20 godina od invazije na Irak: brutalno nasljeđe imperijalizma

Invazija na Irak predvođena od strane SAD počela je prije dvadeset godina. Dvije decenije kasnije, ovu državu su rasparčali rat, sektaštvo i fundamentalizam. Da bismo okončali užas i varvarstvo imperijalizma, moramo se boriti za revoluciju i zbaciti kapitalizam.

[Source]

Američki i britanski imperijalisti su 19. marta 2003. pokrenuli svoju ubilačku avanturu da „oslobode irački narod“. Ali dvadeset godina kasnije, kolijevka civilizacije i dalje gori. To je groblje za više od milion ljudi, razorenih zapadnim imperijalizmom.

Od sramotnog povlačenja 2011. godine, imperijalisti su se držali podalje od katastrofe koju su izazvali u Iraku. Ali dok „šampioni slobodnog svijeta“ danas moraliziraju o „ratovima za mir“ i „ukrajinskoj demokratiji“, rat u Iraku i njegovo nasljeđe razotkrivaju ih kao najlicemjerniju, kontrarevolucionarnu silu na planeti.

Imperijalizam i rat

Raspadom SSSR-a 1991. SAD su ostale jedina svjetska supersila. Američki imperijalisti su vjerovali da, pošto posjeduju neuporedivu ekonomsku i vojnu moć, mogu da uspostave svoju dominaciju nad bilo kojim dijelom svijeta.

Nakon što je u Rusiji zavladao haos, američka vladajuća klasa je odmah počela da interveniše u bivšim sovjetskim sferama uticaja širom svijeta. U većini slučajeva to bi se moglo uraditi „normalnim“ imperijalističkim metodama trgovine i „diplomatije“, pod uslovima, naravno, povoljnim za SAD.

Ali za bilo koju vladu koja nije bila voljna da se uskladi sa interesima Vašingtona, strašna vojna mašina čekala je da ih ubijedi u suprotno. Oni koji nisu bili voljni da se povinuju, kao što je režim Sadama Huseina u Iraku, bili su predviđeni za intervenciju.

Do 1998. godine, SAD su pripremile „promjenu režima“ u zvaničnoj vladinoj politici Iraka, donošenjem Zakona o oslobođenju Iraka. Činjenica da Irak posjeduje pete najveće svjetske rezerve nafte je bez sumnje bila ključna za njihovo razmišljanje.

Štaviše, američki imperijalisti su izgubili svoj marionetski režim u Iranu zbog revolucije 1979. U strahu od nestabilnosti saudijske monarhije, tražili su novog posrednika za „stabilizaciju regiona“ po sopstvenim interesima.

Dolaskom republikanaca na vlast 2000. godine pod predsjednikom Džordžom V. Bušom, zupčanici američke ratne mašinerije su se pokrenuli. Sada je bio potreban samo izgovor.

Mnogi u Bušovom kabinetu su takođe imali direktan interes za Irak. Buš je, kao i njegov otac, bio bivši naftaš. Državni sekretar Kondoliza Rajs bila je član odbora za Ševron. A potpredsednik Dik Čejni, bivši izvršni direktor energetske kompanije Haliburton, dobio je uredan penzioni paket od 20 miliona dolara od kompanije, koja je tobože slučajno dobila ugovore za „rekonstrukciju“ Iraka nakon invazije.

Za britanske imperijaliste, čiji uticaj ubrzano slabi, rat je bio sredstvo da se održe na svjetskoj sceni. Sa britanskim kapitalizmom u dugoročnom padu i gubitkom svoje bivše imperije, uloga Britanije je bila nešto više od zavisnog batlera američkog imperijalizma.

Laži i propaganda

Sa terorističkim napadima 11. septembra na SAD 2001. godine, imperijalisti su pronašli izgovor koji su čekali. Odmah su krenuli u invaziju na Avganistan i srušili talibanski režim. Do decembra 2001. postavili su proamerički marionetski režim.

Ohrabreni svojom naizgled jednostavnom „pobjedom“ u Avganistanu, imperijalisti su okrenuli pažnju na svoj sljedeći cilj: svrgavanje Sadama Huseina u Iraku.

Vašington je sastavio „koaliciju voljnih“: savez zapadnih imperijalista predvođen SAD-om, kome je Toni Bler u Britaniji bio i više nego voljan da se pridruži. Pokrenuli su nemilosrdnu propagandnu kampanju kako bi opravdali vojnu intervenciju.

Takozvani „rat protiv terorizma“ im se činio savršenom varkom kako bi okupili svoje stanovništvo iza sukoba. Činjenica da Al Kaida nije imala operacije u Iraku odbačena je kao trivijalnost o kojoj najbolje da se ne govori.

