Državni udar u Nigeru odražava tektonske pomake u Africi

Uspostava vojne vlasti u Nigeru predstavlja prekretnicu u Sahelu. Smatran važnim bastionom stabilnosti od zapadnih sila, brzi pad vlade u Niameyu koju podržava Francuska je posljednji u nizu antifrancuskih državnih udara u regiji opterećenoj nestabilnošću i imperijalističkim uplitanjem. Dok koriste antikolonijalnu retoriku, koja snažno odjekuje diljem Afrike, ti se novi režimi okreću Rusiji za potporu, postavljajući novu, važnu frontu u sukobu između zapadnog imperijalizma i Rusije.

[Source]

Pritvaranje predsjednika Nigera, Mohameda Bazouma, 26. srpnja, praćeno objavom vojne vladavine, izazvalo je neposrednu eskalaciju napetosti u cijeloj regiji. Nakon što je pretrpio neuspjehe u takozvanom ''pojasu državnih udara'', koji se proteže od Gvineje na zapadu do Sudana na istoku, zapadni imperijalizam i njegovi lokalni saveznici očito su u stanju panike i traže načine za obranu svojih interesa u regiji.

Ekonomska zajednica zapadnoafričkih država (ECOWAS), na čelu s Nigerijom i uz potporu Zapada, odmah je najavila teške sankcije i čak zaprijetila vojnom intervencijom ako se Bazoum ne vrati na vlast do kraja ovog tjedna. Nigerija je već prekinula snabdijevanje Nigera električnom energijom, koja iznosi 70 posto energije zemlje, u pokušaju daljnjeg pritiska.

To je zauzvrat isprovociralo vlade Malija i Burkine Faso do priopće da bi ''vojna intervencija protiv Nigera bila ravna objavi rata'' tim državama, dok je Gvineja podržala državni udar i odbila provesti sankcije. Sada su se zapravo pojavila dva regionalna bloka, prijeteći daljnjim sukobima i nestabilnošću.

Bude li se režim državnog udara čvrsto uspostavio, tada će bivši kolonijalni gospodar Nigera, Francuska, najviše izgubiti. Francuska je zadržala čvrstu kontrolu nad ekonomijom Nigera, čak i otkad je formalno stečena neovisnost 1960. i ima 1500 vojnika stacioniranih u zemlji.

Francuski predsjednik, Emanuelle Macron, bio je pun buke i bijesa, upozoravajući da ''neće tolerirati bilo kakav napad na Francusku i njezine interese'', te je obećao ''neposredno i beskompromisno'' djelovanje u svakom takvom slučaju.

No, unatoč žestokoj retorici, dosad je odgovor Francuske i EU bio ograničen na prestanak financijske pomoći i evakuaciju europskih građana. Francuski ministar vanjskih poslova negirao je bilo kakvu namjeru vojne intervencije.

Imperijalističko licemjerje

Protesti i jadikovanje u zapadnim medijima u ime 'demokracije' u Africi su šuplje priče. U stvarnosti, upravo su stoljeća imperijalističkog izrabljivanja i uplitanja u regiju pripremila teren za sadašnju krizu.

Otkako je 1922. Niger postao francuska kolonija, prisilno je držan u stanju ekstremnog siromaštva i ekonomske ovisnosti. Više od 41 posto stanovništva živi ispod apsolutne granice siromaštva Svjetske banke od 2,25 dolara dnevno. Samo 11 posto stanovništva ima pristup osnovnim sanitarnim uslugama, prema Bertelsmannovom indeksu transformacije.

Velika većina Nigeraca vodi krajnje nesigurnu egzistenciju, zasnovanu na nomadskom stočarstvu i poljoprivredi za vlastite potrebe na selu, ili radi u nejasnom 'neformalnom sektoru' u gradovima. Ropstvo se još uvijek može naći u dijelovima zemlje, a smatra se da je 7 posto stanovništva podvrgnuto prisilnom radu.

U isto vrijeme, Niger je sedmi najveći proizvođač urana u svijetu. Također izvozi zlato i naftu. Pa ipak, kao što je uvijek slučaj sa siromašnim, potčinjenim nacijama, niti jedan cent od ovog bogatstva ne stigne do ljudi u zemlji.

Ogromna većina rudnika urana u Nigeru u vlasništvu je i pod kontrolom stranih korporacija, među kojima je francuski Orano glavni igrač. U međuvremenu, međunarodnu razvojnu 'pomoć' u iznosu od gotovo 2 milijarde dolara godišnje konzumira napuhana i korumpirana državna birokracija u glavnom gradu, koja u stvarnosti formira ovisnu elitu koja upravlja zemljom u interesu svojih naredbodavaca.

