1,5 miliona ljudi marširalo je u Buenos Airesu, Kordobi, Rosariu, Santiagu del Esteru, Mendozi, Neukuenu i ostalim većim argentinskim gradovima da bi se odbacio Dekret o nužnosti i hitnosti i Omnibus zakon novog predsjednika Haviera Mileija (DNU), koji predstavljaju sveopšti ultraliberalni napad na radnička prava i uslove rada. Ovo je druga masovna mobilizacija protiv Mileijeve vlade, koja je na vlasti manje od 50 dana i prvi generalni štrajk najvećih argentinskih sindikalnih konfederacija u posljednjih pet godina. To je iznjedrilo ogroman bijes koji se nakupio protiv ove vlade i još jednom pokazalo spremnost radničke klase da se bori.

[Source]

U Buenos Airesu, ogroman broj demonstranata potpuno je blokirao glavne saobraćajnice Avenida de Majo i Avenida 9 de Hulio, kao i obližnje sporedne ulice. Ovo je drugi put da se "anti-demonstrantni" protokol ministrice bezbjednosti Patricie Bulrih, koji je trebao ugušiti proteste pod izgovorom održavanja slobodnog prolaza, pokazao samo kao komad papira pred stvarnim događajima. Mobilizacija masovnih radničkih organizacija bila je toliko ogromna da se policija nije usudila žestoko intervenisati i posvetila se održavanju sporednih ulica otvorenim, kao i manjim provokacijama na periferiji.

12-satni generalni štrajk sazvala je Generalna konfederacija rada (CGT), jedna od najvećih radničkih federacija na svijetu, a podržale su ga i dvije Centrale argentinskih radnika (CTA de los Trabajadores & CTA Autonoma). Među prisutnima su bili sindikalni državni radnici, zdravstveni radnici i kamiondžije; borbeni sindikati predvođeni strankama lijevog krila FIT-U kao što je sindikat radnika pneumatičara SUTNA; masovne piquetero organizacije nezaposlenih; organizacije penzionera; kvartovske skupštine, koje se spontano organizuju otkako je Milei najavio svoj DNU; peronističke i nezavisne društvene organizacije i ljevičarske stranke.

Prisutne su bile i vjerske grupe iz siromašnih naselja, kao i dio peronističkih političkih vođa. Ovo je simptomatično za prirodu Mileijevih mjera, koje prvenstveno napadaju radničku klasu, ali i šteti interesima većeg dijela sitne buržoazije i nekih značajnih grana proizvodne industrije u korist najvećih monopola, ekstraktivnih industrija i imperijalizma.

Milei minira svoju bazu podrške

Mileijev DNU je u jednom zamahu implementirao brutalnu kontrareformu rada, ukinuvši pravo na efikasan štrajk u mnogim industrijama; povećanje broja radnih mjesta i smanjenje isplate u slučaju otpuštanja; i ukidanje sankcija za kompanije koje krše radne propise. Istovremeno, postavlja teren za privatizaciju najvažnijih državnih kompanija (Aerolineas Argentinas, državna poštanska služba i medijski kanali, javna nuklearna proizvodnja električne energije i važni plovni putevi na rijeci Parana); napada proizvodnju pristupačnih generičkih lijekova u državnim laboratorijama; otvara rudarstvo u glečerima; otvara nacionalno tržište za uvoz, potkopavajući nacionalnu industriju; i zadržava poreze na izvezenu robu.

Svojim “Omnibus Billom” Milei traži da mu kongres odobri bonapartistička ovlaštenja, da vlada bez odobrenja zakonodavne vlasti i provodi svoj “demokratski mandat” bez opozicije.

Ove mjere miniraju njegovu vlastitu društvenu bazu, koja ima veliku komponentu siromašnih slojeva, koji su vidjeli pogoršanje svoje situacije u posljednje četiri godine peronističke vlade Alberta Fernandeza koja upravlja kapitalističkom krizom, te su glasali za promjenu. Ali daleko od zaustavljanja inflacije i isporučivanja plata radnicima u dolarima, Milei je pokrenuo divlju inflaciju cijena svih osnovnih dobara i zadržao plate u stagnaciji. Mnogi radnici i penzioneri koji su glasali za njega, samo da bi doživjeli dramatični pad životnih uslova, pridružiće se opoziciji njegovoj vladi.