U početku su pokušali da povežu Sadama sa Al Kaidom i 9/11. Ali kada je ovo razotkriveno kao laž, Buš i Bler su počeli širiti priču o „oružju za masovno uništenje“ i „neposrednoj prijetnji slobodnom svijetu“ kojom prijeti Irak.

Pored toga, oni su tvrdili da bi brza vojna operacija bila sve što bi bilo potrebno da se uspostavi cvjetajuća demokratija, donoseći mir i stabilnost cijelom regionu.

Bler je bio posebno korisna prednost u ovome, prikrivajući užasnu aferu svojim zloglasnim „lukavim dosijeima“, floskulama o „etičkoj spoljnoj politici“ i dozom hrišćanskog moralizma.

Neko vrijeme su Amerika i Britanija pokušavale da pregovaraju o odluci Savjeta bezbijednosti UN, kako bi bolje prodale ideju rata kod kuće dajući joj veo „zakonitosti“. Ali ovo je neizbežno odbijeno, imperijalisti su jednostavno krenuli sa svojim planovima invazije bez obzira na to.

Neki, uključujući i neke takozvane „ljevičare“, koristili su ovo kao osnovu za suprotstavljanje ratu. Ali legalnost ne bi ni malo promijenila njegov reakcionarni imperijalistički karakter.

UN nisu ništa bolje od bande lopova. Njihova svrha nije da podržavaju „svjetski mir“ ili „međunarodno pravo“, već da pregovaraju između interesa konkurentnih nacionalnih grupa kapitalista. Ali njihovi antagonistički interesi – borba za profitom i podjela svijeta – ograničavaju ih na to da se bave samo sporednim pitanjima.

Danas su svi ovi izgovori razotkriveni kao laži.

Kao što Irak pokazuje, imperijalisti ne ratuju za „slobodu“ ili „demokratiju“, već da brane dominaciju svojih nacionalnih monopola i svoju beskrajnu glad za profitom. To zahtijeva osvajanje izvora sirovina, tržišta i sfera uticaja.

„Misija je završena!“

Invazija je počela 19. marta 2003. kampanjom „šok i strahopoštovanje“ koju su sproveli imperijalisti. Ovo je desetkovalo Sadamove snage za svega nekoliko nedjelja. Do 09. aprila, Bagdad je pao; a do 30. aprila, faza invazije rata se smatrala završenom.

Sljedećeg dana, 01. maja, Džordž Buš je sa nosača aviona proglasio „misija završena“. Borbene operacije u Iraku su navodno bile pri kraju.

Američka vojska je brzo sastavila „Koalicionu privremenu vlast“ (KPA), kolonijalnu administraciju koja počiva na okupacionim snagama. Ovo je dalo američkom imperijalizmu odriješene ruke da otvori zemlju za investicije, uključujući privatizaciju njenih ogromnih rezervi nafte.

KPA je, primjenjujući vjekovnu politiku zavadi pa vladaj, zatim nastavila da nameće Iraku na brzinu sastavljenu „demokratiju“, zasnovanu na uskovitlanim etničkim i sektaškim podjelama.

Gvozdena peta američkog imperijalizma brzo je nastavila da uništava već osakaćenu iračku državnu mašinu. Oni su dekretom likvidirali ono što je preostalo od bivše iračke vojske i zabranili bilo kome ko je bio član Sadamove Baas partije da radi u vladi. Više od 100.000 je preko noći ostalo bez posla.

Varvarizam i građanski rat

Takva arogantna operacija razbijanja i pljačke morala je imati posljedice.

Vještačka američka marionetska država bila je potpuno izolovana od stanovništva, a suprotstavljena joj je oružana pobuna.

U isto vrijeme, sa uništenom Sadamovom bivšom državom (i otpuštanjem i razljućivanjem njenih 100.000 vojnika), otvorio se ogroman vakuum moći koji je rezultirao raspadom države na suprotstavljene naoružane milicije.

Kao u Vijetnamu, Amerika nije bila suočena sa stajaćom vojskom koju bi mogla da razbije. Umjesto toga, suočila se sa iznenadnim napadima manjih razmjera, nakon kojih su počinioci mogli da se rastope u široko naklonjenom stanovništvu.

Poput mitraljesca koji se bori protiv roja osa, „saveznički“ odgovor – uključujući neselektivno bombardovanje, mučenje i bijeli fosfor – prouzrokovao je ogromne civilne žrtve, dodatno razarajući Irak i stvarajući pritom plodno tlo za reakciju.

Kao rezultat toga, SAD su bile upletene u gerilskom ratu narednih osam godina.