Nestabilnost

Užasnom siromaštvu masa također je dodana rastuća dezertifikacija zemlje kao rezultat klimatskih promjena i haranje islamističkog razbojništva, čudovišta rođenog i hranjenog imperijalističkim intervencijama na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi.

Intervencija NATO-a u Libiji 2011, koju je prije svega forsirala Francuska – u obrani 'demokracije', naravno – odvukla je zemlju u barbarstvo, koje karakteriziraju sukobi između suparničkih vojskovođa i tržišta robova na obali Sredozemnog mora.

Ali destabilizacija koju je izazvao zapadni imperijalizam nije tu završila. Kolaps libijske države ubrizgao je oružje i borce preko Sahare, izravno u regiju Sahel. Islamistička teroristička skupina Boko Haram uspostavila je stalnu prisutnost u sjeveroistočnoj Nigeriji, dok su skupine povezane s ISIL-om i Al-Qaidom preplavile Mali, Burkinu Faso i Niger.

Godine 2013. 'socijalistička' vlada Francoisa Hollandea poslala je 1700 francuskih vojnika u Mali na poziv malijske vlade, uspostavljene državnim udarom godinu dana ranije. Sljedećih godina to je postalo stalna okupacijska snaga koja je brojala otprilike 3000 vojnika, djelujući uz američke snage u pet zemalja.

Pa ipak, daleko od toga da je ugušio terorističku prijetnju, zapadni je imperijalizam samo pogoršao problem. Siromaštvo i nestabilnost u regiji pružaju plodno tlo za regrutiranje islamističkim skupinama, koje siromašnim mladićima nude ''novac, žene, meso i motor'' prema jednom bivšem islamističkom borcu, intervjuiranom za The Economist. Međutim francuske i američke trupe se vide samo da štite vlastite imperijalističke interese, i to ne bez razloga.

Masovni bijes

Sukladno tome, duboka ogorčenost je stalno rasla u cijeloj regiji, ne samo zbog neuspjeha francuske intervencije da porazi islamističke pobunjenike, već i zbog duboke mržnje prema francuskom kolonijalizmu, utjelovljenog u prisutnosti francuskih trupa. Zabilježeni su prosvjedi diljem regije, pozivajući francuske snage da odu i često evocirajući sjećanja na borbe njihovih zemalja za neovisnost. U Čadu su, na primjer prošle godine prosvjednici uzvikivali: ''Čad je slobodan, Francuska napolje!''

Ove su prosvjede često gušili režimi koji su bili naoružani i financirani pomoću zapadne pomoći. U Nigeru, na primjer, koji je šef diplomacije EU-a Josep Borrel hvalio kao ''oazu stabilnosti'', ''demokratska'' vlada je u više navrata upotrijebila silu kako bi ugušila sve antifrancuske prosvjede.

Ali kao što je Marx davno objasnio, kada se vladajuća klasa neprestano oslanja na naoružana tijela ljudi da osiguraju 'red', što vojsku može spriječiti da na kraju odluči da sama treba vladati društvom?

U tom kontekstu masovni nemiri, politička nestabilnost i državni udari bili su neizbježni i izravna su posljedica pokušaja francuskog imperijalizma da ojača u Sahelu. Prvo Mali, zatim Gvineja i Burkina Faso, doživjeli su po nekoliko državnih udara od 2020.

U nedostatku revolucionarnog vodstva koje bi moglo kanalizirati rastuće raspoloženje gnjeva i mržnje prema zapadnom imperijalizmu, vojni čelnici su djelovali na štetu masa u ime očuvanja 'suvereniteta' i 'poretka', oslanjajući se na to raspoloženje da uzdignu sebe na vlast.

U Maliju, Burkini Faso, a sada u Nigeru, državni udari dočekani su prosvjedima potpore, s tisućama koji su mahali antifrancuskim sloganima. Prvo Mali, a zatim Burkina Faso istjerali su francuske trupe sa svog teritorija. Mali je čak uklonio francuski kao jedan od službenih jezika.

Čelnik privremene vlade Burkine Faso, kapetan Ibrahim Traore, namjerno je prisvojio sjećanje na izvanrednog vođu antikolonijalne borbe u svojoj zemlji, Thomasa Sankaru. Njegov premijer, Apollinaire Joachim Kyelem de Tambela, istaknuti je 'Sankarist', i svi zastupnici pristali su na smanjenje plaća za 50 posto.

Zasigurno, niti jedan od ovih režima nije raskinuo s kapitalizmom i eksproprirao multinacionalne kompanije koje nastavljaju iskorištavati regiju. Ali unatoč tome, antiimperijalistička retorika koju su prisvojili ovi režimi odgovara općem revolucionarnom raspoloženju koje postoji među velikim slojevima afričkih masa i njihovoj duboko ukorijenjenoj mržnji prema zapadnom imperijalizmu.