U svjetlu temeljnog napada na radničku klasu i druge slojeve društva, korumpirani peronistički sindikalni lideri, u koordinaciji s peronističkim blokom u kongresu, bili su prisiljeni poduzeti neke mjere kako bi spriječili da pokret izmakne njihovoj kontroli. To je ono što predstavlja pola mjere 12-satnog štrajka, bez plana za naknadnu akciju. Peronistički politički lideri, koji su naučili nešto od revolucionarnog pokreta 2001. godine, očajnički pokušavaju da kooptiraju spontane kvartovske skupštine koje su se pojavile u posljednjih mjesec dana.

Štrajk je sazvao sindikalni aparat, bez prethodnih skupština na radnom mjestu kako bi se izjasnili o osnovnim zahtjevima radnika i bez upotrebe tradicionalnih metoda radničke klase, kao što su piketi i okupacije. Sindikati radnika podzemne željeznice i vozači autobusa sramno su držali sve službe prevoza u gradu do 19 sati, umjesto da štrajkuju i samo prevoze demonstrante do i sa demonstracija. Sindikalne birokrate nisu govorile o postavljanju demonstranata na ulazima u grad kako bi se zaustavio saobraćaj i uopšte privredna aktivnost. To je značilo da su mnoga radna mjesta ostala otvorena i onemogućila učešće radnika koji su nesigurni i nisu sindikalni.

Nadalje, sindikalne vođe su mobilizaciju vidjele samo kao način da se izvrši pritisak na peronističke političare i ostale u parlamentu da ne glasaju za Mileiove mjere, a ne kao dio eskalirajućeg plana borbe za korištenje snage radničke klase za poraz Mileia. Ovo je bila suština govora lidera CGT-a u Buenos Airesu, koji su molili, gotovo preklinjali peronističke poslanike da glasaju protiv zakona.

Uprkos djelimičnoj prirodi mobilizacije, moć radničke klase se snažno osjećala u cijeloj zemlji. Nakon što nije uspjelo da se održi glasanje o mjerama prije štrajka, glasanje je pomjereno za iduću sedmicu kako bi se situacija smirila. Na dan štrajka, savezni sudija za rad je donio presudu da je neustavno primjenjivati niz mjera DNU-a. To je uključivalo ograničenja prava na štrajk i mjere koje utiču na naplatu sindikalnih članarina, kolektivno pregovaranje i pravo na održavanje skupština na radnom mjestu.

Kako pobijediti Mileijeve napade

Peronistički zvaničnici govore o „kulturnom porazu“ i „pomaku udesno“ u društvu kako bi objasnili zašto ljudi nisu glasali za njih na prošlim izborima, ali ova masovna mobilizacija pokazuje da je to čista besmislica. U stvarnosti ono što se pokazalo kao neuspjeh bile su njihove reformističke i klasno-kolaboracionističke politike tokom posljednjih 12 godina ekonomske krize. Svi sektori argentinske buržoazije mogu samo pokušati riješiti kapitalističku krizu tako što će njene posljedice svaliti na ramena radničke klase i siromašnih, dok kapituliraju pred imperijalizmom i nastavljaju da plaćaju lihvarski i nelegitimni vanjski dug. Jedini način da se okonča duboka socijalna i ekonomska kriza u Argentini je da se glavni stubovi ekonomije uzmu pod radničku kontrolu u socijalističkom planu proizvodnje.

Radnička klasa je pokazala svoju spremnost na borbu i pokazala svoju moć da preokrene cjelokupnu političku situaciju naglavačke.

Da bi zaustavila Mileijev program štednje i porazila njegovu ultrareakcionarnu vladu, radnička klasa mora voditi pokret, uz klasnu nezavisnost od svih kapitalističkih partija i njihove države. Fabričke, radne, školske i kvartovske skupštine treba poticati i koordinisati na gradskom, regionalnom i nacionalnom nivou kako bi se izgradila perspektiva političke vlasti radnika i zajedničkog udara protiv kapitalista. Treba koristiti sve tradicionalne metode radničke klase, kao što su okupacije na radnom mjestu i direktna demokratija na skupštinama. Samo ovim metodama možemo osigurati da imamo ispravnu taktiku.

Suočena sa stalnom degradacijom i glađu, radnička klasa nema vremena za gubljenje.

Izbacimo birokratiju iz sindikata!

Bez povjerenja u parlament i sudove da zaustave Mileijeve napade!

Izgradimo borbu za radničku vlast!

Za radničku vladu!