Da bi održala vlast, koalicija je balansirala između vjerskih i nacionalnih podjela. Ali to je neizbježno pogoršalo tenzije, koje su eksplodirale u sektaški građanski rat 2006.

Istovremeno, uklanjanjem Sadamove vojske sa vlasti, narušen je čitav regionalni balans snaga. Saudijska Arabija i zemlje Zaliva počele su da finansiraju sunitske islamske fundamentalističke grupe u Iraku, kao protivtežu rastućem uticaju Irana.

Nakon američkog povlačenja 2011, Irak je ostao bojno polje reakcionarnih islamista i intrigantnih regionalnih sila.

Ironično, Al Kaida nije imala uporište u Iraku prije rata. Ali lako je proklijao u ruševinama, evoluirao u monstruozni kalifat ISIL-a.

Al Kaida se razvila od mudžahedina, koje je finansirao i obučavao američki imperijalizam za borbu protiv Sovjeta u Avganistanu. Sada se istorija ponavljala.

Da bi počistila svoj nered, koalicija predvođena SAD ponovo je intervenisala između 2014. i 2020. Iako je teritorija ISIL-a na kraju razbijena, konfiguracija se do tada proširila na susjednu Siriju.

Posljedice

Istorija je predočila bilans rata u Iraku.

Ukupno, procjenjuje se da je koštao SAD najmanje 1,9 biliona dolara i života 4.614 vojnika.

Zauzvrat, Irak je ostao sa preko milion mrtvih, 9,2 miliona raseljenih, 25% siromaštva, 14% nezaposlenosti, a većina njegove infrastrukture je uništena.

Nad ruševinama vlada marioneta u službi Amerike i Irana, dva od najkontrarevolucionarnijih režima na planeti.

Imperijalisti su napravili krvavu zbrku i nazvali je „demokratijom“. Stoga ne čudi da postoji čak i nostalgija za brutalnom diktaturom Sadama Huseina, koji je tokom svoje 25-godišnje vladavine ubio relativno manje ljudi, 250.000.

Pokušavajući da demonstrativno slomi nepokornu silu, Amerika i Britanija u Iraku – kao u Avganistanu – praktično su uskočile u zamku i to sa obje noge. Ne samo da nisu uspostavili zdrav režim, nego su otvorili Pandorinu kutiju varvarstva i sami sebe zarobili u rat u kojem ne mogu pobijediti.

Ovako skupa i dugotrajna greška, izvedena sa drskim grabežljivim ciljevima, imala je dalekosežne političke posljedice.

U vrijeme građanskog rata u Siriji, zapadni imperijalizam nije bio u stanju da interveniše kao ranije, suočavajući se sa ogromnim ratnim zamorom kod kuće. Javna podrška ratu u Iraku je pala, kako su laži razotkrivene, a tijela se nagomilavala. To je značilo početak kraja Buša i New Labour, oboje su se zadržali na vlasti samo zbog nedostatka alternative.

Ono što je najvažnije, razotkrilo je stvarne granice američke hegemonije. Iako još uvijek gigant bez premca na svjetskoj sceni, on je preopterećen i nesposoban da nametne svoju volju svuda istovremeno.

Širom svijeta, a najvažnije u Ukrajini, suočava se sa osnaženim regionalnim silama, koje mogu da balansiraju između više polova novog, krizom pogođenog, svjetskog poretka.

Iako je Amerika gurnuta nazad, nije naučila nijednu lekciju. Danas, u potrazi za svojim kratkoročnim ciljem da oslabi ruski imperijalizam, ona sije sjeme varvarstva i reakcije. Na primjer, naoružavanje i obučavanje fašističkih paravojnih formacija u Ukrajini, prije ili kasnije će im se vratiti da ih proganja, kao što je slučaj sa mudžahedinima.

Za Britaniju je ova afera bila samo jedno u nizu poniženja, počevši od Suecke krize, što je odražavalo njen dug pad od globalne imperije do beznačajnosti.

Irak je bio posljednja ozbiljna intervencija britanskog imperijalizma. U Ukrajini igra ulogu lajave čivave, koju Vašington i druge velike sile uglavnom ignorišu.

Sama britanska vojska se od tada pogoršala i, sa osiromašenim činovima i zastarjelom opremom, nazvana je „šupljom silom“ u „užasnom stanju“. Prema jednom američkom generalu, ona „više nije u stanju da brani Veliku Britaniju i njene saveznike“.

Masovni pokreti

Radnička klasa nije sjedila skrštenih ruku dok se sve ovo dešavalo. Nagomilavanje rata izazvalo je jednu od najvećih mobilizacija svih vremena, sa 55 miliona ljudi koji su izašli na ulice širom svijeta.