Rusija

Novi i iznimno važan element u jednadžbi je 'alternativa' koju postavlja Rusija, koja ulazi u prazninu koji je ostavio Zapad u dijelovima Afrike. U Maliju, Burkini Faso i Nigeru, svaka od pučističkih vlada kombinirala je antikolonijalističku retoriku s izjavama o odanosti Rusiji. Često se mogu vidjeti prosvjednici koji podržavaju državni udar kako mašu ruskom zastavom. Ta je činjenica od iznimne važnosti za promjenu svjetskih odnosa koja se ubrzava od početka rata u Ukrajini prošle godine.

Relativni pad američkog i europskog imperijalizma posebno je vidljiv na afričkom kontinentu. Kina je postala najveći pojedinačni trgovinski partner Afrike, dok Rusija postupno slijedi strategiju uspostavljanja točaka podrške u nizu zemalja, posebice onih koje su pod utjecajem francuskog imperijalizma.

Razina ruskog ekonomskog ulaganja u Africi i dalje je niska u usporedbi s Kinom, no njezina potpora u obliku oružja i boraca iz grupe Wagner donijela joj je neke važne saveznike. Već je najveći dobavljač oružja za subsaharsku Afriku, prema Stockholmskom međunarodnom institutu za istraživanje mira.

U Srednjoafričkoj Republici, ruska plaćenička grupa Wagner korištena je za podupiranje postojećeg režima, Zauzvrat su preuzeli niz rudnika zlata, najznačajniji u Ndassimi, kao i kontrolu nad ugovorima o sječi šuma. Malijska vlada je sada službeno pozvala Wagner da joj pomogne u borbi protiv terorizma.

Svježe iz neuspjelog pokušaja državnog udara u Rusiji, šef Wagnera, Jevgenij Prigožin, pozdravio je državni udar u Nigeru, nazvavši ga ''ničim drugim nego borbom naroda Nigera protiv svojih kolonizatora''. Ponudio je i usluge svoje kompanije u borbi protiv terorizma, iako će takve usluge imati teške posljedice.

Putinova vlada također je održavala prijateljske odnose sa Hemedtijem, šefom milicije RSF-a koja se sada bori protiv službene vlade u Sudanu, dopuštajući Wagneru da prenosi zlato iz zračnih luka u područjima pod kontrolom RSF-a kako bi izbjegao zapadne sankcije.

Ukrajinski rat i odgovor američkog imperijalizma bili su važna prekretnica. Pokušaj SAD-a i NATO-a da izoliraju Rusiju od ostatka svijeta im se obilo od glavu. Umjesto da privuče Afriku oko SAD-a i Europe u osudi Rusije, SAD je izazvao dramatičnu promjenu na kontinentu.

Ruski imperijalizam se zauzvrat okrenuo da iskoristi ovu situaciju najbolje što može. Putin je cinično napravio veliku predstavu od svojih novopronađenih 'antikolonijalnih' akreditacija. U govoru u rujnu 2022. povezao je rat u Ukrajini s borbom protiv zapadnog kolonijalizma, ističući njegovu ulogu u ''trgovini robovima, genocidu nad indijanskim plemenima u Americi, pljački Indije, Afrike…''

Na nedavnom rusko-afričkom samitu u Moskvi, koji se održao dok se puč u Nigeru odvijao, citirao je Nelsona Mandelu i naveo brojne poznate osobe iz afričke borbe za oslobođenje protiv imperijalizma, uključujući kongoanskog premijera Patricea Lumumbu, koji je ubijen uz sudjelovanje Belgije i SAD-a.

Zapadni mediji požurili su odbaciti samit zbog činjenice da je sudjelovalo manje nacija nego na prošlom 2019. ali to namjerno zamagljuje činjenicu da je sudjelovalo 19 afričkih šefova država uprkos snažnom pritisku Zapada, držeći govore koji izričito osuđuju zapad i hvale Rusiju.

Putin je sigurno morao suzdržavati osmijeh dok su afrički čelnici hvalili boljševičku revoluciju 1917. i uspoređivali njegov režim sa Sovjetskim Savezom, s obzirom na to da je na početku svoje invazije na Ukrajinu žalio za stvaranjem Ukrajine kao krivnjom Lenjina i boljševika, a o Prigožinovoj pobuni rekao da je ''ovakav udarac Rusiji zadan 1917. godine''.

Osim retorike, Putin je također ponudio oružje, jeftino žito i otpis duga afričkim državama koje se bore s rastućim cijenama i kamatama. Kao značajan razvoj događaja, čelnik ruskih oružanih snaga, general Shoigu, objavio je ovaj tjedan da je ''rusko ministarstvo obrane spremno pomoći u poboljšanju borbenih sposobnosti alžirskih oružanih snaga''.

