svaki pokušaj da to urade će izazvati novu nestabilnost. Novi referendum bi još više polarizovao društvo. Dogovor Tereze Mej sa EU, koji je predsjednik Konfederacije britanskih industrijalaca podržao kao “napredak”, nije sigurno da će proći glasanje u parlamentu. Torijevska vlada ima većinu samo uz podršku Demokratsko-unionističke partije (DUP) koji su već rekli “da dogovor Mej sa EU ruši osnovni dogovor između njih i torijevaca”. DUP s pravom ističe da bi dogovor doveo da se Sjeverna Irska drugačije tretira od ostatka Velike Britanije, a za njih je to rizičan korak na putu ujedinjene Irske. Uprkos ogromnom pritisku vladajuće klase (uz otvoreno podmićivanje plemstva), Mej ne može računati ni na podršku iz redova sopstvene partije.

Konačno, iako bleristi predstavljaju glas vladajuće klase unutar Laburističke partije, pritisak na ovu frakciju da glasa za dogovor je vrlo rizičan. Ovo bi stvorilo još veće nezadovoljstvo unutar partije i još više radikalizovalo stvari. Mnogi bleristički zastupnici su već suočeni sa nepovjerenjem unutar svojih lokalnih partija i ako bi bili percipirani da podržavaju vladu, raspoloženje bi bilo još jače i došlo bi do talasa opoziva. Ovo bi značilo da lokalne partije ne bi glasale za sadašnje zastupnike da budu laburistički kandidati na budućim izborima i mogli bi ih zamjeniti nekim drugim. Vladajuća klasa takođe može ostaviti bleriste kao petu kolonu unutar partije, kako bi izazvali rascjep i oborili Korbinovu vladu. U svakom slučaju, nije sigurno ni da bi pritisak vladajuće klase natjerao bleriste da glasaju za dogovor. Ova grupa sa ograničenom bazom u društvu je razjarena pitanjem drugog referenduma kao bi se zemlja natjerala da ostane u EU. Ovaj dogovor bi im možda ne bi bio dovoljan.

Teško je predvidjeti šta će se dogoditi u Britaniji, ali nekoliko stvari je jasno. Vladajuća klasa je barem za sada izgubila kontrolu nad situacijom i obe glavne partije su na rubu raspadanja. Ovo je neviđena situacija za nekad stabilnu zemlju.

Evropska Unija u krizi

Oblik krize se u svakoj evropskoj zemlji razlikuje. Međutim, sadržaj je manje-više isti. U EU, radnička klasa, omladina i sirotinja je platila danak krize. Ovo je snizilo životni standard i izazvalo tinjajuće nezadovoljstvo. Takođe izazvalo je ljude da očajno traže rješenja za svoje probleme. Ovo znači da su stare izvjesnosti odbačene.

Bregzit znači da EU gubi po veličinu drugu ekonomiju. Degeneracija Konzervativne partije znači da je referendum održan, a veliki bijes u društvu znači da su radni ljudi glasali za “izlazak” kako bi udarili na establišment. Bez obzira kakav će biti dogovor o Bregzitu, ipak ćemo vidjeti barijere u trgovini kao rezultat referenduma. Imajući u vidu da je Britanija po veličini treći njemački trgovinski partner, ovo bi moglo stvoriti dodatne probleme za već usporenu ekonomiju Evrozone.

Ovakva je situacija pred narednu recesiju. Ekonomije su navodno u periodu oporavka! Zabrinutost oko nove recesije su neke naveli da predloženop povećanje kamatnih stopa. Ovo bi samo pojačalo probleme kao na primjer u Italiji, a dijelove Evrozone u još veću recesiju. S druge strane, ako Evropska banka ne podigne kamatne stope, neće imati nikakve mehanizme da se nosi sa novom krizom. Evropska banka će završiti svoj program kvantitavnog olakšanja i vjerovatno neće imati vremena da poveća kamatne stope prije udara sljedeće recesije, koja će evropsku ekonomiju ostaviti izloženu.

Evropski lideri ne mogu ostaviti Italiju u kolapsu, zato su nepopustljivi u ograničavanju vladinog trošenja. Spašavanje Grčke je bilo teško, a dug grčke vlade je 250 milijardi evra. Dug Italije je 1,2 triliona evra. Insistiranje na budžetskoj disciplini će samo pojačati već prisutno anti EU raspoloženje u zemlji.

Dok se Makron i Merkel bore sa krizom kući, čini se da oni ne mogu pogurati reforme. Merkelova je pod pritiskom u Njemačkoj da odustane od podrške za ekonomije južne Evrope. Daljnje reforme i spašavanja će naići na otpor određenih elemenata u Njemačkoj. Makron je još slabiji, pritisnut i sa ljevice i desnice, i pod pritiskom masovnog pokreta. Politički kapital evropskih lidera je potrošen, oni će se boriti da pronađu podršku za nove žrtve kako bi Evropsku Uniju zadržali zajedno.

Marksisti su uvijek isticali da EU može funkcionisati samo dok ekonomija raste. Pod udarom krize, nacionalne tenzije će se ponovo pojaviti. Danas to vidimo. Kriza je nacionalne interese stavila u prvi plan jer se vladajuće klase svake zemlje prvo bore za svoje interese. Ovo dovodi do porasta protekcionizma na svjetskoj razini, do raspada Evropske Unije.