Širina ovog pokreta, međutim, takođe je bila izvor slabosti. U Britaniji je koalicija Zaustavimo rat udružila sindikaliste i socijaliste sa liberalima i vjerskim grupama, a sve pod praznim sloganom koji je namijenjen da nikome od njih ne bude odbojan: „mir“.

Ali ne može biti mira na bazi kapitalizma. Ukoliko masovni pokret radničke klase ne razoruža vladajuću klasu, koja ima materijalni interes u ovim povremenim klanjima, onda će imperijalisti jednostavno zatvoriti svoje prozore, zanemariti buku demonstracija i nastaviti sa pljačkom.

Nekoliko godina kasnije došlo je do izbijanja „Arapskog proljeća“ 2011. Ovo je dalo uvid u potencijal masa Bliskog istoka da preuzmu vlast u svoje ruke.

Ovo je bio revolucionarni pokret koji je, presijecajući sektaške podjele, zahvatio arapski svijet poput šumskog požara, zbacivši niz diktatora, pa čak se i proširio na Irak.

Ali bez revolucionarne partije koja bi predstavila jasan socijalistički program, ovi ustanci su na kraju skrenuli s puta.

Slični pokreti će se neizbježno pojaviti u godinama koje dolaze, međutim, na višem nivou, kako se kriza kapitalizma bude produbljivala.

Socijalitička revolucija

Rat u Iraku će ući u istoriju kao brutalna lekcija o licemjerju i cinizmu imperijalizma.

Dok imperijalisti viču o „odbrani demokratije“ i poštovanju „nacionalnog suvereniteta“, u stvarnosti ih zanima samo goli lični interes, bez skrupula u pogledu sredstava.

„Promjena režima“ nije zadatak američkih ili britanskih trupa, već radnih masa i siromašnih. Za radnike na Zapadu – naš glavni neprijatelj je kod kuće!

Samo oduzimanjem vlasti iz ruku parazita odgovornih za ovaj užasni krstaški rat može se postići istinski i trajni mir.

Umjesto da stvara pakao na zemlji, kakav imperijalizam stvara širom planete, socijalistička revolucija će otvoriti put za raj na ovom svijetu, eksproprijacijom ogromnih resursa protraćenih u kapitalizmu i iskorištavanjem u interesu čovječanstva.

Samo na ovoj osnovi mogu se zaliječiti duboke podjele i rane u Iraku, a monstruozno nasljeđe imperijalizma biti sahranjeno jednom zauvijek.

Vremenski prejsek

1991-1992: SAD pokreću Prvi Zalivski rat protiv Iraka
31. oktobar 1998: SAD usvajaju Zakon o oslobođenju Iraka, čime je promjena režima postala zvanična politika
6-19. decembar 1998: SAD i Britanija bombarduju Irak, ali su pričekali sa ratom
20. januar 2001: Džordž Buš mlađi dolazi na vlast, pojačava pripreme za rat
11. septembar 2001: Saudijski teroristi napadaju mete u SAD. Buš objavio „rat protiv terorizma“
7. oktobar 2001: SAD i Britanija napadaju Avganistan, talibani su uklonjeni u roku od dva mjeseca
Januar 2002: Buš proglasio Irak dijelom „Osovine zla“
15. februar 2003: Održani antiratni protesti u 600 gradova širom svijeta, uključujući rekordnih 1,5 do 2 miliona u Londonu
19. mart 2003: Koalicija predvođena SAD započela je invaziju na Irak
10. april 2003: Bagdad pada u ruke Amerikanaca
01. maj 2003: predsjednik Buš objavljuje „misija završena“
23. maj 2003: Privremena koaliciona vlast raspušta iračku vojsku i baasističku državu
31. mart 2004: Prva bitka za Faludžu počinje nakon zasjede američkih izvođača. Pobuna ulazi u novu fazu
18. april 2004: Objavljene slike američkih zločina u zatvoru Abu Graib
17. oktobar 2004: Osnivanje Al Kaide u Iraku
31. mart 2005: Iračka obavještajna komisija zaključuje da su američki predratni „obavještajni podaci“ o oružju za masovno uništenje bili lažni
22. februar 2006: Bombardovanje džamije al-Askari izazvalo je sektaški građanski rat
10. januar 2007: predsjednik Buš najavljuje „nalet trupa“ za dodatnih 20.000 vojnika
28. maj 2009: Posljednje američke trupe povučene iz Iraka
Jun 2014: ISIL preuzima Mosul i Tikrit. Građanski rat između vlade i ISIL-a. SAD ponovo intervenišu
Decembar 2017: Iračka vlada proglasila pobjedu nad ISIL-om