Što sve ovo znači?

Državni udar u Nigeru predstavlja ponižavajući poraz francuskog imperijalizma i veliki udarac Zapadu u Africi. Niger se smatrao 'posljednjom dominom', nakon što je Francuska bila prisiljena premjestiti svoje trupe iz Malija i Burkine Faso u tu zemlju. Sada je samo Čad ostao kao baza podrške, a nije jasno hoće li tako i ostati, s obzirom na rastuće antifrancuske prosvjede koji se tamo odvijaju i rat u Sudanu na njegovom istoku.

Gubitak Nigera ne bi samo ugrozio europski pristup zlatu i uranu u regiji; to bi ozbiljno ugrozilo prošle godine započetu gradnju plinovoda od Nigerije do Alžira, dodatno ugrozivši  energetsku sigurnost EU.

Nadalje, Francuska i EU oslanjale su se na režime poput onih u Nigeru da pokušaju zaustaviti protok migranata iz subsaharske Afrike u Europu. Ne čudi stoga da Zapad i njegovi saveznici vrše što veći pritisak kako bi vratili prethodnu vlast.

Međutim, njihov manevarski prostor izuzetno je ograničen zbog jakog antikolonijalnog raspoloženja u regiji i alternative koju predstavlja Rusija. Kao što je rekao analitičar iz think tanka Crisis Group: ''Zapadne zemlje moraju stvarno biti obzirnije i pokušati pronaći načine za suradnju s tim zemljama samo da ih ne gurnu na drugu stranu – a to je Rusija.''

To ima implikacije ne samo za Afriku nego i za globalnu krizu kapitalizma. Svaki bi radnik na planeti trebao ozbiljno shvatiti svaki izraz težnje afričkih masa za slobodom od stoljeća zapadnjačkog ugnjetavanja i ne bismo trebali pustiti niti jednu suzu za korumpiranom lažnom 'demokracijom' koju podržava Zapad.

Izvan Sahela i afričkog kontinenta, ova promjena označava novu fazu u krizi zapadnog imperijalizma i fragmentacije svijeta na nekoliko konkurentskih sila, ili 'multipolarnosti' kako se često naziva.

Uspon Kine i Rusije na svjetskoj pozornici pozdravili su brojni afrički čelnici i dijelovi ljevice, kao sredstvo za borbu protiv zapadnog imperijalizma i osiguranje istinske neovisnosti i ekonomskog razvoja za siromašne i izrabljivane nacije Zemlje. Pod takvim gledištem, Rusija vodi progresivnu borbu za pomoć oslobodilačkim pokretima u Africi i stoga je treba podržavati i braniti. Kao što je Traore rekao na svom sastanku s Putinom pozivajući na bližu ekonomosku suradnju s Rusijom, ''Želimo multipolarni svijet i zalažemo se za suverenitet.''

Ovo je pitanje od najveće važnosti za revolucionarnu borbu ne samo u Africi nego i u svijetu. Stoga zahtijeva ozbiljan odgovor. Je li priroda današnje Rusije ista kao Sovjetski Savez? Jedini odgovor koji se može dati na ovo pitanje je: apsolutno ne.

Sovjetski Savez je, unatoč svim zločinima i ograničenjima staljinizma, bio deformirana radnička država, utemeljena na nacionaliziranoj, planskoj ekonomiji. Putinova država je potpuno kapitalistički režim, koji u konačnici brani interese oligarha milijardera koji su se obogatili pljačkajući lešine SSSR-a i pljačkajući rusku radničku klasu. Njeni interesi u Africi su imperijalističke prirode: pristup sirovinama, izvorima energije, tržištima, područjima ulaganja i sferama utjecaja.

Baš kao što Zapad pokriva svoju dominaciju slatkim frazama o 'demokraciji', 'razvoju', 'vladavini prava' i tako dalje, Rusija je odlučila predstaviti svoje vlastite ambicije u terminima 'antikolonijalizma' i 'suvereniteta'. Ali ni Rusija ni Kina ne namjeravaju dopustiti da ogromno prirodno bogatstvo Afrike prijeđe izravno u ruke afričkih radnika i seljaka.

Duboka želja afričkih masa da istjeraju zapadni imperijalizam potpuno je progresivna i bit će pokretačka snaga afričke revolucije. Ali da bi pobijedili u ovoj borbi, mogu se osloniti samo na vlastitu moć i potporu svjetske radničke klase; ne na odanost suparničkih imperijalističkih sila.

Samo neovisan i internacionalistički pokret radničke klase može demontirati reakcionarne države nametnute narodu Afrike, uzeti bogatstvo kontinenta izravno u ruke društva u cjelini i demokratski planirati ekonomiju za dobrobit svih. U Africi i u svijetu izbor je jasan: socijalizam ili barbarstvo.